Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2/10)

Partizanski obavještajac Josip Kotnik u biografskoj knjizi Svi umiru jednako opisuje kako se je razvoj omladine još u predratnim vremenima na periferiji Zagreba odvijao u «duhu Kominterninih direktiva», te dodaje: « U to vrijeme Staljin je za nas bio kult kojem smo se klanjali i sve svoje napore usmjeravali u pravcu njegovih direktiva i poruka koje je Kominterna prenosila i usađivala u napredne omladinske organizacije. Osnovni zadatak tih organizacija bio je prvenstveno propagiranje tekovina velike oktobarske revolucije».[32] Milovan Đilas diveći se SSSR-u piše:«Ljubav naša prema Sovjetskom Savezu neugasiva je, jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni».[33] Đilas se, međutim, ne divi samo SSSR-u, već i sovjetskom komunističkom diktatoru Staljinu, mislima koje su zapravo misli svih komunista njegova doba: «Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću».[34]

Servilnost prema Staljinu i SSSR-u ogledala se je i u partizanskim borbenim pjesmama prepunima hvalospjeva Staljinu i SSSR-u. Kotnik tako navodi pjesmu omiljenu u njegovoj četi: «Uz Tita i Staljina / dva junačka sina / nas neće ni pakao smest / mi kročimo smjelo / i dižemo čelo / visoko mi stišćemo pest! ».[35] Prema svjedočenju nekadašnjega djelatnika OZNA-e, Vojne Kamalića, na Rabu se pjevala pjesma u kojoj je stajalo: «Hajd u borbu partizani, / Slobode će stići dani! / Partija nam hrabra mati, / Tito, otac, brat. / Rusija nam mila baka, / Staljin dida drag». [36 ] Partizani pak u Lici pjevali su: «Oj, Staljine, ti narodni bože, / Bez tebe se živjeti ne može. / Hajde braćo, da mjerimo Drinu, / Da gradimo ćupriju Staljinu. / Drug će Staljin i crvena zvijezda / Uništiti fašistička gnijezda».[37] Tko su partizanima bili uzori svjedoči nam i hrvatski književnik i predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, Vladimir Nazor: «Drugovi i drugarice (...) Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših 'hrvatskih govorancija' i jedanput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo (...) Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama (...) Želim samo neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja...«.[38]

Da takvo servilno puzanje pred SSSR-om nije bilo samo prolazne naravi, bjelodano pokazuje drugi hrvatski književnik i veliki Titov prijatelj Miroslav Krleža. I nakon sukoba sa SSSR-om on naučava da nam je Moskva «u našim historijskim kretanjima bila stalnim svjetionikom. Govoriti danas (...) da smo balon koji se otkinuo te luta nošen zapadnim vjetrovima, znači nepoznavanje osnovnih elemenata naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti».[39] Krleža dalje dodaje:« Osnovna zamisao političke i socijalne revolucije koju je u ratu i u prvim godinama našega suverenog i slobodnog života provela KPJ sa svojim sekretarom drugom Titom, lenjinska je, i od te osnovne zamisli nije od nas odstupio nitko, jer su sva naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina ostala: lenjinska».[40]

Opsjednutost jugoslavenskih komunista i partizana SSSR-om i Staljinom imala je i svoje tragikomične strane. August Cesarec je 1940. u svojoj knjizi Putovanje po Sovjetskom Savezu Na Uralu i Volgi pripovijedao bajke, po kojima redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koja su «kulaci» napustili da «napakoste sovjetskoj vlasti». Radnici imaju vlast i grade «najljepši život na svijetu»; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se «bez izuzetka mogu smatrati imućnima». I dalje: «Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja». U tome «novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo [je] zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja».[41]

Simo Dubajić također svjedoči o bajkama koje su se pripovijedale o životu u SSSR-u, te navodi da je «prepričavanje raja zemaljskog iz sovjetske Rusije» bilo toliko «privlačno da nije bilo mesta sumnji u zlatne žlice i genijalnost kojom su obdareni svi građani šestine zemljine kugle. Pevali smo 'Od Karpata do Kitaja', uvereni da tamo vlada poredak ljubavi i mira, da nema prosjaka, niti sirotinje uopšte, kao kod nas. Svi su zaposleni, rade i pevaju. Svi su za mir i čitaju 'Ne ubij'. Tolstoja i Dostojevskog zna svako dete...».[42] Činjenica pak da su se u SSSR-u u isto vrijeme događale najgore povrede elementarnih ljudskih prava, Milovana Đilasa nije sprječavala da zapiše: «Sovjetski čovek je srdačan, radostan, prostodušan i nesebičan. Niko kao on ne zna odgovoriti na ljubav – ljubavlju».[43] I sam je Josip Broz Tito konfabulirao o životu u SSSR-u. U svibanjskome broju Proletera iz 1939. on ističe da je «boljševička partija pod mudrim Lenjinovim vodstvom i pod mudrim vodstvom druga Staljina svladala sve poteškoće pri stvaranju svoga grandioznoga djela» te dodaje da su «boljševici pod Staljinovim vodstvom stvorili 'najnapredniju državu na svijetu'». U toj zemlji «nema ugnjetenih i izrabljivanih, nema besposlice i bijede», tamo su «stvoreni još neviđeni u historiji čovječanstva uvjeti za kulturni razvoj i blagostanje», «boljševička stranka dala je narodima Sovjetskog Saveza najdemokratskiji ustav na svijetu – staljinski ustav».[44]

Takvi zastrašujući razmjeri idealiziranja života u SSSR-u rezultirali su ne samo bezuvjetnom ideološkom odanošću, nego i uvjerenjem da je SSSR nepobjediv. Ivan Šibl tako navodi: «Naivno smo vjerovali da će Staljin za ciglih nekoliko mjeseci slistiti Hitlera, a to će, kao u Internacionali, biti naš 'posljednji ljuti boj'».[45] Milovan Đilas i Aleksandar Ranković su 22. lipnja 1941. bili uvjereni: «Za dva meseca Crvena armija će biti u Jugoslaviji».[46] Đilas je ukorio Kocu Popovića što je ovaj negdje «nepromišljeno» rekao da će rat trajati čak do konca 1941. godine, a Veselin Masleša je partijski kažnjen «zbog širenja defetizma», jer je u to doba u Narodnoj borbi napisao da će Njemačka kapitulirati za šest mjeseci.[47] Neki su internirani komunisti u Kerestincu ostavili svjedočenja kako su hitci koji su se čuli u srpnju 1941. u okolici Zagreba zapravo znak da se borbe vode nadomak glavnoga grada Hrvatske, jer mu je Crvena armija na domaku. I tijekom rata se uloga i snaga SSSR-a preuveličavala. Dubajić opisuje kako je to izgledalo: «Čak i onda, i mnogo kasnije, kad smo znali da sve što nam se baca iz aviona, bacaju Ameri i Englezi, mi smo kao roboti utucavali kroz pamćenje izbušenu matricu i vikali: 'To šalju Rusi!'».[48]

S obzirom na tu zaslijepljenost, moguće je shvatiti komunističku poslušnost Moskvi. Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije priznaje da je nakon njemačko-sovjetskog sporazuma «Partija unekoliko izmenila parole i u svojoj akciji postavljala težište na tu novu opasnost. Mesto ranije osnovne parole – borba protiv fašističke opasnosti, Partija ističe borbu protiv imperijalističkog rata, protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, za oslanjanje na SSSR».[49] Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer bio je ipak otvoreniji: «Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu».[50] Dosljedno tomu, u vrijeme napada na Jugoslaviju, dok su Treći Reich i SSSR još uvijek poštivali pakt Ribbentrop-Molotov, jugoslavenski komunisti – kao ekspozitura Kominterne – nisu smjeli ići protiv volje svojih nadređenih. Bez te bezuvjetne odanosti Kominterni, ističe jedan od najpoznatijih povjesničara KPJ, nemoguće je shvatiti ponašanje komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji: «Za razumijevanje položaja KPJ-KPH 1941. godine svakako je važan odnos prema Kominterni i obratno. Polazim od konstatacije da rukovodstvo KPJ i Tito nijedan potez nisu poduzimali bez dodira i savjetovanja s vodstvom Kominterne. Bilo je to pitanje određene obveze i discipline».[51]

Njihov je odnos prema Osovini, dakle, određen politikom SSSR-a odnosno Kominterne prema savezu Njemačke i Italije. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s «Rusima» ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi «antifašist» Dubajicć– «kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?».[52] Jugoslavenskim je komunistima, dakle, bio važniji SSSR, tj. njegova obrana od činjenice da je napadnuta Jugoslavija. Jedan od prvaka tzv. Sisačkoga partizanskog odreda, njegov komesar Marijan Cvetković, navodi kako je Josip Kraš, cčan CK KPH, sredinom svibnja 1941. održao sastanak s članovima sisačkoga okružnoga komiteta Partije. Tada im je najavio da će uslijediti sukob Njemacče i SSSR-a te na tom sastanku «dogovoreno je 'da se podigne ustanak u trenutku kada dođe do sukoba Njemačke sa Sovjetskim Savezom'». [53] Cvetković ovako opisuje 22. lipanj 1941.: «Tog jutra već negdje oko pet sati ili možda nešto kasnije došao je k meni jedan omladinac koji je radio u noćnoj smjeni u rafineriji 'Shell'. Saopćio mi je da je noćna smjena slušala [radio?] i da već od četiri sata Nijemci govore kako su napali Sovjetski Savez. Ja sam tada odmah otišao do sekretara našeg komiteta Vlade Janića koji je bio u isto vrijeme član CK KPJ i član CK KPH. (...) Brzo smo zaključili što treba da se radi: trebalo je odmah obavijestiti sve organizacije da nitko više ne smije pasti neprijatelju u ruke, da se komunisti naoružaju i da se ne spava kod kuće... Svi kompromitirani, tj. oni koje će policija tražiti i oni koji su već prije bili uhapšeni, da se povuku u šumu, naoružaju i uspostave veze sa odredom što će se istog dana formirati na određenom mjestu za koji će znati partijske veze...».[54]

Nastavlja se

Davor Dijanović
Politički zatvorenik

[32] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, Globus, Zagreb, 1990., 5.

[33] Milovan ĐILAS, Članci 1941.-1946., Zagreb, Kultura, 1947., 34.

[34] Isto, 170.

[35] J. KOTNIK, Svi umiru jednako, 100. Autor te poznate partizanske koračnice je hrvatski književnik V. Nazor. Usp. Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Globus, Zagreb, 1990., 23.

[36] Tomislav VUKOVIĆ, «Šokantno kazivanje nekadašnjega djelatnika OZNE (4). Pali su pod zrnom strojnica pjevajući vjerske pjesme«, Podlistak, Glas Koncila, 49./2010., br. 13 (1866), Zagreb, 28. ožujka 2010., 25.

[37] I. BANAC, Sa Staljinom protiv Tita , 22.-23. Usp. V. DEDIJER, Dnevnik, 3. izd., Beograd, 1:333.

[38] Narodna borba, br. 1., «mart» 1943., 12.-14. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, 228.

[39] Miroslav KRLEŽA, «O kampanji Informacionog biroa», Gdje smo i kako smo: suvremene političke teme, Oslobođenje, Sarajevo, 1988., 64.

[40] ISTI, «Informbirovska hajka traje», Gdje smo i kako smo: suvremene političke teme, 66.

[41] August CESAREC, Putovanje po Sovjetskom Savezu, Zora, Zagreb, 1964., passim.

[42] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, Ispovedna autobiografska hronika – Knjiga I, Od Kistanja do Kočevskog roga, Nidda Verlag GMbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o., Beograd, 2006., 62.

[43] Milomir MARIĆ, Deca komunizma, 29.

[44] Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, 145.

[45] Ivan ŠIBL, Sjećanja I. Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Globus, Zagreb, 1986., 40.

[46] M. MARIĆ, Deca komunizma, 187.

[47] Isto, 29.

[48] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 149.

[49] Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, 265.

[50] Vladimir DEDIJER, Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1955., 259.

[51] Ivan JELIĆ, Hrvatska 1941. Rasprava u povodu 50 obljetnice početka antifašističke borbe, Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 23./1991., br. 1-3, Zagreb, 1991., 63.

[52] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 78.

[53] Antun NIKOLIĆ, «Hrvati prvi ustanici u Jugoslaviji. Povijesna istina o Sisačkom narodnooslobodilačkom partizanskom odredu», Podlistak, (1), Vjesnik, Zagreb, 21. i 22. lipnja 1991., 13.