Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Dobro jutro, građani Jugosfere!

 

Krivotvorenje hrvatske bliže i dalje prošlosti, te medijsko-psihološki rat usmjeren na dezintegraciju hrvatskog društva i države, posljednjih su mjeseci poprimili groteskne razmjere. To nam pak pokazuje kako graditeljima Zapadnog Balkana, ili kako je nedavno pisao britanski Economist “Jugosfere”, dosadašnja brzina integriranja tzv. Zapadnog Balkana nije po volji, pa su čitav taj proces odlučili malo i požuriti. Da bi projekt (ponovne) regionalne integracije (kojime koordinira Vijeće za regionalnu suradnju, ustrojeno po uzoru na američko Vijeće za vanjske poslove, koje je pak produžena ruka britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose) uspio, najprije svoj posao, dakako, mora obaviti domaća - kako bi rekao Ante Kovačić - pokorna kljusad. Potrebno je nad hrvatskim građanima vršiti stalan psihološki teror obezvrjeđivanjem temeljnih vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država, krivotvoriti domaću povijest, sustavno Hrvatima nametati kompleks krivnje te istodobno obezvrjeđivati žrtve pale na hrvatskoj strani rehabilitiranjem njihovih krvnika, a sve to u ime europskih integracija i “dobrosusjedskih odnosa”. U taj plan valja uključiti ne samo političare, koji su i ovako samo predstavnici interesa EUnijskih i angloameričkih silnika na “ovim prostorima”, nego i povjesničare, novinare, književnike, razne nevladine udruge itd.

Navest ćemo samo nekoliko eklatantnih primjera

Četnički ustanak u Srbu od 27. srpnja 1941. g., inače logistički i obavještajno potpomognut od strane talijanskih fašista (cilj: prisvajanje teritorija koji nisu anektirani Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941.), a u kojemu su četnici pobili više od dvije stotine hrvatskih seljaka, spalili do temelja nekoliko hrvatskih sela te ne zvjerski način ubili katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića, slavi se kao antifašistički ustanak. Da stvar bude zanimljivija, proslavi tog četničkog ustanka nazoče i hrvatski oporbeni političari (prošle godine Zoran Milanović, ove godine Vesna Pusić) te predstavnici Vlade koja se naziva hrvatskom. Čak štoviše, taj četnički dernek financira se iz državnog proračuna, tj. iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. No, ni tu nije kraj teroru nad hrvatskim građanima. Naime, SDSS je zatražio obnovu srušenog spomenika partizanskim (čitaj četničkim) ustanicima u Srbu, uz ultimatum da će izaći iz Vlade ukoliko se spomenik ne obnovi do kraja godine. Kako doznajemo, Ministarstvo kulture već je pripremilo 800 000 kn koje će uložiti u obnovu ovoga spomenika. Prosvjedno pismo Udruge Ličana župe Boričevac, poslano Ministarstvu kulture, a u kojemu se opširno elaborira i dokazuje kako je ustanak u Srbu bio čisto četnički ustanak, nije imalo nikakva odjeka; a da je u tzv. demokratskim medijima potpuno prešućeno, nije potrebno posebno ni napominjati. Kada je u pitanju financiranje četničkih spomenika, očito da recesija ne igra veliku ulogu.

Ovaj četnički ustanak, gdje je - kako tvrde njegovi štovatelji - “opalila prva puška u ime slobode” ( i pritom pobila hrvatske seljake-civile), nije bio uperen protiv tadašnjeg ustaškog režima, već isključivo protiv protiv hrvatske države. Srbima je već sama ideje hrvatske državne samostalnosti predstavljala trn u oku. A da je to tako, potvrđuje nam i Milovan Đilas zvani “Đido”, “narodni heroj”, a kasnije poznati disident, riječima: “Srbi ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu - tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali” (Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Beograd, 1990. str. 180.). Ostaje još samo za upozoriti da je Pusićka na tome skupu napomenula drugovima-borcima da borba još nije završila. Znači li to da će uskoro ponovno opaliti puška u ime slobode; možda recimo kao što je opalila 5. prosinca 1918. g. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, kada je Pusićkin djed Grga Anđelinović zapovjedio streljanje pobunjenih hrvatskih vojnika, i još se kasnije pohvalio da se sa svojim krvavim rukama ponosi?

jugosferaUz slavljenje četničkih zločina nad hrvatskim civilima, dolazi do sve otvorenije i sve agresivnije rehabilitacije zločinačkoga komunističkog sustava. Predsjednik građanin Stjepan Mesić u maniri najvjernijeg staljinističko-titoističkog šegrta obračunava se s Crkvom i traži izbacivanje križeva iz javnih prostora. Konačno je došlo vrijeme da se obračunam i s tom Crkvom, zadnjim bastionom ustaštva, misli si Stipe dok briše prašinu sa slike koja prikazuje druga Tita i Hruščova u ribolovu na Brdu kod Kranja 1963. g. Kraj mandata je blizu, pa valja proširiti popis “narodnih neprijatelja” s kojima se još treba obračunati. Na udar dolazi i dijaspora koju Stipe proziva da sudjeluje u donošenju zakona, ali ne sudjeluje u liječenju financija, zaboravljajući nam pritom razjasniti misterij gdje su završili novci iz koverti koje je srdačno primao u dijaspori devedesetih. A do kuda seže patologija njegove politike, jasno nam pokazuje i put u Kubu. Cilj putovanja je navodno bio dogovaranje gospodarske suradnje s Kubom, iako nije pretjerano jasno kakvi se gospodarski odnosi mogu razvijati sa zemljom za koju su mediji ne tako davno izvjestili da nije u stanju osigurati ni dovoljnu zalihu wc papira. A ne bi li hrvatske građane još dodatno sablaznio, Mesić na Kubi odaje počast Che Guevari ističući ga kao primjer za mlade ljude koji žele bolje i pravednije društvo. Isti taj Che Guevara, koji bi trebao biti primjer mladima, govorio je ovako: “Mržnja je naš element snage u svakom konfliktu, nenadmašiva mržnja prema neprijatelju, koja tjera našeg borca u akciju preko svih njegovih prirodnih granica i pretvara ga u djelotvorni, selektivni i hladni stroj za ubijanje” (Alvaro Vargas Llosa: The Killing Machine: Che Guevara, from Communist Firebrand to Capitalist Brand, http://www.independent.org/, 11.srpnja 2005.). No, to je posve u skladu sa svjetonazorom Mesića i njegovih “antifašista”.

Zar nije i sam “antifašist” Milovan Đilas nešto slično zapisao: ” Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju ... Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči - mrzjeti ga…” ( M. Đilas, Članci 1941-1946, Zagreb, 1947, str. 30.). To su, dakle, uzori koje Mesić nudi mladima. Jer, kada Mesić priča o “antifašistima”, ne misli on na katoličke svećenike u Istri, ne misli zasigurno niti na Maksimilijana Kolbea ili Edit Stein. Ne. On mislim na okorjele boljševike i egzemplarne zločince kao što su recimo Tito (čiju je kuću nedavno posjetio) ili Simo Dubajić. S druge pak strane, Zvonka Bušića, borca za nezavisnu Hrvatsku, kojega iskreno nije niti pristojno uspoređivati s navedenim šumskim razbojnicima, Mesić naziva “teroristom”. Mesićev posjet Kubi, kao i sudjelovanje na sumitu nesvrstanih u Sharm el-Sheikhu, sadrže u sebi, međutim, i jasnu političku poruku: oni su vrlo jasna poruka hrvatskim građanima u čijem nas društvu Mesić vidi u budućnosti. Tlapnje o ulasku Hrvatske u bogatu EU koja će riješiti sve naše probleme bile su običan paravan da nas se ponovno strpa na Balkan i u društvo zemalja kao što je jedna Kuba. Pisanje britanskog Economista o rađanju Jugosfere iz pepela Jugoslavije, samo je potvrda toga. I na kraju, kako bi još jednom jasno pokazao koje su strukture u Hrvatskoj i dalje stvarni gazde (tj., preciznije govoreći, izvršitelji gazdinih naloga), Mesić odlikuje tzv. komunističke reformatore iz SKH. Odlikovanja su navodno zaslužili time što su omogućili demokratske promjene i višestranačke izbore, iako svatko pristojan znade da su ih okolnosti na to prisilile jer bi u suprotnom završili kao i drug im Čaušesku u Rumunjskoj. Sve ovo, dakako, prolazi uz pljesak demokratskih liberalnih medija, čitave plejade tvz. slobodnomislećih intelektualaca te navodnih boraca za ljudska prava.

Uvijek revni u potrazi za ustašama i fašistima u Hrvatskoj, hrvatski mediji i dežurni demokratski terapeuti oglušili su se ovih dana kada je priopćeno da se za predsjednika RH kandidira Veljko Đakula, jedan od vođa srpske pobune u Slavoniji devedesetih i zastupnik dobro nam znanih ideja o srpskoj ugroženosti u RH. Za naše nezavisne medije i demokrate četništvo očito nije fašizam. Fašizam je, naime, isplativo tražiti jedino kada su Hrvati u pitanju. Uzgred budi rečeno, u Srbiji, s kojom Hrvatska gradi “dobrosusjedske odnose”, četnici su posve legitiman pokret po pravima izjednačen s partizanima. A i zapadnjaci u tome ne vide nikakav problem, s obzirom da je četnički vojvoda Draža Mihailović dobitnik najvišeg američkog priznanja za strance, tzv. Ordena za zasluge. S druge pak strane, ne treba ni napominjati kakva bi se hajka podigla kada bi netko u Hrvatskoj pokušao otvoriti objektivnu raspravu o ulozi ustaškog pokreta, a koja ne bi bila u skladu s postavkama komunističke (kvazi)historiografije. Takav bi se odmah našao na streljani svih mogućih nevladinih organizacija, udruga i zadruga te čitave svite uzjapurenih antifašista i boraca za ljudska prava.

No zapitajmo se: kako se nakon objave kandidature ovoga pobunjenika osjeća recimo osoba koja je u ratu prošla srpske logore (čije postojanje, kako vidimo ovih dana, Srbi – s kojima navodno razvijamo “dobrosusjedske odnose” - besramno niječu) ili osoba koja je ostala trajni invalid? Odgovor svi znademo. Ne treba nas nakon ovakvih primjera, kojih je u RH čitav broj, čuditi kada slušamo da si branitelji masovno oduzimaju živote. Odgovornost za njihova ubojstva snose prvenstveno domaći probisvjeti koji se natječu u tome tko će više poništiti vrijednosti za koje su se ti isti branitelji borili.

Paralelno sa svime ovime, (ne)kulturna integracija u “regionu” nije nikada bolje napredovala. Organiziraju se književne susreti gdje se plačljivo debatira o suživotu Hrvata i Srba koje su navodno posvađali nacionalisti na obje strane; Fahreta Jahić Živojinović alias “Lepa Brena”, koja se devedesetih otvoreno svrstala na stranu Miloševića, bezbrižno nastupa u Hrvatskoj, a kako čitamo posljednjih dana, ni neki predsjednički kandidati navodno desne opcije nemaju ništa protiv toga da Svetlana Ražnatović alias “Ceca”, žena ratnoga zločinca Željka Ražnatovića Arkana, koja je slikom i videom zabilježana s puškom u ruci u porušenome Vukovaru, nastupi u Areni; dragovoljcu Domovinskoga rata Marku Perkoviću Thompsonu u isto se vrijeme zabranjuju koncerti pod izlikom da je fašist, a zapravo radi toga što se poruka koju šalje u svojim koncertima ne uklapa u plan graditelja “Zapadnog Balkana”; Rade Šerbedžija, koji je u porušenome Vukovaru snimao film “Dezerter”, danas ne samo da je ponovno aktivan na hrvatskoj glumačkoj sceni, već Ministarstvo kulture vrlo izdašno financira i rad njegova Kazališta Ulysses ( vidi Hrvatski list, 10. rujna 2009., str. 44. – 47.). A da bi sve išlo po planu, i tzv. hrvatski pjevači i glumci redovito nastupaju u Srbiji; kao što je to slučaj sa Severinom čiju aktualnu turneju po Srbiji mediji prate s budnim zanimanjem.

Navedenim postupcima treba i legitimacija tzv. intelektualaca, pa tako na HTV-u gledamo Igora Mandića, koji Hrvate optužuje za početak rata ponavljajući notornu laž da je Tuđman Srbe izbacio iz Ustava; agresiju na RH naziva “građanskim ratom”, Hrvate i Srbe smatra dijelom istoga “plemena” koje veže zajednički jezik, običaji i kultura, niječući tako hrvatski nacionalni, jezični i kulturni identitet te stoljetnu hrvatsku usmjerenost prema zapadnom kulturnom i civilizacijskom krugu. No, njegovo gostovanje na HTV-u u neku je ruku i korisno, jer bez imalo prikrivanja bjelodano pokazuje koji je cilj Mandića i ostalih pripadnika njegova ideološkog miljea: to je ponovna državna koncepcija sa Srbima. Dvije Jugoslavije, koje su Hrvatsku nasilno geopolitički izdvojile iz njezinog prirodnog srednjoeuropsko-mediteranskog kulturno-političkog okruga, te ju unazadile u duhovnom i materijalnom smislu, uz ogromne teritorijalne gubitke, nekima očito nisu bile dovoljne.

Nekako u isto vrijeme, masmediji započinju ofenzivu čiji je cilj kod građana proizvesti uvjerenje da je rat devedesetih zapravo bio građanski rat. Strategija je poznata: ponavljaj laž toliko dugo, dok je masa, koja je – što nam povijest zorno pokazuje – lako podložna manipulaciji, ne prihvati kao istinu. Kao povod uzima se švicarska zabrana Marku Perkoviću Thompsonu za ulazak na svoj teritorij, gdje u obrazloženju te odluke, Švicarci Domovinski rat definiraju kao “građanski rat”. Hrvatski mediji, koji su stvarno hrvatski samo po svom nazivu, jedva čekaju ovakvu kvalifikaciju te žurno pozivaju “ugledne povjesničare”, čiji se stavovi ideološki uklapaju u plan (slobodnih) zidara Zapadnog Balkana, da prokomeniraju švicarsku kvalifikaciju Domovinskog rata. Njihova se ocjena, čuda li velikoga, uklapa u tezu o građanskome ratu. Time laž dobiva i legitimaciju struke. Ovoj se neistini suprotstavlja jedino dr. Ivo Banac koji rezolutno odbija tezu o građanskome ratu te napominje da se radilo isključivo o agresiji od strane Srbije koja je inicirala rat. Nekoliko dana kasnije, predsjednik Srbije – s kojom Hrvatska gradi “dobrosusjedske odnose” -, Boris Tadić, u intervjuu za njemački Die Welt, također ponavlja laž da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat, te napominje da “odbija ulogu zločinca koju neki nameću Srbiji”. Iako je ova vijest prenesena u svim hrvatskim medijima, nitko od političara ili diplomata nije se našao pozvanim reagirati na ovakve laži. Ovaj je primjer vrlo dobra ilustracija rada hrvatske diplomacije, koja je - kako tvrde upućeni - postala mjesto za recikliranje i zbrinjavanje bivših jugoslavenskih novinara - doušnika.

Kako je politička elita i sama upregnuta u prethodno opisani projekt, valja se razračunati i s kuturnom elitom koja koliko toliko razmišlja hrvatskim, a ne jugoslavenskim mozgom. Za to je zadužen Denis Kuljiš koji u svojim tekstovima ne potencira samo podjelu Hrvatske na istočnu i zapadnu, i tako sudjeluje u uvijek dobro honoriranom poslu razbijanja hrvatskog nacionalnog bića, nego se obračunava i s Maticom Hrvatskom (“Mrtvačku Maticu hrvatsku treba hitno ukinuti”) te HAZU-om kojega naziva bezveznim kokošarskim kružokom. Jedno je kritizirati rad Matice i HAZU-a, koji iskreno govoreći nije naročito uspješan posljednjih godina, no sasvim je druga stvar zahtjevati njihovo ukidanje. Međutim, spomenute institucije za Kuljiša i njegove nalogodavce, opasne su već kao simbol .

One koji su to eventualno zaboravili, treba još podsjetiti da se istodobno sa svime ovime, uz neobjašnjivu ignoranciju medija, u Haagu sudi samome vojnome vrhu RH – Gotovini, Čermaku i Markaču, gdje se Oluja naziva “etničkim čišćenjem” smišljenim u sklopu “zajedničkog zločinačkog pothvata”. Također, ne treba nikako zaboraviti niti optužnicu protiv generala Slobodana Praljka i ostalih petorice bosanskih Hrvata kojima se sudi za Hrvatsko-bošnjački sukob i tereti za agresiju na BiH. Kakve će biti pravne implikacije u slučaju da bilo koja od ovih optužnica prođe, bolje je ni ne pomišljati. A kako je razvidno da je Haag samo instrument iste one politike koja gradi Zapadni Balkan, presude bi nam već trebale biti poznate.

Iako naizgled nepovezani, svi navedeni primjeri dio su iste strategije čiji konačni cilj ne uključuje postojanje samostalne hrvatske države, već Hrvatske uključene u neku novu nadnacionalnu balkansku koncepciju. I najveći slijepci koji svaki spomen nove zajedničke države smatraju smiješnim, a one koji tu opasnost spominju etiketiraju kao “teoretičare zavjere” (etiketama se, znamo, služe oni koji nemaju argumenata), naglo će se otrijezniti kada im jedno jutro, umjesto dobro jutro Hrvatska, s Tv-a poruče: ”Dobro jutro građani Jugosfere!”. No, tada će već biti kasno. A kako bi rekao Immanuel Kant: tko od sebe učini crva, kasnije se ne može tužiti što ga gaze…

Davor Dijanović

{mxc}

Sri, 8-04-2020, 00:26:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.