Vladimir Mukusev: Crna mapa. Priča jedne novinarske istrage, Nakladnici: Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – ogranak Selište Kostajničko i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata Zagreb, Selište Kostajničko, 2012.

U Domovinskom ratu pored hrvatskih novinara poginula su, nažalost, i dva ruska novinara: Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoj. Njihova se smrt dugo vremena pripisivala Hrvatima i srpski su je propagandisti obilno zloupotrebljavali. Istina je bila drugačija: navedene novinare ubili su pobunjeni Srbi. O tome je knjigu napisao Vladimir Mukusev, istaknuti ruski novinar koji je 20 godina vodio vlastitu istragu o ovoj tragediji. Mukusev je bio i zastupnik u parlamentu Ruske Federacije 1990. do 1993. godine.

Uvodni tekst knjizi koju predstavljamo napisali su dr. sci. Ante Nazor, Ivan Panđa Orkan, Anri Vartanov, televizijski kritičar iz Moskve, i sam autor Vladimir Mukusev. Djelo je u izvorniku objavljeno na ruskome jeziku 2011. godine. Na hrvatski knjigu je prevela Jana Pešić, istaknuta predstavnica etničke elite ruske narodne manjine u RH.

Crna mapa

U uvodnome tekstu istaknuti povjesničar Ante Nazor piše:

„Dakako, objavljivanje knjige 'Crna mapa' izazvalo je reakciju na srpskoj strani. Tako je bivši dužnosnik bivše samoproglašene 'Republike srpske krajine' Savo Štrbac u svojoj knjizi 'Rat i riječ' (Banja Luka, 2011, str. 61) priznao da su ruske novinare ubili Srbi, ali je pokušao 'objasniti' da su za njihovu smrt odgovorni Hrvati, jer su naoružanim Srbima u zasjedi na cesti iz Kostajnice prema Petrinji 'dojavili da su u autu Hrvatski novinari' (!?) Svaki komentar ovakve konstrukcije, jedne u nizu pokušaja zamagljivanja činjenica tzv. 'borca za istinu" suvišan je'".

Vrlo zanimljivo svjedočenje autora knjige o tijeku istrage koju je vodio, kako bi otkrio gdje su stradali njegovi kolege i tko ih je usmrtio. Njegovo svjedočenje otkriva prljavu igru sa zločinom. Oni koji su novinare ubili prebacili su krivnju na hrvatsku stranu nastojeći, ne samo zataškati zločin, već postići uz to o sjajne političke, odnosno propagandne poene. Stravično je i to što u svemu tome sudjeluje tadašnji vojni i obavještajni vrh Jugoslavenske armije, zajedno sa svojom ekspoziturom u Kninu, te Veleposlanstvo Ruske Federacije kojem nije bilo u interesu doći do stvarne istine. Riječi koje slijede zvuče potresno, tim više što dolaze iz pera Rusa, odnosno prijatelja ubijenih novinara:

„Nalazili smo se u Ruskom veleposlanstvu u Beogradu, op. a.), u odvojenoj 'tajnoj' sobi bez prozora. U ušima je kontinuirano i ravnomjerno zujao prigušivač koji je osiguravao prostor od bilo kojeg prisluškivanja. Vani je bilo zagušljivo vruće, ljetno sunce obasjalo je Beograd svjetlom koje su oči jedva mogle podnijeti, a ovdje je bilo tiho, mračno i prohladno. Pričali su mi o onome što se dogodilo. U glavi mi je bila samo jedna misao: da smo putovali zrakoplovom, stigli bi smo svjedoka vidjeti živim. (...) Priča o svjedoku je stvarno bila čudna. Nekoliko dana prije našeg dolaska, u Veleposlanstvo se javila žena koja je rekla da je supruga čovjeka koji bi mogao ispričati o tragediji nestalih novinara. Ona je razgovarala s našim 'diplomatom' iz Veleposlanstva i pitala ga: - Još uvijek tražite naše novinare? Moj suprug Stevan Borojević, nešto zna o tome. On je bio tamo i sve vidio. ... Stevan je spreman dati informaciju. Naravno, ne besplatno, već za novac. Hoćete platiti? Je li to moguće? Morate nas razumjeti, mi jako riskiramo. ...

Rekli su joj da će Veleposlanstvo odlučiti o skorom vremenu. To je mogla biti obična iznuda i prijevara (kao što se dešavalo u ovoj priči više puta) ili čak direktna provokacija, prema tome nisu žurili brzo odgovarati. Međutim, čekati se nije smjelo, iskazi realnog svjedoka bi mogli biti vrlo korisni. Ženu su 'otpratili' kući tako da ona nije niti primijetila da su postavili vanjski nadzor i utvrdili da u kući sa ženom stvarno živi čovjek koji se zove Stevan Borojević. Kad su potvrdili riječi te žene, stupili su s njom u kontakt.

- Spremni smo se sastati s Vašim mužem. Kod njega će doći grupa u kojoj će osim predstavnika Veleposlanstva i sigurnosnih službi biti i snimatelj s kamerom. Ne morate se brinuti, film ćemo odmah uzeti i odnijeti u Veleposlanstvo.

- Slažete li se s našim uvjetima? Hoće te li nam platiti?

- Da. Ali i Vi se morate složiti s našim uvjetima. Kao prvo, razgovor će se snimati, a za to su nam potrebi novinari. Kao drugo, vaš nam suprug mora nacrtati kartu lokacije na kojoj se dogodila tragedija i pokazati gdje su pokopani poginuli novinari. ...

Sastanak je bio održan. Stevan Borojević je detaljno ispričao o svemu što se dogodilo u blizini Kostajnice. Nemarnim pokretom ruke nacrtao je kartu, križićem označio mjesto gdje su pokopana tijela: - Pokazat ću vam kasnije gdje se to točno nalazi. ... Ovaj crtež je samo otprilike.

Pričao je kako je bio šokiran zbog ubojstva ruskih novinara na cesti iz Beograda za Zagreb, kako su ga nakon toga 'maknuli' , jer je prigovarao zbog ubojstva. Ispričao je kako se ipak uspio vratiti iz zatvora, a obilazeći kuće kolega utvrdio je da je većina specijalaca koji su bili toga dana kod Kostajnice mrtva. Nitko od njih nije umro prirodnom smrču, nitko nije ubijen u oružanom sukobu, a da neki svjedok nije vidio ubojstvo. Netko je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima, nekome je nepoznati počinitelj zabio nož u leđa. Bili su slučajevi i da je netko posve zdrav preminuo zbog srčanog udara ili čudnih glavobolja. ... Dakle, sve su smrti bile tajanstvene i izazivale mnogo pitanja. – A ja želim živjeti – dodao je svjedok na kraju razgovora – kada dobijemo novac, odlazimo odavde ... Ispričao sam svu istinu.

Poslije toga u ruskom je veleposlanstvo opet svratila njegova supruga. Ona je dolazila s ciljem da se sastavi kratak dokument čija se kopija sačuvala u mojoj crnoj mapi. ( ...)

Žena je uzela „honorar" i nestala. Sljedećeg je dana Stevan Borojević ubijen pucnjem u glavu.

Trag nije bio prekinut budući da su sačuvane karte koju je svjedok nacrtao i snimka razgovora s njim. Držao sam u rukama tu kartu, više sam puta pregledao ovu videosnimku. Sve što sam vidio i čuo na snimci stvaralo je sve jasniju sliku, ali nije moglo odgovoriti na glavno pitanje: zašto? Tko bi mogao imati korist od Viktorova i Gennadijeva ubojstva?

( ... )

Neke stvari Borojević nije mogao znati sigurno, samo je mogao pretpostavljati (npr. da su Nogin i Kurinnoj neko vrijeme proveli na prvoj crti bojišnice, najvjerojatnije radili na području koja je kontrolirala Hrvatska vojska, snimali stanje na bojišnici i neke detalje položaja vojske, ali to je tek hipoteza), ali tragediju koja se dogodila tog davnog 1. rujna 1991. u razgovoru s istražiteljima opisao je zastrašujuće jasno. U stvarnosti, tog je dana na području od Kostajnice koju su kontrolirali Hrvati, bila složena situacija dvostruke vlade: položaji Hrvata nalazili su se u nizini, a na nedalekom brdu bili su Srbi koji su se spremali za napad.

Kad su naši novinari završili snimanje i krenuli za Zagreb na izlazu iz grada čekala ih je zasjeda. Međutim – ovo je vrlo važno za razumijevanje svega što slijedi – u zasjedi nisu bili vojnice srpske paravojske, već specijalna operativna grupa koja je bila izravno podređena Milanu Martiću. Nakon dvije godine, kada je naša komisiju vodila istragu, Martić je već bio ministar unutarnjih poslova samoproglašene Republike Srpske Krajine, a od 1994. godine, - predsjednik iste.

Danas služi zatvorsku kaznu od 35 godina na koju ga je osudio Međunarodni sud u Haagu zbog mnogobrojnih teških ratnih zločina. 1991. godine, kada su nestali Nogin i Kurinnoj, ovaj je čovjek praktički bio terenski zapovjednik kao što je vođa čečenskih pobunjenika Basajev, a ipak se nalazio na viskom državnom položaju. U ratno vrijeme uvijek ima potražnje za takvim ljudima. ...

Kad se plavi opel ruskih novinara približio grupi od petnaest ljudi koja ga je čekala, vojnici su, po naredbi svog zapovjednika Ranka Borojevića (prezimenjaka našeg svjedoka ) počeli pucati. Kasnije sam na trupu izgorjelog automobila dobro vidio da su meci ušli dovoljno nisko, otprilike u razini nogu putnika u automobilu. Novinari su vjerojatno bili ranjeni, ali živi, i s sve je moglo završiti manje tragično da nije bilo zle volje onih koji su unaprijed odlučili o njihovoj sudbini.

Po inerciji se opel nastavio kretati još nekoliko desetaka metara, a čim je došao do početka uzvisine na cesti, zaustavio se. Ranko Borojević je prišao, otvorio prednja vrata automobila i zatražio dokumente. Vozač (najvjerojatnije Vitja Nogin) mu je pružio putovnicu i novinarsku akreditaciju. Zapovjednik je uzeo i pregledao putovnicu Gene Kurinnoja, okrenuo se prema vojnicima i uvjereno naredio: - To su hrvatski špijuni. Vatra!

Trenutak kasnije sve je bilo gotovo. Najviše od svega su me pogodile zadnje Viktorove riječi koje je stignuo viknuti prije nego što su ga ubili i o kojima je govorio Stevan Borojević:

- Ne pucajte, mi smo vaša braća! (ove riječi je kasnije potvrdio još jedan svjedok zločina, kojeg smo pronašli i o kojem ću pričati kasnije . Međutim s ubojicama se ne može dogovoriti i riječ brat njima – za razliku od normalnih ljudi – ništa ne znači. Ova riječ govori o životu i toplini i nema nikakvog značenja smrti. Oni koji su pucali u Nogina i Kurinoja predstavljali su smrt.

Plavi je opel bio opljačkan: vojnici su u svoj auto stavili sve što su našli u Opelu, snimljene video kazete koje su omotali polietilenskom folijom predali su svom zapovjedniku. Njihov auto je odmah otišao na položaje srpske vojske – možda su upravo ove proklete videokazete bile razlog ubojstva. ... Videokamera ruskih novinara bila je prodana jednom od lokalnih stanovnika i poslije se pojavila tijekom istrage, ali ništa nije mogla ispričati o razlozima ubojstva.

Automobil su polili benzinom i potom zapalili zajedno s tijelima ubijenih novinara.

Naš svjedok kojeg smo pronašli i zatim opet izgubili ispričao je kako je bilo odlučeno konačno sakriti tragove zločina; bilo je potrebno maknuti opel da ga nitko ne pronađe. Jednom od vojnika, lokalnom traktoristu, naređeno je da odvuče olupinu izgorjelog opela zajedno s tijelima ubijenih novinara nekoliko kilometara dalje, do obližnjeg sela Kukuruzari koje se nalazi na obali rječice. Uz pomoć susjeda koji je imao dizalicu izgorjeli je automobil Zoran Pralina (tako se zvao traktorist) bacio u vodu.

Međutim, rijeka nije željela štititi ubojice. Bila je preplitka i olupina je isplivala, a prizor je bio stravičan. Kako bi potopili ovaj simbol zločina Borojevićevi su vojnici morali olupinu automobila prignječiti žlicom bagera. Ova pojedinost iz priče svjedoka konačno je objasnila zašto je opel pronađen u takvom unakaženom stanju; prije toga službena verzija istrage nije mogla dati jasan odgovor na ovo pitanje. (...)

Kad je u Srpsku Krajinu došla prva grupa istražitelja iz Moskve, njima su s hvalisavim ponosom za izvršeni profesionalni posao pokazali rezultate istrage Vojnog tužiteljstva. Ovo je izgorjeli novinarski automobil ... Ah, rat ... Ovo su ostaci nekih Hrvata koji su ubili ruske novinare i koji su automobil zatim koristili u vlastite svrhe. Što bi vi htjeli? Podlaci, ubojice ... Ustaše ...

( ... )

Ova je verzija davala Srbima mogućnost da nemaju veze s ubojstvom i prebaciti krivnju na Hrvate. Pritom su sebe predstavili kao junake, istovremeno uništivši ugled svojih vječnih povijesnih neprijatelja u očima Rusije. Za rusku stranu dublje istraživanje izgleda bi značilo riskirati odnose sa Srbima koji su uvijek bili prijatelji i braća. Balkansko je pitanje uvijek bilo delikatno pitanje i vlasti nisu željele baciti sjenu na odnose između Moskve i Beograda. Stoga su rezultati srpskih istražitelja potpuno zadovoljili Rusko tužiteljstvo.

Naše grupe, među kojima su bile i televizijske, dolazile su dosta često u Kostajnicu i svima njima su sa žaljenjem demonstrirali izgorjeli opel, pokazivali rezultate ekspertiza, toplo ih častili jelom i pićem (svakako poznatom rakijom), poklanjali im suvenire i uvjeravali ih u vječno prijateljstvo.

Moram zapravo priznati da se u slučaju nestanka Nogina i Kurinnoja dosta dugo vremena davala prednost upravo hrvatskom tragu. Taj se trag temeljio ne samo na dobro izvedenim predstavama, već i na podacima obavještajnih službi različitih država, rezultatima operativnih radnji, izjavama svjedoka. ... ( ...)"

Ostatci auta ruski noovinari

Ostatci automobila u kojem su ubijeni ruski novinari

Poznati skupljač povijesne građe o zločinima na području Banije i Korduna Martićeve vojske i paravojnih snaga poslanih iz Srbije, Ivica Panđa poznat pod imenom Orkan koji je dobio kao dragovoljac Domovinskog rata, zaslužan je za objavljivanje ove knjige. O tome on sam piše: „Viktor Nogin i GennadijKurinnoy, ubijeni su početkom rujna 1991. u selu Panjani kod Hrvatske Kostajnice.

Od 1990., piše Panđa, skupljao sam informacije o ovom slučaju ali te 2006., iz intervjua Berislava Jelinića objavljenog u tjedniku „Nacional" saznao sam da u dalekoj Rusiji bivši ruski deputat u Velikom Sovjetu i bivši šef Istražnog povjerenstva Ruskog parlamenta Vladimir Mukusev, već dvadeset godina istražuje ovaj slučaj, najprije službeno u ime države Rusije, a potom privatno".

Pukovnik Orkan je nakon otkrića mjesta pogibije Ruskih novinara 2010. uputio dopis Hrvatskom novinarskom društvu, Nacionalnoj zajednici Rusa u RH i Hrvatsko-ruskom društvu prijateljstva s prijedlogom da se podigne spomen obilježje na mjestu pogibije ruskih novinara. S tom je inicijativom upoznao i „dvojcu djelatnika" Veleposlanstva Ruske Federacije u Zagrebu.

„Odmah nakon objavljenih razgovora u Zagrebu – nastavlja Panđa – sjetio sam se Vladimira Mukuseva iz daleke Rusije, bivšeg deputata i bivšeg šefa istražnog povjerenstva ruskog parlamenta te člana Saveza novinara Rusije, akademika euroazijske akademije za televiziju i radio, docenta Univerziteta televizije Sankt-Peterburg, doktora političkih znanosti i dobitnika nagrade Američke nacionalne televizijske akademije EMMY. Odlučio sam ga potražiti, a u s pomoć dobrih ljudi u Hrvatskoj i Rusiji to mi je uspjelo. (...) Nakon internetskog upoznavanja napravili smo spomenik na mjestu ubojstva u Panjanima i svečano ga otkrili 21. svibnja 2011. na Svjetski dan kulturne različitosti". Ono što izaziva nedoumicu jest tekst koji slijedi: „Na skupu nije bilo predstavnika „službene Rusije i Hrvatske, a Vladimir i ja napravili smo što smo naumili".

Ivica Panđa Orkan svoj predgovor završava apelom: „Slobodan sam na kraju svog predgovora u Vladimirovo i svoje ime reći: Neka se Pokrenu pravosuđa Rusije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine u cilju pronalaženja i kažnjavanja počinitelja ovoga ratnog zločina, neka se pronađu kosti Viktora i Gennadija i neka se dostojno pokopaju u Ruskoj zemlji".

Ubijeni novinari

Ubijeni ruski novinari Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoy

Na našu sramotu poginuli ruski novinari nisu uvedeni u spisak žrtava, niti se traže njihovi posmrtni ostaci. Na sramotu njihove Domovine to se prešućuje i ondje. Politika se nehumano ponaša prema ljudima koji su časno obavljali novinarski posao. Vladimir Mukusev u svome tekstu priznaje: „Nakon nekoliko sam godina, vodeći novinarsku istragu, polako gubio nadu, ali moja profesionalna i ljudska dužnost je bila da dođem do istine, riješim zagonetku njihovog nestanka i ispričam kako je bilo u stvarnosti. Da, i to isto, ali zašto sad, proživjevši život, ja uporno unatoč svima i svemu, nastavljam potragu? Prošlo je dvadeset godina, puno toga se promijenilo.

Oni su bili prvi, ali nipošto nisu zadnji u tom tužnom popisu sovjetskih (a poslije ruskih) novinara koji su nestali, zarobljeni ili su ih ubili nepoznati počinitelji... Već je davno završio taj, ne baš balkanski rat. Ne postoji Državna radio televizija SSSR koja je poslala Viktora Nogina i GennadijaKurinnoya na zadnji poslovni put u njihovom životu. Nema ni države koju su oni predstavljali na Balkanu kao „ruski novinari".

Crna mapa autor

Knjiga Vladimira Mukuseva "Crna mapa – priča jedne novinarske istrage" predstavljena je 30. kolovoza 2012. godine u Zagrebu u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskom slovu.

Knjiga „Crna mapa" izuzetno je potresno i vrijedno novinarsko djelo. Ono postavlja pred nas u Hrvatskoj, kao i pred sve odgovorne ljude u Rusiji nekoliko važnih pitanja: Kada će se pronaći posmrtni ostaci poginulih ruskih novinara?, do kada će srpska propaganda njihovu smrt pripisivati Hrvatima s ciljem izazivanja protu-hrvatskog raspoloženja među ruskim novinarima i u ruskoj javnosti?, kada će se službeni predstavnici obiju država dogovoriti i otići na mjesto pogibije kako bi na taj način odali počast poginulim novinarima, a njihovu pogibiju isključili iz politikantskih igara?.

PS

Večernji list u broju od 27. Kolovoza 2012. Objavio je članak o knjizi koju smo predstavili. Članak nosi naslov: „Ubojice su dvojica Srba koji sada mirno žive u Republici Srpskoj". U podnaslovu stoji: „Rusija ignorira tragediju svojih novinara, a o mojoj knjizi nema nijedne riječi. Ubili su ih Ilija Čizmić i Zdravko Matijašević, tvrdi svjedok koji je s njima bio na punktu".

 Navodimo ulomak iz ovog članka:

„... Što se, uistinu, dogodilo? Dokumenti pronađeni nakon Oluje jasno dokazuju da su novinari toga dana ubijeni kada su automobilom diplomatskih tablica ruskoga konzulata i s vidljivom oznakom Press, prilazili kontrolnoj točki na kojoj su bili članovi zloglasne jedinice Kaline Komogovina, koja je počinila brojne zločine po Banovini. Iz kasnijeg priznanja jednog od vojnika, Steve Borojevića Ćuka, pred srpskim pravosuđem, na automobil su, na raskrižju cesta Hrvatska Kostajnica – Petrinja – Sunja s kontrolnog punkta zapucali pripadnici te jedinice, među kojima i Ilija Čizmić te Zdravko Matijašević.
Upravo je njih dvojicu svjedočenjem Ćuk teretio za egzekuciju. Matijašević je, prema tom iskazu, prišao automobilu i ubio novinare. Novinarsku su opremu ukrali, automobil zapalili, a nakon nekoliko dana, kada su se o nestalim novinarima počeli raspitivati ruski diplomati, dvojica mještana Panjana dobila su naredbu da vozilo odvuku s ceste na obalu rijeke Sunje u Donjim Kukuruzarima te ga zakopaju. Premda Mukusev 20 godina na taj slučaj upozorava ruske institucije, ondje se, međutim, i danas ignorira tragedija svojih ljudi.
– U Rusiji se trude da se i knjiga ne primijeti. U glavnim ruskim medijima nema nijedne riječi o knjizi. Dok viša tijela dviju država, Rusije i Hrvatske, ne pokažu političku volju da se u tom slučaju stavi zadnja točka, ništa se neće promijeniti – kaže Mukusev, koji je za pomoć zatražio i predsjednika Ivu Josipovića, no zasad bez odjeka. S kakvim osjećajima stiže za nekoliko dana u Kostajnicu?
Misle da su nestali
- Naravno da je dobro što postoji spomenik, vidljiv dokaz da su ruski novinari nekad živjeli, voljeli i odgajali djecu, ponekad su se smijali, ponekad su bili tužni, a najvažnije je da su dobro i profesionalno radili svoj posao. Oni nisu nestali, kao što misle mnogi u Rusiji, nego su poginuli herojski pri izvršavanju svoje dužnosti. Teško je shvatiti da ih je izdala vlastita domovina. Izdali su ih oni koji su ih poslali u rat, izdali su kolege, prijatelji. I zato spomenik našim novinarima treba biti postavljen i u njihovoj domovini, na njihovim grobovima u kojima oni moraju naći svoje posljednje počivalište. To još nisam postigao. U meni to izaziva osjećaj akutne tuge jer se bojim da neću stići – priča Vladimir Mukusev, dobitnik Emmyja, američkog televizijskog Oskara, za dokumentarni film "Lenjingrad-Seattle. Godinu dana kasnije". Živi u Moskvi i predaje novinarstvo na državnom sveučilištu filma i televizije. Čemu uči studente?"

Đuro Vidmarović

PS II.

Ponudio sam dosta davno prikaz ove knjige uglednim hrvatskim novinama za kulturu, znanost i društvena pitanja, ali do sada od urednika odgovora nema. Nemam objašnjenja, jer knjiga je važna. Ona argumentirano odbacuje gnusnu klevetu o Hrvatima kao ubojicama ruskih novinara. Autor joj je istaknuti ruski profesor. Politika dviju, odnosno triju država, Rusije, Hrvatske i Srbije, ovo ubojstvo želi ostaviti nerasvijetljeno. Teško je shvatljiva mirenje s ovim hrvatske strane.

Portal Hrvatskog sabora donio je 31. kolovoza 2012. zanimljivo „Priopćenje":

„Zastupnici Mladen Novak i Branko Vukšić primili Ivicu Pandžu - Orkana, Vladimira Mukuseva i Galinu KurinnoyZagreb - Zastupnici Mladen Novak i Branko Vukšić primili su predsjednika Agencije za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba Ivicu Pandžu - Orkana, autora knjige "Crna mapa, priča jedne novinarske istrage" akademika Vladimira Mukuseva i suprugu ubijenog i nestalog snimatelja nekadašnje TV SSSR GalinuKurinnoy.

U uvodnom dijelu sastanka razgovaralo se o objavljenoj knjizi "Crna mapa, priča jedne novinarske istrage" akademika Vladimira Mukuseva. Sugovornici su razmijenili mišljenja o detaljima tragičnog događaja, nestanka dvaju ruskih novinara

Gennadiya Kurinnoya i Viktora Nogina 1991. godine u Hrvatskoj.U uvodnom dijelu sastanka razgovaralo se o objavljenoj knjizi "Crna mapa, priča jedne novinarske istrage" akademika Vladimira Mukuseva. Sugovornici su razmijenili mišljenja o detaljima tragičnog događaja, nestanka dvaju ruskih novinara GennadiyaKurinnoya i Viktora Nogina 1991. godine u Hrvatskoj.

Zastupnik Branko Vukšić izrazio je žaljenje zbog još uvijek nerasvijetljenog tragičnog događaja nestanka novinara te naglasio kako će pokušati učiniti sve kako bi se saznala istina i posmrtni ostaci novinara prenijeli u Rusiju.

Razmijenjene su ideje i o mogućem organiziranju okruglog stola na kojem bi sudjelovali novinari koji su izvještavali za vrijeme Domovinskog rata i s jedne i s druge strane, a u svrhu otkrivanja istine. Akademik Vladimir Mukusev predložio je da se okrugli stol organizira sljedeće godine, a bilo je riječi i o financijskim aspektima tog događaja.

Republika Hrvatska i Rusija dogovorom na visokim političkim razinama mogu doprinijeti bržem rasvjetljavanju istine, suglasni su sugovornici.

U nastavku je bilo riječi i o stanju medija u Rusiji, a sastanak je zaključen dogovorom o skoroj suradnji".

Na tome je ostalo. Navedeni zastupnici u ovom slučaju nisu bili odgovarajući sugovornici.

 

Uto, 23-10-2018, 08:25:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).