Smišljena prokomunistička promidžba jugokomunističkih sinova

Dok aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović obilazeći svijet govori o nekakvoj „ustaškoj zmiji" koja je još kao prisutna u hrvatskom društvu, čini se da pri tome zaboravlja reći da ako ta „zmija postoji", uz tu „zmiju" postoji nešto veće, a to je „zmijurina", i to ona boljševičko-komunistička čiji je zaštitni znak zvijezda petokraka. Kao što svaka ideologija uglavnom zločinačkoga SklopFrano Prcela odlično dijagnosticira mentalni sklop i postupke tih tzv. „hrvatskih intelektualaca". To je ona vrsta ljudi koji su u bivšoj totalitarnoj jugo-komunističkoj državi uživali sve moguće privilegije, a kada su kao nekakve moralne okomice trebale podržati novu realnost, Hrvatsku koja je bila u samom začetku, „zdimili" su iz nje u bijeli svijet sa opravdanjem da su u toj novoj državi postali ugroženi.karaktera ima svoje apologete i intelektualce koji su njezini glasnogovornici i time ju opravdavaju, tako je bilo i sa komunizmom. Mezimčad jugo-komunističkog sustava, pametnjakovići koji nisu bili ništa drugo nego salonski politolozi, povjesničari i nekakvi intelektualci postali su, stvaranjem nove hrvatske države – „žrtve" novog „desničarskog" ili „filoustaškog" sustava.

Pa su u skladu s time morali napustiti zemlju koju su veličali svoj cijeli životni vijek, dok su u isto vrijeme prezirali novu realnost koja se naziva Hrvatska. O. Frano Prcela takve tipove, zahvaćene duhom viktimizacije opisuje na sljedeći način u svojoj knjizi Bogozaborav: „Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici bježeći pred belističkim urušavanjem drage im „Jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. Novi „hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati „prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije, u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske."

Frano Prcela odlično dijagnosticira mentalni sklop i postupke tih tzv. „hrvatskih intelektualaca". To je ona vrsta ljudi koji su u bivšoj totalitarnoj jugo-komunističkoj državi uživali sve moguće privilegije, a kada su kao nekakve moralne okomice trebale podržati novu realnost, Hrvatsku koja je bila u samom začetku, „zdimili" su iz nje u bijeli svijet sa opravdanjem da su u toj novoj državi postali ugroženi.

Oni su se zamislite borili protiv te nove „fašističke", „nacionalističke" i „filoustaške" tvorevine, protiv njezine politike i gaženja „ljudskih prava", i jednostavno nisu mogli izdržati u njoj. Međutim, određeni broj njih vratio se u Hrvatsku na velika vrata dolaskom ljevičarske Vlade Ivice Račana na vlast 2000. godine. I drugi hrvatski predsjednik Stipe Mesić je upravo takve ljude sa dedinjsko-brijunskim sentimentima raširenih ruku primao, dijelio im odlikovanja, a jednome od njih se čak nedavno ispričao za sve one nepravde koje mu je kroz protekle godine nanio hrvatski narod.

Komunistički zločini

U čije se to ime drugi hrvatski predsjednik ispričava? U moje sigurno ne. Jer, ako je netko i imao štogod reći u obrani ljudskih prava ili se ne slagati sa demokratski izabranom vlašću prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, to je mogao napraviti bez problema. A ne – bježati glavom bez obzira i podmuklo od sebe praviti žrtvu. Mnogima koji se danas nazivaju „hrvatskim intelektualcima" još uvijek je komunistička Jugoslavija na srcu. Oni kao da su slijepi ili fanatični ili toliko zločesti i neobjektivni u intelektualnom smislu, pa ne vide ili ne žele vidjeti koliko je zla upravo jugo-komunistička vlast učinila mnogim ljudima i ugrozila ljudska prava mnogih. Pod zvijezdom petokrakom!

Naglašavajući ustaške zločine, neprestano govoreći o nekakvim „ustaškim zmijama" i revitalizaciji ustaškog duha, kao i klerofašizma upravo ti, tzv. „hrvatski intelektualci" lukavo minoriziraju komunističke zločine nad domoljubnim Hrvatima ne samo za vrijeme Drugoga svjetskog rata, nego kroz svih 45 godina vladanja komunističke zločinačke vlasti. U hrvatskom društvu, osobito u javnom životu, kao da nema intelektualnog poštenja da se jasno, snažno, konkretno i argumentirano progovori o komunističkim zločinima i da se zabrane svi totalitarizmi koji Hrvatsku vuku u mentalni „drugi svjetski rat".

A osobito je problematično kada se takva vrsta sukoba prenosi na mlađe generacije koje bi trebale u pravom smislu riječi biti neopterećene i otvorene za nova pozitivna nadahnuća, kako bi ova zemlja u pravom smislu riječi bila blagoslovljena u smislu sveopćeg napretka, mira u srcima i međusobnog poštovanja između svake osobe. Dokle god se oko toga ne probudimo do mentalnog mira ne će doći, a on je vrlo bitan.

Pavle Primorac
Hrvatski fokus