Dr. s. Veronika Mila Popić o komunističkoj represiji nad redovnicama

Otkako je nedavno zagrebački Županijski sud poništio presudu bl. Alojziju Stepincu na montiranom sudskom procesu g. 1946., očekivano, u javnosti su Redovnica Veronika Mila Popićintenzivirane teme o poratnoj komunističkoj represiji prema Katoličkoj Crkvi. U tom su kontekstu posebice značajni, u hrvatskoj historiografiji relativno rijetko spominjani, zločini prema ženskim redovničkim zajednicama i njihovim članicama. O tome može mjerodavno i argumentirano govoriti milosrdnica s. Veronika Mila Popić, članica Provincije Majke Dobroga Savjeta sa sjedištem u Rijeci, jer je nedavno doktorirala na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na temu »Odnos jugoslavenskoga komunističkoga režima prema Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga - Zagreb od 1945. do 1952. godine«.

Nedovoljno istražena represija

Uz čestitke na doktoratu, na početku, možda, preosobno pitanje: Kako to da ste se odlučili za pomalo »tvrdu«, nimalo nježnu, plemenitu ni lijepu temu, bez obzira što je ona zanimljiva, neistražena i nadasve potrebna?

Odgovor na to pitanje i nije toliko složen. Naime, odlukom Vrhovne uprave Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga - Zagreb bila sam godine 2007. određena za sudjelovanje u pripremnoj fazi planiranoga dijecezanskoga postupka za proglašenje blaženom i svetom s. Žarke Ivasić, koju su komunističke vlasti strijeljale u Gospiću 1946. godine. Moja se uloga pritom odnosila na prikupljanje dokumentacije, dakle rad u arhivima, potom i terenski rad, odnosno prikupljanje i obradu iskaza svjedoka, kao i sjedinjavanje podataka u životopisu koji je naslovljen »Sestra Žarka Ivasić, mučenica svoga zvanja« izdan g. 2010. Što se tiče izazovnosti teme, a istodobno i njezine zahtjevnosti, posebno bih naglasila susrete s osobama: sa žrtvama progona, svjedocima događaja, progoniteljima. Osobitost njihova života, odnosno susretanje patnje pojedinaca, uočavanje patnje zajednice i naroda kod mene su rezultirali dragocjenim spoznajama koje su me jednostavno trajno poticale da nastavim istraživanja i susrećem ljude.

Kada je riječ o poslijeratnom komunističkom progonu institucionalne Crkve, pomisli se odmah na ubijene, zatočene i progonjene svećenike, redovnike i bogoslove, na zatvorene muške samostane i sjemeništa, što je i očekivano zbog doista velikih razmjera zločina nad njima. Vi, čini se, poručujete da se nasilje nad »ženskim dijelom« Crkve, u koji bi spadale redovnice, također ne smije zaboraviti?

BrojTijekom istraživanja došla sam do podataka za 93 sestre milosrdnice koje su trpjele bilo koji oblik sudske represije, od toga 44 na području Hrvatske, 43 na području Bosne i Hercegovine i šest na području Srbije. Od toga broja, podsjetimo se, šest je smrtno stradalih. Također, smatram važnim naglasiti da to još uvijek nije konačan broj te da će se on i povećati, što će biti rezultat daljnjih istraživanja. Da, smatram da stoji tvrdnja da poslijeratna represija koja je bila usmjerena prema članicama ženskih redovničkih zajednica, kao i članicama svjetovnih instituta, nije dovoljno istražena. Dosadašnja historiografija i publicistika obrađivale su temu odnosa države i Katoličke Crkve na ovim prostorima uglavnom analizirajući odnos crkvenih i političkih vlasti na razini cijele države ili na razini pojedinačnih federalnih jedinica, poglavito Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ona je dakle u manjoj mjeri bila usmjerena na odnos državnih vlasti prema manjim crkvenim zajednicama, poput ženskih redovničkih.

Nametnuta šutnja do raspada Jugoslavije

Koji je po Vama razlog za to?

Jedan od vjerojatnih razloga je nepoklapanje »granica« redovničkih družba s biskupijskim ili republičkim, što bitno usložnjava bavljenje tim problemom. Ali, neosporno, glavni razlog za to je nametnuta šutnja. Naime, izbjegavalo se istraživati to područje i pisati o njemu do raspada Jugoslavije i demokratskih promjena jer temeljno nije bilo oportuno iznositi podatke o politički motiviranim suđenjima i smrtnim presudama ili ubojstvima i torturama bez suđenja. Također, nije bilo oportuno iznositi podatke i o oduzimanju imovine od koje je mnoga, kada je riječ o Crkvi, bila baš u vlasništvu redovnica, odnosno Družbe sestara milosrdnica kao najbrojnije ženske redovničke zajednice. Tek su devedesete donijele pomak. Tada pripadnici Katoličke Crkve na područjima država bivše Jugoslavije započinju otvorenije progovarati o žrtvama, mučenicima te materijalnim gubitcima. Ponajprije nastaju »žrtvoslovi« - popisi ljudskih žrtava. Važno je istaknuti da oni ponajvećma obrađuju kler, odnosno svećenike ili pripadnike muških redovničkih zajednica. Ženske redovničke zajednice u tom pogledu vrlo su malo ili gotovo nikako obrađene s obzirom na mučeničke smrti, pogibije ili sudske progone te se u popisima najčešće, za razliku od svećenika, ne izdvajaju. Možemo reći tako je bilo sve do 2007. godine kada je Anto Baković objavio »Hrvatski martirologij XX. stoljeća«. Stoga tematika državne represije usmjerene prema redovnicama, a ujedno i prema katolicima laicima, pripada još uvijek nedovoljno istraženom području.

Godine 1939. djelovalo je ukupno 6500 redovnica

Progon Vaše redovničke družbe uklapao se u opću poratnu praksu komunističkoga represivnoga sustava prema svim redovničkim družbama. Jesu li milosrdnice bile posebno izložene progonima zbog brojnosti, rasprostranjenosti, utjecaja i razgranatosti svojih djelatnosti?

Ponajprije treba naglasiti da je Družba sestara milosrdnica komunističkim vlastima zasigurno smetala zbog ideoloških razloga, a bila im je itekako značajan izvor materijalnih sredstava. Pretpostavka za razumijevanje uzroka kao i posljedica poslijeratne režimske represije usmjerene prema Družbi je uočavanje njezina značaja u pogledu aktivne prisutnosti u predratnom razdoblju. U stogodišnjem postojanju na ovim prostorima Družba je razvila vrlo plodnu djelatnost na odgojno-prosvjetnom i zdravstveno-karitativnom području. Prisjetimo se samo nekih vrlo istaknutih Družbinih prosvjetnih institucija u Zagrebu kao što su Ženska učiteljska škola, Ženska realna gimnazija i Škola za sestre bolničarke. Dakle, uzimajući u obzir područje bivše Jugoslavije, mi ovdje govorimo o ukupno 30 Družbinih škola te 12 državnih škola koje su članice vodile odnosno u njima djelovale. Tom je djelatnošću bilo obuhvaćeno gotovo 10 000 štićenika! Ne manje značajna bila je i zdravstveno-karitativna djelatnost. Družba je posjedovala dvije vlastite bolnice, od kojih je bolnica u Zagrebu bila najsuvremenija u ovom dijelu Europe, najveća u Zagrebu sa 1100 bolesničkih kreveta i dvjestotinjak zaposlenih članica. Potom, Družba je posjedovala svoju bolnicu i u Zemunu sa 400 bolesničkih kreveta i osamdesetak zaposlenih članica. Uz to, članice su djelovale i u 33 državne bolnice, i to na vodećim mjestima. Tom djelatnošću godišnje je bilo obuhvaćeno 116 000 bolesnika! Važno je naglasiti da su objema djelatnostima članice bile prisutne u svim slojevima društva. Nadalje, za tako razgranatu i iznimno kvalitetnu te od države kao takvu prepoznatu djelatnost bio je potreban educiran kadar, kao i znatni materijalni posjedi. Družba je kadar doista i imala brojeći 1939. godine gotovo 2000 članica, a članice su uz školovanje na vodećim hrvatskim akademijama te sveučilištu bile školovane i u inozemstvu. Za usporedbu, uočimo podatak da je na istom području djelovalo oko 3300 dijecezanskih svećenika. Ukupno, u Kraljevini Jugoslaviji godine 1939. djelovalo je oko 6500 članica svih ženskih redovničkih zajednica. Može se iz navedenoga zaključiti da je prisutnost redovnica u tolikom broju i na tolikim područjima - odgoj, prosvjeta, zdravstvo, karitas - bila uistinu značajna jer su sestre trajno bile u službi ljudima, djelovale su kvalitetno i požrtvovno u značajnim javnim institucijama i u tom su pogledu, možemo reći, bile vrlo utjecajne.

Temeljem Uredbe o vojnim sudovima

Recite nešto više o najvažnijim namještenim suđenjima članicama Družbe.

Tri su ključna suđenja članicama Družbe koja će biti temelj režimskoga oblikovanja medijske slike o Družbi, a vezana su uz Hrvatsku. Prvo suđenje održano je u Zagrebu u lipnju 1945. godine. Tada je temeljem Uredbe o vojnim sudovima za neprijateljsku djelatnost osuđeno čak 58 osoba, od toga šest na vješanje i 43 na strijeljanje. Sestra Blanda Stipetić, vrlo značajna za razvoj Družbine zdravstvene djelatnosti, bila je tada optužena za navodno krivično djelo suradnje s neprijateljem i pomaganje ustaša te bila strijeljana. Družba je tim suđenjem dobila prvu režimsku etiketu, a to je suradnja s ustaškim režimom tijekom i poslije rata, dakle »neprijateljska djelatnost« i »protunarodni element«. Drugo suđenje održano je također u Zagrebu, ali u prosincu 1945. godine. Ono je obuhvatilo šest sestara, među kojima je bila sestra Angela Šustek, vrhovna glavarica Družbe, a sestre su bile optužene temeljem Zakona o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže. Tim suđenjem, posebno stoga što je bila osuđena vrhovna glavarica, Družba je od režima dobila drugu etiketu, a to je bogaćenje na račun naroda, rad protiv narodnih interesa na gospodarskom polju. Treće suđenje održano je u veljači 1946. u Gospiću. SuđenjaIntenzivna poratna režimska nastojanja diskreditacije redovnica pred narodom provođena je neutemeljenim optužbama i često javnim suđenjima, kao i nastojanjima da se redovničke zajednice i materijalno oslabi. Za to su poslužili novodoneseni revolucionarni zakonski akti. Družbina imovina primjerice u promatranom razdoblju bila je oduzimana temeljem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. i 1946., kojim je Družbi oduzeto oko dvije trećine ukupnoga obradivoga zemljišta. Osuđena je bila sestra Žarka Ivasić i dvije susestre temeljem Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. To suđenje, kao što sam već spomenula, rezultiralo je izvršenom smrtnom kaznom. Presuda je sestre označila u javnosti kao one koje sudjeluju u ubijanju partizanskih ranjenika te nečovječno postupaju s njima, pomažući ustašama.

Broj još uvijek nije konačan!

Možete li predočiti konkretne brojke koje su pokazatelj državne represije?

Tijekom istraživanja došla sam do podataka za 93 sestre milosrdnice koje su trpjele bilo koji oblik sudske represije, od toga 44 na području Hrvatske, 43 na području Bosne i Hercegovine i šest na području Srbije. Od toga broja, podsjetimo se, šest je smrtno stradalih. Također, smatram važnim naglasiti da to još uvijek nije konačan broj te da će se on i povećati, što će biti rezultat daljnjih istraživanja. U pogledu konstruiranih optužnica zdravstveno-karitativna Družbina djelatnost režimu bila je najpogodnija za namještanje osude jer je pomoć čovjeku bez obzira na njegovu pripadnost mogla biti najlakše protumačena kao suradnja s okupatorom. U tom pogledu, ukupno 64 članice zahvaćene režimskom represijom bile su djelatnice zdravstvenih ustanova.

Povezanost s ustaškim režimom bila je općenito klasična optužnica primjenjivana prema svim nepoćudnim »kontrarevolucionarnim« protivnicima. Tu su optužbu na »svojoj koži« osjetile i Vaše susestre, u kojem slučaju?

Na to upućuju gotovo svi slučajevi suđenja članicama Družbe. Redovnice su se konstruiranim optužnicama uklopile u novu sliku »državnoga neprijatelja« - Katoličke Crkve koju je oblikovala vlast, a opisao Viktor Novak u knjizi »Magnum crimen«. On primjerice navodi da su redovnice, zadužene za odgojni i humanitarni rad, »sačinjavale pravu žensku pomoćnu vojsku« usmjerenu prema »klerofašiziranju« onoga što je redovnicama bilo povjereno, a to su bile bolnice, ubožnice, škole, vrtići i slično. Novak osobito difamira utjecaj Crkve na području zdravstva navodeći da su redovnice u njezi bolesnika i ranjenika bile navodno pristrane te su partizanske ranjenike »denuncirale i zlostavljale«, a još više od toga sudjelovale u njihovu ubojstvu.

Otimanje i pljačka po »revolucionarnim zakonima«

Konkretno, osim najgrubljega oblika - ubojstva, kojim su drugim vrstama represije komunističkih vlasti redovnice bile izložene?

Intenzivna poratna režimska nastojanja diskreditacije redovnica pred narodom provođena je neutemeljenim optužbama i često javnim suđenjima, kao i nastojanjima da se redovničke zajednice i materijalno oslabi. Za to su poslužili novodoneseni revolucionarni zakonski akti. Družbina imovina primjerice u promatranom razdoblju bila je oduzimana temeljem Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. i 1946., kojim je Družbi oduzeto oko dvije trećine ukupnoga obradivoga zemljišta. Nadalje, bila je također oduzimana temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1948. godine, najznačajniji primjer čega je oduzimanje dviju Družbinih bolnica u Zagrebu i Zemunu. Uz to, nakon donošenja Zakona o ukidanju privatnih škola u listopadu 1945., država je zauzela družbine školske zgrade, koje su najčešće bile i stambene. Iako to ne ulazi u razdoblje koje obrađuje moj doktorski rad, važno je naglasiti da će i te zgrade prijeći u državno vlasništvo provođenjem tzv. Druge nacionalizacije godine 1958., čime je proces državnoga oduzimanja Družbine imovine bio i zaključen. Naglasila bih i da je ta imovina tijekom stogodišnjega razdoblja Družbina postojanja bila stečena ponajvećma vlastitim radom i odricanjem samih članica.

Takav princip oduzimanja imovine primjenjivan je i na ostale ženske redovničke zajednice, koje su najčešće gospodarski ovisile o tim djelatnostima te posjedima. U tom su razdoblju redovnicama dakle oduzete vlastite škole i mogućnost djelovanja u državnim odgojno-prosvjetnim ustanovama. Bolnice u vlasništvu ženskih redovničkih zajednica poslije rata bile su dane državi u zakup, a potom nacionalizirane. Još jedan od načina na koje je vlast utjecala na redovničke zajednice bila je zabrana djelovanja u državnim ustanovama u redovničkom odijelu. Primjer Družbe sestara milosrdnica, najbrojnije ženske redovničke družbe na ovim prostorima, zorno pokazuje da je taj proces rezultirao time da su članice ostale bez materijalnih posjeda, stambenih zgrada, većinom zaposlenja. Nastala je doslovno - glad. Uz to, trajna kontrola Uprave državne bezbjednosti, česta zastrašivanja, uhićenja, kontrola govora i napisanoga, svojevoljna agresivnost državnih službenika prema članicama, posebno u manjim mjestima, onemogućivanje bilo kakvoga djelovanja osim na župama i u crkvenim ustanovama, kao i u državnim službama koje su bile izvan takoreći javnoga utjecaja, pridonosilo je potpunoj izvanjskoj Družbinoj anonimnosti, kao i nametnutoj šutnji zbog straha od daljnjih progona. Sve je to uvjetovalo da su mnoge članice u tom prvom poratnom razdoblju napustile svoje redovničko zvanje; neke, iz straha, prije početaka komunističke represije - zatvaranja i ispitivanja, neke za vrijeme, a neke nakon sustavnoga mučenja koje su nad njima vršili službenici Uprave državne bezbjednosti. Međutim, na mjestima na kojima su ostale djelovati članice su preživljavale uz pomoć naroda koji je unatoč progonima ostao vjeran Crkvi.

Iz bolnice u Vrapču u jamu Jazovku

Kako je započelo razdoblje odnosa nove komunističke vlasti prema Družbi sestara milosrdnica?

Započelo je ubojstvima. U sklopu općega modela ponašanja pobjedničke vojske, u lipnju 1945. godine ubijene su četiri sestre milosrdnice. Tri sestre odvedene su već početkom lipnja iz bolnice u Vrapču, gdje su djelovale, bez suđenja ubijene te bačene u žumberačku jamu Jazovku. To su bile Geralda Jakob, Konstantina Mesar i Lipharda Horvat. Četvrta sestra, Blanda Stipetić, bila je prijekim sudom osuđena i strijeljana u Zagrebu krajem lipnja 1945. godine. Peta sestra, Žarka Ivasić, bila je strijeljana nakon duljega sudskoga procesa 1946. godine u Gospiću. Za sestru Trofimu Miloslavić drži se da je preminula od posljedica zatvorskoga mučenja neposredno nakon izlaska iz zatvora 1950. godine.

Ubojstva redovnica bila su povezana s konstruiranjem režimske optužnice prema Katoličkoj Crkvi koju je definirala Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske još tijekom Drugoga svjetskoga rata, u istom slijedu su i »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera« Jože Horvata i Zdenka Štambuka iz 1946., »Magnum crimen, pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj« Viktora Novaka iz 1948. i drugo. Početak nove, komunističke vlasti obilježila je i intenzivna medijska propaganda koja je bila usmjerena na »etiketiranje« Družbe. Režimska optužnica definirala je crkvene službenike, a time i članice Družbe, optužujući ih za osnivanje i širenje terorističke organizacije, podršku ustaško-okupacijskoj vlasti, nastavak protunarodnoga rada i slično. Sve to zorno će pokazati nekoliko ključnih i javno vrlo eksponiranih namještenih suđenja koja su uključivala članice Družbe.

Komunisti su je »skinuli« s vlaka i ubili!

Iako ste se usredotočili na svoju redovničku zajednicu, možete li iznijeti podatke o broju ubijenih redovnica iz drugih družba na području Republike Hrvatske do kojih ste došli?

S. DR. POPIĆ: Razdoblje Drugoga svjetskoga rata bilježi dva mučenička svjedočanstva vjere koja se odnose na redovnice. Godine 1943. u Brguljama na otoku Murteru mjesni partizani ubili su Agnezu Petrošu, članicu Mariborske provincije Školskih sestara franjevaka Krista Kralja, a godine 1944. partizani su u Hvaru strijeljali sestru Korneliju Horvat, članicu Družbe sestara milosrdnica. Što se tiče poraća, uz spomenutih šest smrtno stradalih sestara milosrdnica, još su četiri ubijene redovnice. Sestru Laurenciju Šašković, članicu Školskih sestara franjevaka Krista Kralja - Split, predstavnici komunističke vlasti u lipnju 1945. godine izveli su iz vlaka i ubili. Također u lipnju 1945., sa spomenutom sestrom Blandom Stipetić, bila je strijeljana sestra Gaudencija Šplajt, članica družbe sestara Služavaka Maloga Isusa. U dosadašnjim popisima žrtava komunizma, posebice lokalnim žrtvoslovima, spominju se i dvije bivše članice družbe Klanjateljica Krvi Kristove koje su ubijene na području Požeške biskupije: Josipa Nevistić, ubijena 1946., i Eulalija Kulijer, ubijena 1947. godine.

Tomislav Vuković

Pon, 10-12-2018, 02:15:22

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).