Rasprava o nadležnosti Haaškog suda nad “Olujom”

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) [1] ili – pučki rečeno – Haaški sud, osnovan je – na temelju Izvješća Glavnog tajnika UN-a - [2] Rezolucijom Vijeća Sigurnosti 827 (1993) od 25. svibnja 1993.[3] Tada je prihvaćen i Statut tribunala kojime je određena stvarna, prostorna i vremenska nadležnost MKSJ.

"Izvješćujući 3. svibnja 1993. Vijeće sigurnosti o nastanku tog tribunala, glavni tajnik UN-a izrijekom je napomenuo kako je, sukladno zahtjevima Vijeća, pozvao zemlje članice i međunarodne organizacije da upute svoje preporuke, prijedloge i opaske o utemeljenju međunarodnoga kaznenog sudišta za bivšu Jugoslaviju. Svoje je prijedloge i opaske uputilo 29 zemalja članica, jedna nečlanica (Švicarska) i mnogobrojne međunarodne organizacije i udruge. Među onima koji su primjedbe uputili bile su Jugoslavija i Slovenija, ali nije bilo Hrvatske! Oglasile su se mnogobrojne udruge odvjetnika i pravnika uopće, ali među njima nije bilo hrvatskih strukovnih udruga za kazneno ili međunarodno pravo, ni udruga sudaca ili odvjetnika!"[4]

Neshvatljiva pasivnost i naivnost Hrvatske vjerojatno se može objasniti naivnim mišljenjem tadašnje političke vrhuške da će MKSJ suditi isključivo Srbima, a ne i Hrvatima, što se kasnije pokazalo netočnim.

Statutom je propisana nadležnost MKSJ za čitavo područje bivše SFRJ, za djela počinjena od 1991. naovamo, te je precizno propisano koja su to djela. Činjenica da Hrvatska nije imala nikakve primjedbe na nacrt Statuta MKSJ-a, znači da se ona usuglasila s njegovim propisima – pa tako i onima koji određuju nadležnost MKSJ.

Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine donesen je 19. travnja 1996.[5] Ustavni je zakon donesen praktički aklamacijom, uz negodovanje tek nekoliko pravaških zastupnika. Tim je Ustavnim zakonom Hrvatska na svoju štetu reducirala odredbe Statuta, time što je hrvatske izvršne i pravosudne vlasti praktički pretvorila u sluge i listonoše Haaškoga suda. Zastupnik Ivan Gabelica je 30. travnja 1996. podnio Ustavnom sudu zahtjev za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Ustavnog zakona, zalažući se za bitno drugačiji oblik suradnje s MKSJ-om i snažniju institucionalnu zaštitu državne suverenosti.[6] Ustavni sud o prijedlogu, naravno, nije nikada odlučio.

Krivnja hrvatskih vlasti od 1991. do 2000. stoga je u sljedećem: a.) apsolutna i neshvatljiva pasivnost pri raspravi o Statutu, (b) donošenje Ustavnog zakona o suradnji sa MKSJ, (c) popuštanje u pogledu predaje ljudi i dokumenata i preko okvira Statuta.

Što se tiče nadležnosti MKSJ nad vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja, poznato je da je Republika Hrvatska vodila spor s Haaškim sudom oko toga jesu li te oslobodilačke operacije unutarnja stvar RH, ili je za njih nadležan Haaški sud. U tom je kontekstu 1999. godine poslan podnesak Vijeću sigurnosti. Nakon dolaska šesteročlane koalicije na vlast, 14. je travnja 2000. Zastupnički dom Hrvatskoga Državnog državnog Sabora donio Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu.[7] Međutim, tom Deklaracijom nije – kako se hoće dokazati – izglasana nadležnost MKSJ nad Bljeskom i Olujom. Krivnja vlasti od 2000. na ovamo nije u tome što je izglasala nadležnost nad Bljeskom i Olujom (jer to nije ni mogla učiniti), već u tome što je potaknula kriminalizaciju Domovinskog rata na način da je servilno izvršavala sve zahtjeve u vezi s predajom ljudi i dokumenata, odnosno dopustila neograničen i neselektivan pristup dokumentaciji koja je većinom nosila oznaku državne i vojne tajne i tolerirala vršljanje stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj.

Odvjetnik Tomislav Jonjić, član Udruženja odvjetnika ovlaštenih na zastupanje pred MKSJ, o tome piše: «...Odmah nakon preuzimanja vlasti, koalicijska je vlada donijela odluku, da se Tužiteljstvu omogući neograničen i neselektivan pristup dokumentaciji koja je većinom nosila oznaku državne i vojne tajne. To je slučaj bez presedana u svjetskoj povijesti. Takva je odluka apsolutno političke naravi i nije ju moguće braniti pravnim argumentima. Naime, povodom naloga Hrvatskoj (subpoena) u predmetu Blaškić, Žalbeno vijeće MKSJ-a u listopadu 1997. postavilo je do danas neokrznute standarde o obvezi države da omogući pristup svojim arhivima. Prema toj odluci, država je u smislu Pravila 54 Pravilnika o postupku i dokazima, obvezna dati strankama na uvid dokumente, ako su oni specificirano navedeni, ako se učini uvjerljivim da su relevantni i ako nisu prekobrojni ('ne može se tražiti predaja stotina dokumenata...'). Nije, dakle, postojala pravna obveza da Hrvatska postupi onako kako je postupila, dajući na raspolaganje Tužiteljstvu tone dokumenata, prepuštajući mu time da ih koristi po vlastitoj volji i u svrhe koje s izvornim zahtjevom nemaju nikakve veze (fishing expedition). Štoviše, takvim su postupkom Vlada i Granićev [Goran Granić, nap. D. D.] savjet za suradnju izravno prekršili niz međunarodnih i domaćih pravnih propisa, jer su javnima faktično učinjeni dokumenti koji su irelevantni za vođenje kaznenih postupaka pred MKSJ, i koji su po svim kriterijima morali ostati nedostupni javnosti. S jedne strane, to su dokumenti koji otkrivaju sastav, strukturu i modus operandi hrvatskih državnih vlasti i pogotovo obavještajnih službi, što se u svakoj normalnoj državi smatra nedodirljivim područjem. S druge strane, to su dokumenti čijim se otkrivanjem bitno vrijeđaju prava pojedinca na privatnost i zaštitu ugleda i dostojanstva, poput, recimo, sirovih obavještajnih izvješća o stvarnim ili navodnim svojstvima pojedinaca, njihovim spolnim preferencijama ili uopće o pojedinostima koje mogu povrijediti njihovo dostojanstvo i čast, a s povredama međunarodnoga humanitarnog prava nemaju apsolutno nikakve veze.»[8]

Međutim, kao što je već spomenuto, vlast iza 2000. nije izglasala nadležnost MKSJ na Bljeskom i Olujom iz vrlo jednostavnog razloga što Hrvatski Sabor ne može izglasavati nadležnost MKSJ, jer je ona u svim aspektima određena Statutom MKSJ –a - kojega je hrvatska vlast prihvatila bez jedne jedine primjedbe!

U Statutu MKSJ (čl. 5.) jasno je određena nadležnost MKSJ:

Međunarodni sud je nadležan kazneno goniti osobe odgovorne za sljedeća kaznena djela kad su ona počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog ili unutarnjeg karaktera, i usmjerena protiv civilnog stanovništva:

(a) ubojstvo;
(b) istrebljivanje;
(c) porobljavanje;
(d) deportacija;
(e) zatvaranje;
(f) mučenje;
(g) silovanje;
(h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi;
(i) druga nehumana djela.[9]

Iz navedenog članka Statuta jasno proizlazi da je MKSJ nadležan za kazneni progon osoba odgovornih za kaznena djela navedena u članku 5., kad su ona počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog ili unutarnjeg karaktera, što drugim riječima znači da za ono za što se sudi Gotovini i dr., tužitelj nije morao dokazati međunarodni karakter sukoba: (ne)postojanje međunarodnoga oružanog sukoba nije pretpostavka za počinjenje kaznenih djela navedenih u čl. 5. Statuta, jer je jasno propisano da oružani sukob može biti međunarodnog ili unutarnjeg karaktera. Spor kojega je Hrvatska inicirala glede nadležnosti MKSJ (nadležnosti davno prije određene Statutom MKSJ kojega je Hrvatska prihvatila bez ijedne ograde!) utoliko predstavlja ništa drugo nego pokušaj da se naknadno – nakon što je naivnošću šteta već počinjena – pokuša oprati odgovornost.

Vlast nakon 2000. stoga u pravnome smislu nije otišla ni koraka dalje od onoga što je zakonski određeno već za ranije vlasti, ali je njezina odgovornost u tome što je na faktičnoj razini – glede isporuke dokumenata – radila ono što nužno nije morala. Jer, jedno su zakoni koji su već bili doneseni i kojima je vlast nakon 2000. bila ograničena, a sasvim drugo način na koji će se ti zakoni provoditi. Krivnja vlasti nakon 2000. nije stoga u izglasavanju nadležnosti nad Olujom, već, - kao što piše T. Jonjić - ključna je odgovornost Račanove vlasti u “sustavnome višegodišnjem demoniziranju branitelja i Domovinskog rata. Upornom medijskom kampanjom kojom se pojedini izolirani ekscesi hoće prikazati kao dio sustava, račanovske je trećesiječanjska garnitura (pod okriljem karizme hrvatskih korisnih budala poput Dražena Budiše) stvarno zatrovala naciju, dovela do njezine unutarnje polarizacije i pokušala, a dijelom i uspjela razviti osjećaj srama zbog uspostave hrvatske države”.[10]

Ako se žele ispravno detektirati uzroci problema, tada nije uputno previđati pogrješke koje je činila vlast do 2000., i svu krivicu svaljivati isključivo na vlast nakon 2000. Činjenica da je vlast do 2000. činila više u pogledu zaštite nacionalnih interesa od one nakon 2000., nije razlogom da se previđaju i opravdavaju njezine pogrješke na taktičkoj i na strateškoj razini. Pasivnost pri izradi Statuta MKSJ kao i donošenje Ustavnog zakona 1996. u formi u kakvoj je donesen jedne su od takvih pogrješaka.

Danas često spominjanim balkanskim integracijama tj. regionalnim povezivanjem koordinira Vijeće za regionalnu suradnju ustrojeno u veljači 2008., sa sjedištem u Sarajevu. Sam proces faktički je, međutim, započeo znatno ranije – 2000. No, i ovdje mnogi zaboravljaju da je pravni okvir za regionalno povezivanje nastao prihvaćanjem Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu 10. lipnja 1999 u Kölnu. Političku potvrdu Pakt je dobio prilikom sastanka na vrhu u Sarajevu 30. srpnja 1999., a operativno je zaživio održavanjem Regionalnog stola SP 16. rujna 1999. godine. Dakle, Pakt o stabilnosti donesen je u vrijeme Tuđmanove vlasti! Iako se je Tuđman oštro protivio bilo kakvim ponovnim balkanskim integracijama, činjenica je ta da je pravni okvir za njih uspostavljen za vrijeme njegove vlasti. Jer, upravo iz Pakta o stabilnosti izrodilo se je 2008. Vijeće za regionalnu suradnju. [11] To naravno ne eskulpira vlast nakon 2000. jer je upravo ona na operativnoj razini najviše uradila na regionalnom povezivanju i (neo)balkanskom integriranju.

Ako se problemi žele rješavati nužan je preduvjet da ih se ispravno detektira. Previđanje pogrješaka vlasti do 2000. pritom nas nikako ne će dovesti do rješenja. Ako je vlast nakon 2000. učinila znatno veći broj pogrješaka kojima su oštećeni nacionalni interesi (a moglo bi se reći da – za razliku od vlasti do 2000. – nije zapravo ni bilo riječ o pogrješkama, nego o svjesnoj politici rastakanja Hrvatske!), to ne znači da ih vlast do 2000. nije činila. Pogrješke su činile sve vlasti od 1991. do danas, iako se, naravno, znade koje više, a koje manje, koja radi naivnosti i prinuđenosti, koja svjesno i praktički dobrovoljno…

Davor Dijanović

[1] Službeni naziv: Međunarodni tribunal za progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991.

[2] http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Statute/statute_re808_1993_en.pdf

[3] http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Statute/statute_827_1993_en.pdf

[4] Tomislav Jonjić, Hrvatska pred sudom, Hrvatska revija, god. 9/2009, br. 9, 11.; http://www.tomislavjonjic.iz.hr/slike/IX_14_hrvatska_revija.pdf

[5] http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264344.html

[6] T. Jonjić, Hrvatska pred sudom, 12.

[7] http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/272976.html

[8] T. Jonjić, Hrvatski nacionalizam i europske integracije, Naklada Trpimir, Zagreb 2008., 173.

[9] http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Statute/statute_sept09_en.pdf

[10] T. Jonjić, Hrvatski nacionalizam i europske integracije, 158.

[11] http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=922