Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (3/10)

Povjesničarka Gordana Vlajčić ističe «da je 22. lipanj [1941. u Sisku] u izravnoj vezi s globalnom taktikom Komunističke internacionale i Sovjetskog Saveza. I ti komunisti svojim 'izlaskom van' potvrđujući kako su čekajući napad na SSSR krenuli u NOB, time dokazuju kako Hrvati nisu čekali da ih netko oslobodi. Ali 22. lipnja je direktno sinhroniziran s napadom na SSSR i to je davno bilo dogovoreno. U dokumentima Kominterne se vidi da treba pričekati s ustankom i u slučaju napada na SSSR dignuti ustanke i raditi diverzije kako bi usporili napredovanje fašističkih i nacističkih snaga na Sovjetski Savez i pridonijeti oslobođenju SSSR-a koji je za Kominternu jedina domovina proletarijata».[55]

Kominternik pouzdanik Josip Kopinić u naputku komunistima od 29. lipnja istaknuo je kako je «svaki partijac dužan braniti SSSR». [56] M. Đilas, jedan od ključnih ljudi u partizanskome pokretu, o vremenu podizanja ustanka jasno kaže: «Da, mi smo pozvali narod na ustanak tek kad je Hitler napao Sovjetski Savez[57]». Ni I. Šibl nema dvojbi oko toga, za koga su se partizani i komunisti borili: «Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali».[58] Ni Tito nije imao problema priznati da su partizani i komunisti «pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez».[59] Dakle, narod nije pozvan na ustanak kad je napadnuta Jugoslavija, nego kad je napadnut SSSR.

Već iz navedenih činjenica – tj. iz priznanja samih visokih komunističkih i partizanskih dužnosnika, kao i samog Tita – jasno proizlazi da je komunističkopartizanska borba bila primarno motivirana ideološkim razlozima, odnosno obranom SSSR-a kao «prave domovine» revolucije. Njima je bio važniji SSSR od obrane same Jugoslavije ili, drugim riječima, obrana Jugoslavije bila je važna samo u onoj mjeri u kojoj je to odgovaralo strateškim ciljevima Kominterne. Kad to imamo na umu, tada se nameće i pitanje koje je samo na prvi pogled hipotetsko: da kojim slučajem Treći Reich nije napao SSSR i da se Pakt o nenapadanju nastavio poštovati (premda neka novija historiografska istraživanja pokazuju da je Hitler zapravo preduhitrio Staljina koji je imao plan napasti Treći Reich[60]), bi li se i kad bi se jugoslavenski komunisti pobunili i odmetnuli se u partizane? Jer, i njihov odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) bio je – unatoč činjenici da su bili protivnici raspada Jugoslavije[61 ]i protivnici Osovine – prvenstveno određen stajalištima SSSR-a odnosno Kominterne.

Utoliko su i protivnici jugoslavenskih komunista i partizana bili uvjetovani time tko su protivnici SSSR-a, jer se – kako je rekao Đilas – «od Oktobarske revolucije do današnjeg dana svijet – kako države i narodi, tako i pojedinci – počeo (...) odlučno dijeliti na prijatelje i neprijatelje Sovjetskog Saveza. I ta podjela, u stvari, označava podjelu na napredne i nazadne snage savremenog društva. (...) Bez Sovjetskog Saveza nije mogućno u svijetu napraviti nijedno ozbiljno djelo, nijedan stvaran čin».[62] Ni pobjeda u ratu nije bila moguća bez SSSR-a. Zagrebački Vjesnik je 22. lipnja 1945. pisao kako je njemački napad na SSSR odnosno ulazak Crvene armije u rat «bilo osnovni uslov, koji je omogućio našu borbu za oslobođenje», zaključujući kako bez SSSR-a i Crvene armije «mi ne bi mogli osloboditi našu zemlju i pobijediti neprijatelja».[63] To vrijedi i za cijelu Europu, piše isti list nekoliko mjeseci kasnije: «Svi porobljeni narodi Evrope vjerovali su, da svoje oslobođenje ispod fašističkog jarma mogu postići samo uz pomoć herojske armije sovjetskih naroda».[64]

Nakon što je Treći Reich napao SSSR, situacija se iskristalizirala. Sovjetski savez prisiljen s jedne strane pridobiti zapadne saveznike na svoju stranu, a s druge strane «anulirati» činjenicu postojanja dotadašnjeg komunističko-nacionalsocijalističkog partnerstva oličenog u Paktu o nenapadanju,[65 ]odlučuje promjeniti taktiku. Umjesto kategoričkog zahtjevanja provedbe «komunističke revolucije», SSSR od tada naglašava nužnost «antifašističke borbe», dakle borbe protiv svoga dojučerašnjeg partnera Trećeg Reicha. Dosljedno taktičkom zaokretu, Moskva 22.6 putem radiograma upozorava svoju ekspozituru KPJ da je riječ o «antifašističkoj borbi», a ne o «pokretanju socijalističke revolucije».[66] Partizani na poziv Moskve bježe u šumu i dižu pobunu («ustanak»). No, kako ističe dr. Ivo Banac, dok se Staljin u obrani od osovinskog napada iz taktičkih razloga poziva na rusku tradiciju i ruske nacionalne simbole,[67] jugoslavenski komunisti na čelu s Titom se otvoreno služe «ikonografijom međunarodnog komunizma».[68] Ustanak je bio usmjeren primarno protiv NDH.

Suprotno mitovima koji se od devedesetih propovijedaju u Hrvatskoj, Hrvati nisu na početku rata u znatnome broju participirali u partizanskome pokretu. Nešto veći priljev Hrvata u partizane uslijedio je tek u drugoj polovici 1942., a osobito nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. U vrijeme početka pobune protiv NDH u partizanskom je pokretu prevladavao srpski element, dok je udio Hrvata bio od ne osobito velikog značenja. Na «savjetovanju predstavnika štabova i komandanata narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije» u Stolicama 27. rujna 1941. u vezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj Tito je dao sljedeću ocjenu: «Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva ...».[69] S. Dubajić komentirajući stanje u Trećoj dalmatinskoj brigadi piše: «Preterao je Nitonja kad je napisao da je među nama partizanima bilo šest stotina Hrvata. Toliko ih nije bilo sve do pada Italije. Bilo ih je ukupno stotinjak».[70]

Dubajić dalje navodi da je sastav njegovih «triju bataljona bio sto posto srpski, a samo Drugog pedeset posto hrvatski».[71] Partizanski general Milan Kuprešanin navodi kako su 98 % pripadnika njegove partizanske postrojbe u Lici sačinjavali Srbi.[72] Josip Kotnik svjedoči da su pobunjenici uglavnom imali potporu u selima naseljenima srpskim stanovništvom.[73] U siječnju 1942. Tito je Adilu Zulfikarpašiću izjavio: «Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba».[74] Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, 17. ožujka 1942. javlja Titi o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta «sačinjavaju još uvijek Srbi!».[75] Pavle Gregorić, član CK KPH, pokušavajući pridobiti za suradnju zastupnika HSS-a, Tomu Vojkovića, u svibnju 1942. govori o «važnosti da u oslobodilačkoj borbi sudjeluju i Hrvati, pogotovu zato što se u partizanima nalazi golema većina Srba, a znatno manje Hrvata».[76] Dajući ocjenu dotadašnjega političkog rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, komunist Ivan Marinković je u prosincu 1942., među ostalim, zaključio:«Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskoga seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi».[77]

Nastavlja se

Davor Dijanović
Politički zatvorenik

[55] Ivančica KNAPIĆ, «Gordana Vlajčić: U čemu se pogriješili komunisti», Vjesnik, Zagreb, 21.i 22. lipnja 1991., 16.

[56] Ivan JELIĆ, Tragedija u Kerestincu : Zagrebačko ljeto 1941., Globus, Zagreb, 1986., 63.

[57] Milovan ĐILAS,, 81.

[58] Ivan ŠIBL, Sjećanja I, 40

[59] Josip BROZ TITO, Intervjui, August Cesarec, Zagreb, 1980., 309.

[60] Cilj Staljina nije bilo uništenje samo Njemačke, nego i čitava Zapada. U jednome članku Staljin je taj cilj sasvim jasno precizirao: «Zapad je sa svojim imperijalističkim ljudožderima postao centar tmine i ropstva. Naš je zadatak da taj centar uništimo na radost i veselje trudbenika svih zemalja» (Isaac DEUTSCHER, Staljin. Politička biografija, Zagreb, Globus,1977., 189.).

[61] Ovdje se misli na razdoblje nakon 1933. odnosno 1934. Do Hitlerova dolaska na vlast (1933.) i njemačko-poljskog ugovora o nenapadanju te ulaska SSSR-a u Društvo naroda (1934.) KPJ je monarhističku Jugoslaviju iz taktičkih razloga prozivala kao umjetnu, versaillesku tvorevinu bez budućnosti. No, nakon dolaska Hitlera na vlast i sklapanja spomenutog ugovora, SSSR se je osjetio ugroženim te se priklonio antirevizionističkim krugovima i postao zagovornikom europskoga status quoa. KPJ će nakon toga – kao prava i poslušna ekspozitura Kominterne – i sama zagovarati opstanak Jugoslavije - versailleske tvorevine (Vidi: T. JONJIĆ, Planovi federalizacije Jugoslavije. Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije, Republika Hrvatska, 46./1997., br. 196., Zagreb, rujan 1997.,43.).

[62] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 80.

[63] «22. lipnja 1941. počeli smo stvarati krvlju zapečaćeno bratstvo sa Sovjetskim Savezom – jamstvo naše slobode i nezavisnosti», Vjesnik, 5./1945., br. 54, Zagreb, 22. lipnja 1945., 1.

[64] «Živjela prva godišnjica bratskog saveza naroda SSSR-a i Jugoslavije», Vjesnik, 6./1946., br. 301, Zagreb, 11. travnja 1946., 1.

[65] Francuski povjesničar François Furet o Paktu o nenapadanju piše: «Riječ je o savezništvu, a ne samo o dogovoru o nenapadanju, kao što se htjelo isprva prikazati, u vrijeme najžešće poljske krize. Javnu je objavu savezništva pratio i tajni dogovor, postojanje kojega će Sovjeti dugo poricati budući da tekst otvoreno utanačuje veličinu teritorija što ga partneri namjeravaju podijeliti, a sve uoči prodora njemačkih trupa na granicu Poljske» (François FURET, Prošlost jedne iluzije, Politička kultura, Zagreb, 1997., 315.).

[66] I. JELIĆ, Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe, 64.

[67] Staljin, naime, nije motivirao narod na obranu internacionalističkim, već nacionalističkim parolama: zazivajući religiju i vojnu slavu iz carističkog vremena, narod se poticao na obranu borbom za «svetu Rusiju» (Richard PIPES, Komunizam. Povijest intelektualnog i političkog pokreta, Alfa, Zagreb, 2006., 104.).

[68] Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, 22.

[69] J.B. TITO, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941-1944. 22. Usp. ISTI, Sabrana djela, sv. 7., Beograd, 1982., 137.

[70] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 156.

[71] Isto, 232.

[72] «Narodni heroji NOB-a o državi HDZ-a», Nacional, br. 188, Zagreb, 13. lipnja 1999., 24.,41.

[73] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, 41.

[74] Adil ZULFIKARPAŠIĆ, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1988., 50.

[75] ZNOR, II/3, dok. 58, 157-168. Usp. NOBD, II., dok. 34, 93-95.

[76] Fikreta JELIĆ BUTIĆ, Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb, 1983., 158.

[77] Isto, 172.