Soros po drugi put među Hrvatima: „Posvemašnji uspjeh", uz nešto malo prpe

Institut Otvoreno društvo Hrvatska nedavno je u zagrebačkom Novinarskom domu proslavio 20 godina svoga djelovanja u našoj zemlji. Ovdašnje vodeće strane medijske ispostave, namijenjene hrvatskim urođenicima bez većih informativnih prohtjeva, u pravilu nisu zabilježile ovaj događaj. Jamačno poštuju zakon da prave vlasti ovdje i drugdje vladaju iz sjene, te da ih nije dobro rastezati po novinskim stupcima ni ovakvim povodima.

Soros i jugovići

Vaš novinar takav luksuzni „nemar" sebi ne može priuštiti: naime, velikog maga Otvorenog društva, Georgea Sorosa, prvi sam put spomenuo u jednom svomSvuda prisutanVlada je propala, o državi da i ne govorimo, ali je Soros – iako u poštovanim godinama, ima 82 godine – živ živcat i, zahvaljujući svojim ovdašnjim klonovima, prisutan svuda oko nas. U „neovisnoj" Hrvatskoj, vidimo, djeluje od 1992. godine tekstu u Slobodnoj Dalmaciji o dubrovačkom Interuniverzitetskom centru – po svemu sudeći, važnom mjestu za masonoidno umrežavanje znanstvenika, posebno onih iz „regije" – još davnog 20. listopada 1990. godine (Dubrovnik je, iz geopolitičkih, ali i turističkih razloga, uvijek bio omiljeno stjecište špijuna i slične bjelosvjetske klateži).

Taj dan znatno prethodi 16. lipnju 1991. godine, koji je također zanimljiv nadnevak. Naime, toga su dana jugoslavenska „vlada u nestajanju" i rečeni Soros potpisali zajedničko osnivanje Fondacije Soros za Jugoslaviju. Hrvati su tu imali prvi službeni susret na visokoj razini s ovim mađarskim Židovom na američkoj adresi, a u službi britanskog financijskog imperija: ugovor o Fondaciji, u ime predsjednika jugovlade Konjičanina Ante Markovića, potpisao je njegov pobočnik – Sinjanin Božo Marendić.

Vlada je propala, o državi da i ne govorimo, ali je Soros – iako u poštovanim godinama, ima 82 godine – živ živcat i, zahvaljujući svojim ovdašnjim klonovima, prisutan svuda oko nas. U „neovisnoj" Hrvatskoj, vidimo, djeluje od 1992. godine.

U tim proteklim dvama desetljećima u nizu navrata pokušavao sam, u mjeri u kojoj je to autsajderu moguće, predstaviti bitnu ulogu Instituta Otvoreno društvo u „pretvaranju Hrvatske u ništa". Stao sam „atento" i kad je najavljeno da Soros (konačno!) „odlazi".

"Nestaje najbogatija civilna udruga, zatvara se Soroševo Otvoreno društvo" – zabilježio sam u svojoj knjizi „Spomenik izdaji" vijest novinarke Zorane Deljanin od 29. prosinca 2005. godine u Večernjaku. – Milijarder George Soros, nakon punih 13 godina rada i uloženih 48 milijuna američkih dolara u projekte iz područja civilnog društva zatvara Institut Otvoreno društvo u Hrvatskoj.

Stvarni odlazak Soroševe Udbe iz Hrvatske bio bi doista povijesni čin. Sorosu su, rečeno nam je, u tom trenutku bile važne Armenija, Azerbajdžan i Gruzija. Za tri godine upravo u ovoj posljednjoj zorno će se vidjeti vrlo osebujni plodovi njegova rada: izbija rusko-gruzijski rat, koji je izazvao jedan tamošnji soroševac mesić-josipovićevske vrste.

Meni je dakako odmah bilo jasno da Gazda uopće ne napušta Hrvatsku: poslove će od tada voditi "iz centrale društva u New Yorku". Štoviše, Soros i dalje djeluje u družini za upravu nad Bosnom i Hercegovinom, a ostao je još neko vrijeme i na jednoj od svojih prvoboračkih adresa, u riječkom Novom listu.

Fokus od 23. lipnja 2006. godine istim povodom navodi riječi predsjednice ovdašnje Soroseve uprave Slavice Singer, koja je praznoslovila i na jubileju, šest godina poslije:

"Civilno društvo u Hrvatskoj doseglo je razinu samoodrživosti."

Drugim riječima: smatralo se da je Soros Hrvatsku pretvorio u "otvoreno društvo" i da je to za nas, u stanovitom smislu, „kraj povijesti", u Fukuyaminu smislu.

Josipović i Kum

Ipak, budući da ni najveći umovi velikog – ali još pomalo divljeg – Zapada nisu nepogrješivi, „kraj povijesti" za sada nije se dogodio: Dnevnik HTV-a 24. rujna 2010. godine donosi vijest o „povratku Otvorenog društva u Hrvatsku". Prigoda da se to priopći bilo je newyorško hodočašće ovdašnjeg predsjednika Ive Josipovića, jednog soroševca od glave do pete, svome velikom pokrovitelju – i to, naglašeno je, u milijarderovoj rezidenciji.

Novinar više nego zasluženo upokojenog Nacionala, liberalni prvoborac Denisa Latina još od gimnazijskih dana, Plamenko Cvitić, u tekstu „Počinje lov na Sorošev novac" od 21. rujna 2010. godine, napisao je da Josipović o Sorosu „ima vrlo pozitivno mišljenje", da mu se njegove zamisli „sviđaju", osobito ona o njegovu „angažmanu" u nacionalno miješanim sredinama Dalmatinske zagore", ali i u „cijeloj regiji" (kakav bi to „hrvatski" predsjednik bio kome prva misao ne bi bila – ne Hrvatska, već mila joj i draga „regija"!).

Vladavinu pak Franje Tuđmana – kad je Hrvatska, i pored rata, bila šest puta manje dužna i, blago rečeno, deset puta slobodnija – Cvitić pogrdno naziva „režimom". To je još i tepanje u odnosu na rječnik, koji je krajem devedesetih povodom Tuđmana rabio Soros. Prema Vjesniku od 7. srpnja 1999. godine, on je, najprije na jednoj raspravi u Beču, a potom i u njemačkom tjedniku Focus (broj 27. od 1999. godine), najavio „rušenje Tuđmanove diktature", upravo stoga, jer je potrebno „stvoriti veću regiju".

Kad su hrvatska vlast i hrvatski mediji – kojih je tada, za razliku od današnjih, bilo – uzvratili, skočio je američki State Department i „zatražio od hrvatske politike i medija da se suzdrže od kritike, odnosno, kako je navedeno, od napada na njega i njegove institucije".

Mnogo dana nakon toga, 9. studenog 2010. godine, Glenn Beck, vodeći komentator najgledanije televizije u SAD-u Fox Newsa i vođa američkog konzervativnog i domoljubnog pokreta Tea Party (Čajanka, prema slavnom početku američkog otpora britanskom imperijalizmu), u emisiji pod naslovom „Gospodar lutaka" javno je rekao – misleći očito na smjenu vlasti od 3. siječnja 2000. godine – da je tada Soros u Hrvatskoj izveo državni udar!" (te da je tada, te 2010. godine, „na redu i SAD"). Beck je gnjevno opisivao Sorosa kao „glavu zmije", koja želi uspostaviti „novi svjetski poredak", te da se „ponaša kao država u državi", „ruši dolar", „potkopava američki ustav"... „Kupio je medije", kaže, „kupio cijeli ovaj prokleti grad" (Washington), „cijeli sustav".

Zacijelo znajući za sve ovo Ivo Josipović je, prilikom svog spomenutog vazalskog posjeta Sorošu, prema vijesti na HTV-ovu Dnevniku od 24. rujna 2010. godine, skromno i bojažljivo zapitao velikog Kuma: „Govori li povratak Otvorenog društva o slabostima demokracije u Hrvatskoj i nerazvijenosti civilnog društva ?" – kao da je Soros hrvatski predsjednik, a ne on. Soros mu je na to rekao da taj povratak „nije nužno loš znak".

Kregar iz „Alana Forda"

Odgovor na pitanje „zašto su se Soros i njegovo Otvoreno društvo vratili u Hrvatsku?" uglavnom ne možete dobiti iz najmoćnijih medija u Hrvatskoj. Ovdašnji urednički poslovođe stranih gazda u tome pogledu podsjećaju me na jednog starog urednika Nedjeljne Dalmacije, bivšeg golootočkog uznika, koji mi je kao mladom novinaru prekrižio ime „predsjednika Tita" u tekstu, na sasvim neutralnu sklopu, uz napomenu: „Ne izusti ime gospodina boga svoga uzalud". Stoga sam jedina izvješća o 20. obljetnici Otvorenog društva pronašao na CIA-inu Radiju Slobodna Europa (RFE) i mrežnim stranicama politika.hr, koji je, čini se, i sam dijelom Soroševe mreže. Čulo se i vidjelo, kao i obično u ovakvim prigodama i s ovakvim društvom, „puno lipi stvari"...

Najprije je upala u oči čestitka koju je, u ime Ive Josipovića i svoje osobno ime, uputila savjetnica dotičnoga, Zrinka Vrabec Mojzeš. Ona je Soroševa liberalna zmija gotovo Pusićkina kalibra, „slavna" iz vremena kad je divljao njezin Radio 101 – još jedan s razlogom upokojeni protuhrvatski kolonijalni medij (čestitku je pak u svome izvješću spomenuti CIA-in radio potpuno ignorirao). U njoj stoji da „zbog urušavanja društvenih vrijednosti predsjednik Josipović smatra da je povratak Instituta Otvoreno društvo Hrvatska... više nego dobrodošao". Ova čestitka, istina u nešto blažom obliku, iskazuje onaj isti Josipovićev lizoguzni duh iz njegove zloglasne izjave u izraelskom Knessetu, u kojoj je formulacija „urušavanje društvenih vrijednosti", iako istosmjerna, ipak bitno blaža od one tamošnje o „ustaškoj zmiji".

Na istom tragu je i istup „neovisno lijevog" saborskog zastupnika Josipa Kregara. On je jedan masonoidni tip, čiji bi se čak i lik, bez većih preinaka, lako uklopio u groteskno krimi-ozračje stripa o „Alanu Fordu". Kregar je govorio o „posvemašnjem uspjehu" i „pravednosti vizije" ove Soroševe agenture, ali i o tome kako „u Hrvatskoj postoje pritajeni stavovi i ugroze za ideje Instituta Otvoreno društvo".

Prema Radiju Slobodna Europa, Kregar je još rječitiji: „Posao stvaranja otvorenog i demokratskog društva nije završen" – ili, kako se govorilo u danima njegove samoupravljačke profesure – „revolucija teče". „Sve može početi ispočetka!", kaže on u ponešto paničnom tonu. "Trenutno primirene strasti, mržnje i spremnost na poslušnost podloga su kvarenja demokracije. To nije sudbina i to nije mentalitet, već strah od neizvjesnosti i strah od budućnosti. To nije ono što su ljudi sami po sebi, nego refleks situacije u kojoj se nalaze".

A to stanje u kojem su ljudi u „strahu od neizvjesnosti" i u „strahu od budućnosti" zove se upravo tako: „otvoreno društvo". U njemu njegov dugogodišnji gazda Soros jednim špekulativnim potezom za svoje još bogatije gazde Rotschilde, britansku kraljicu i kraljevske kuće i oligarhije diljem Europe, kako ih je svojedobno dojmljivo opisao William Engdahl, zarađuje milijarde dolara. S druge strane „uspješan" je, „pravedan", „vizionarski" sustav tih istih sorosa i nadsorosa, s milijunima nezaposlenih mladih Europljana, u kome im gazda, umjesto posla, nudi legalizaciju marihuane, homo-mimohode i razne spolne i druge slobode.

Čovjek se tada upita: kakav je to pogani sustav u kome Josip Kregar može cijelo desetljeće biti na platnom popisu ili barem u političkoj službi vodećeg svjetskog mešetara, one Beckove „države u državi", i istodobno glumiti da predstavlja hrvatski narod u Saboru, za koji se nekada govorilo da je „iznad njega samo Bog" (sada je pravoga Boga, očito, zamijenio ovozemaljski „bog", sasvim suprotnog predznaka – Soros) !

Razbacivanje „fašizmom"

Tu se negdje počinju naslućivati pravi razlozi Soroševa „povratka u Hrvatsku". Naime, u sklopu tvrdnje „dugogodišnje djelatnice Instituta Simone Goldstein" kako je „odlazak Instituta pridonio nazadovanju društvenih vrijednosti u hrvatskom društvu", čula se i njezina – opet panična – misao da je „u Mađarskoj na vlasti praktički fašizam", a da je „u Sloveniji na vlast došla populistička desnica". Što to fali Viktoru Orbanu, zašto ne valja Janez Janša?!

Baš kad sam došao u iskušenje da se upitam tko to demokratskim europskim konzervativnim i narodnjačkim političarima na silu crta hitlerovske brčiće, sjetio sam se da sam nedavno u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu i sam iz čista mira bio počašćen fašističkim i srodnim pridjevcima. A to je i sudbina svakog koji dođe u napast provjeriti dogme ove militantne sekte i, kako je rekao akademik Aralica, njezina „propuh društva".

U tom smislu može ići i savjet: gazda Soros jamačno dobro zna da ovih dana i najzadrtiji zastupnici „banksterskog" liberalnog pravovjerja u londonskom Cityju ozbiljno razmišljaju o razdvajanju komercijalnog od špekulativnog bankarstva, što je desetljećima nedodirljiva sprega, jer im druge nema – ako žele spasiti banke, gospodarstvo i živu glavu.

Tako je i ovdje: mijenjajte sustav, jer nikakve nove tone prazne promidžbe „propuh društva" i okruglih stolova gojenaca raznih nevladinih organizacija na dolarski i kunski pogon, nikakvo ocrnjivanje narodnih političara ili pak tapšanje marionetskih predsjedničkih pudlica, pa čak ni 900 (ili 9000) interventnih policijskih oklopnika u crnom na splitskim i kojim drugim ulicama, ne će vam biti od koristi kad voda ljudima dođe do grla.

Joško Čelan
Hrvatski list