Hrvatski tjednik
 

Povijesni revizionizam više nije zazoran

Ono što je u historiografiji politički razvijenijih naroda odavno nešto posve samorazumljivo – da povjesničari ako otkriju nove podatke i temeljem njih donesu nove zaključke, dakle revidiraju svoje dotadašnje stavove Ustaše partizani– tek se nedavno dogodilo u Hrvatskoj nakon ankete Večernjeg lista, (2. 5.) s nekolicinom hrvatskih povjesničara, poimenice s Ivom Bancem, Nikicom Barićem, Tvrtkom Jakovinom, Branimirom Jankovićem, Hrvojem Klasićem, Davorom Marijanom i Mladenom Ančićem, pri čemu je Ivo Goldstein odbio sudjelovati u anketi. Odmah valja reći da ovaj Večernjakov odabir sudionika nije reprezentativan jer zasigurno imamo još nekoliko znanstvenika koji bi o danim pitanjima mogli dati uvjerljive odgovore, dok bismo Jakovinu i Klasića prije mogli uvrstiti u političare nego u povjesničare. Tako o Klasiću piše Wikipedija: Tijekom godina učestalo istupa u javnosti o temama koje se tiču Drugoga svjetskog rata, zauzimajući diskurs u kojemu se pohvalno izražava o partizanima, a jako - te bez neke kritičke distance kakva karakterizira povjesničare - napada ustaše, a ponekad i hrvatsku naciju kao cjelinu prikazuje negativno. Neki ozbiljni povjesničari napadaju njegove istupe u javnosti kao lišene zbiljske znanstvene kompetencije o temi Drugog svjetskog rata. Premda Wikipedija nije sveto pismo, mogli bismo se složiti s ovom njezinom ocjenom javnoga djelovanja H. Klasića, koji je nedavno objavio knjigu o komunističkom funkcionaru najniže intelektualne razine Miki Špiljku (s kojim je u rodbinskoj vezi!) proglasivši ga – državnikom. Inače, Klasić obrađuje uglavnom periferne teme o svome sisačkom kraju.

Revizionizam – besmislena riječ koja služi lošim povjesničarima

Wikipedija se ne upušta u ocjenjivanje znanstvenoga rada Tvrtka Jakovine nego navodi samo podatke o njegovoj karijeri koja je ipak nešto zanimljivija od one H. Klasića, ali da je on više političar nego znanstvenik, o tome ne može biti sumnje, što ne bi bilo neobično da se on sam takvim predstavlja, ali on inzistira na tome da ga se smatra povjesničarom. Prema anketnim odgovorima nekolicine naših povjesničara ili 'povjesničara', Večernjak zaključuje kako su i 'lijevi' i 'desni' povjesničari složni: Hrvatskoj treba povijesni revizionizam. Dakle otkrili su toplu vodu na čemu im trebamo biti zahvalni jer se time smiruju polemike koje su se do sada u Hrvatskoj vodile oko nekih spornih tema iz Spiljaknovije povijesti. Ono što je u inozemstvu rutina u prijeporima u historiografiji, to bi u Hrvatskoj trebalo biti normalno, ali Jakovina ne bi bio ono što jest da nije unio svoje sumnje u navedeno rekavši kako nije problem u reviziji nego u relativizaciji pri ocjenjivanju spornih povijesnih tema. A što je relativizacija, to on određuje, zar ne? Banac postavlja samorazumljivu tezu kad tvrdi kako je revizionizam besmislena riječ koja služi lošim povjesničarima. To bi bilo neopasno da se riječju revizionizam ne služe i političari u obračunima s njima nesklonim povjesničarima. To je ostatak komunističke prošlosti u kojoj je Partija određivala što je povijesna istina kažnjavajući sve druge koji su drukčije pisali i govorili nazivajući ih revizionistima. A sami su komunistički političari naveliko revidirali povijesnu istinu brišući iz dokumenata i s fotografija likove i djela svojih političkih protivnika. Sjetimo se retuširanja Trockoga sa zajedničkih fotografija s Lenjinom. Isto se dogodilo u Jugoslaviji nakon obračuna s Hebrangom, Đilasom, Rankovićem, Savkom i Tripalom. U tome su sudjelovali i režimski (h)istoričari. N. Barić izgovara samorazumljive riječi: Povjesničari o nekom događaju mogu donijeti različite zaključke. Čestitamo! Njemu se pridružuje B. Janković: Treba revidirati i gledanje na povijest isključivo iz nacionalne perspektive. Pa jasno, ni jedna nacionalna povijest nije osamljeni otok u oceanu svjetske historije. D. Marijan ukazuje na bolnu ranu hrvatskih povijesnih prepirki riječima kako je optužba za revizionizam samo pristojniji način da neistomišljenike nazovete ustašom. Slično se izrazio i M. Ančić: U optužbama za povijesni revizionizam krije se diskurzivni trik: ako o Jugoslaviji govorite negativno, samim time ste 'ustaša'. U tome grmu laži zec, naime nemali broj hrvatskih povjesničara još nije napustio Jugoslaviju premda je ona kao država mrtva više od tri desetljeća, a kao ideja nekoliko puta dulje. Ta intelektualna tromost nekih naših (h)istoričara toliko je glomazna da nije teško ustvrditi kako su strani znanstvenici objavili mnogo kvalitetnije povijesne knjige o Jugoslaviji i Hrvatskoj nego domaći autori. Najprije je to opravdavano time da je za to potrebno vremensko odstojanje, ali to nije uvjerljivo, možda je uzrok tome mješavina lijenosti i straha. To bi bio posao više za psihijatriju negoli za historiografiju.

Zabrane simbola svih totalitarnih režima

Ono što isto toliko zaprepaštava jest činjenica da mnogi domaći povjesničari, osim engleskoga, ne čitaju na nekim drugim stranim jezicima pa im nije poznata obilna historiografska literatura o nama na njemačkome jeziku. Postoji nekoliko stranih autora i onih hrvatskih korijena koji su objavili sjajne knjige o hrvatskoj i jugoslavenskoj nedavnoj prošlosti, a u Hrvatskoj su manje poznati nego u inozemstvu. Zašto se njihove knjige ne prevode na hrvatski, jedno je od tajanstvenijih pitanja na koje do sada nema odgovora. Je li po srijedi neznanje ili tipični hrvatski jal? M. Ančić upozorava s time u svezi na australsku povjesničarku hrvatskoga podrijetla Vesnu Drapac koja je objavila vrijednu Staljin HItlerstudiju o Jugoslaviji u domeni međunarodnih odnosa, ali njezina knjiga nikad nije bila prevedena na hrvatski. To bi se moglo reći i za knjige niza njemačkih i austrijskih povjesničara našega i tuđega podrijetla. Ančić tu nepokretnost tumači time da se mnoge stvari u današnjoj Hrvatskoj ne mogu objasniti drukčije nego snagom društvene inercije, odnosno nasljeđem Jugoslavije, u kojoj je participacija u političkoj vlasti uvijek nosila materijalnu nagradu u obliku brzoga bogaćenja (tako stečena bogatstva su se, međutim, zbog različitih razloga teško prenosila transgeneracijski). To je pak obrazac koji je u Jugoslaviju unijela Srbija, a koji je, istražujući povijest Srbije 19. stoljeća, odavno uočio i opisao Vasa Čubrilović. Isti je taj obrazac obnovljen i u socijalističkoj Jugoslaviji...Tome bismo mogli dodati da je Osmanlijsko Carstvo mnogo više utjecalo na povijest Srbije nego bilo koje druge balkanske države, pa je i Hrvatska, posredstvom dviju Jugoslavija, postala barem donekle balkanskom zemljom, premda se često diči svojom srednjoeuropsko-mediteranskom kulturom i uljudbom. No u Srbiji ipak ima nekoliko povjesničara, sociologa i publicista koji se protive osmansko-balkanskom nagnuću svoje zemlje, dok se u Hrvatskoj takve proglašava ustašama. O takvome otporu daljnjoj balkanizaciji Srbije vrijedno je pročitati esej srbijanskoga povjesničara Milivoja Bešlina Srbija i Njemačka: Kolektivno sjećanje na mračnu prošlost, koji je objavljen u hrvatskom prijevodu na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Kao preporuku bismo mogli reći da bi pametni hrvatski povjesničari i publicisti koji se nešto razumiju u modernu i time diferencirajuću historiografiju trebali pojačati svoje djelatnosti kako bi, barem mlađi naraštaji, dobili uravnoteženiju sliku prošlosti svoga naroda, tako da se ne može dogoditi da Ivo Goldstein, jedan površan i drugorazredni (h)istoričar, javno kroji što je pravo, a što krivo u hrvatskoj povijesti kad u emisiji HRT-a i u nazočnosti ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek tvrdi: Na pravoj strani su bili partizani, a na krivoj su bili ustaše, domobrani, četnici i svi ostali. Na žalost, to nije istina jer koliko su ustaše bili na strani fašističke Italije i nacionalsocijalističke Njemačke, toliko su partizani bili u isto vrijeme na strani boljševičkoga Sovjetskoga Saveza, znači jedni i drug bili su na krivoj strani! Pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske, odnosno njegovu preambulu u kojoj se Zavnoh predstavlja kao negacija NDH, Goldstein ne zna da preambula nije normativna nego samo opis tzv. kontinuiteta hrvatske povijesti, što je više nego upitno, i da se temeljem preambule ne smiju formulirati zakoni, to jest pozivajući se na preambulu, nije moguće zabraniti bilo što iz razdoblja NDH. Hrvatska bi se trebala orijentirati na rezolucije Europskoga parlamenta i Vijeća Europe koji su podjednako osudili sve totalitarne režime iz nedavne prošlosti, kako fašizam i nacionalsocijalizam tako i komunizam. Samo ako se zakonski zabrane simboli i manifestacije svih totalitarnih režima, u Hrvatskoj će nastupiti opći društveni mir i to tek nakon pomirenja do sada suprotstavljenih strana koje su ipak manjinske.

Odnos prema fašizmu i nacionalsocijalizmu u Italiji i Njemačkoj mekši

Za razliku od Hrvatske u kojoj se slavi Dan antifašističke borbe 22. lipnja kad je Kominterna pozvala komunističke partije Europe da pomognu sovjetskom narodu (jednina!) u borbi protiv nacističke Njemačke (taj se dana slavi još samo u Rusiji!) u zemljama u kojima su ponikli fašizam i nacionalsocijalizam, u Italiji i Njemačkoj, odnos prema toj prošlosti mnogo je mekši i time pravedniji. U Italiji je odmah nakon rata osnovana profašistička stranka Moviento Tito StaljinSoziale Italiano, čiju tradiciju danas nastavlja stranka Fratelli d'Italia, pa još nije i niti će biti zabranjena. U Njemačkoj odavno djeluje pronacistička partija Nationaldemokratische Partei Deutschlands, NPD koju su vladajuće strukture dva puta predložile Ustavnom sudu za zabranu, a posljednji put je taj Sud ustvrdio da je ta stranka doduše protuustavna, ali toliko nemoćna da ne može ugroziti ustavni poredak i shodno tome nije zabranjena. I još dvije njemačke zgode. Savezni kancelar Gerhard Schröder, (socijaldemokrat!) dugo je tražio grob svoga u ratu palog oca, pripadnika njemačke vojske Wehrmachta, i našao ga u Rumunjskoj postavivši mu potom spomen-ploču. Na svom radnom stolu držao je jedinu očevu fotografiju s kacigom na glavi, a na kacigi se vidi kukasti križ. Schröder ga nije retuširao jer bi to bilo krivotvorenje povijesti.

Savezni kancelar Helmut Kohl posjetio je s američkim predsjednikom Rolandom Reaganom jedno veliko njemačko vojno groblje na kojemu su bili i poneki grobovi SS-ovaca, što su mu ljevičari zamjerili, ali na to on i Reagan nisu reagirali jer mrtve nisu htjeli dijeliti na one koji su bili na pravoj ili krivoj strani. U Zagrebu su komunisti poslije rata dali preorati hrvatsko i njemačko vojno groblje, s posebnim naređenjem ministra unutarnjih poslova Vicka Krstulovića. Sadašnja španjolska vlada s pravom je uklonila posmrtne ostatke diktatora Francisca Franca na spomen grobištu u Valle de los Caidos, jer mu tu nije bilo mjesto budući da nije umro na bojnom polju nego u krevetu, u namjeri da to zajedničko groblje frankista i republikanaca pretvori u edukacijski centar za one koji nisu zaluđeni krivim slikama nacionalne povijesti. Ali groblje ostaje s bazilikom i velikim križem. Eto u tomu su razlike između civiliziranih zapadnih i smrtno posvađanih balkanskih društava. Na Hrvatskoj je da odredi gdje će se u tome pogledu postaviti kao društvo i država.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 23-10-2020, 12:58:16

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.