Nakon još jednih lokalnih izbora

Iza nas su još jedni lokalni izbori, koje je obilježila izrazito niska izlaznost, pokazatelj zasićenosti birača i sve veće nevjere u demokratski proces. Iako bi lokalni izbori trebali predstavljati najizravniji oblik demokracije, u hrvatskoj stvarnosti oni su svedeni na borbu interesnih kartela za kontrolu lokalnih resursa. Lokalna samouprava sve više nalikuje modernom feudalizmu, gdje klijentelizam i stranačka infrastruktura odlučuju pobjednike.

HDZ je, očekivano, zadržao dominaciju i ostao relativni pobjednik izbora, obranivši gotovo sve gradove i županije. U Zagrebu je, pak, ponovno podbacio – Tomašević je gotovo pobijedio u prvom krugu. Građani Zagreba, čini se, vole upravu koja donosi rodno neutralne semafore i neriješene komunalne probleme. Možemo učvršćuje vlast u glavnom gradu, ali bez šireg utjecaja u ostatku zemlje.

Najveći gubitnik izbora je SDP – izgubili su Rijeku i Sisak, a bez Možemo u Zagrebu, poraz bi bio još teži. Njihova kriza se produbljuje i zbog činjenice da je HDZ preuzeo dio njihovih politika skretanjem ulijevo. Loše su prošli i IDS, Most, dok Domovinski pokret, bez pobjede u Vukovaru, ulazi u duboku krizu. S druge strane, Marija Selak Raspudić i Jedino Hrvatska bilježe određeni uspjeh u Zagrebu.

Izbori su pokazali da Hrvatskoj kronično nedostaje snažna i ujedinjena konzervativno-suverenistička opcija. Fragmentacija desnice, osobne ambicije i nedostatak organizirane strategije redovito vode u neuspjeh. Povijest pokušaja okupljanja desnih pokazuje kako bez institucionalne strukture, zajedničke vizije i discipline nema dugoročnog uspjeha.

Desnica mora naučiti da se ozbiljan dugoročni politički rezultat ne može postići karizmom pojedinaca ili ad hoc inicijativama, nego samo kroz sustavno planiranje, terenski rad i izgradnju organizacija koje nadilaze izborne cikluse. Potrebna je široka platforma koja okuplja političke stranke, civilno društvo, medije, analitičke centre i obrazovne projekte – sve s ciljem obrane hrvatske državnosti, suvereniteta, vjere, obitelji i kulturne baštine.

Usporedba s ljevicom pokazuje koliko je važna kulturna hegemonija. Ljevica već desetljećima provodi „marš kroz institucije“ u duhu Gramscija, dok desnica zanemaruje kulturu i medije, prepuštajući prostor onima koji djeluju protiv temeljnih vrijednosti hrvatskog društva. Dok Bruxelles najavljuje fondove vrijedne stotine milijardi eura za promicanje ideoloških agendi, hrvatska desnica nema infrastrukturu koja bi tome suprotstavila vlastiti narativ.

Jedini izlaz iz začaranog kruga jest stvaranje dugoročnog političkog zajedništva svih domoljubnih i konzervativnih snaga. Ne zbog sentimentalnosti, već iz egzistencijalne nužnosti. Suočeni smo s depopulacijom, dekristijanizacijom, erozijom identiteta i suvereniteta, a pojedinačne inicijative tome ne mogu parirati. Nužno je institucionalno ujedinjenje, s jasnim temeljima i vrijednostima.

Zajedništvo ne znači jednoumlje – znači koordinaciju, strateško djelovanje i međusobno uvažavanje. Ako se desni spektar ne organizira i ne uspostavi jasan politički smjer, prijeti mu marginalizacija i nestanak. Tri godine do parlamentarnih izbora moraju se iskoristiti za izgradnju te političke sile. Hrvatska ima pravo na autentičnu desnicu. Vrijeme za djelovanje je sada – sutra će biti kasno.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.