Detuđmanizacija u europskom i svjetskom kontekstu

 Detuđmanizacija  u europskom i svjetskom kontekstu

Smrću dr. Franje Tuđmana završila je jedna epoha novije hrvatske povijesti. Epoha je to koja predstavlja kraj četrdesetpetogodišnjeg komunističkog mraka i stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, ispunio se tisućljetni neprekinuti san hrvatskoga naroda o samostalnoj i slobodnoj državi. Međutim, kao što je pod vodstvom dr. Tuđmana stvorena Hrvatska država, tako je njegovom smrću ona i pokopana.

Napadi na Tuđmana

Napadi na dr. Tuđmana, a time i na hrvatsku državu personificiranu u njegovoj osobi, započeli još za njegova života. Nepotrebno je podsjećati na subverzivno djelovanje sluganskih plaćeničkih piskarala i kojekakvih nevladinih udruga, podudruga i zadruga. Konačno, mnogi od njih i sami su se hvalisali kako im je cilj bio rušenje «Tuđmanova režima». U financiranju rušenja «Tuđmanova režima» strani nalogodavci nisu škrtarili, kao što se domaći izvršitelji nisu zaboravili pohvaliti kako uživaju financijsku i inu podršku izvana.

Nakon Tuđmanove smrti podrivačko djelovanje «loših slugu lošeg gospodara» intenzivira se i postaje posve otvoreno. Vojska, policija, obavještajne službe, mediji i ostale institucije bivaju temeljito (kadrovski) pročišćene od državotvornih elemenata, a na njihovo mjesto dolaze prosvjećeni eurofili liberalne provenijencije.

U medijski prostor uvodi se nova političko-ideološka kovanica – «detuđmanizacija», koja je, jasno je to odmah bilo svim ozbiljnijim promatračima, predstavljala eufemizam za rušenje hrvatske države. «Detuđmanizacija» nije postala samo temeljni politički program i diktat, nego neka vrsta medijskog napjeva kojeg kojeg smo svi dužni neprestano ponavljati kao nekad davno «bratstvo i jedinstvo». Potpunim preuzimanjem medija stvorene su pretpostavke da se takva djelatnost još dodatno ubrza. Upravo tada nastupaju medijske konstrukcije poput «mračne devedesete», «privatizacijska pljačka», «udruženi zločinački pothvat» i sl. Cilj takvog udružbenog medijskog (zločinačkog) pothvata bio je jasan: kriminalizirati dr. Tuđmana i hrvatske branitelje te negativno mistificirati godine stvaranja hrvatske države.

Komunisti kao apologeti liberalnog kapitalizma

Ukoliko znamo da je pod vodstvom dr. Tuđmana obranjena i stvorena Hrvatska država, da su obnovljene veze s hrvatskom dijasporom, revitalizirana Hrvatska kultura i vrijednosti, onda je sasvim logično da «detuđmanizacija» znači napad na same temelje hrvatske državnosti. Međutim, kada se pogleda profil ljudi koji su prednjačili u provođenju «detuđmanizacije», stvari postaju mnogo jasnije. Javna je tajna kako je riječ o bivšim partijskim drugovima, skojevcima, udbašima i titoističkim trčkaralima. No kako je kod hrvatskoga puka tada još bilo prisutno snažno antikomunističko raspoloženje, bilo je potrebno tim «iz rupe izašlim miševima» dati prikladniji i ljepši naziv. Tako dojučerašnji komunisti i skojevci postaju liberali i socijal-demokrati, a umjesto «bratstva i jedinstva», «samoupravljanja» i «jugoslavenstva» počinju nam docirati o «ljudskim pravima», «slobodnom tržištu» i «globalizaciji». Dobronamjeran i neupućen čovjek vjerojatno bi se zapitao:» Kako to da su dojučerašnji komunisti i smrtni neprijatelji «trulog kapitalizma» preko noći postali veliki borci za ljudska prava i apologeti liberalnog kapitalizma?».

Zaista, na prvi pogled riječ je velikom paradoksu i hipokriziji. Međutim, komunizam i današnji kapitalizam samo su naizgled smrtni neprijatelji. Dovoljno je samo komparirati komunističku parolu «radnici nemaju domovine» s kapitalističkom da «kapital ne poznaje granice», kako bi detektirali istog smrtnog neprijatelja i komunizma i kapitalizma. Riječ je dakako o nacionalizmu, o nacionalnim državama. Kao što nekad u Jugoslaviji nije bilo pametno naglašavati nacionalnu pripadnost, tako ni današnja globalizacija i kapitalistička filozofija, koja počiva na multinacionalnim kompanijama, ne trpi pretjerano isticanje nacionalnih država. Drugim riječima, bivši komunisti, titoisti i praksisovci samo su shvatili kako današnje integracije i svete dogme globalizacije i slobodnog tržišta mnogo efikasnije vode onome što je Engels davnih dana definirao kao «odumiranje države» ili «ukidanje države» ( Engels: «Na mjesto upravljanja ljudima doći će upravljanje stvarima i rukovođenje procesima proizvodnje. Država se ne ukida, ona odumire»). Stoga ne treba čuditi kako su glavni promotori hrvatskog ulaska u EU upravo bivši partijski drugari. Njima je posve svejedno hoćemo li biti u Jugoslaviji ili EU, bitno je da nismo u Hrvatskoj.

Konstantne diskvalifikacije u medijskom prostoru

Ne treba nikako zaboraviti niti to da je komunizam propagirao ukidanje obitelji (“Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista” (K.Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije). Komunisti su u Kini pokušali nasilno provesti taj cilj komunizma, međutim vidjeli su da im ne uspjeva pa su od njega odustali. Nasilje teško prolazi, narod mu se odupire. Sasvim je drugačija stvar kada se ti isti ciljevi pokušavaju provesti pod krinkom benignih i «naprednih» ideja. Današnji «homo», «femo» i «eko» pokreti, nota bene, popularizirani su nakon šezdesetosmaške revolucije. Riječ je o revoluciji čije je ideološke i filozofske temelje priredila Frankfurtska škola, marksistička ekspozitura. «Ne možemo uništiti nejednakost muškaraca i žena dok ne uništimo brak», pisala je nakon šezdesetosmaške revolucije Robin Morgan, radikal-feministica i utemeljiteljica Ženskog medijskog centra (Robin Morgan, urednica: Sistershood Is Powerful. Random House, New York, 1970., str. 573., navedeno u: Patrick J. Buchanan, Smrt zapada, Kapitol, Zagreb 2003, str. 49.). Kao što znamo, brak je prva stepenica obitelji, a ovakve radikalne izjave nas ne trebaju čuditi – takve su bile instrukcije iz marksističkih centara.

Paradoksalno ili ne, komunističke ideje prolaze mnogo bolje na današnjem kapitalističkom zapadu, nego nekad u istočnim komunističkim zemljama. Jedina je razlika što se na zapadu prodaju umotane u celofan lijepih i «naprednih» ideja, dok su se na istoku provodile «puškama bajonetama i topovima». Sličnosti su vidljive i u medijskim i političkim denuncijacijama i diskvalifikacijama. Danas vas nitko neće označiti kao «narodnog neprijatelja» ili «klerofašističkog izdajicu», ali ćete, ako se drznete progovoriti nešto u smisle zaštite nacionalnih interesa, biti počašćeni epitetima kao što su «radikalni desničar», «neofašist» ili «primitivni nazadni ognjištar». Protiv takvog napada mogućnost obrane vrlo je ograničena i protivniku automatski daje prednost jer se označeni mora pravdati kako on to nije.

Ovdje nije riječ samo o intelektualnoj mizeriji i nedostatku argumenata, već i o onome o čemu je George Orwell pisao pred više od šezdeset godina. U svom romanu «1984» tumačio je kako je manipuliranje jezikom i proskribiranje karakteristika totalitarnih sustava. Današnji totalitarni sustav ne održava se doduše toliko batinom i olovom, koliko medijima i perom. U komunističkim sustavima, vladajućima nije bilo toliko bitno ono što netko misli, već ono što radi. Osigurač takvog totalitarnog sustava bila je fizička represija i batina. U današnjem pak sustavu, iako vladajući raspoložu određenom fizičkom prisilom, ona nije dovoljna, stoga je nužna kontrola ne samo onog što ljudi rade, nego i onog što misle. Jer, misli dovode do djela, a postoji opasnost da se misli materijaliziraju. Chomskyevim riječima: propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu (Noam Chomsky, Mediji, propaganda i sistem). U tom kontekstu treba promatrati i današnje stanje u hrvatskom medijskom prostoru i konstantne diskvalifikacije koje dolaze iz pera ljevičarskih novinara i političara.

Gramscijeva formula

U svojoj knjizi “OGNJIŠTAR u mRačnoj demoNkraciji” Tomislav Nürnberger navodi kako je “96% svih (masovnih) medija, tj. novina, radijskih i televizijskih postaja u posjedu (vlasništvu) sedam kompanija” što znači da “sedam predsjednika kompanija odlučuje (zapravo samo kontrolira “da se tko ne zaleti”) što će biti, a što ne će biti objavljeno u gotovo svemu tisku, na radiu i TV”( Tomislav Nurnberger, OGNJIŠTAR u mRačnoj demoNkraciji, CC MARKETING, Zagreb 2003, str. 21.-22.). Riječ je dakle o pravom medijskom totalitarizmu, a kako znamo da desničari danas ne drže medije, riječ je o ljevičarskom totalitarizmu. Postavljaju se logičnim pitanja: zašto su desničari dopustili da im ljevičari otmu medije i ostale institucije? Jesu li ljevičari inteligentniji i sposobniji od desničara?

Unatoč paljetkovanju domaćih i stranih ljevičara koji se vole hvaliti kako su “napredni”, “slobodnomisleći” “inteligentni”, stvarni razlog više je metodološke naravi. Ljevičari su u zauzimanju institucija imali bolju metodu. Tvorac te metode talijanski je marksist Antonio Gramsci. U svojim “Bilježnicama iz zatvora” Gramsci tumači kako vlast jedne političke klase nad drugom nije samo ekonomska vlast, već je riječ o vlasti koja se temelji na ideološkoj i kulturnoj hegemoniji te klase. Potrebno je stoga, naputak je Gramscija ljevičarima, napraviti “marš kroz institucije” i nametnuti svoju kulturnu hegemoniju, a nakon toga vlast će im pasti u ruke kao “zrelo voće”. Riječ je, u biti, o “tihoj revoluciji”, infiltraciji u institucije i ratovanju idejama tj. nametanju duha vremena. U ratovanju idejama velika je uloga intelektualaca čija je dužnost prožeti mase novim svjetonazorom, novim idejama, novim mišljenjima. One koji će se protiviti tom novom svjetonazoru valja proglašavati “nazadnima”, “pećinskim ljudima” itd. U retrospektivi gledano, vidimo kako su i naši domaći ljevičari vrlo brižno i savjesno ispunjavali Gramscijeve savjete. Vrlo su dobro shvatili Gramscijevu formulu: “osvojite svijet ideja kako bi one postale ideje svijeta” i Orwellovu mudrost “riječi su oružje”.

Ključ je u organizaciji

Ljevičarske metode na svojoj je koži vrlo dobro osjetio domoljubni pjevač Marko Perković Thompson. Nema tjedna da mediji ne pišu o ovom pjevaču u kontekstu revitalizacije “fašizma” “nacizma”, “klerofašizma” i sl. No kako Thompson pjeva o Bogu, obitelji i domovini, a kako marksisti i njima slični ne trpe državu i obitelj, dok im je religija opijum za narod, ovakav medijski teror ne treba nas čuditi. Ne trebaju nas čuditi niti stalni napadi na pokojnog predsjednika Tuđmana. Nacionalizam (a hrvatski je oduvijek bio obrambene naravi!) i domoljublje danas se ne trpe.

Za vrijeme Tuđmanove vladavine (koja, dakako, nije bila savršena) vodilo se računa o nacionalnim interesima i Hrvatska nije plesala kako je svirao orkestar izvana. Hrvatskoj se tada u inozemnim medijima nije tepalo kako “napreduje” i kako “ispunjava kriterije”. No kako je sustav vrijednosti danas i onako u potpunosti izokrenut, i bolje da nije. Danas kada smo “skinuli gaće”, izručili generale, kada Balkan Express za Zapadni Balkan vozi u petoj brzini, kada nas ucjenjuje tko hoće, kada hoće i kako hoće, danas kažu da “napredujemo”. Napredak doista postoji: pitanje je samo za koga. Valja napomenuti kako ljevičari nikada ne bi nametnuli svoju kulturnu hegemoniju i duh vremena da nisu bili dobro organizirani i kohezivni. S druge strane, dok su ljevičari zauzimali sve pore društvenog života, desničari ili prije kvazidesničari, provodili su vrijeme u međusobnim svađama i prepucavanjima. Slijepi egoizam i privatni interesi kao da su zatvorili oči desničarima dok su im ljevičari otimali institucije i nametali svoju društvenu i političku klimu. Je li konačno došlo vrijeme da se zatome međusobne prepirke, individualni porivi i taština, i u prvi red izbije opći nacionalni interes? 5 je minuta do 12.

Davor Dijanović