Lažna slika o lijevim moralnim vertikalama

Ako je suditi po reakciji zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića na nova uhićenja njegovih suradnika u aferi Hipodrom, čini se da u njegovu mentalnom i političkom svjetonazoru ljevičari – osobito oni iz sekte Možemo! – spadaju u neku novu kastu svetaca, iznad zakona i ljudske grješnosti. Optužbe na račun njegovih bliskih ljudi nazvao je „nevjerojatnima“, gotovo u čudu što se uopće usuđuju posumnjati u bezgrješnost njegovih pulena.

Nevjerojatno? Za koga? Za prosječnog Zagrepčanina, koji već četiri godine svjedoči ideološkom teroru i komunalnom rasulu, teško da su takve optužbe šokantne. Za one koji su od početka upozoravali da „progresivni“ i „aktivistički“ kadar, koji nikada nije upravljao ničim osim studentskim plenumima, nema ni znanja ni integriteta za vođenje ozbiljnog sustava – ovakvo što nije iznenađenje.

Ali za Tomaševića, političkog misionara nove „zelene“ religije, svi koji se kite njegovim svjetonazorskim stavovima valjda su imuni na pohlepu, na nepotizam, na trgovanje utjecajem. Jer, zar nisu oni ti koji su „čisti“, „pravedni“, „antikoruptivni“, za razliku od svih „nazadnih“ i „retrogradnih“ Hrvata? Zar nije njihova moralna superiornost, toliko puta proklamirana u kampanjama, njihova propusnica za neodgovornost i nedodirljivost?

Ako je za Tomaševića nevjerojatno što su njegovi ljudi – Jagoda Bončina Franjković i Goran Đulić – osumnjičeni za zloupotrebe i pritiske na svjedoke, to nam govori više o njegovoj ideološkoj sljepoći nego o njima. Lijevo-liberalni aktivizam ne stvara svetce, nego često prikriva obične karijeriste, sklone grabiti gdje god stignu, dok su im usta puna „javnog dobra“.

Tomašević je već u svojoj prvoj izjavi pokušao minimalizirati i prebaciti odgovornost na „nevjerojatnost situacije“. Time je još jednom pokazao da njegov projekt nije ništa drugo nego maskirani nastavak stare klijentelističke prakse pod drugim bojama – samo što su ovog puta fasada bicikli i dugine boje.

Dok su građani Zagreba svedeni na to da preskaču rupe po cestama i gledaju smeće koje se gomila, ljudi iz vrha njegove uprave dogovaraju uhljebljivanja i degradiraju svjedoke. Ako to nije korupcija, onda su redefinirali i sam pojam te riječi.

U konačnici, ono što je uistinu „nevjerojatno“ nije to što su njegovi ljudi osumnjičeni. Nevjerojatno je što su mnogi pristali na tu lažnu sliku o lijevim moralnim vertikalama.

Tomaševićevo zgražanje nad „nevjerojatnim“ optužbama više govori o njegovu licemjerju nego o čistoći njegovih suradnika. Jer njegovi možemosi očito se i dalje drže one poznate Titove maksime da se „ne treba držati zakona kao pijan plota“.

Građani Zagreba sada napokon imaju priliku vidjeti tko su ti „svetci“ kad se pogase kamere i skinu parole: klasični politikanti s pratećom pohlepom i beskrupuloznošću koju su pripisivali „onima prije“. Samo što su ovi još drskiji jer vjeruju da ih ideološka ispravnost oslobađa svake odgovornosti.

Davor Dijanović