Srbija, BiH i Hrvatska, bit će zemlja Balkanska... ili: Hrvatska neće biti ničija kolonija?

Tema hrvatsko-slovenskog graničnog spora i blokade pregovora s EU ne jenjava iz medija. Nema dana da nas mainstream mediji ne bombardiraju informacijama vezanim uz tu temu, toliko da su se već i najvećim flegmaticima i apolitičnim ljudima popeli na glavu. Svi će se vjerujem složiti kako je ovaj medijsko-politički cirkus poprimio zbilja groteskne razmjere.

U nizu novinskih članaka napisanih na ovu temu svakako treba izdvojiti jedan, razlozi su čisto edukativni. «Ne možete se dogovoriti sa Slovencima? U EU ćete sa Srbima». Takav nam naslov donosi Jutarnji list na svom internetskom portalu 14. ožujka 2009 g. Prosječan konzument medija zasigurno će se zgroziti nad ovim naslovom! Pa nije li Hrvatska još do jučer bila balkanski vlak za EU i Zapad?! Nije li Hrvatska faktor stabilnosti u regiji (ili kako bi jedan visoko pozicionirani hrvatski političar rekao – regionu)? U tekstu dalje stoji kako je članicama EU rasprava o granici na moru zamorna i besmislena i kako se oni nemaju vremena podrobno baviti tim pitanjem. Na Hrvatskoj je kaže dalje da postigne kompromis sa Slovenijom ili inače ulaska u EU neće biti. Spominje se i mogućnost da Hrvatska uđe u EU zajedno sa Srbijom jer «bi bilo politički važno da dvije najvažnije države s Balkana budu zajedno primljene u EU».

Hrvatski vlak za EU očito je stao i čeka. Čeka priključenje vagona iz Beograda. Možda je i recesija tu odigrala svoju ulogu. Ekonomisti nas i političari naime konstantno poučavaju kako je došlo vrijeme za štednju. Tko zna, možda je karta za Cro Express zbilja preskupa pa je ekonomičnije i isplativije pričekati Balkan Express koji kreće iz pravca Beograda? Prepustiti ćemo to pitanje ekonomistima.

Međutim, iz svega ovoga valja izvući i neke zaključke. Ovakav scenarij zapravo nas ne treba čuditi i vjerujem da one koji nisu veliki apologeti i slijepi obožavatelji EU ni ne čudi. I prva i druga Jugoslavija, i ona monarhofašistička i ona boljševička, ne bi egzistirale niti jednog dana da nisu bile u interesu Zapada. Malo je tu bilo ljubavi više geopolitike i interesa. No činjenica je da su obje Jugoslavije strateški itekako odgovarale vladajućoj eliti sa Zapada. Konačno, prva Jugoslavija produkt je Versaillesa, druga produkt Jalte, a dobro nam je znano tko je na tim pregovorima, na kojima se krojila nova karta svijeta, imao glavnu riječ. Ni nakon što je Hrvatska stekla samostalnost i međunarodno priznanje odnosi se nisu bitno promjenili. Hrvatska možda formalno je ravnopravan subjekt međunarodnoga prava, ali se na nju faktički i dalje gleda kao na samo jedan od subjekata neke nove panbalkanske asocijacije, zvala se ona Jugoslavija, region ili Zapadni Balkan.

Jedna mala državica kao što je Slovenija, zna to svaki ozbiljan čovjek, ne bi mogla ovako ucjenjivati Hrvatsku i postavljati zahtjeve koji graniče s razumom da za to nije dobila instrukcije. Dakako, i Slovenija tu vidi priliku da proširi teritorij na račun Hrvatske, ali je ona prvenstveno instrument onih koji Hrvatsku i dalje vide na Balkanu, kao državu Zapadnog Balkana, zajedno sa Srbijom. Odakle Sloveniji dolaze instrukcije za ovakve postupke nije potrebno potrebno objašnjavati. Povijest zorno pokazuje odakle.

Da je u čitavom ovom slučaju riječ o političkom igrokazu, i da je cilj slovenske opstrukcije hrvatskog ulaska u EU i NATO dirigiran iz svjetskih centara moći, jasno pokazuje to da se ovaj spor odbija rješavati prema međunarodnom pravu (na što Hrvatska pristaje!), već se zahtjeva političko rješenje. Naime, nema dana da nas EU birokrati ne zaborave opomenuti kako prije ulaska u EU mora profunkcionirati pravna država, nema političkog nastupa EU političara a da se vladavina prava ne spominje kao jedno od temeljnih načela, stupova EU. Zašto se onda ovaj spor ne rješi pravnim putem? Zašto onda Oli Rehn «za Međunarodni sud pravde ne želi ni čuti» (www.index.hr, 14.3.2009.)? Znači od Hrvatske se zahtjeva poštivanje prava, dok isti oni koji propovjedaju o vladavini prava smiju flagrantno kršiti međunarodno pravo? Još jedna potvrde dobre stare «svi smo jednaki, ali su neki jednakiji».

Međutim, da nije Slovenije i njihovih prohtjeva već bi se našli drugi. Jučer Gotovina i ZERP, danas Slovenija i topnički dnevnici, sutra će se možda i Mađarska sjetiti da ima s Hrvatskom nerješena kakva pitanja. Izgovora će se uvijek naći, to je najmanji problem. Sve nas ovo poučava kako ne treba slijepo, naivno i glupo ići, štono bi Radić rekao, kao guske u maglu. U novijoj i starijoj povijesti vječito smo jurili u nekakve saveze, vječito smo tražili tutore, vječito kao da smo molili da budemo tuđe sluge, čistaći tuđih cipela u predvorju. Očito da nas taj osjećaj servilnosti nije napustio. Da Hrvatska politička klasa nije slijepo jurila u EU, bespogovorno izvršavala svaki diktat iz Bruxellesa i da je pokazala malo više samopoštovanja i dala do znanja da Hrvatska nije ničija prčija niti kolonija, nema sumnje da bi se stvarili odvijale mnoge povoljnije po RH, ne bi bili ni koraka dalje od EU, dapače. Ovako smo se doveli u situaciju da nam svaki trećerazredni politikant i birokrat može pametovati, davati ultimatume i opomene.

Hrvatska je oduvijek bila, jest i biti će u Europi. To je jasno dao do znanja i papa Lav X davši Hrvatskoj naslov «Antemurale Christianitatis» - «Predziđe kršćanstva». Tko su onda EU birokrati ili Slovenija da odlučuju hoće li Hrvatska biti Europska država ili neće? Europe ima i bez EU, Švicarska je samo jedan od primjera. I zato, ako ulazak u EU znači odricanje od teritorija, puzanje pred EU administracijom, bjesomučno trpljenje različitih ucjena i beskrajno ponižavanje, valja, preslikavši Starčevićevu politiku na današnje prilike i okolnosti, jasno reći: ni s Europskom Unijom ni s NATO paktom!

Davor Dijanović