Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

Skradinski buk

Užitak je imati prijatelje diljem stranih zemalja. Naš susjed gospon Halt ima u raznim zemljama prijatelje kao na primjer u Slovačkoj, Mađarskoj, Češkoj, Italiji, Švicarskoj i tko zna gdje još. Kako ih je stekao, Bog zna. Ali svake godine pakira se on i tovari na automobil sve moguće jer ide preko granice. Imati prijatelje u ona gvozdena vremena, bilo je atraktivnije nego danas. Jer je postojala Željezna zavjesa.

Danas gotovo svi putuju bar jednom godišnje kao nekada u seobama naroda! Gomile globtrotera plaze planetom, vuku ili guraju svoje kovčege diljem aerodroma, autobusa, vlakova, kruzera, a putuju i biciklima i jure svi skupa kao pomahnitali. Sve dalje, sve brže, novi vidici, gdje ste!?

Osobito nam kruzeri čine štetu, vjerovali ili ne. Sada već ima dokaza da se masom ljudi koja siđe s ovih čudovišta i sjuri na primjer u Dubrovnik, oštećuju drevni kamenovi na pločnicima, fasadama, zidinama. U jednom danu ovi naletičari turizma, oboružani foto i drugim aparatima, plaze po kamenim stoljećima koja su izdržala i navale Turaka. Ali nikada nije bilo da u jednom danu prijeđe i dvije tisuće ljudi po Lovrijencu i veličanstvenim zidinama s pogledom na najljepše more. Tako se našao razlog da se to naplaćuje. Neka, mislim.

Istina da je Grad poznata svjetska destinacija nije uvijek ugodna. U Gradu postane zagušljivo i ne možeš nikako stići od vrata na Pilama do Kneževa dvora u gnječi od nekoliko tisuća izgladnjelih jurišnika koji ponekad ne popiju ni kavu, jer izjavljuju da je na kruzeru jeftinija.

A u drugu slavnu svjetsku destinaciju, nekada dom cara Dioklecijana, grad Split, možeš sletjeti i provesti nekoliko dana posve gol ili da ne pretjeramo donekle odjeven, u društvu koje u tisućama jedinki doživljava apsolutnu slobodu. Oni dolaze kao vjernici na svoje hodočašće: na sastanak mladosti sablazni i užitaka željne. Čim se smjeste, a možda i ne okupaju, tja, more ko more, nabrijano očekuju najbolji dio ljeta. Sjate se na velikoj poljani punoj bubnjeva i delirijskih željeznih zvukova. Strahoviti glazbeni krikovi i urlanje miješaju se s mirisima znojnih tijela koja se gibaju u ritmu izbezumljenosti i držeći boce u rukama, a drogu malo niže, opijaju se i drogiraju do besvijesti tri ili četiri dana.

Taj se prostor nalazi blizu nesretnih stanovnika dičnoga Splita koji barikadiraju prozore daskama i spužvama kako bi spriječili džunglu krikova da im uđe u stan. Ljepotice pretile i mršave, bijele, crne, plavuše i smeđe, sa svih kontinenata; muškardini nabubrenih mišićja, preplanuli od sunca, mladi koji čeznu za ovim izazovima, jer im je vrlo teško u životu pa se moraju razgaliti. Doletjeli su izdaleka u naš grad kojega su mogli naći u sadržajima reklama na sajmovima turizma. Divlja neograničena sloboda koju ne mogu obuzdati ni gradske vlasti, otvara vrata za novu viziju života od turizma: neka rade što hoće, računamo na možda milijun što pada u gradski tezoro.

Daleko od doma u divljem valovlju gibaju se dječica svijeta kojoj ostavljamo budućnost. Kako ujutro izgleda poprište, bolje ne opisivati. Protiv takvoga turizma buni se i gospon Halt.

– Sad se svi mogu klatiti kamo god hoće, i kako hoće – komentiramo pred kućom i pomažemo da se i gospon Halt odklati ponovno u posjet dalekim prijateljima.

– A kamo ovaj puta?

– Je, dragi moj – češe se gospon Halt po glavi mjereći kako će se smjestiti tušta i tma stvari. – Možda ostanemo u Slovačkoj kod Kaze i Marjenke, a možda skočimo do Praga.

– Pa to je danas lako. Granica nema, ceste su dobre.

– Je, je, nekada si morao voditi bitke zbog carine, a oni iza Željezne zavjese stajali su s uperenim šmajserima, kao da vide Hitlera kako im dolazi na tenku. Jadni ljudi... – i odmjeri gospon Halt na krovu auta zavezane bicikle. A onda doda:

– Ali nije bilo sve crno. Moram vam ispričati kakve smo komedije imali, bili smo mladi. Gledajte, imali smo i još imamo ove prijatelje iz Slovačke. Mirni i radišni ljudi. Kazo radi u nekoj izvoznoj firmi. Davnoga prohujaloga ljeta došli su on i Marjenka pa smo skupa putovali obalom. Divno vrijeme, mi veseli i razdragani. Stigosmo do Skradinskoga buka. Ljudi mnogo, sve vrvi, ljepota opija i nadahnjuje. Osjećaš se kao Pan ili ako si zaljubljen kao Orfej i Euridika... Nađemo neko povoljno mjesto i utaborimo se pred divnim kaskadama, a kapljice mirisne vode pune bilja ulaze u nosnice i draškaju. Čudesni je to zov ljudskoj prirodi. Uskočimo u toplu divnu čistu vodu. Plivuckamo i voljko se osjećamo u cijelom ambijentu: ljepota slapova, šum koji uspavljuje, arkadija zelenila i tirkiza. Svjetlucave sedefaste stijene i voda skrivaju u slapu trokutasti prostor gdje sjede kupači. Kroz zastor vode jedva vidljivi i kao stanovnici antičkih krajolika zaneseni, sjede i ljube se zaljubljeni, zagrljeni. I kaže meni supruga da i mi sjednemo u taj ljubavni trokut pod slapom.

– Ta molim te, pa nismo balavci koji se ljube! – odvratim. Ali Kazo pristane i svi se uputimo prema jednom od slapova. Plivamo i bližimo se čarobnom kutku, kad li Kazo krikne:

– Ljudi moji, pa ovo je Petrik iz mojega poduzeća! Hej, Petrik! Davaj pozor! Petrik!

U tom trenutku proviri glava nesretnoga Petrika ispod koprene slapa i on brišući oči koje su se dobrano razrogačile, poviče:

– Ano, tko me zove?

– Ja sam – viče Kazo – tvoj Kazo!

– Nema Boga, nema! – izlazi očajni i zajapureni Petrik ispod koprene i ostavlja družicu da i dalje sjedi u romantičnom kutku.

– Imao sam doputovati iz Bratislave do ove vodičke u drugoj državi da me nitko ne vidi! – natuca pola slovački pola hrvatski. – I pobjegao sam na tajno mjesto, sakrio se pod slap da me moja manželka ne vidi! I sada? Baš sam nesretan! Kazo! Kazo!

– Smilovat ćemo se! Dođite oboje k nama u društvo – viče Kazo i raduje se kako će moći zafrkavati kolegu s posla.

– Pokaži nam draganu!

– Dođi, Ružena! – zovne Petrik.

Ispod slapa izroni obla ljepotica u malom bikiniju, a valovi dugačke kose zablistaju na suncu.

– Ooo! – Kazo je opijen pojavom. – Kakva kraljica ljepote! Petrik, da se mijenjamo? Ja tebi Marjenku, ti meni Ruženu?!

– Nesrećo stara, krvopijo! – brani se Petrik. A Marjenka opali Kazu laktom u bok.

– Bludnici! I ja ću se skinuti u mali bikini – viče Marjenka. – Ali vidimo mi da je to nemoguće: ima špeka!

Onda je slijedila raskošna večera koju je naravno morao platiti Petrik, jer inače ćemo ga tužiti marženki. Bilo je svega, radovali smo se i pjevali domaće pjesme oba naroda. Svidjela nam se „Ja mam hlapca z Levoče!”, a njima „Oj more duboko”.

– Tako je bilo u mladosti – uzdahne nasmiješeni gospon Hartl. – A sada znam da bum sigurno sjedil u praškoj pivnici „V 6 večer – „u Kalicha”. Samo ne znam hoće li imati iste podmetače za pivo. Nekada su bili od tvrdoga kartona s likom dobroga vojaka Švejka. U ruci je držao kriglu plzenjskoga piva s velikom gotovo mliječnom pjenom i smiješkom davne austrougarske dobričine ispod domobranske kape. Mađari bi rekli homved!

I tu završi susjed Hartl te otrči u dvorište po nove pakete. Kladim se da su u kutiji bile i sarme! Stara vremena, nek se nađe!

Sada se više ne bojimo: nema granica, nema carine, veselo putujemo preko mađarske ravnice i navijemo radio da čujemo vijesti: upravo nam priopćavaju da se mađarski predsjednik dotaknuo povijesti: kako je Rijeka ipak bila mađarski grad pa... Eto, vrag ne spava.

Nevenka Nekić