Pero Petrnjak: „Sve Mirkove procesije", Nakladnik UG STIH, Kalinovac, Kalinovac, prosinac 20112. (?)

Darko Perto Pernjak (Koprivnica, 1967.) pripada krugu uspješnih autora koji pripadaju danas već prepoznatljivom Podravskom književnom krugu. Do sada je objavio sedam proznih djela: romane: Procesija (1996.); Kamengrad (1997.); Pozitivna nula (2009.), novele i priče: Vatrogasna zabava (1999.); Somina (2006.); Slamka spasa (2007.) i Ščukešina (2011.).

Sve Mirkove procesije

Najnovije djelo Pere Pernjaka posvećeno je čuvenom hrvatskom slikaru – naivcu Mirku Viriusu. Riječ je o složenoj literarnoj formi koja ima elemente biografskog romana, povijesnih reminiscencija, likovnih osvrta i psiholoških impostacija. Tako ambiciozno zamišljeno djelo ostvareno je na 174 kartice slojevitog i emocionalno nabijenog teksta.

Darko Pernjka

Darko Pero Pernjka kao moderator Galovićevih susreta u Koprivnici 2012. g.

Virusov udio u hrvatskoj povijesti između dva svjetska rata, poglavito povijesti Hrvatske seljačke stranke kojoj su pjesnik Mihovil Pavlek Miškina i Mirko Viruis, kao slikar socijalnog umjetničkog pokreta vezanog uz Hegedušića i Hlebinsku školu naive, važne osobe, na tragičan su način paradigma hrvatskog seljačkog puka toga vremena. Miškina je bio ne samo poznat kao književnik, odnosno kako su tada pisali seljak-književnik, veći i kao politički dužnosnik HSS-a.

Obojica su rođeni za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, preživjeli tegobe Prvoga svjetskog rata, raspad ove velike multietničke državne zajednice, uspostavu nove jugoslavenske Države pod žezlom srbijanske kraljevske dinastije Krađorđević i njezinih okrutnih žandara, dočekali Drugi svjetski rat i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske s jednostranačkim represivnim režimom, u kojoj ih taj hrvatski režim ubija. Ubija ih bez stvarne krivnje.

To je ubijanje bilo afirmacija zloćudnosti totalitarnog režima. Umjesto da ih se slavi i uvažava ustaški ih režim usmrćuje. Cijela vertikala odgovornih za ovaj zločin, kao i za smrt drugih rodoljubivih intelektualaca, njihovom je smrću, u ime hrvatske države, upravo delegitimirala željno čekanu ideju o vlastitoj Hrvatskoj Državi. Njihovo usmrćivanje imalo je negativnog odjeka, ne samo u Podravini, već u cijelome narodu.

Umjesto podrške, ustaški je režim protiv sebe dobio seosku populaciju, a to je narod. Partizanski pokret nije mogao poželjeti veći poklon. Stoga je Pernjakova zamisao prikazati Viriusa kao paradigmu hrvatskog seljačkog puka, kao baze cijele etnije, opravdana i u njoj je uspio.

Mirko Virius je rođen 28. listopada 1889. u siromašnoj seljačkoj obitelji u Đelekovcu. Ustaše ga uhićuju 8. ožujka 1943., a ubijem je krajem svibnja iste godine u sabirnom logoru u Zemunu. Za grob mu se ne zna.
Mihovil Pavlek Miškina rođen je 24. rujna 1887. uĐelekovcu, dakle dvije godine prije Viriusa. Ubijen je 5. lipnja 1942. u Jasenovcu.

Virius i Pavlek Miškina pripadali su po socijalnoj osjetljivosti, lijevom krilu HSS-a. Kada koristimo pojam „lijevo krilo", tada to činimo u kontekstu vremena između dva svjetska rata. Tada smo imali u književnosti i slikarstvu dva lijeva krila: jedno opredijeljeno hrvatski i pretežito kršćanski, a drugo opredijeljeno jugoslavenski i pretežito marksistički.

Pavlek Miškina, Ivo Lendić, Viktor Vida, Mile Budak, Ivan Kovačić (u ratu dobio ime Goran), Ivo Balentović, Ante Jakšić, i drugi mogu se smatrati uzorima prvog opredjeljenja, a Krleža, August Cesarec, Dobriša Cesarić i drugi, uzorima drugog opredjeljenja. Na žalost, pripadnici ovog posljednjeg prešli su u partizane gdje su morali prihvatitikomunistički Titov revolucionarni jugounitarizam, dok su oni koji to nisu mogli, jer su ostali na poziciji nacionalne hrvatske samobitnosti, kao npr. August Cesarec, ubijeni u prvim poslijeratnim godinama. Ustaški režim nije pravio razlike između jednih i drugih, a to je bilo na štetu ideje hrvatske države.

Pero Pernjak prati životni put velikog slikara Mirka Viriusa od odlaska u austro-ugarsku vojsku gdje biva zarobljen od strane ruske carske vojske i bačen u jedan od tamošnjih strašnih logora za ratne zarobljenike. Spasio je život zahvaljujući nadarenosti za slikarstvo. Nakon povratka u domovinu, Virius se suočava s novom jugoslavenskom državom i njezinim represivnim režimom, ali i sa složenim obiteljskim odnosima.

Naime, brat koji je postao kućedomaćin nije vjerovao u Mirkov povratak i kada se to desilo gospodarski razlozi, odnosno vlast nad gruntom, potiskuju bratsku ljubav. Virus napušta rodni dom i ženi udovicu Ceciliju, plemenitu i zaslužnu ženu s kojom ostvaruje životnu i bračnu harmoniju. Budući je bio umjetnički nadaren bavi se narodnom glazbom kao seoski svirac, ali i slikarstvom i to s uspjehom. Slijedi suradnja s Pavlekom Miškinom i Ivanom Generalićem.

Pernjak znalački opisuje unutarnja psihička stanja Mirka Virusa, koja se odražavaju na njegovim slikama i u njegovom političkom djelovanju. Sjajno je opisao seoski bunta u Đelekovcu protiv žandara koji su upali u selo i uz brahijalnost, počeli plijeniti sve do čega su došli, zbog tobožnjeg poreznog duga. Hrvatski seljački puk je bio izložen represiji.

Vrlo je potresan opis Viriusove smrti u sabirnom logoru u Zemunu 1943. godine.

„... Odvukli su ga na ledinu iza zgrade zatvora. Mirko je odmah uočio odbljesak obližnje rijeke što ih je u širokom meandru zaobilazila. I veliku rupu netom iskopane zemlje. Ledeno je odmjerio Mirko svoje uzničare, jedan mu je odmah bio sumnjiv. Bio je obučen u ustašku uniformu. Što bi ustaša radio u njemačkom logoru? Imao je specijalnu naredbu.

'Možda me oslobodi!', Mirko se podsmjehnuo sam sebi.

Razum je vrlo jasno lučio još na samom početku rata kakav će mu biti kraj. Nada je bila tek duševni atavizam kojim nije mogao vladati.

'Eh, moj Mirko, naređenje je naređenje", progovorio je ustaša hrvatski i rutinskim pokretom izvadio pištolj.

Napeo ga.

Ispaljen metak probio je lubanju, na drugoj strani u travi raspršivši sive ostatke mozga tratinom. Mislio je da ga je ubio. No Mirko je već davno bio otišao u svoje nebeske oblike, mijenjajući im naličja, u visokom plavetnilu raščešljavajući kosu dobre vile".

Kako se njegovo književno djelo ne bi svrstalo u neki politički okvir, a kod nas je to uobičajeno, Pernjak kroz literarnu formu Viriusovog predsmrtnog sna progovara o našoj sadašnjosti.

„... Rat je završio Mirko, tvoja obitelj na okupu je dočekala kraj rata" , glas mu odgovarao na pitanje koje je Mirko želio postaviti. (...)

Taj rat je bio na žalost najveća nesreća što se je Hrvatskoj na kraju duge povijesti tlačenja mogla dogoditi. Tim više je nelagoda bila veća kad je tražio znakove pobjednika. Ugledao je vojnike s crvenim petokrakama, čuo ih kako uzvikuju 'Smrt fašizmu, sloboda narodu!'. Odahnuo je, jer izgubila je strana od koje upravo zatočen gine, kao Hrvat u ime hrvatske države. Nasreću pobijedilo je manje zlo. Zlo, jer dobro je pamtio što mu Miškina sve ispriča o ruskom komunizmu. Demokracija će morati pričekati neka druga vremena.

(...)

'Odvest ću te još malo dalje u budućnost' ,hladni metalni prizvuk najavi mu da će mu pokazati nešto ružno. (...)

Nožem razderane haljine. Silovana trudnica. Rukama je gladila trbuh očekujući trzaj iznutra, pitala se je li moguće da dijete preživi nakon dvostrukog brutalnog silovanja. Misleći tek o životu milog djetešca pokušala se skupiti, sjesti, pomaknuti ustranu, skriti se u neku duboku rupu. Barabari u crnim šubarama tapšali su jedan drugog zadovoljni priuštenim užicima. Kad je prvi do nje vidio da se pridiže opkoračio ju je još otvorenog šlica i snažno pljusnuo. Prsnula je krv iz rasječene usnice, ponovno je završila u prašini. Drugi je popravio šubaru na glavi, šubaru sa znakom mrtvačke glave.

'Di ćeš bre majku ti ustašku!', zaurlao je prvi na jadnu majku nakon što ju je udario pomalo iznerviran bolom u šaci od silovitosti udarca.

'Ubijte me', prostenjala je molbu gušeći se u suzama i krvi.

Više nije osjećala dijete u trbuhu.

'Štabre, nosiš ustaško kopile i još misliš da će samo tako da te ubijemo', smijao se drugi koji se upravo dosjetio kako će nastaviti s krvavim pirom vadeći nož iz korica.

'Je li bre, šta da joj uradimo?"

'Kopile će da joj izvadimo. Jedan ustaša manje.'

'Imaš pravo. Hoćeš li pre da je zakolješ"'

'Šta ti je bre, neka gleda!?
Bljesnuo je nož, sječivo se spustilo na plodonosno ispupčenje, šiknula je krv, otvorila se utroba. Barbarin očito naviknut na prizore krvi, vičan mesarenju ljudskim mesom, nije nimalo ustuknuo. Isjekao je plod zamotan u majčinu posteljicu, nerođeno djetešce, život! Zavitlao ga prema bunaru i pogodio u rupu.

'He, he ...', zlurado se smijuljio prvi barbarin brekavac, ?Evo ti bre čime ćeš da zapušiš rupu'.

Mačića je uhvatio za šiju i visoko ga podigao u zrak. Nejako stvorenjce zaigralo je nožicama po zraku tražeći čvrsto uporište.

Deranje kandža utrobom bilo je zadnje što je jadna žena osjetila. I urlik zvijeri: 'Nećeš više da rađaš Hrvate!' dok joj duh odletio za djetetom u nebo, u vječni mir".

Pernjakovo djelo „Sve Mirkove procesije" s jedne je strane vrijedan prilog Viriusovom životopisu i povijesti HSS-a u Podravini, ali s druge strane, to je roman o hrvatstvu koje razdire povijest, o srušenim nadama u ostvarenje sna o pravednoj i poštenoj hrvatskoj državi. Treća dimenzija romana je bogatstvo jezika kojim autor piše svoje djelo, a četvrta njegovo umješno korištenje psihoanalize kao gradiva za tkivo djela.

Pernjak se još jednom potvrdio kao snažno prozno pero suvremene hrvatske književnosti.

Roman „Viriusove procesije" prate dva pogovora: „Tko su Mirko i Miškina i što predstavlja procesija u romanu Sve Mirkove procesije"?. Mladena Levaka i „Romansirana rekonstrukcija Viriusovog životnog puta!", Kristine Poljičak. Ma koliko oba teksta bila dobra, a dobra su, mišljenja sam da proznim djelima predgovori i pogovori nisu neophodni. Bilo bi korisnije da su njihovi pisci navedene eseje objavili u nekom od hrvatskih književnih glasila, jer bi to bio prilog obznanjivanju i vrednovanju Pernjakovog djela.

Vidmarovic Pernjka

Koprivnica, 2012. Pinakoteka Pere Pernjaka pretvorena u književni soare. Na slici: Darko Pero Pernjak, Đuro Vidmarovič, Enerika Bijač, Jurica Čenar (Gradišće) i Milan Frčko

U privatnome životu Pernjka je ugodna i zanimljiva osoba. Za život zarađuje kao prodavač kvalitetnih vina. U njegovoj kući nalazi se čarobna pinakoteka i kušaonica vina u kojoj se 2002. održalo inspirativno književno druženje, uz čitanje pjesničkih i proznih uradaka. Djelatan je u Podravsko-bilogorskom ogranku Društva hrvatskih književnika.



Novigrad predstavljanje

Novigrad Podravski. Darko Pero Pernjak, Jurica Čenar, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Enerika Bijač

Đuro Vidmarović

Uto, 23-10-2018, 12:44:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).