Tko se to boji Marka Perkovića Thompsona?

Kako se približava koncert Marka Perkovića Thompsona, tako raste i broj histeričnih ispada lijeve medijske, političke i parapolitičke kloake. Spektakl s pola milijuna ljudi koji se okuplja oko hrvatske glazbene ikone za njih je horor-film u najavi. Nisu to više samo nervozne kolumne i histerični Facebook-statusi – sada je riječ o cijeloj operaciji zastrašivanja, s apokaliptičnim najavama mrtvih, bolničkog kolapsa i pada zdravstvenog sustava. Kao da dolazi Atila Hunski, a ne pjevač koji dvadeset godina puni trgove, stadione i arene bez ijednog incidenta.

Glavni argument: koncert će navodno „ugroziti funkcioniranje hitne pomoći“, a moglo bi biti i „mrtvih“. U zemlji u kojoj se mirno toleriraju tisuće pijanih turista na Jadranu i rave-zabave na otvorenom upravo je Thompson je proglašen sigurnosnim rizikom. I to ne zbog objektivne opasnosti, nego zato što on – kako reče jedan SDP-ov vijećnik – „dijeli Hrvatsku“. To što Thompson okuplja više ljudi nego svi stranački skupovi zajedno očito je dodatni problem.

Govori se i o „kataklizmičnim troškovima za zdravstvo“. Zanimljivo je, međutim, da ti isti dušobrižnici o javnim troškovima ne progovaraju ni riječi kada se radi o financiranju parazitskih „civilnih udruga“ koje desetljećima sišu državne jasle, kao ni kada njihovi istomišljenici iz LGBT miljea uz potporu stranih fondacija marširaju s parolama koje otvoreno zazivaju nasilnu revoluciju.

Tu je i klasična ljevičarska hipokrizija. Oni koji cijeli život parazitiraju na državnim jaslama, i to vrlo često u „nevladinim“ organizacijama koje ne bi preživjele ni mjesec dana bez proračunskih dotacija, danas lamentiraju o troškovima. Dovoljno je reći da će porezi i PDV iz krcatog Thompsonovog koncerta višestruko nadmašiti sav iznos koji ovi ikad uplatili u proračun.

U cijeloj ovoj tragikomediji zanimljivo je promatrati tko se to najviše uzrujava. Redom: gradonačelnici s problemima u vlastitom dvorištu, bivši političari bez karijere, „aktivisti“ s karikaturalnom potporom u narodu i medijski komentatori koji već godinama bezuspješno pokušavaju proglasiti Thompsona „nepoželjnim“ ustašom.

I uvijek isti refren – „ustašizacija“, „ekstremizam“, „kontroverze“. Nitko, međutim, ne govori o suštini. A ona je jednostavna: Thompson simbolizira onu Hrvatsku koju oni ne mogu podnijeti – Hrvatsku koja voli svoje, slavi svoju povijest, poštuje žrtvu branitelja i nije spremna prodati nacionalni identitet za šaku ideološki korektnih briselskih fraza.

Zato su njihove reakcije tako panične, pa i groteskne. Jer kada netko poput Thompsona može bez državne potpore, bez donatora, bez partijskih autobusa, okupiti više ljudi nego bilo koji politički skup – to razotkriva pravu sliku hrvatskog društva. To je ono što boli: činjenica da narod, kada mu se dade sloboda, bira emociju, domoljublje i autentičnost, a ne sterilne parole o „antifašizmu“, „inkluziji“ i „europskim vrijednostima“.

Da stvar bude ciničnija, isti ti koji zazivaju zabrane i ograničenja najčešće su prvi koji tobože brane „pravo na slobodu izražavanja“ kada se radi o LGBT paradama, provokativnim umjetničkim instalacijama ili vrijeđanju vjerskih simbola. Sloboda, dakle, za sve – osim za Thompsona i njegovih pola milijuna Hrvata.

Taj dvostruki standard glavni je razlog što sve više ljudi odbacuje mainstream medije i lijeve narative. I upravo zato će 5. srpnja biti više od koncerta. Bit će to tihi referendum. Ne toliko o glazbi, nego o tome tko danas stvarno predstavlja Hrvatsku. A ako sudimo po broju karata – odgovor je jasan.

Davor Dijanović