Hrvatski tjednik
 

 Jasenovac je najveći velikosrpski, komunistički, partizansko-subnorovski i židovski mit!

Tomislav Vuković rođen je 1955. u Subotici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Zagrebu je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a studirao je i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Novinarstvom se s prekidima bavi tridesetak godina. Objavljivao je u Glasu Koncila, Danasu, Večernjem listu, Vjesniku, Fokusu, Hrvatskom slovu, Subotičkim novinama, budimpeštanskom Hrvatskom glasniku, subotičkoj Hrvatskoj riječi i kotorskom Hrvatskom glasniku.

Prije nepuna dva mjeseca objavili ste knjigu 'Drugačija povijest' u kojoj, dojam je, naglavačke okrećete dosadašnju vladajuću paradigmu s idealiziranim partizanima, s jedne, i monstrumima ustašama i domobranima, s druge strane. Knjiga se čita u jednom dahu, a čitatelj ostaje iznenađen spoznajom da je istina sasvim drukčija. Prvo, zašto ste pisali knjigu ovakve vrste, odnosno što ste željeli njome postići? Drugo, kakve su reakcije na knjigu, šire i one uže, službene javnosti?

Kao svakome hrvatskome rodoljubu, koji iskreno voli svoj narod sa svim njegovim svijetlim i tamnim razdobljima, usponima i padovima, i meni je smetalo još od srednjoškolskih dana jednostrano crno-bijelo prikazivanje hrvatske povijesti kojom je svakome pripadniku hrvatskoga naroda nametan nekakav kompleks zločinaštva i genocidnosti. Najveće zasluge za intenzivnije promišljanje o Ukradena povijestNi jednome narodu u svijetu nije u tolikoj mjeri ukradena stvarna povijest kao hrvatskome, a nametnuta ona pisana 'po šumama i gorama'. Hrvatskoj povijesnoj znanosti predstoji revalorizacija velikog broja povijesnih vrela na temelju kojih je pisana lažna povijest.tom problemu imao je moj pokojni otac Stipan koji me je, iako nije završio nikakvu visoku školu i nije bio ideološki ili stranački svrstan, stalno upozoravao da ne vjerujem političarima, televiziji, novinama, omladinskoj organizaciji i sličnima što govore o hrvatskoj povijesti jer ona je, kao i hrvatski narod, nešto veliko, a oni su svetinja i vrijednost za koju se treba žrtvovati, u njih vjerovati i, e3dde851f9a42f9584a1bd212d6d9acaako treba, podnijeti žrtve. Tako sam se našao u situaciji da sam s jedne strane gledao filmove, čitao novinske napise i slušao o ustašama i domobranima isključivo kao zločincima, Hrvatima kao krvolocima, a s druge strane mojega 'baću' (baćo je u bunjevačkom govoru otac) koji govori o svetinji.

Kako pomiriti zlo i sveto, bilo je pitanje koje me je ponukalo i tjeralo na strastveno bavljenje poviješću, posebice Drugog svjetskog rata. I nije trebalo dugo vremena proći, polako i sve više otkrivao sam kako živimo u povijesnim krivotvorinama, falsificiranoj pobjedničkoj povijesti, historiografiji ispisanoj 'po šumama i gorama'. Teško je odrediti postotak, ali svakako je riječ o nemalom dijelu krivotvorenog povijesnog razdoblja od 1941. do 1947. koji je pisan po 'direktivama' iz Beograda. To je nedavno vrlo argumentirano pokazala i dr. Martina Grahek-Ravančić u svojoj doktorskoj disertaciji obranjenoj ove godine koju bi trebalo što prije objaviti, o djelovanju tzv. komisija za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na primjeru grada Zagreba. Tim komisijama poslijeratno utvrđivanje povijesnih činjenica o ratu i poraću uopće nije bilo u prvome planu, nego eliminacija svih, pa i potencijalnih, ideoloških protivnika. Stoga su se optužbe izmišljale, činjenice falsificirale, događaji i osobe interpretirali po unaprijed zadanim mjerilima i kriterijima.

Usudio bih se čak reći: stotine tisuća stranica, prevedenih i na sve važnije strane jezike, pisale su povijest na tim znanstveno zagađenim i nevjerodostojnim vrelima! Hrvatskoj povijesnoj znanosti predstoji, dakle, revalorizacija velikog broja povijesnih vrela, na temelju kojih je pisana povijest, ukoliko je to uopće moguće danas učiniti. Znam da ovo zvuči kao bombastični science fiction ili naslov iz 'žutoga tiska', ali vjerojatno ni jednome narodu u svijetu nije u tolikoj mjeri ukradena stvarna povijest kao hrvatskome. To je, razumije se, strašno veliki posao koji iziskuje mnogo znalaca na okupu, novca, političke volje i izbavljenje iz željeznog zagrljaja dvojice najistaknutijih židovskih povjesničara u Hrvatskoj koji već godinama koče znanstveno-dijaloški napredak u historiografiji. Ako ću iskreno iznijeti svoje mišljenje –trenutačno u Hrvatskoj, osim pojedinih 'usamljenih jahača', koji se medijski odmah razapinju, ne postoji ništa od spomenutoga.

Niti jednog protuargumenta na moju knjigu

Napisao sam u uvodniku 'Drugačije povijesti' kako ona 'nema namjeru proglasiti se apsolutnom istinom, ali jednako tako ne može se ignorirati, zatomiti, obezvrijediti, ukratko: odnositi se prema njoj kao da je nema'! Dakle pozvao sam na raspravu o njezinim tvrdnjama očekujući da će započeti smireni znanstveni dijalog u kojemu će netko 250px-jasenovac32javno reći: ovo u 'Drugačijoj povijesti' nije točno, ovo je krivo protumačeno, ovo je krivi materijalni podatak, ovo je izvađeno iz konteksta i dr., kako bi se zajedničkim promišljanjima i dokazima došlo do nekih boljih i vjerodostojnijih spoznaja. No umjesto toga, prevladavajuća se znanstvena i medijska javnost ponaša kao da se ništa nije dogodilo i da knjige jednostavno nema! Meni osobno to može samo goditi i učvrstiti me u uvjerenju da su moje tvrdnje ispravne, ali zabrinjavajuća je ta svojevrsna autocenzura u današnjoj Hrvatskoj kod mnogih mjerodavnih i prozvanih, koji se ponašaju kao da postoji nekakva 'crna lista' naslova, koje je najbolje uopće na spominjati. Za razliku od izostanka hrvatskih reakcija, o srbijanskim ne bih uopće želio trošiti riječi i prostor jer se sve svode na karakteristične naslove: 'Pokušaj revizije povijesti', 'Evanđelje Sotone', 'Poricanje genocida', 'Zona sumraka', 'Negiranje ustaških zločina' i sl. Uostalom, nema tih znanstvenih dokaza i podataka koji će barem malo odmaknuti ili dovesti pod upitnik njihove brojne mitove. Slikovito rečeno: ni statističko izračunavanje stotinu Vladimira Žerjavića ne će 'skinuti' s njihova trona 700.000 do 1.700.000 jasenovačkih žrtava. Zaključno, hrvatskoj povijesnoj znanosti predstoji, dakle, revalorizacija velikog broja povijesnih vrela, na temelju kojih je pisana povijest! Sapienti sat – pametnomu dosta!

Okrutno su ubijali djecu i trudnice „narodnih neprijatelja"

Opisujete dio konkretnih partizanskih zločina nad civilima, djecom, trudnicama... O tim zločinima javnost nema pojma. Što mislite, je li uopće moguće danas ustanoviti broj žrtava partizanskog terora, ne samo onih masovnih u sklopu bleiburške tragedije, nego i skupnih i pojedinačnih diljem Hrvatske, BiH...?

Da, pokušao sam sabrati na jedno mjesto barem neke partizanske zločine nad djecom i trudnicama jer se o tome sustavno još nigdje nije pisalo. Nadam se da će tu temu netko i znanstveno obraditi. Bio sam izazvan usklikom sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića na otkrivanju spomenika četničko-partizanskim zločincima u Srbu 2010. gdje je bez ikakvih nijansi, generalizirajuće, uz gromoglasno skandiranje sudionika: 'Tito, Tito!' izjavio da su kape partizanke poruka ljubavi i mira, koje su donijele slobodu i demokraciju, i pozvao javnost da se ponosi njima. Ukradena povijestU knjizi 'Jasenovac i Bleiburg nisu isto' Slavka i Ive Goldsteina znanstveno ne stoji gotovo ni jedna opća tvrdnja. Potpuno su proizvoljne i neistinite njihove tvrdnje po kojima – da nije bilo Jasenovca ne bi bilo ni Bleiburga ili – u Jasenovcu su stradali svi nevini, a na Bleiburgu uglavnom zločinci.Pa neka se nakon pročitanog feljtona svi bivši prvoborci, partijski sekretari, politički komesari, 'komitetlije', agitpropovci, oznaši, udbaši, njihovi današnji potomci i sljedbenici ponose, koliko god im Srb Josipovićje drago! Od njih se ne može drugo ni očekivati, a to samo govori o njihovoj moralnoj razini. Osim toga, taj feljton govori i o znanstvenoj 'uvjerljivosti' dvojice Židova u Hrvatskoj, koji bahato i samouvjereno, potpomognuti političkim i medijskim zaštitnicima kategorički, bez bojazni da će snositi bilo kakve posljedice, izjavljuju tek jednu u nizu povijesnih laži: 'Zarobljeni civili, prije svih žene i djeca, odmah su već prvih dana puštani kućama' ('Jasenovac i Bleiburg nisu isto', Novi liber, Zagreb, 2011. str. 155).

Budući da oni nemaju potrebe argumentirati svoje tvrdnje, za razliku od njih uskoro ću objaviti članak, zahvaljujući pomoći jednog slovenskog znanstvenika, o masovnom stratištu u rudniku Pečovnik kod Celja, u koji je bačen veliki broj male djece «narodnih neprijatelja», umorenih plinom u celjskoj veterinarskoj stanici! Taj se rudnik ne nalazi ni na jednome slovenskom ili hrvatskom dosadašnjem popisu masovnih grobišta. Ako bude volje i spremnosti da se tone i tone drvenih trupaca, betona i zemlje otkopa, slike iz rudnika Barbarin rov u selu Huda Jama kod Laškoga, koji je zgranuo ne samo hrvatsku i slovensku javnost nego i cijeli svijet, bit će, na žalost, tek 'mačiji kašalj'. Nije lako ostati sabran nakon svega, no čvrsto sam uvjeren da proces reboljševizacije Hrvatske, koji je započeo bivši predsjednik Stjepan Mesić, a nastavili ga najviši državni dužnosnici te bivša HDZ-ovska i sadašnja SDP-ovska, skupa sa svojim medijskim i znanstveno-kulturnim poltronima – non pasaran, ne će proći, kako je to svojedobno izjavila svima njima ideološki bliska Dolores Ibarruri Gomez u Španjolskoj. A što se tiče broja žrtava partizansko-komunističkog terora, bojim se, ne će se nikada moći točno utvrditi jer je vremenski odmak velik, a sadašnje hrvatske vlasti nemaju ni volje ni želje da se one utvrde.

Židovska potpora protuhrvatskim mitovima

U knjizi 'Drugačija povijest' fokusirate se na tri ključna velikosrpska mita: Jasenovac, Srb i Glina, gdje dokazujete da uopće nije istina ono što jugoslavenska historiografija tvrdi svih ovih desetljeća. Objasnite čitateljima, u čemu se sastoji mitologija, posebice, Jasenovca, a zatim ukratko Gline i Srba?

U pravu ste, to si tri ključna mita koja se desetljećima nisu smjela dovoditi pod upitnik, ali bih Vas malo nadopunio – nije riječ samo o velikosrpskim nego i komunističkim, partizansko- subnorovskim, pa i židovskim mitovima. Nije potrebno mnogo objašnjavati prva tri podupiratelja mitova, ali pojasnio bih što podrazumijevam pod riječju židovskim. Naime, već više puta Goldsteinspomenuta dvojica židovskih znanstvenika u Hrvatskoj najistaknutiji su u njihovu promicanju i to nije potrebno posebno dokazivati. Jednako tako i inozemne poznate židovske ustanove koje se bave holokaustom desetljećima su širili neistine o tim mitovima. Navest ću tek po jedan domaći i inozemni primjer. U citiranoj knjizi 'Jasenovac i Bleiburg nisu isto' znanstveno «ne stoji» gotovo ni jedna opća tvrdnja: od definicije jasenovačkog logora (uopće ne uzima u obzir oko 1500 pobijenih pripadnika četničkih postrojba koji su počinili teške zločine protiv hrvatskih civila prije zarobljavanja), njegove namjene (ni slova nema o pogubljenim kažnjenicima – pripadnicima ustaških postrojba ili amnestijama logoraša), njegovoj uzročno-posljedičnoj vezi sa zločinima na Bleiburgu (Tvrdnje – da nije bilo Jasenovca ne bi bilo ni Bleiburga ili – u Jasenovcu su stradali svi nevini, a na Bleiburgu uglavnom zločinci – potpuno su proizvoljne i neistinite.) itd.

A u inozemstvu, primjerice, glasoviti Wiesenthalov centar na mrežnim je stranicama imao brojku od 600.000 jasenovačkih žrtava (kao što to još i danas čini na svojoj naslovnici Muzej tolerancije u Los Angelesu)! I ni jedan hrvatski 'istinoljubac': političar, znanstvenik ili novinar nije ni zucnuo nikada o tome. I njima je stalo do istine? Neka onaj tko želi, povjeruje u to, ali ja im ne vjerujem. Zašto? Sve se u Hrvatskoj smije dovesti pod upitnik, ali nikako mitovi spomenutih ideološko-interesnih skupina! Isti se primjeri žestokog i sustavnog održavanja mitova mogu navesti i za Srb i Glinu. Gotovo nevjerojatno zvuči da se još i danas u Hrvatskoj nakon svih povijesnih iskustava nesmetano rehabilitira četništvo (Srb) i promiče hrvatska krvoločnost najgore vrste (Glina) uz pomoć ključnih institucija hrvatske države i njihovih obnašatelja, bez obzira što nemaju nikakva činjeničnog uporišta!

Slučaj Vedrane Rudan

Usputno, potpuno sam svjestan reakcija koje će, najvjerojatnije, izazvati ovaj intervju jer, onako pošteno: Tko smije danas 'dirnuti' u Židove u Hrvatskoj (a riječ je, zapravo, tek o konkretnoj dvojici)? Onaj tko to učini, temeljem dosadašnjeg iskustva, osuđen je na sustavno medijsko pribijanje na križ srama, antisemitizma, govora mržnje, netolerantnosti i sl. Sjetimo se samo primjera novinarke Vedrane Rudan koja je godinama neshvatljivom gorčinom i mržnjom te neprimjerenim rječnikom u javnome komuniciranju pljuvala, gazila, ismijavala i vrijeđala katolike svih uzrasta i njihove svetinje, i nitko nije 'prstom maknuo'. Ali kada je nesmotreno prvi i jedini put 'piknula' Židove (moram biti pošten i reći prilično uvjerljivo i utemeljeno), ekspresno je maknuta iz javnih nastupa. Smijemo li, stoga, postaviti pitanje: Kakvi to kriteriji vrijede danas u Hrvatskoj i za koga?

Kako su radili i brojnih proizvodni pogono, ako se svakodnevno masovno ubijalo?

Pročitali ste stotine knjiga i članaka, hrvatskih, srpskih i drugih inozemnih autora o Jasenovcu. Što ste zaključili i kako se nakon svega može utemeljeno odgovoriti na pitanje: Što je Jasenovac?

Budući da veliki dio povijesnih vrela (ne, dakako, sva), po kojima je pisano o Jasenovcu u dosadašnjoj službenoj historiografiji, kao što sam već spomenuo, ne smatram vjerodostojnima, nastojao sam osloniti se na, uvjetno rečeno, 'apokrifne' spise i ocjene nepoćudnih, zabranjenih, nepodobnih i osuđenih autora, kao što su svjedočenja preživjelih zatočenika: Milka Riffera, Ante DjecaKada je riječ o tobože 20 tisuća likvidirane djece u jasenovačkom logoru, to je protivno svakom razumu, logici i statistici. Vjerodostojna svjedočenja ili dokumenti o njihovu masovnom boravku u logoru i pogubljenjima jednostavno ne postoje.Cilige, Đorđe Miliše i drugih. Spomenuo bih još neke: najprije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je jasenovački logor nazvao 'sramotnom ljagom za Nezavisnu Državu Hrvatsku' i Milisakriževačkog biskupa Janka Šimraka, koji je u jednome pismu visokom crkvenom velikodostojniku u Rimu napisao dopis izjavivši kako se i dalje ne će umoriti u oslobađanju uhićenih, posebice onih zbog «kolektivne krivnje», tj. Srba, Židova i Roma.

Sve to upućuje na zaključak da su se u jasenovačkom logoru događali zločini protiv čovječnosti i dostojanstva ljudske osobe i da je stradao veliki broj nevinih zatočenika, ali ne vjerujem da je bio osnovan isključivo da bude «tvornica smrti», kako se to često spominje. Kao što je poznato, u Jasenovcu je gotovo cijelo vrijeme postojanja logora radila krojačnica, brijačnica, praonica rublja, željezara, mljekara, pilana, mlin, kožara, kemijska radionica, kuhinja, paketarnica, lančara, stolarska radionica, ciglana, drvorezbarnica, radionica košara i metli, bolnica, kupaonica, električna centrala, održavala su se nogometna, šahovska, odbojkaška i kartaška natjecanja, kazališne predstave, koncerti, omogućeno je čitanje knjiga, djelovao je glazbeni orkestar, organizirana je škola za djecu od 10 do 14 god., slavile su se mise i dr. Pazite, te činjenice iznose preživjeli svjedoci koji najpogrdnijim riječima govore o poglavniku i ustaškome režimu!

Logično je sad pitanje: Kako su svi ti proizvodni odjeli uopće mogli funkcionirati ako je stotine ili tisuće ljudi svakodnevno ubijano? Jednako tako, zašto bi logorske vlasti nastojale prikazati 'uljepšanu sliku' logora prigodom posjeta visokih ustaških dužnosnika ako je on ionako bio namijenjen isključivo likvidacijama? Dakle zaključio bih: Jasenovac je bio višenamjenski logor NDH: radni, sabirni, prihvatni i tranzitni centar za civile (među kojima je, svakako, najveći broj onih koji su dovedeni temeljem rasnih zakona, što je s motrišta humanizma i kršćanstva nedopustivo), utočište za hrvatske prognanike i izbjeglice, zatočeničko mjesto za zarobljene pripadnike neprijateljskih postrojba, kažnjeničko odredište za pripadnike ustaških postrojba, ali i masovno stratište jer riječ je o tisućama pogubljenih i umrlih od raznovrsnih bolesti, bez obzira što je njihov broj osjetno manji od današnjeg službenog poimeničnog popisa Javne ustanove spomen područja Jasenovac. No to je 'priča' za sebe.

„Ahilova peta" svih jasenovačkih potpisa

Što je najveća 'Ahilova peta' stereotipa o Jasenovcu, odnosno dosadašnje 'istine' o tom mjestu?

Pitanje se izvrsno nadovezuje na prijašnji odgovor jer jasenovačka je 'Ahilova peta', pored niza drugih, upravo broj žrtva. Naime, svi dosadašnji popisi: od poimeničnog popisa «Javne ustanove jasenspomen područja Jasenovac» do velikosrpskog 'Jasenovac Research Institut' iz New Yorka, oslanjali su se na popis Poimeničnog popisa žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, rađenog temeljem Imeničnog popisa Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora iz 1946., podataka Subnora o žrtvama rata iz g. 1950. i Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz g. 1964., koji je bio u funkciji 'napuhavanja' žrtva zbog potraživanja ratne odštete ondašnje Jugoslavije. Dakle ni jedna od spomenutih ustanova nije imala iskrenu namjeru utvrđivanja stvarnih žrtava, nego su bile podređene vladajućoj ideologiji i njezinim ciljevima. Slijedom toga, i sadašnji poimenični popis JUSP-a Jasenovac, kojemu se ne može osporiti silan trud i prijelomni uspjeh u razbijanju mitoloških brojeva, na žalost, 'boluje' od spomenutih sindroma. Tisuće je osoba u popisu navedeno bez 'pokrića' u nekim drugim vrelima, što treba uzeti s velikom dozom opreza i nepovjerenja.

Srpski i povjesničari u RH, koji su svoje 'znanje' stekli odavno u Jugoslaviji, zatim poneki živući 'svjedoci' ponekad tvrde kako je među likvidiranima u jasenovačkom logoru bilo 20 tisuća djece. Ima li ikakvih dokaza za to?

Postavili ste mi najteže pitanje od svih dosadašnjih nakon izlaska 'Drugačije povijesti'! Kao otac troje djece i djed dvojice 250px-Spomenik -logor Jasenovac.1-09malih čovječuljaka, osjećam silan teret jer nitko ne može vjerodostojno opisati, vrjednovati ili usporediti stradanja nevine djece. No kao što je opravdanje njihova stradanja nekakvim kolateralnim, usputnim, nužnim, slučajnim i sličnim razlozima dno (ne)moralnoga dna, jednako je tako i manipuliranje njihovim žrtvama, svejedno zbog kojih viših ciljeva, vrhunac ljudske bijede. A upravo se to dogodilo jugoslavenskoj (hrvatskoj) historiografiji kada je riječ o tobože 20 tisuća dječjih žrtava u jasenovačkom logoru. To je protivno svakom razumu, logici i statistici, jer da se i uzme sadašnja službena brojka od oko 83.000 jasenovačkih žrtava kao vjerodostojna, (a ona je osjetno manja), značilo bi da je gotovo svaka četvrta umorena žrtva dijete! A vjerodostojna svjedočenja ili dokumenti o njihovu masovnom boravku u logoru i pogubljenjima jednostavno ne postoje. Pa nije moglo tisuće i tisuće djece u logoru ostati nezamijećeno, a posebice njihova pogubljenja!

Nadbiskupove „Gala večere"

Osim toga, vrlo su problematična, i u ovome slučaju, povijesna vrela temeljem kojih JUSP Jasenovac dolazi do broja od 20.000 umorene djece. Teško je kategorički ustvrditi, ali čini se da je veliki dio imena djece preuzet iz već spomenutog popisa Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije (SZSJ) iz 1964., ali, sastavljači popisa JUSP-a svjesni njegove slabosti, zbog 'uvjerljivosti' i ČetništvoNevjerojatno je da se još i danas u Hrvatskoj nesmetano rehabilitira četništvo (Srb) i promiče hrvatska krvoločnost najgore vrste (Glina) uz pomoć države i dužnosnika, bez obzira što nemaju nikakva činjeničnog uporišta.«vjerodostojnosti» navode i neko drugo vrelo. Na žalost, za potvrdu SZSJ-a navoditi npr. djelo o Jasenovcu objavljeno u Beogradu 1992., Bošnjačkog instituta Adila Zulfikarpašića, prilično je neozbiljno jer se ono također temelji isključivo na podatcima istog statističkog zavoda. Jednako je tako npr. preuzimanje podataka od Dragoja Lukića ('Bili su samo djeca, Jasenovac – grobnica Stepinac19.432 djevojčice i dječaka', GrafoMark i Muzej žrtava genocida, Beograd - Banja Luka, 2000.) više nego upitno zbog otvorenih neznanstvenih i velikosrpsko-četničkih autorovih stavova.

Među brojnim njegovim ogavnim tekstovima zaslijepljenih mržnjom spomenut ću samo neke odlomke: 'Na imanju u Brezovici držao je preuzvišeni (nadbiskup Alojzije Stepinac, op. T.V.) 110 krava muzara, ali za djecu nismo mogli dobiti ni kapi mlijeka... Na Kaptolu, na gala večerama, savijali su se nadbiskupovi stolovi od jela i pića, plaćena iz dječjeg fonda, a samo nekoliko koraka dalje, u trulom i nenasvođenom 'Cvjetnjaku', u ušljivu slamu tekle su suze napaćene djece' ('Redni broj smrti', 'Borba', specijalno izdanje, Beograd, veljače 1988. str. 21). Može li itko takvog autora uzeti za ozbiljno u raspravama o osjetljivim povijesnim temama?

Ćiril Petešić u djelu 'Dječji dom u Jastrebarskom; dokumenti 1939.- 1947.' ('Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.) raskrinkao je sve subnorovsko-srbijanske podvale, među kojima i Dragoja Lukića: 'Ljudi iz okolice Jastrebarskog, Crveni križ i drugi rodoljubi slali su malim taocima, hranu, odjeću, obuću, 'milosrdnice' objeručke su primale te darove, ali nisu ih davale djeci. Najljepše namirnice - mlijeko, crnu kavu, kolače - poklanjale su ustašama... Upraviteljica logora Berta Pulherija naredila je da mlijeko, koje seljaci dovoze za djecu, mora stajati na suncu sve dok se ne ukiseli, pa je tek onda dopuštala da ga se podijeli.' (isto, str. 25). Zbog takve očite pristranosti i mržnje svaka bi se autorova tvrdnja trebala uzeti s velikim oprezom. Moglo bi se nabrajati još mnoštvo sličnih povijesnih 'vrela' temeljem koji je rađen popis jasenovačkih žrtava i djece među njima. Jedno je sigurno – silno veliki trud iziskuje ponovno preispitivanje svih podataka.

Na kraju, svakako je znakovito da je gotovo svih 20.000 djece 'ubijen/a od ustaša', kako se to doslovce navodi u rubrici poimeničnog popisa žrtava JUSP-a, a ni jedno nije stradalo, krhkoga i nježnog zdravlja, od čestih zaraznih bolesti koje su harale logorom i 'kosile' odrasle zatočenike!? Osim toga, temeljem čega ili koga je točno utvrđena godina ubojstva bez i jednog barem približnog datuma, mjeseca ili godišnjeg doba? Sve u svemu, mučno je uopće sudjelovati u ovoj raspravi, ali nadam se da će barem malo mučnine osjetiti i manipulatori dječjim stradanjima te da će istina ipak kad-tad ugledati svjetlo dana!

I danas Hrvatska televizija, novine, zatim publikacije objavljuju fotografije navodno iz Jasenovca, a vi ste dokazali u knjizi da fotografije prikazuju partizanske zločine ili potječu sa sasvim drugih mjesta. Gotovo je nevjerojatno da su takve podvale prolazile bez reakcija?

Hvala na pitanju koje pogađa 'u sridu' cijelu problematiku jugoslavenske (hrvatske) historiografije. Gotovo sve fotografije iz jasenovačkog logora koje se desetljećima 'vrte' po novinama, ravancicknjigama, mrežnim stranicama, dokumentarnim filmovima i dr. nemaju baš nikakve veze sa stvarnošću, činjenicama i povijesnom istinom. Naime, novopečeni jugoslavenski 'gospodari života i smrti' nakon rata itekako su bili svjesni činjenice o psihološkom učinku fotografija na široke slojeve. Zato je novom beogradskom 'direktivom' Državne komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača komisijama diljem Jugoslavije 'na terenu' (zemaljskim, okružnim, sreskim, rajonskim, općinskim) poslana 8. siječnja 1945. naredba o prikupljanju fotografija uz opise zločina, s oštrom opaskom: 'Zar je potrebno naglašavati važnost te vrste dokaznog instrumenta i uvjerljivosti s kojom fotografije osnažuju tekstove?', kako je to istražila i objavila u svojoj disertaciji spomenuta dr. Grahek-Ravančić.

Jugoslavensko-ljevičarski taliban dr. Predrag Matvejević

Budući da su sve komisije bile sastavljene isključivo od partijskih poslušnika, oni su se morali dokazivati pod svaku cijenu, pa i slanja bilo kakvih fotografija, koje bi se vizualno nekako mogle povezati sa zločinima i zločincima. Tako su nastale 'glasovite' ReakcijePotpuno sam svjestan reakcija koje će, najvjerojatnije, izazvati ovaj intervju jer onako pošteno: Tko smije danas 'dirnuti' u Slavka i Ivu Goldsteina, dvojicu židovskih povjesničara koji već godinama koče znanstveno-dijaloški napredak u historiografiji.fotografije ne samo o Jasenovcu nego i o glinskoj pravoslavnoj crkvi i dr. Nisu imale, dakako, baš nikakve veze s tobožnjim događajem, ali to uopće nije bilo ni bitno. Ono što je poražavajuće po povijesnu znanost, 'ušle' su u (pod)svijest velikog broja ljudi i Matvejevićone su mjerodavne sve do današnjih dana. Navest ću samo jedan od najsvježijih primjera, koji je povezan s tobožnjim ustaškim pokoljem u glinskoj pravoslavnoj crkvi.

'Siva eminencija' hrvatske javnosti, dobitnik visoke državne nagrade iz ruku bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, humanist opće prakse, u biti (rabeći njegovu omiljenu terminologiju), jugoslavensko-ljevičarski taliban, dr. Predrag Matvejević, smatrao se pozvanim reći nešto o glinskome slučaju. U 'Jutarnjem listu' od 28. srpnja 2012. objavio je apel: 'Glinska crkva, mjesto strašnog pokolja, zaslužuje da bude zajedničko mjesto memorije' (str. 31. – 32.). Tekst 'uglednog pisca' koji, čini se, u historiografiji nije stigao dalje od crtanog romana 'Mirko i Slavko' (no, njemu se, svejedno, daje prostora da bude mjerodavan o kontroverznim povijesnim temama) popraćen je tobožnjom fotografijom o Srbima u glinskoj crkvi neposredno prije pokolja! Tako se i on zajedno s 'Jutarnjim listom' uključio u širitelje najobičnije laži i krivotvorina, koji sustavno traju već punih 70 godina.

Naime, uspoređujući izvorni ikonostas iz nekadašnje crkve s onim na slici, lako je zaključiti kako oni nemaju baš nikakve veze, što je priznao čak i srpski 'ekspert' za ustaške i vatikanske zločine dr. Milan Bulajić. Ali to ne smeta današnjim partizanoidima u Hrvatskoj da bez ikakva straha samouvjereno 'dijele lekcije' iz povijesti. Sve zapravo vuče korijen iz citirane beogradske naredbe o fotografijama! I zanimljivo, ni jedan kolumnist, dežurni čuvar antifašističkih stečevina, od Rima, Splita, Zagreba do Beograda, nije smatrao potrebnim upozoriti na krivotvorinu, ali zato su zdušno i jednoglasno «graknuli» na dr. Stjepana Razuma koji se usudio dirnuti u jasenovački mit. Proći će, očito, još jako mnogo vremena da se hrvatskom narodu vrati ukradena povijest, stvarna i istinita!

 Ivica Marijačić
Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Pon, 10-12-2018, 02:17:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).