Islamizam

Dok Zapad, a osobito stara Europa, nastoji izmisliti sve novije i politički još korektnije nazive i objašnjenja džihadističkog terora, koji je obilježio ovo ljeto diljem stare Europe, jeste li se ikada pitali koliko mi svojim odbijanjem da ih čujemo iritiramo njih? Oni već odavno ne skrivaju svoje ciljeve: rat do konačne pobjede islama u svijetu.

A mi im pokušavamo objasniti da su oni psihički nestabilni, zabludjeli likovi, koji se nisu snašli u velikim gradovima, koje su neimaština i socijalna nepravda Zapada skrenule na put radikalizma. Imamo grižnju savjesti uvjereni da se oni još sjećaju kolonijalnih osvajanja koja su prekinula idilu i blagostanje u kojima su dotad živjeli.

Njihove kampanje seksualnog nasilja tretiramo kao kulturnu različitost. Pazimo da ih javno ne prozovemo zbog onoga za što se oni riječju i oružjem javno zalažu. Zbilja nije lako džihadistima na Zapadu jer su osuđeni na nerazumijevanje.

Poruka iz Dabiqa

Baš sam ovih dana ponovno naišla na jedan stari članak iz Dabiqa, star već godinu i pol-dvije, pisan kada je Islamska država (ID) bila na vrhuncu moći. Dabiq je inače bio službeno glasilo, službena promidžba ID-a, tehnički PorukaMrze nas zato što smo nevjernici, a zato se i bore protiv nas. I dokle god bude postojao pedalj zemlje koju moraju vratiti u Kuću islama, “džihad će biti osobna obveza svakog muslimana”. Poručuju nam da ih već jako iritira što njihov rat protiv nas proglašavamo “zločinom iz mržnje”, “aktom terorizma” “besmislenim nasiljem”, što uopće ne želimo slušati ono što nam govore.I još su nam poručili da ih beskrajno iritira politička korektnost naših medija i naših političara, a osobito preziru i mrze dakako one “odmetnute” imame koji odbijaju slijediti njihov put džihada kako bi izbjegli sukob s “nevjerničkim” društvima u kojima žive.besprijekorno dizajniran elektronički magazin na engleskom jeziku, a često su ga prevodili i na druge, njima zanimljive jezike: njemački, francuski, španjolski, talijanski...

Kada zanemarimo njihov sadržaj, članci su bili vrlo zapadnjački koncipirani, slijedeći angloameričke modele strukture teksta i argumentacije. Naslov članka koji mi je ponovno privukao pozornost “Zašto vas mrzimo i zašto se borimo protiv vas” zapravo sublimira poruku autora. Dakle, zašto nas oni mrze i bore se protiv nas?

Odgovor je u biti jednostavan: mrze nas zato što smo nevjernici, a zato se i bore protiv nas. I dokle god bude postojao pedalj zemlje koju moraju vratiti u Kuću islama, “džihad će biti osobna obveza svakog muslimana”. Poručuju nam da ih već jako iritira što njihov rat protiv nas proglašavamo “zločinom iz mržnje”, “aktom terorizma” “besmislenim nasiljem”, što uopće ne želimo slušati ono što nam govore.

I još su nam poručili da ih beskrajno iritira politička korektnost naših medija i naših političara, a osobito preziru i mrze dakako one “odmetnute” imame koji odbijaju slijediti njihov put džihada kako bi izbjegli sukob s “nevjerničkim” društvima u kojima žive.

Preziru naš sekularni liberalizam, pijenje alkohola, uzimanje droga, kocku, osobito podupiranje gay-prava... Dakle, preziru najviše upravo one koji u svojoj političkoj korektnosti nalaze najviše opravdanja za njih, koji bi ih preodgajali i integrirali po povratku iz Sirije, vjerujući da im treba samo jedan dobar kurikul. Mrze, kažu, naš novac, naš cappuccino i naš Timberland...

Preziru naše zakone i borit će se protiv njih sve dok se svi ne podvrgnemo šerijatu. Mrze nas zbog zločina koje smo činili prema muslimanima, a mrzili bi nas jednako i da ih nismo učinili. Jer smo nevjernici. I borit će se protiv nas sve dok ne prihvatimo islam ili pristanemo plaćati im džiziju, porez za nevjernike, i ne postanemo zimije: poniženi i obespravljeni podanici muslimana.

Možda će u nekom trenutku sklopiti primirje (tzv. hudejbijski mir), ali samo zato da bi se mogli posvetiti drugim ratnim prioritetima. I vratit će se opet u određenom trenutku, da nastave ratovati protiv nas, čak iako smo prihvatili biti njihove zimije, sve dok ne nestane “nevjerništva”, dok svi ne prihvatimo islam.

Tko je tu nerazuman?

I sad, možemo mi ponoviti tisuću i stotinu tisuća puta: to je grupica radikala, psihički labilnih terorista. I možemo stotinu tisuća puta odbiti čitati, slušati, a kamoli javno raspravljati o njihovim porukama. No oni su u posljednjih godinu i pol-dvije, otkako su nam još jednom objasnili zašto nas mrze i zašto se bore protiv nas, ostvarili novu prednost.

Da, mi sad slavimo pobjedu nad Islamskom državom, njezin slom kao državne tvorbe na određenom teritoriju. Ali oni su već prije očekivanog sloma pozvali svoje sljedbenike na Zapadu da više ne dolaze u Siriju, nego da nastave borbu protiv nas ovdje, kod nas. I prije sloma ID-a, tisuće njih je izbjegličko-migrantskim rutama došlo u Europu, boriti se protiv nas.

Dabiq se ugasio, ali magazin koji je njegov sljednik zove se Rumiyah, što na arapskom znači Rim i asocira na cilj osvajanja središta katoličanstva. Rumiyah je preporučio svojim sljedbenicima da “režu vratove nevjernicima”. Što se posljednjih mjeseci i događalo, naoko individualno, ali vidno koordinirano diljem Europe.

A mi? Prema najnovijem izvješću Europola, u Europi se danas nalazi više od 50 tisuća džihadista spremnih za rat protiv nas. Oružje im je nož, mačeta, kamion, kombi, plin... Identificirano je više od 30.000 aktivnih džihadističkih websiteova. Ali mi imamo zakone o zaštiti osobnih podataka pa policija ima poteškoća u njihovoj identifikaciji.

Mi se danas već bojimo izići na ulice Pariza, Rima, Berlina, Londona... Oni su već pobijedili u prvoj etapi rata protiv nas – jer mi smo ti koji se bojimo, iako ih je tako malo. Oni su uništili naš osjećaj sigurne Europe. I znaju što dalje. A mi ne znamo ni što se sad događa, a kamoli što dalje. Osim obećavati kroz suze: svi smo mi Barcelona.

I sad tko je tu nerazuman, a možda i psihički nestabilan? Tu bih se složila s njima. Mislim da smo to mi.

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija