Prijepori oko otvaranja novijih arhivskih gradiva

Primjereno bi bilo da Sabor deklasificira arhivsko gradivo nastalo do 30. svibnja 1990. jer osim što ne ugrožava nacionalne interese ono je i gradivo Drzavni arhivdržave koja više ne postoji, a u demokratskim državama nije praksa da se štiti građa sustava koji se temelje na kršenju ljudskih prava

Zašto je arhivska građa bivše države u drugim državama sljednicama dostupnija nego u Hrvatskoj? Primjer prvi: „Mi smo servis nauke", rekao je prije nekoliko godina Miladin Milošević, direktor Arhiva Jugoslavije, kolegi iz Hrvatske na primjedbu da previše dokumenata daju na uvid i korištenje istraživačima. Primjer drugi: „Idite u Sloveniju" savjet je povjesničara Christiana Nielsena iz Danske specijalizirana za povijest Jugoslavije. Danac je savjet dao 9. lipnja ove godine na okruglom stolu održanu u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu. Da se u Hrvatskom državnom arhivu čuva niz nezaobilaznih arhivskih fondova, nije sporno. Sporno je što, uz ostale poslove, nije i servis znanosti koji će potrebu odlaska u Sloveniju i Srbiju svesti na najmanju mjeru. Da je HDA po mnogočemu ispod razine Arhiva Jugoslavije, Arhiva Slovenije i Arhiva Bosne i Hercegovine, nije sporno među istraživačima suvremene povijesti.

Iznimke od pravila su moguće

Do prije nekoliko godina temeljni pravni propis o radu u arhivima bio je Zakon o arhivskom gradivu i arhivima. arhivaGradivoU tijeku pregovora za pristup Europskoj Uniji Hrvatska je prihvatila nekoliko zakona koji su pisani s nakanom da se zaštite podaci od nacionalnog interesa i ljudska prava pojedinca, ali su negativno utjecali na pristup arhivskom gradivu nastalu od 1945. do 1990. Riječ je o Zakonu o tajnosti podataka, Zakonu o zaštiti osobnih podataka i Zakonu o pravu na pristup informacijama. Kad tomu dodamo razumljiv strah arhivista da će povjesničarima dati nešto što može izazvati polemike i stvoriti im probleme, dobivamo začarani krug u kojem su povjesničari uvjerljivo najveći gubitnici.Zakon propisuje tri vrste rokova čuvanja gradiva, odnosno njihove nedostupnosti. Načelno je stajalište da je javno arhivsko gradivo dostupno za korištenje 30 godina nakon nastanka. Prije tog roka može biti dostupno ako je od nastanka namijenjeno javnosti ili ako to odobri stvaratelj. Slijedi rok od 50 godina koji štiti podatke koji se „odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske". Na kraju je zaštitni vremenski rok od 70 godina za osobne podatke „matice, liječnička dokumentacija, osobni dosjei, sudski, porezni, financijski i sl.".

Isti Zakon predviđa da ukoliko „znanstveni razlozi zahtijevaju korištenje arhivskog gradiva prije isteka predviđenoga roka", ravnatelj arhiva uz „obavezno prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskog arhivskog vijeća" može „odobriti korištenje toga gradiva iako se nisu stekli uvjeti". U tijeku pregovora za pristup Europskoj Uniji Hrvatska je prihvatila nekoliko zakona koji su pisani s nakanom da se zaštite podaci od nacionalnog interesa i ljudska prava pojedinca, ali su negativno utjecali na pristup arhivskom gradivu nastalu od 1945. do 1990. Riječ je o Zakonu o tajnosti podataka, Zakonu o zaštiti osobnih podataka i Zakonu o pravu na pristup informacijama. Kad tomu dodamo razumljiv strah arhivista da će povjesničarima dati nešto što može izazvati polemike i stvoriti im probleme, dobivamo začarani krug u kojem su povjesničari uvjerljivo najveći gubitnici.

Problem pristupa komunističkom gradivu

Dostupnost gradiva u HDA uvijek je bila problematična, no suvremeno se gradivo, iako uz poteškoće, dobivalo. Usudim se reći da su problemi eskalirali nakon što je u tjedniku Globus objavljen dio transkripta Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) o malverzacijama u INI. Nije mi poznato je li u internoj istrazi utvrđeno da transkript nije „iscurio" iz HDA, nego iz ostavštine Josipa Vrhovca, kao što mi nije poznato ni tko je dao nalog za pokretanje istrage.

Pristup novijem gradivu CK SKH, i ne samo njemu, već i arhivskom gradivu državnih tijela poput Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) postao je problem. Za gradivo CK SKH napadno se počelo tražiti odobrenje SDP-a na temelju dva primopredajna zapisnika između stranke i HDA-a iz 1995. i 2008. S primopredajnim zapisnicima SDP je uvjetovala korištenje gradiva koje je odlukom Sabora iz 1997. proglašeno državnim vlasništvom. Kao politička stranka u modernom smislu, odvojena od države, SDP se prema gradivu SKH postavlja kao pravni sljednik, čak i kao privatni vlasnik, što je s obzirom na karakter i ustavni položaj SKH krajnje dvojbeno. Očigledno riječ je o atavizmu jednopartijskoga sustava. Državnim vlasništvom danas upravlja jedna politička stranka kao pravna osoba.

Uz navedeno, poseban je problem što se unutar fonda CK SKH nalazi dio na koji SDP zasigurno nema nikakvo pravo. Riječ je o gradivu Komiteta za općenarodnu obranu SRH. To rukovodno tijelo sjedište je imalo u zgradi CK SKH, čelnici su mu bili predsjednici CK, a sastav je predlagao CK. Položaj Komiteta bio je uređen Zakonom o općenarodnoj obrani SRH, a članove Komiteta potvrđivao je i razrješavao Sabor SRH. Iz odgovora Vlade Republike Hrvatske na pitanje zastupnika Miroslava Tuđmana o tom gradivu razvidno je da im nije poznato da je riječ o tijelu čiji je položaj bio uređen zakonom. Takvo arhivsko gradivo ni jedna stranka ne može privatizirati. S obzirom da izostaje pravni, a i razuman pristup, to je problem koji očito traži rješenje s najviše razine, od Ustavnog suda Hrvatske. Najveći je problem nastao jer je uz uobičajen (i prihvatljiv) rok od trideset godina za pristup građi uveden rok od pedeset godina. Na taj način građi se daje značaj građe koja sadrži podatke čija bi dostupnost mogla ugroziti nacionalni interes države, a granica pristupa spušta se do 1965. godine.

U tako postavljenim odnosima istiskuje se mogućnost pristupa građi na temelju znanstvenih razloga i odobrenja ravnatelja HDA-a. Društvena potreba za znanstvenim istraživanjem postoji, a političko-sigurnosno stanje jest takvo da nema racionalne zapreke za davanje odobrenja pristupu i korištenju gradiva nekadašnjih tijela državne uprave. Fondovi Predsjedništva SRH i CK SKH zaključeni su s 1990. godinom. Od tada jest prošlo 25 godina, ali je nestao bipolarni svijet, raspala se Jugoslavija, Hrvatska postala neovisna država, odnosno svijet se promijenio do te mjere da nema nikakve osnove za tvrdnju da bi korištenje toga gradiva moglo naštetiti nacionalnoj sigurnosti ili interesima Republike Hrvatske. U praksi to znači, primjerice, da se mlađem kolegi povjesničaru dogodilo da agilni arhivist zaključi da za kopiranje strogo povjerljivih analiza JNA iz 1972. o manevru Sloboda-71 odluku treba donijeti Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost jer su od nacionalnog interesa i možda ugrožavaju obranu Republike Hrvatske. Primjer nije smiješan, on je skandalozan.

Ratni plijen Stjepana Mesića

Sasvim drukčija je bila praksa za pristup građi koja se odnosi na Domovinski rat, razdoblje od 1990. do 1995. Radi se, u prvom redu, o gradivu Ureda predsjednika PritisciU državi koja za sebe tvrdi da je pravna očito se zakon o tajnosti podataka poštuje samo na inozemni pritisak. No to nije prepreka da se retroaktivno proširi i na razdoblje prije 30. svibnja 1990. Poanta je da ni arhivsko gradivo iz Domovinskog rata nema više sigurnosni značaj da bi se štitilo s rokovima dostupnosti od pedeset godina, već bi zaštita trebala postojati na temelju roka od trideset godina i zaštite osobnih podataka.Republike Hrvatske i fondovima Ministarstva obrane. Arhivski fond Ureda Predsjednika Republike danas se nalazi u HDA-u i od velike je važnosti za stvaranje Hrvatske. Zbog toga je morao dobiti poseban zaštitni tretman, a ne onakav kakav je imao. Prije pohrane u HDA, fond je nekoliko godina bio u statusu „ratnog plijena" predsjednika Stjepana Mesića i dijela njegovih suradnika. Pod još nerazjašnjenim okolnostima dio je u preslikama završio u pismohrani Haškog suda. Dio tog fonda neko je vrijeme bio dostupan povjesničarima na temelju Odluke Vlade RH za istraživanje Domovinskog rata iz ožujka 2001. Nakon marša haških istraživača, odabranih novinara i ponekoga povjesničara kroz arhivsko gradivo prvoga predsjednika Tuđmana povučena je crta i počela je „zaštita nacionalnih interesa".

Dio dokumenata Ureda Predsjednika RH objavljen je na internetskim stranicama Haškog suda u raznim sudskim predmetima. Među objavljenim dokumentima u slučaju trojice generala nalaze se i 62 transkripta predsjedničkih razgovora Franje Tuđmana uglavnom iz 1995. Razumna je pretpostavka da je dio dokumenata prije slanja u Haag prethodno deklasificiran. To znači da bi i u HDA-u trebali biti dostupni javnosti, ali nisu. Tako sam došao u apsurdnu situaciju da mi u HDA-u nije omogućen uvid u građu koja je dostupna u Haagu, a mnoštvo dokumenata čak i objavljeno na internetu. Stoga se postavlja pitanje što je svrha postupka deklasifikacije i jesmo li ga prihvatili samo zbog pritiska EU i rada suda u Haagu? U državi koja za sebe tvrdi da je pravna očito se zakon o tajnosti podataka poštuje samo na inozemni pritisak. No to nije prepreka da se retroaktivno proširi i na razdoblje prije 30. svibnja 1990. Poanta je da ni arhivsko gradivo iz Domovinskog rata nema više sigurnosni značaj da bi se štitilo s rokovima dostupnosti od pedeset godina, već bi zaštita trebala postojati na temelju roka od trideset godina i zaštite osobnih podataka.

Samo Ministarstvo obrane koliko-toliko ide u korak s vremenom i uz nužnu sigurnosnu provjeru i jasan postupak dopušta istraživačima uvid i korištenje dokumenata. Rješenje i nije tako zamršeno. Primjereno bi bilo da mjerodavna tijela na temelju Zakona o tajnosti podataka predlože Saboru da se gradivo deklasificira jer postoji interes javnosti i istraživača. Pod tim mislim na arhivsko gradivo nastalo do 30. svibnja 1990. jer osim što ne ugrožava nacionalne interese ono je i gradivo države koja više ne postoji, a u demokratskim državama nije praksa da se štiti građa sustava koji se temelje na kršenju ljudskih prava.

Dok čekamo (nadam se ne Godota), imamo paradoks. U zaštitnom režimu uz Domovinski rat našlo se i razdoblje od 1965. do 1990. S obzirom da je iz razdoblja Domovinskog rata vrlo malo toga za štićenje, očigledno je tko profitira u ovakvoj „zaštiti".

Davor Marijan
Vijenac

Pon, 18-11-2019, 22:32:09

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.