"Zametnuti" dolari Stipe Mesića

Čudio se nedavno jedan moj prijatelj koji je po političkoj orijentaciji lijevi liberal. Nije mu nikako bilo jasno što je trebalo Stipi Mesiću da početkom devedesetih godina u Australiji izjavljuje kako je Hrvatska pobijedila u dva rata i to 1941. i 1945.g. Zlurado se smješkajući, odgovorio sam mu da se, eto, i tako velikom državniku kao što je naš Stipe, ponekad omakne poneka istina. Kolega me blago i pomirljivo upozorio kako bi on rado sa mnom ozbiljno razgovarao jer mu je krajnje nejasno kako je Mesić tada mogao zapjevati s australskim ustašama pjesmu o Juri i Bobanu. Na kraju strpljenja, ali i nadalje pun zlobe, odgovorio sam mu kako je pjesma "Evo zore, evo dana..." vrhunska poezija prema jednoj drugoj pjesmi koja se ovih dana, na obljetnicu pada Vukovara, pjevala u Borovu selu.

Naravno riječ je o himni aboliranih Srba u Hrvatskoj, čuvenoj odi "bratstva i jedinstva", pjesmi koja glasi: "Oj, Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!" Objektivni lijevi mediji izvijestili su samo o tome kako je spomenik dvanaestorici poginulih hrvatskih policajaca oskrnavljen, ali o glazbenom talentu Srba iz Borova sela nije bilo ni riječi. Nakon što me kolega i drugi puta upozorio da bi htio čuti moje mišljenje, ali bez cinizma i nepotrebnog polemiziranja, odlučih se ipak suzdržati i pokušat mu objasniti zašto Sava teče ispod Savskog mosta.

Mamurluk nakon ustaških pjesama

Mesić je, rekoh, krajnje pragmatičan političar, a takvi nikada ništa ne rade slučajno. Tako je on u navedena dva primjera sračunato išao niz dlaku australskim Hrvatima. Prvi je razlog bio promocija lika i djela S.M., a drugi su razlog još davno izmislili Feničani. Dolari ili bolje rečeno, što je Stipe više desno, to je desno na čeku više nula. Pragmatični MesićMesić je, rekoh, krajnje pragmatičan političar, a takvi nikada ništa ne rade slučajno. Tako je on u navedena dva primjera sračunato išao niz dlaku australskim Hrvatima. Prvi je razlog bio promocija lika i djela S.M., a drugi su razlog još davno izmislili Feničani. Dolari ili bolje rečeno, što je Stipe više desno, to je desno na čeku više nulaPodsjetio sam svog sugovornika kako je naš Stipe, kao projekt europske liberalne ljevice, postao Predsjednikom RH i potom, tarzanovski se lupajući u prsa, počeo vikati kako će on vratiti milijarde dolara koje su pokvareni Tuđmanovci iznijeli iz zemlje i pohranili na tajnim računima. Koliko je milijardi dolara za svog desetogodišnjeg mandata vratio u Hrvatsku, svi dobro znamo.

Imao je, međutim, itekako dobru prigodu provesti u djelo to svoje obećanje. Trebao se samo prisjetiti kamo je zametnuo sve te silne čekove koje su mu Hrvati bili u dijaspori dali za kupnju oružja za Hrvatsku. Nedavno se čak i svjedokinja Pavošević uspjela prisjetiti u koji je vrt zakopala dokumentaciju o crnim fondovima HDZ-a. I Mate Granić se ovih dana prisjetio kako se on ničega ne sjeća osim da 1994.g. nije znao njemački. Da slučajno ni Ivo Sanader nije znao njemački, Mate bi strateške pregovore sa Hypo bankom sigurno prepustio svojoj tajnici kojoj je u uvjetima za to radno mjesto pisalo da mora poznavati engleski i njemački. Svi se, bez obzira na vremensku distancu, ipak prisjete što je bilo pred petnaestak godina, osobito kad se nađu na sudu. Možda bi se i Stipe Mesić prisjetio gdje je to "zametnuo" tolike dolarske čekove kad bi recimo stao kao okrivljenik pred suca Turudića.

Ako se danas Sanaderu sudi kao ratnom profiteru jer je za vrijeme rata uzeo proviziju od Hypo banke i oštetio banku, onda se samo od sebe postavlja pitanje zašto DORH ne ispita i slučaj "nestanka" čekova koje su Hrvati iz dijaspore dali Stipi Mesiću. Onako mamurnom od pjevanja ustaških pjesama Hrvati mu dadoše ogroman novac za hrvatske dragovoljce koji su se kasnije borili i ginuli od onih kojima je nedugo nakon putovanja po Australiji Stipe Mesić postao Predsjednikom.

Zametnuti dolari

Nadalje ispričah svom znatiželjnom sugovorniku kako mi je početkom 2000.g. došla u ured Dunja Gotovina sva ljuta jer je Mesić, još dok nije bio postao Predsjednikom RH, u nekim novinama ispričao priču kako su on i saborski zastupnik Ante Beljo donijeli s puta iz Kanade nekih 300.000 DM pa su taj novac zajedno odnijeli u MORH i predali ga tajnici ministra Šuška Dunji Gotovini. Prije negoli sam podnio u ime Dunje Gotovine tužbu zbog kvalificiranog oblika klevete, nazvao sam Antu Belju koji mi je rezolutno ustvrdio kako nikada nije bio sa Stipom Mesićem u MORH-u i da priča o predaji Dunji 300.000 DM ne drži vodu. U međuvremenu je naš junak, nakon što je bio do nogu poražen na parlamentarnim izborima, odjednom – kao da ga je dobra vila dotakla čarobnim štapićem – postao Predsjednikom RH. Kao takav imao je imunitet kao lički medvjed i nakon deset godina tužba gospođe Gotovine otišla je u zastaru.

Čuvši sve to, moj razočarani liberal samo je promrmljao kako bi volio vidjeti tu tužbu i ispričao se jer žuri na raspravu (ako ju je uopće imao). Nedavno na ročištu za popunu svog mjesečnog proračuna, gdje tuži politologa Darka Petričića, naš Stipe je, gledajući u TV kamere, rekao kako je te čekove zaista dobio, ali ih je negdje zametnuo. Kako bi rekli Nijemci "Schluss!" Kako po mom mišljenju ovdje ima puno elemenata da bi se moglo raditi o čistom ratnom profiterstvu za koje više nema zastare, ja naivan kakav već jesam, očekujem da će DORH sve to pomno istražiti i pokrenuti istragu protiv bivšeg predsjednika države. Ne bih se začudio da DORH doista i pokrene istragu, ali ne protiv Mesića, već protiv Belje i Dunje Gotovina.

Mesić je u svojoj političkoj karijeri bio doslovno sve. Prvo tvrdolinijski partijaš koji je još u doba Juge tražio zatvor za potpisnike Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, potom tobožnji komunistički disident osuđen od SKH zbog ideoloških skretanja, pjevač ustaških pjesama u Australiji, kolekcionar emigrantskog novca namijenjenog za obranu Hrvatske (koji se negdje zagubio), predsjednik hrvatske Vlade i Sabora, Predsjednik Predsjedništva SFRJ i dva puta Predsjednik RH. Netko naivan bi rekao da čovjek koji je obnašao sve te funkcije očito ima izvanredne sposobnosti. Ovog mi je ljeta jedan znanac koji je bio s njim u društvu na Hvaru, rekao da je Stipe Mesić kadar povjerovati kako pojam "crni" humor znači da dva crnca pričaju jedan drugome viceve. Za mene bi crni humor prije predstavljala činjenica da su birači dva puta Mesića izabrali za Predsjednika RH.

Zanimljiva je činjenica da su Nijemci 1933.g. izabrali na demokratskim i parlamentarnim izborima Hitlera za svog kancelara. To ih je skupo stajalo. Još se do danas nisu oporavili što od javnog odiuma zbog nacizma i rata što od plaćanja reparacija. Mi smo pak dužni, samo iz razdoblja Mesića i Sanadera, oko 50 milijardi eura. Ako mi, kao pridruženi pobjednici nad njemačkim nacizmom dugujemo toliko, onda možete samo zamisliti koliko su tek dužni i poraženi Nijemci i u kakvoj su oni tek banani! Kad bi se samo teoretski Mesić našao na sudu zbog "zametnutih" čekova, on se sigurno ne bi mogao obraniti parafrazirajući Sokrata kad je rekao: "Da govorim istinu, dokaz je moje siromaštvo!"

Objesite odvjetnika!

Na moj Sve funkcijeMesić je u svojoj političkoj karijeri bio doslovno sve. Prvo tvrdolinijski partijaš koji je još u doba Juge tražio zatvor za potpisnike Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, potom tobožnji komunistički disident osuđen od SKH zbog ideoloških skretanja, pjevač ustaških pjesama u Australiji, kolekcionar emigrantskog novca namijenjenog za obranu Hrvatske (koji se negdje zagubio), predsjednik hrvatske Vlade i Sabora, Predsjednik Predsjedništva SFRJ i dva puta Predsjednik RHtekst u prošloj kolumni o komunističkim tužiteljima koji su umjesto lustracije preko noći postali ugledni odvjetnici, javiše se zvani i nezvani. Jedan me zapitao: "Pa kud će tužioci nego u odvjetnike?" Naizgled logično rezoniranje osim ako se ne radi o Njemačkoj nakon ujedinjenja, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Litvi, Latviji, pa čak i bivšem SSSR-u. Naime, nakon Staljinove smrti 1953.g., već su Maljenkov i Bulganjin, a naročito Hruščov, proveli pravu čistku rigidnih Staljinovih satrapskih tužioca. Mnogi su, umjesto u odvjetnike, otišli zajedno s drugom Staljinom u vječna lovišta, a tamo ih je kao tužitelj čekao arhanđeo Gabriel. Nakon rušenja berlinskog zida i pripojenja Istočne Njemačke Zapadnoj, čitav represivni istočnonjemački aparat, uključujući suce i tužitelje, bez milosti je pometen. Nitko se od njih nije mogao upisati u odvjetničku komoru i glumiti da je on lijevi liberal kojemu je cilj odvesti Njemačku u Afričku uniju.

Slično je bilo gotovo sa svim tranzicijskim zemljama osim onih koje su i uzor Hrvatskoj, Rumunjska, Bugarska, Bjelorusija i Srbija. Kad Jelena Lovrić piše o europskim iskustvima, ona prvenstveno valjda misli na te zemlje i na očajno političko pamćenje ili totalnu političku nekulturu i neznanje Hrvata. Sad se sigurno netko ceri na ovaj moj tekst i čudi se kud će drugovi tužioci nego u odvjetnike? Dr. Tuđman iz poznatih razloga nije proveo lustraciju. Recimo da mu je bilo važnije stvoriti i obraniti državu, ali to ne znači da se sada svi trebamo praviti blesavima i zaboraviti koliko je tisuća ljudi bilo na robiji zbog pričanja bezazlenih političkih viceva.

Osobno sam sudjelovao kao branitelj u takvim pravosudnim farsama koje su za obične ljude završavale tragično, bilo zbog bezuvjetnih kazni zatvora, bilo zbog gubitka posla, bilo zbog zabrane bavljenja određenim zanimanjima, bilo oduzimanja putne isprave i sl. Studenti koji su na Laščini 1986.g. pjevali "Marijane, Marijane" s refrenom u kojem se spominje Srce Isusovo, otišli su bili na četiri (!) godine robije. Marko Veselica je zbog serije članaka o hrvatskim devizama 1972.g. dobio sedam godina robije, a 1982.g. još četrnaest godina robije. Zbog pisane riječi je dr. Tuđman bio dobio prvo dvije, pa potom još tri godine robije, Šime Đodan šest godina zatvora, dr. Jozo Ivićević pet godina itd. Paraga je u slovenskoj Mladini samo iznio kako su ga za vrijeme robijanja tukli i maltretirali i dobio je zbog te "laži" ponovno nekoliko godina zatvora. Sudac koji mu je izrekao tu kaznu, danas je sudac Vrhovnog suda RH. Vlado Gotovac (kojeg danas prisvajaju ljevičari) dobio je zbog pisane riječi šest godina zatvora. Zbog iste inkriminacije je novinar Tom Držić dobio osam godina. Budišu, Čička, Dodiga, Parađika i ostale studente da i ne spominjem.

U svim tim suludim procesima jezive konstrukcije optužnica pisali su tadašnji tužioci, a danas tobože ugledni odvjetnici. Treba napomenuti da su ti boljševici poslali samo na Goli otok 31.000 političkih zatvorenika. Netko naivan bi mogao reći da je takav bio zakon. Onaj koji bi odbio napisati optužnicu ili osuditi, gubio bi odmah posao. Međutim, 1972.g. dvojica tada ponajboljih sudaca Okružnog suda u Zagrebu dobili su predmete u kojima su trebali osuditi tzv. klasne neprijatelje. Odmah su dali ostavke i upisali se u imenik odvjetnika. Tako su Vladimir Primorac i Gojko Madirazza pokazali kako se časno i hrabro može oduprijeti jednoumlju i tiraniji. Nažalost, današnji se položaj odvjetnika u Hrvatskoj najbolje može opisati jednom anegdotom. Nedavno je odvjetnička komora Konga već po treći puta uputila oštar protest kongoanskoj vladi jer je po tko zna koji puta umjesto okrivljenika bio obješen njegov odvjetnik!

Zvonimir Hodak
dnevno.hr