četnici

 

Velikosrpski zločini protiv Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijedi imadu korijene već 1917. u Odesi kada su Srbijanci pobili veliki broj zarobljenih. Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se nesmanjenom žestinom tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici inih velikosrpskih terorističkih skupina, uz potporu srbijanskih oružnika i tajnih službi. Srpski pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske, u savezu s četnicima, tijekom travanjskog rata 1941. za jedanaest dana trajanja, pobili su u Makedoniji i Srbiji sedamdeset Hrvata: časnika, dočasnika i vojnika. U razdoblju od 7. do 14. travnja 1941. više desetaka nevinih Hrvata mučki je ubijeno od zločinačke četničke ruke: u okolici Bjelovara, Doboju, Srijemskoj Mitrovici te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine.(www.dragovoljac.com )

Add a comment        
 

 
GospićIz Hrvatskog lista donosimo tekst Nikole Bićanića koji se u njemu osvrnuo samo na dio zla koje je velikosrpska politika odjevena u antifašističko jugoslavensko ruho učinila u Gospiću nakon Drugog svjetskog rata. Izdvajamo: "Kad su nakon uzaludnih pokušaja tijekom rata konačno 4. travnja 1945. partizani ušli u Gospić počelo je zločinačko trijebljenje Hrvata koji nisu bili u šumi i koji nisu slijedili utvarne "antifašističke" idole. Najprije su prvih 48 sati ubijali Gospićane koje su ranije popisali za odstrjel, a zatim, kad je trebala početi funkcionirati pravna država, partizanski su "narodni sudovi" bili izraz pomahnitaloga razuma i gubilišta s temeljnom zadaćom da likvidiraju što veći broj Hrvata. Među više partizanskih zatvora u Gospiću isticale su se kaznionica u gradskom središtu i zgrada u kojoj je do dolaska partizana bila financija na Tratini blizu Kaniškoga mosta na rijeci Bogdanici."
Add a comment        
 

 
partizani

 

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Prema "Demokraciji", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna. (nemacenzure.com)

Add a comment        
 

 
Drugi svjetski rat

 

Podravska republika nije dugo trajala - tek tri mjeseca. Ustaški si režim nije mogao dopustiti da tako važno uporište kao što je Koprivnica bude u partizanskim rukama. Zato su ustaše ubrzanim tempom skupljali ljude i postrojbe, koje bi bile dovoljno jake da potjeraju partizane i tako vrate izgubljeno područje. U Križevcima se 6. veljače 1944. pojavila ustaška postrojba zvana Crna legija, koja je imala oko 1 100 ustaša. Crna je legija pučki naziv za Sarajevsku ustašku pukovniju, te I. i V. ustaški stajaći djelatni zdrug. Koliko je poznato, ta jedinica osnovana je 15. rujna 1941. u Sarajevu, a ime je dobila po crnim odorama. Osnovali su je ustaše povratnici satnik Jure Francetić i poručnik Rafael Boban, a kao njezin osnivač spominje se i Bećir Lokmić. To je bila uglavnom interventna postrojba koja je operirala u istočnoj Bosni i u sjeverozapadnoj Hercegovini. Godine 1942. ustrojen je V. ustaški stajaći djelatni zdrug pod Bobanovim zapovjedništvom, "Bobanova" Crna legija, koja je bila sastavljena od novopridošlih ustaških bojni i dijelova I. ustaškog zdruga na području Bugojna, Kupresa, Tomislav Grada, Livna i Imotskog. Njezine su pripadnike najčešće zvali "bobanovci". Potkraj siječnja 1944. postrojba je premještena u sjeverozapadnu Hrvatsku, gdje u njezin sastav ulazi i ustaška bojna iz Bjelovara. (podravina.net)

Add a comment        
 

 
BleiburgU ponedjeljak, 21. travnja 2008. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu u organizaciji udruge Krug održano je komemorativno okupljanje "Pisma iz Bezdanke - Autentične poruke stradalnika". U drugom nastavku [vidi i Pisma iz Bezdanke (1)] donosimo još nekoliko potresnih pisama pročitanih na tom okupljanju, a koje su nesretni ljudi prije smrti uspjeli poslati svojim obiteljima. U ovom uvodu izdvajamo pismo Ante Gadže koje je napisao neposredno prije nego što će ga smaknuti talijanski fašisti: "Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama. Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je), Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante. Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi Ante, Jure Gadže".
Add a comment        
 

 
BleiburgU ponedjeljak, 21. travnja 2008. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu u organizaciji udruge Krug održano je komemorativno okupljanje "Pisma iz Bezdanke - Autentične poruke stradalnika", u znak sjećanja na ljude čiji su nevini životi smrvljeni komunističkim nasiljem na Bleiburgu i na teškim križnim putovima. U prvom nastavku donosimo nekoliko potresnih pisama pročitanih na tom okupljanju, a koje su nesretni ljudi prije smrti uspjeli poslati svojim obiteljima.
Add a comment        
 

 
Sibinjske žrtveSa internetskih stranica www.nemacenzure.com donosimo razgovor (objavljen 2005. godine) s 83-godišnjim Stjepanom Ibrišimovićem jedinim preživjelim sudionikom krvavoga događaja koji se zbio 19. veljače 1935. godine kad su jugoslavenski žandari ubili dvanaestoricu nenaoružanih hrvatskih seljaka - od toga vremena poznatih kao Sibinjske žrtve.
Add a comment        
 

 
zaboravljeni

 

Cijeli me život progone slike iz svibnja 1945. godine, kada su u krugu Opće bolnice u Varaždinu partizani hladnokrvno strijeljali ljude bez dokazi­vanja njihove krivnje. Iz bolnice su tada pokupili i dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak pobje­gao s roditeljima iz svoje Ukrajine u vrijeme kad je započeo Staljinov teror. Dr. Baricki je proveo mla­dost i školovao se u Hrvatskoj, a tijekom rata kao uzoran liječnik pružao je pomoć ranjenim vojnici­ma, bez obzira na boju njihove odore, jer mu je ljudski život bio svetinja. To je, međutim, bio gri­jeh u očima vrlih antifašista (partizana), te su ga, kao i njegova zemljaka i kolegu po struci dr. Stepašina, pokupili po dolasku u Varaždin i mučki li­kvidirali. (safaric-safaric.si)

Add a comment        
 

 
partizanski zločini

 

Propašću Nezavisne Države Hrvatske početkom svibnja 1945. godine započeo je masovni zbjeg preostale hrvatske vojske i mnoštva civilnoga stanovništva prema zapadu. Svi su se oni povlačili pred partizanima prema austrijskoj granici, nadajući se da će tamo naći zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Spasili su se većinom samo oni koji su uspjeli pobjeći, dok su i vojnike i civile, koji su se do tada nalazili na polju kod Bleiburga, Englezi prepustili partizanima. Predajom hrvatske vojske i civila 15. svibnja partizanske su postrojbe, sastavljene na tom području većinom od Srba, započele s masovnim ubijanjem i zlostavljanjem zarobljenika. Krenuli su u kolonama natrag u Jugoslaviju, čime je započeo križni put. Jedan od tih smjerova kretanja prolazio je kroz samu Koprivnicu, a završavao u Beloj Crkvi, u Srbiji, na granici s Rumunjskoj. Na tom putu mnogi su stradali i izgubili živote, bez ikakva suda ili dokaza krivnje. (www.podravina.net )

Add a comment        
Ned, 17-11-2019, 08:35:06

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.