Kraj casino kapitalizma

Ekonomska kriza započela krajem prošle godine u Sjedinjenim Američkim Državama (iako je de facto započela i znatno ranije!), širi se nesmiljenom brzinom. Svakodnevno nas izvještavaju o recesiji, padu izvoza, otpušanju radnika, sve većem broju nezaposlenih, padu proizvodnje i potrošnje, padu vrijednosti nekretnina kakav nije zabilježen od velike depresije iz predratnoga doba itd. Američki predsjednik Barack Obama potpisao je paket mjera za stimuliranje ekonomije vrijedan približno 800 milijardi dolara, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najavljuje intervenciju u bankarski i financijski sustav, u njemačkoj se najavljuju mjere za stimuliranje industrije, a prema najavama sljedeća velika žrtva ekonomske i financijske krize jugoistočna je Europa. Kriza je stigla i u Hrvatsku (zapravo, nikad iz nje nije niti otišla), ali konkretnih antirecesijskih mjera nema ni na dogledu. Vladajući očigledno taktiziraju čekajući da prođu lokalni izbori jer im je jako dobro znano da mjere koje će se morati poduzeti neće biti nimalo ugodne.

No zaboravljaju da će svaki propušteni dan tu krizu još samo dodatno zakomplicirati i produbiti. Zaboravljaju također i to da bi opći nacionalni interes trebao bi biti iznad partikularnih stranačkih interesa i političkih smicalica. Unatoč hinjenom optimizmu vodećih svjetskih državnika i ekonomista, danas je posve jasno kako ovo nije tek privremena kriza, već nešto mnogo dublje: riječ je o krizi jednoga sustava. Kriza je to koja predstavlja kraj jednog kapitalističkog eksperimenta i kriza čije je rješenje moguće jedino u poduzimanju dubinskih strukturnih promjena. Posve je jasno kako je modelu neoliberalnog (turbo)kapitalizma došao kraj. «Liberalizacija», «privatizacija», «demokracija», «slobodno tržište», «stalan ekonomski rast» i ostali napjevi kojih smo se naslušali posljednih godina, a koji čine filozofsku osnovicu neoliberalnog modela, samo su još više produbili jaz između bogatih i siromašnih zemalja te između bogatih i siromašnih građana unutar tih zemalja.

Iako prividno tolerantan sustav koji daje istu šansu svima, neoliberalizam je doveo do jednog surovog ekonomskog nadmetanja koje ne mari za žrtve i do jednog parazitskog modela koji je samo perpetuirao nikad veće razlike između bogatih i siromašnih građana. Prema podacima iz Svjetske Banke, 1% najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje bogatstvo koje je jednako bogatstvu 57% najsiromašnijih, odnosno manje od 50 milijuna najbogatijih posjeduje bogatstvo jednako dohotku 2,7 milijardi siromašnih. Tri najbogatija čovjeka na svijetu posjeduju financijsko bogatsvo jednako dohotku 10 % najsiromašnije svjetske populacije. Prema podacima iz svibnja 2005 g. tri najbogatija čovjeka na svijetu imala su vlasništvo koje je nadilazilo bruto domaći proizvod 47 najsiromašnijih zemalja, dok je 125 najbogatijih ljudi na svijetu posjedovalo vlasništvo koje je prelazilo ukupan bruto domaći proizvod najnerazvijenijih zemalja. Osim ozbiljnih ekonomskih posljedica, kriza može dovesti i do tektonskih poremećaja u sadašnjem geopolitičkom poretku. Ako ekonomski lideri supranacionalnih institucija ne iznađu rješenje za sadašnju ekonomsku situaciju ( a prava kriza još nije ni počela!) krah međunarodne trgovine posve je izvjestan.

A tada će sve priče o slobodnom tržištu, globalizaciji i ekonomskom liberalizmu postati obični anakronizam i jedino rješenje će biti okretanje domaćem tržištu i protekcionizam. U tom slučaju, zemlje s velim tržištem (Rusija, Kina, SAD itd.), ukoliko ih ne pogodi insolventnost, imati će neke šanse. Međutim, zemlje poput hrvatske, s malim tržištem, mogle bi tada imati ozbiljnih problema. Kao moguća rješenja mogle bi se tada nuditi kojekakve «regionalne suradnje», a to je klopka u koju Hrvatska nikako ne smije upasti. Hrvatska ima sve preduvjete za samostalan razvitak, potrebno je jedino pronaći kvalitetne kadrove koje će hrvatske resurse znati iskoristiti. Hrvatska treba zaštiti domaću proizvodnju i doslovce napraviti jedan izvozni boom jer su, budimo posve realni, hrvatski izvozni potencijali skoro u potpunosti neiskorišteni dočim je domaće tržište jako loše zaštićeno. Hrvatskoj je jednako tako potrebna jedna propulzivna demografska politika jer je uzalud gradit ceste, mostove i stanove ako u Hrvatskoj za 50 ili 100 godina više ne bude Hrvata.

Demografska slika hrvatske, koja je zapravo paradigma demografske slike općenito zapadnih zemalja, katastrofalna je. Jer, nemoguće je s jedne strane očekivati ekonomski prosperitet, a s druge neželjeti djecu, ubijati nerođenu djecu i s odbojnošću se odnosti prema životu. Kriza će zasigurno dovesti do radikalnih promjena ne samo u stilu života ljudi i njihovome ponašanju, nego i u samome pristupu potrošnji. Zahvaljujući povećanim kreditnim mogućnostima, kupovna moć u RH znatno se povećala posljednjih godina, što je dovelo do snažnog porasta osobne potrošnje. Međutim, porast potrošnje ostvaren je na osnovu zaduživanja, a dugovi se kad-tad moraju vratiti. Realno je stoga za očekivati da, kako se mogućnosti zaduživanja bude crpile, da će se porast osobne potrošnje znatno usporiti i u većoj veći postati ovisan od porasta domaćeg BDP-a. Na naplatu će ove godine Hrvatskoj doći i poveći dugovi koje će biti potrebno prolongirati. Ukoliko se ne postigne reprogramiranje dugova, što je ministar Šuker dobro uočio još krajem prošle godine, hrvatsku bi lako mogao zadesiti islandski scenarij. U budućnosti će se također morati pronaći način da se zaustavi stalan rast vanjskog duga RH, koji sada iznosi već približno 37 milijardi eura, jer nas u protivnom čeka onaj najcrnji scenarij – dužničko ropstvo.

Pitanje je jedino ima li Hrvatska kvalitetne i sposobne ljude koji će ju izvući iz bezdana u koji polako, ali sigurno upada. Iako mnogi politikanti i kritikanti i danas vole za sve gospodarske probleme okriviti Tuđmana, u te priče više ne vjeruju ni najveći naivci. U Tuđmanovoj eri dug nije premašio 10 milijardi eura pri čemu treba uvažiti činjenicu da je za te novce organizirana obrana, zbrinuti prognanici, izgrađena infrastruktura, ceste, kuće, stanovi itd. Suhoparne priče i neprestano projiciranje krivnje na prošle vlasti više ne prolaze. Narodu je pun kofer neprestanog opravdavanja vlastitog neznanja i nesposobnosti nesposobnošću svojih prethodnika. «Tko se hrani kruhom naroda ima narodu računa davati», govorio je davno Ante Starčević. Možda je konačno došlo vrijeme da i Hrvatska politička klasa počne primjenjivati to načelo. Možda je konačno i vrijeme da se prestanu naivno izvršavati diktati koji dolaze izvana i da se prestane slijepo kopirati zapadnjačke ukaze i nakaze. Konačno, krizu će najviše iznjeti upravo hrvatski građani, tzv. mali ljudi jer, štono pjesma kaže, «bogati se ionako za sebe pobrinu».

Davor Dijanović