Islamizam

Dvadeset i prvo stoljeće, barem njegova prva dva desetljeća, definitivno su u globalno-sigurnosnom smislu obilježena islamističkim terorizmom koji je poprimio potpuno neljudske oblike. Kad kažem neljudske, onda ne mislim da postoji terorizam koji je ljudski, ali je barem nekada imao neku logiku, neki politički i vojni cilj. Islamistički terorizam nema nikakve logike, on je nepredvidljiv, njegov cilj je dehumaniziranje, raščovječenje, sijanje straha i uništenje svega što čini jednu civilizaciju, nasilje bez ikakvih skrupula, obzira, savjesti, čovječnosti....on je sam po sebi postao čisto, bezumno zlo i pokazuje pravi karakter zla – uništenje, smrt, razaranje koje ne bira. Ubijanje kao svrha samo sebi.

Na golemom području sjeverne Afrike, zapadne Europe i djelova Azije, gdje god je muslimansko stanovništvo u većini ili u manjini, događaju se atentati, eksplozije, terorizam raznovrsnog spektra, društveni i politički nemiri, ponegdje i građanski ratovi ili je terorizam usmjeren protiv većine i na rušenje vlasti i poretka, ili je izraz socijalnih i religijskih napetosti kao u nekim europskim zemljama, gdje dovodi u pitanje projekt multikulturalnosti.

Činjenice govore: gdje god živi muslimansko stanovništvo, postoje i vrlo ekstremne jezgre koje ratuju bilo jedne ČinjeniceČinjenice govore: gdje god živi muslimansko stanovništvo, postoje i vrlo ekstremne jezgre koje ratuju bilo jedne protiv drugih, bilo protiv države i država, vlasti i većine, a općenito džihadisti ratuju protiv svake civilizacije, prvenstveno protiv zapadne, no ne zanima ih pošteda ni azijskih kultura, ni sjevernoafričkih, ni bliskoistočnih – Islamizam2pitanje je, što oni uopće hoće, osim što su kadri razarati tamo gdje im se ne suprotstavlja jača sila.protiv drugih, bilo protiv države i država, vlasti i većine, a općenito džihadisti ratuju protiv svake civilizacije, prvenstveno protiv zapadne, no ne zanima ih pošteda ni azijskih kultura, ni sjevernoafričkih, ni bliskoistočnih – pitanje je, što oni uopće hoće, osim što su kadri razarati tamo gdje im se ne suprotstavlja jača sila.

Ritualna odsijecanja glava zarobljenim ili otetim taocima pokazuju da oni ratuju najprije protiv samog čovjeka kao takvog i protiv čovječnosti. Zašto mrze život i čovjeka? Oni mrze svakog čovjeka, svaki život, svaku kulturu...pitanje je - je li povijest svijeta vidjela ikada do sada takvu očajničku i zlokobnu patologiju?

I u najcrnja barbarska vremena, kad je Europa bila izložena provalama divljih naroda, od petog do osmog stoljeća poslije Krista, nasilje je imalo logiku osvajanja, zauzimanja – rušenje gradova i jedne kulture i civilizacije bilo je dio toga – no veći dio tih naroda se nakon početnih divljanja, skrasio u europskim predjelima, primio kršćanstvo, i s vremenom se kultivirao u europske narode kakve danas poznajemo. Bila je to krvava zora nastajanja nečeg novog, uspon iz starog poganstva prema novoj post-rimskoj civilizaciji. U slučaju radikalnih islamista imamo retrogradni proces, sunovrat iz svjetla civilizacije u diluvijalni, atavistički mrak razaranja i posvemašnjeg uništenja.

Što nije pravi islam?

Koji je odgovor Zapada na ovaj demonski pohod? U glavnim medijima, u visokoj politici, čujemo samo jednu mantru: to nije islam. Užasi koji se šire odasvud iz muslimanskog svijeta, netrpeljivost prema zapadnoj kulturi, prema bijelom Europljaninu i kršćanstvu, nasilna kombinacija religijskog i rasističkog fanatizma, mizantropija i kanibalizam – sve se to iznjedrilo na prostoru gdje živi mahom muslimanska populacija – i na sve to kažemo i uvjeravamo sami sebe: ne, to nije islam. A što je onda? Ako ISIL nije eksplikacija radikalnog islama, onda čega je on izraz? Utjecaja izvanzemaljaca? Tko će nam reći što je a što nije pravi islam? I zašto onda taj pravi islam u glavama i srcima svojih pripadnika ne povede borbu protiv iskrivljenog islama?

Što god mi rekli, očito je da se radi o jednoj radikalnoj interpretaciji islama i da ljudi koji čine takva zlodjela imaju i svoju logističku potporu u arapskim zemljama a i u nekim centrima po Europi i širom svijeta. Ni u kojem slučaju ne bi trebalo povezivati naše muslimane u Hrvatskoj s takvim događanjima jer oni su zaista primjer miroljubivosti, i bilo bi tragično da se u njihove krugove izvana ubace radikali. Stabilnost jedne islamske zajednice ovisi o njezinim IslamNije, dakle, na nama raditi neku verbalnu ili moralnu distinkciju i tumačiti je li to islam ili nije, nego je to zadaća islamskih vođa u svijetu, i to puno više od verbalno-retoričke! Jer kada se govori o nekim općim mjestima kršćanske povijesti kao što su križarski ratovi na primjer, onda nitko ne govori – to nije kršćanstvo, nego se, dapače, ističe kao esencija srednjovjekovnog kršćanstva, kao što se suvremenom kršćanstvu pripisuje nazadnjaštvo i otpor svakom progresu.vođama i klimi društva u kojemu žive. One same trebaju znati sačuvati svoju unutarnju ravnotežu i stupanj integriranosti u društvo.

Ali kad kažemo da islam nije i svo to košmarno kolo islamističkih zločina po svijetu, onda olako amnestiramo one vjerske vođe koji u kritičnim područjima nadahnjuju i potiču zločince i samoubojice. Sve te pojave jesu u svojoj suštini problem nekih konflikata unutar samog islama, i stvar je u tomu da muslimanski narodi te dubioze moraju najprije rješavati kod sebe, u vlastitom dvorištu. Ako oni sami ne budu kadri iznjedriti snage koje će pobijediti radikale u njihovim redovima, onda će ih ekstremisti gurnuti u veliki rat civilizacija koji će biti prekasno zaustaviti.

Glupo je da mi nemuslimani kažemo – oni krivo čitaju Kuran. Ja ne znam što je ispravno čitanje i tumačenje Kurana. To bi trebali znati muslimanski vjerski vođe. Ako oni to pitanje ne riješe, nitko neće moći obuzdati rat koji prijeti čitavom svijetu.

Nije, dakle, na nama raditi neku verbalnu ili moralnu distinkciju i tumačiti je li to islam ili nije, nego je to zadaća islamskih vođa u svijetu, i to puno više od verbalno-retoričke! Jer kada se govori o nekim općim mjestima kršćanske povijesti kao što su križarski ratovi na primjer, onda nitko ne govori – to nije kršćanstvo, nego se, dapače, ističe kao esencija srednjovjekovnog kršćanstva, kao što se suvremenom kršćanstvu pripisuje nazadnjaštvo i otpor svakom progresu.

No to nije stvar muslimana nego gluposti unutar same zapadne civilizacije koja proizvodi negativne stereotipe protiv same sebe da ih mogu, na koncu, koristiti i radikalni islamisti koji i ne razlikuju Zapadnjaka ateista i kršćanina – za njih smo svi isti, križari koje treba pogubiti. To je rat koji tutnja i koji se približava našim obalama svojom slijepom, fanatičnom logikom koja nema nikakve logike. A najteže se boriti protiv bezumnika.

Zoran Vukman
www.zoranvukman.com