(Geo)političke teme i mete

Odlukom Sudskog vijeća Okružnog suda u Beogradu optuženicima za Ovčaru određene su 193 godine zatvora što je bezmalo 40 godina manje nego u prvoj presudi iz prosinca 2005 g[1]. Ne treba biti vrsni matematičar kako bi izračunali da za život svakog ubijenog na Ovčari nije dosuđena niti jedna godina zatvora. Unatoč zadovoljstvu dijela vladajuće nomenklature tj. premijera Ive Sanadera koji «smatra kako se pokazalo da je Srbija spremna suditi za ratne zločine[2]», nemoguće se oteti dojmu da je izrečena kazna dobrano premala. Zar je život mučenog, tučenog, ponižavanog i ubijenog čovjeka zbilja tako bezvrijedan? Dakako, nijedna kazna, ma kako rigorozna ona bila, neće majkama vratiti sinove, ali je red da žrtve Ovčare dobiju barem dostojnu povijesnu i moralnu satisfakciju. Konačno, i zastupnik u Skupštini Srbije Žarko Korač složio se kako je kazna premalena i usporedio je s onima koje u Srbiji danas dobivaju «normalni» kriminalci[3].

Međutim, ova presuda neminovno nas vraća na sramotnu presudu Haaškoga suda Vukovarskoj trojci iz rujna 2007 g. Kako znamo Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora, Veselin Šljivančanin na 5 godina zatvora, dok je za Miroslava Radića donesena oslobađajuća presuda[4], a žalbe neće niti biti. Presuda je sama po sebi skandalozna, no još je skandaloznije to da se u presudi krivcima proglašavaju srpske paravojne postrojbe, a ne Jugoslavenska Narodna Armija. U presudi je također utvrđeno da u Vukovaru nije počinjen genocid. S time se slaže i g. Milorad Pupovac koji tvrdi da «u Hrvatskoj nije bilo genocida[5]». Ako znamo da nitko iz vojnog vrha JNA i jugoslavenskog političkog vodstva do sada nije osuđen, nije teško zaključiti kako je na djelu politička amnestija tadašnjeg jugoslavenskog vojnog i političkog vrha. Ne treba zaboraviti niti sramotnu presudu kojom je Haaški sud oslobodio generala ABiH Sefera Halilovića za zločin nad hrvatskim civilima u Grabovici i Uzdolu 1993 g[6]. Davnih su doduše dana oni malo ozbiljniji političari i intelektualci primjetili kako cilj Haaškoga suda nije utvrđivanje povijesne istine, a još manje osiguranje pravde žrtvama, već je riječ o sudu koji je u potpunosti instrument politike, što donesene presude zorno potvrđuju.

Dobronamjeran čovjek teško da može shvatiti ovakve poteze Haaškoga suda, ali dovoljno je pročitati knjigu Florence Hartmann «Mir i kazna» i Carole Hodge «Velika Britanija i Balkan» kako bi se vrlo jasno vidjelo što se to iza brda valja. A valja se – Zapadni Balkan[7]. U knjizi «Velika Britanija i Balkan» jasno je apostrofirano kako je cilj britanske politike na Balkanu jačanje koncepta «Velike Srbije», dok nam knjiga Florence Hartmann svjedoči na što je sve međunarodna politika spremna nebi li ostvarila svoje strateške ciljeve. Dakako, ovdje je riječ o «politički korektnim» knjigama, u onima «politički nekorektnim», kao što je primjerice knjiga dr. Johna Colemana «Diplomacija prijevarom», stvari su još mnogo bolje objašnjene.

Dosadašnji rad i donesene presude Haaškoga daju naslutiti koja bi to povijesna «istina», o kojoj se toliko po medijima govori, mogla biti utvrđena: na prostoru Jugoslavije vodio se «građanski rat» u kojemu u kojemu su sve strane «jednako krive». Međutim, ako nitko iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha Jugoslavije ne bude osuđen, nije nemoguće da će Hrvatska na kraju ispasti i veći krivac. Na ovu tezu može se gledati s podsmijehom, ali za nju itekako postoje realni temelji. Naime, osuda srpskih paravojnih postrojbi potrebna je, ali je još potrebnija osuda JNA i tadašnjeg političkog vrha . Takve presude nema, a teško da će je i biti. S druge pak strane, one obrambene, hrvatskim se generalima Gotovini, Čermaku i Markaču (vojnome vrhu HV-a!) u Haagu sudi za «zajednički zločinački pothvat» dok se Oluja naziva «etničkim čišćenjem». Ako presuda Haaga potvrdi da je u Domovinskome ratu postojao «zajednički zločinački pothvat» i da je počinjeno «etničko čišćenje» to će značiti da je temelj hrvatske države - zločin. Jer, Domovinski je rat temelj hrvatske države dok je upravo Oluja simbol Domovinskoga rata.

A kako je sud u Haagu politički sud i kako ta politika zahtjeva simetriju krivnje i kriminaliziranje Oluje, pa izmišljanjem i nebuloza kao što su «prekomjerno granatiranje» i «topnički dnevnici», takav je scenarij posve izvjestan. Zanimljivo je kako Haaški sud nije docirao o «prekomjernom granatiranju» kada se sudilo za Vukovar i kako tada nije bilo govora o «zajedničkom zločinačkom pothvatu». Ali kako uopće očekivati drukčiji scenarij kada i domaći političari i pravnici smatraju da je Oluja «etničko čišćenje»? Tako dr. Žarko Puhovski tvrdi da je «tijekom i nakon operacije Oluja počinjeno etničko čišćenje Srba[8]», dok odvjetnik Ante Nobilo tvrdi da je «Oluja bliže genocidu nego Vukovar[9]». Da tako nešto kaže Tomislav Nikolić ili Vojislav Šešelj, ne bi nas začudilo. No dok to kažu osobe koje gotovo svakodnevno gledamo u mainstream medijima onda je to u najmanju ruku žalosno. A još je žalosnije kada predsjednik države govori ovako o svome prethodniku: «Druga je tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako je istina da su oni, izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika[10]».

Među proklamiranim ciljevima Haaškog suda stoji također da je cilj Suda «doprinijeti ponovnom uspostavljanju mira i poticati pomirenje na području bivše Jugoslavije[11]». Na prvi pogled riječ je o sasvim benignome cilju, pa koji to razuman čovjek nije za mir i pomirenje? Međutim, kao što se kuća ne može graditi na pijesku tako se ni mir ne može graditi na klimavim temeljima. Ova točka svakako pogoduje jugonostalgičarima i jugofilima raznih vrsta koji dan-danas nisu prežalili raspad jugoslavenske državne tvorevine, tvorevine nastale i rapadnute na krvi i stravičnim zločinima. Nema dana da dežurni dušebrižnici i kreatori javnoga mnijenja ne poučavaju neuki hrvatski narod kako je potrebno izgrađivati «dobrosusjedske odnose», voditi «politiku pomirbe» I «suočiti se s istinom». Mišljenja sam međutim da smo u «politici pomirbe» ipak prekoračili razumne granice. Kako drugačije objasniti da je Vojislav Stanimirović, koji je nakon pada vukovarske bolnice vrištao da je «18. novembra 1991. pao poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica[12]», do nedavno participirao u zakonodavnoj vlasti? Kako objasniti da jedan Rade Leskovac, čiju su nam pročetnički stavovi jako dobro znani, može u udarnom terminu HTV-a (Piramida) tvrditi da Srbi nisu krivi za rat[13]? Ako se zakon o amnestiji pobunjenika i može ekskulpirati željom da se reintegracija Podunavlja provede mirnim putem, kako opravdati ovakve stvari? Da je netko pred 13 ili 14 godina rekao da će se ovako nešto događati uopće ne trebamo sumnjati da bio počašćen pridjevima koje nije primjereno spominjati.

Jedan je od ciljeva Haaškog suda i sprječavanje revizionizma. No kako stvari teku povijest će ipak biti temeljito revidirana. Hipotetski govoreći, u slučaju osude Gotovine, Čermaka i Markača (a kako vidimo Haag ih je odlučio usuditi ne birajući pritom sredstva!) i okvalificiranja Oluje kao zločinačkog pothvata, bit će osuđen sam vojni vrh RH. S druge strane, osude jugoslavenskog vojnog i političkog vodstva nema. Postoji mogućnost da se Oluja pravno okvalificira kao «zajednički zločinački pothvat» i etničko čišćenje. S druge strane, presuđeno je da nad hrvatskim građanima nije izvršeno etničko čišćenje i da nije bilo zajedničkog zločinačkog pothvata. Nije teško vidjeti kakav zaključak iz navedenih premisa proizlazi. Čak i u slučaju da Ante Gotovina, koji je postao svojevrsni parapolitički simbol Oluje i Domovinskoga rata, bude oslobođen, presuda neće imati nimalo manju težinu ako budu osuđeni Čermak i Markač. Ponovno treba spomenuti – u niti jednoj supranacionalnoj instituciji nema niti jednog jedinog akta koji potvrđuje da je Hrvatska bila žrtve JNA-četničke agresije.

Slika pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i generala nakon oslobođenja Knina, urezana je svakom Hrvatu u srce. Svjedoči na dane ponosa i slave. Danas, 14 godina iza, Tuđman je posredstvom plaćeničkih sluganskih medija kriminaliziran, jedne se generale naziva zločincima, druge lopovima, treće psihopatima. Što se to dogodilo u posljednih 10-ak godina? Zašto smo dopustili da medijske zvijeri rastrgaju Domovinski rat? Zašto i dalje to mirno gledamo ne suprotstavljajući se takvome zločinu? Hoće li nas zbog toga prokleti mrtve kosti? Pitanja je bezbroj. Nikako ne htijući prizvati ovakav crni scenarij treba se ipak zapitati: što ako zbilja tako bude? Kakvu će u tom slučaju za pedeset ili sto godina povijest učiti mladi naraštaji u hrvatskim školama? Hoće li naraštaji koji dolaze znati što se zbilja događalo devedesetih u Hrvatskoj? Nadamo se da hoće. Laž nikada neće pobijediti istinu, žrtve pale za hrvatsku, ta nevidljiva vojska mučenika donijet će nam pobjedu. Da, roditi će rod od slavnog sjemena! A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre da spale sve, i grom da ropski narod satre!( (T. Ujević).

[1]www.jutarnji.hr, 12.3. 2009.
[2] www.vecernji.hr, 12. 3. 2009.
[3] www.index.hr, 13.3. 2009.
[4]www.jutarnji.hr, 27.9.2008.
[5]Novi list, 19.11. 2008.
[6] Jutarnji list, 16. 10. 2007.
[7]Kovanica “Zapadni Balkan” – eufemistički naziv za ponovnu Jugoslaviju - spomenuta je već 1996 g. u Tindemansovom izvješću EU vladama. Posredstvom medijske propagande vrlo brzo ulazi u političko-medijski rječnik. 7. studenog 2008. održan je Forum ministara pravosuđa i unutarnjih poslova Europske unije – Zapadni Balkan (http://www.pravosudje.hr/default.asp?ru=1&gl=200811070000004&sid=&jezik=1).
[8] www.index.hr, 24.1. 2009.
[9]www.jutarnji.hr, 23.11. 2008.
[10]Predavanje predsjednika Republike na temu: “Nastanak samostalne Hrvatske - demokratska Hrvatska” (http://www.predsjednik.hr/default.asp?ru=93&gl=200305220000011&sid=&jezik=1).
[11] http://www.un.org/icty/bhs/frames/tribunal.htm
[12]http://www.hic.hr/velika-srbija32.htm, 13.3.2009., 12.3.2009.
[13]www.24sata.hr, 12.4.2007.

Davor Dijanović
(www.dragovoljac.com )

{mxc}