Početkom veljače smo u skraćenom i prepričanom obliku objavili na preporuku jednog od članova Hrvatskog kulturnog vijeća pismo Ružice Andrić o Bugojanskoj skupini. Još jedno pismo Ružice Andrić objavljeno je prošli tjedan na Portalu, a u njemu se reagira na vrlo podroban članak iz Cro Expressa (Melbourne, Australija) objavljenom u dva nastavka. Protivno navodu Ružice Andrić, spomenuti članak iz Cro Expressa "Napadi na feljton, knjigu i film o HRB-u i Akciji Fenix '72" potpisalo je deset osoba, pa radi pune informacije ovdje ga objavljujemo u cijelosti. Pri tome naglašavamo da kao i do sada ne želimo arbitrirati o temama i događajima kojima nismo bili ni sudionici, ni svjedoci - iako s druge strane smatramo kako povijesna zbivanja treba raščistiti. Ostaje naravno uvijek i iskreni žal za hrvatskim žrtvama kao i zbog patnji njihovih obitelji.(mm)
 
 
 
Napadi na feljton, knjigu i film o HRB-u i Akciji Fenix '72.

Kad je prije nekoliko mjeseci objelodanjeno da se u Hrvatskoj pripremaju feljton i knjiga o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB) te dokumentarni film o Akciji Fenix '72., javila se Ružica Andrić s već nebrojeno puta ponovljenim neistinama i klevetama o toj tajnoj emigrantskoj organizaciji, njenim vođama, članovima i akcijama. Ovaj put, predstavljajući se kao „posljednja preživjela sudionica“ te akcije i supruga njezinog vođe Ambroza Andrića, jasno je izrekla namjeru kompromitiranja spomenutih projekata (vidi: Portal Hrvatskog kulturnog vijeća – Zagreb, 9. veljače 2009., i Croexpress – Melbourne, 5. i 19. veljače 2009.). Vrijeme je napokon za detaljan osvrt na njene tvrdnje i namjere te iznošenje istine o njihovoj pozadini, iz čega će se jasno vidjeti da Ružica Andrić nije nikakav vjerodostojan svjedok o toj temi – već kontradiktorna osoba i, zapravo, vrlo nepouzdan svjedok.

Tko je Ružica Andrić?

Ružica Andrić, djevojački Martinović, rođena je 29. lipnja 1944. pokraj Inđije u Vojvodini, gdje su joj se roditelji, otac Josip i majka Jela, djevojački Šarić, doselili iz okolice Konjica, BiH. Iz Jugoslavije je, pod nerazjašnjenim okolnostima, još kao maloljetnica 1961. pobjegla u Italiju. U dopisu državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske 22. lipnja 1996. sama je napisala: „Kako sam bila premlada da dobijem politički azil, da me se ne izruči Jugoslaviji i da bi dobila politički azil, mene privremeno ženi obiteljski prijatelj. Na račun te ženidbe ja dobivam politički azil“. Kako se zove taj „obiteljski prijatelj“ za kojega se prvi put udala, kada i gdje ga je upoznala, kako su se zajedno zatekli u talijanskom logoru za izbjeglice i kako joj je brak s njim mogao osigurati politički azil - Ružica nije navela u ovome svojemu dopisu?! Posebno je nejasno, ako se radilo o fiktivnom braku s „obiteljskim prijateljem“ 1961., kako je onda potkraj slijedeće godine s njim dobila dijete – kćer?!

Prema objavljenoj dokumentaciji australske tajne službe Australian Security Intelligence Organisation (ASIO), Ružica je 9. travnja 1963. doplovila u Australiju u društvu supruga Mirka Buzuka, rođenoga 8. siječnja 1941. pokraj Konjica, BiH, za kojega se udala 1961. godine u Italiji, i kćerke Elisabete Buzuk, rođene 22. listopada 1962. u Italiji. U Australiji su živjeti neupadljivim obiteljskim životom sve dok Ružica nije ponovno zatrudnjela. Jednog dana kratko prije poroda jednostavno je pobjegla iz kuće - k Ambrozu Andriću, kojega je upoznala još u izbjegličkom logoru u Italiji. Sina Stjepana je rodila 3. rujna 1964. Iako je tvrdila da mu je otac Ambroz, u Stjepanovom rodnom listu je stajalo da je sin Mirka Buzuka. Bijeg Ružice od supruga Mirka Buzuka k Ambrozu Andriću, nije izazvao samo osobne probleme među njima, nego i u dijelu tamošnje hrvatske zajednice. Naime, Mirko Buzuk i Ambroz Andrić bili su članovi HRB-a, kao i Jozo Oreč, kršteni kum Elizabete, kćeri Mirka i Ružice Buzuk. Oreč je Ambrozu, kao i mnogi drugi njegovi poznanici i suborci, zamjerio „nemoralan“ odnos s Ružicom. Tražio je od njega da, barem što se tiče male Elizabete, o očinstvu razgovara s Mirkom Buzukom.

To je bio razlog što je Ružica proglasila Oreča „udbašem“ te izazvala žestoku svađu između njega i Ambroza. Da bi se naknadno opravdala, Ružica je 13. kolovoza 2002. napisala u sydneyskoj Spremnosti: „Kad sam saznala da je Mirko (Buzuk) bio član HRB-a, shvatila sam da je moj život tekao onako kako je isplanirala jugoslavenska Udba“. Ambrozovoj vezi s Ružicom protivili su se i njegov brat Adolf i sestra Marija, udata Mikac, koja je tada živjela u Australiji. Adolf – Ado Andrić, koji je u to vrijeme već bio stožernik HRB-a u australskoj državi Victoriji, pisao je 12. svibnja 1965. trećemu bratu Petru u Nicu: „Njezina (Ružičina) je ludost sa Orečom i bacanje kleveta i sofističkog tumačenja da je Oreč špijun. Da je Oreč špijun – ja bih već do sada bio s druge strane brave“. Slučaj je riješen unutar HRB-a tako da je Mirko Buzuk pristao na razvod od Ružice te se odrekao žene i djece. A na kraju se odselio na Tasmaniju gdje živi i danas. Ambroz Andrić se obvezao oženiti Ružicu i skrbiti o djeci. Ambroz i Ružica su se vjenčali 29. kolovoza 1967. u Melbourneu, a svjedoci kod općinskog matičara bili su im kasniji pripadnik Skupine Fenix '72. Vejsil Keškić i Lucija Peričić, supruga Franje Peričića, koji je tada bio pobočnik stožernika HRB-a u Victoriji Adolfa Andrića.

Jozo Oreč se, prema naputku Glavnog stana HRB-a, najprije preselio iz Melbournea u Sydney, a potom je otputovao u Europu gdje je sudjelovao u raznim akcijama HRB-a protiv Jugoslavije. Kad je saznao da ga je Beograd osudio na smrt, Oreč se sklonio u Južnoafričku Republiku (JAR). Međutim, agenti Udbe su ga pronašli u Johannesburgu i ubili 18. prosinca 1978. Inače, Josip Oreč, rođen 12. ožujka 1937. u Donjem Višnjiku pokraj Dervente, BiH, kao osmogodišnje dijete vlastitim je očima gledao kako mu komunisti ubijaju majku. Ružica Andrić pored svega do današnjeg dana nije prestala tvrditi da je Jozo Oreč bio suradnik Udbe.

Pokušaj lažiranja podataka

Otprilike u vrijeme vjenčanja Ambroza Andrića i Ružice Buzuk, krajem 1967. godine, victorijanska skupina HRB-a preuzimala je operativni primat u cijeloj organizaciji. Stožernik HRB-a u Victoriji Adolf Andrić zatražio je od Glavnog stana HRB-a dozvolu za organiziranje nove diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji. Nakon dobivanja odobrenja, započele su pripreme za prebacivanje vođa victorijskog stožera HRB-a u Europu. Zapravo, Ambroz Andrić s cijelom obitelji (Ružica, Elizabeta i Stjepan - u međuvremenu su oboje male djece promijenila prezimena iz Buzuk u Andrić) podnio je već 19. listopada 1967. zahtjev australskim vlastima za izdavanjem potrebnih putnih isprava za iseljavanje iz Australije u Europu. Ružica je, prema podacima ASIO-a, u pratnji djece, s jugoslavenskom putovnicom izdanom 8. srpnja 1969. u jugoslavenskom Generalnom konzulatu u Sydneyu, sredinom 1969. otputovala u Europu. Ambroz je nakon nekoliko mjeseci ilegalno napustio Australiju i došao u Europu.

Točno je da je vodstvo Akcije Fenix '72. povremeno koristilo Ružicu Andrić kao kurirku za prijenos nekih informacija i dokumenata, ali nipošto nije točno da je ona u bilo kojem trenutku bila planirana da bude stvarna pripadnica Skupine Fenix '72., niti je to u ijednom trenutku stvarno bila. Ona sama nigdje ne navodi u čemu bi se sastojalo njeno članstvo u Skupini Fenix '72., ali je više puta ponovila da je čak i vlastitog muža nagovarala da napusti skupinu i odustane od akcije. U tome, međutim, nije uspjela – pa je kasnije više puta isticala u zamjeravajućem tonu da je Ambrozu bila važnija Hrvatska od vlastite obitelji. Može se smatrati da se je Skupina Fenix '72. u širem smislu sastojala od četiri vrste pripadnika:

1) najužega kruga, njih devetnaest, koji su upali u Jugoslaviju;

2) osmorice članova koji se iz raznih razloga u zadnjem trenutku nisu uspjeli pridružiti skupini;

3) trojice suradnika procesuiranih u Austriji zbog pomaganja u pripremama akcije;

4) šestorice suradnika suđenih u Jugoslaviji zbog pomaganja u izvedbi akcije.

Od članova Skupine Fenix '72. iz prvoga kruga, kako je poznato, više nema nijednog živog. Iz drugoga kruga živa su petorica od osmorice (Zdenko Marinčić, Ante Šuto, Šimun Šarić, Marko Mudronja i Franjo Peričić, dok su mrtvi Ante Miličević, Stipe Crnogorac i Blaž Kraljević); iz trećega kruga živa su sva trojica (Ivan Pomper, Drago Mihalić i Marko Logarušić); a iz četvrtoga dvojica od šestorice (Josip Barišić i Ivo Ivkić, dok su mrtvi Nikola Raspudić, Mato Kopić, Stjepan Čolig i Lovro Soldo). Dovoljno je, dakle, živih svjedoka pomoću kojih se, uz brojne dokumente, mogu rekonstruirati istina i dokazati laži i manipulacije Ružice Andrić (i njenih „mentora“ koji joj – zbog iznimno skromne naobrazbe, posebno pismenosti – pomažu kako pisati, tako i u javnost plasirati neistinite, netočne i redovito kontradiktorne informacije). Prema tome, sukladno čak i njenim vlastitim navodima, Ružica Andrić nije mogla biti „posljednji preživjeli član Skupine Fenix '72.“, jer uopće nije bila nikakav član te skupine.

„Žena slaba morala“

Ružica Andrić je u vrijeme Akcije Fenix '72. živjela u Njemačkoj. Saznanje o pogibiji supruga Ambroza nije ju spriječilo da započne „veseli život“. U to je vrijeme, prema vlastitoj izjavi, najviše kontaktirala s Ivicom Šimunovićem za kojega se kasnije nedvojbeno pokazalo da je bio suradnik Udbe (pseudonimi Tivar i Oskar) i njemačke tajne službe. Na pitanje njemačke kriminalističke policije u Kehlu 3. svibnja 1972. o Ružici, Šimunović je među ostalim izjavio: „Riječ je o ženi vrlo slabog morala“. Ako je Šimunović, sam izdajica i podmukao čovjek, o Ružici imao takvo mišljenje, postavlja se pitanje kakva je tek ona bila. Uskoro je ona sama dala odgovor. Nakon Akcije Fenix '72., zbog njena stalnog isticanja da je ugrožena u Europi, hrvatski emigranti su Ružicu Andrić pozvali u SAD. U Chicago je stigla 15. prosinca 1972. Malo pomalo, Ružica je postajala nezadovoljna s domaćinima, a oni prema njoj sve sumnjičaviji. Vrhunac je bio kad su jednome od njih, Anti Ljubasu, nestali dokumenti iz stana, a on je otvoreno posumnjao u Ružicu. Tada se ona odlučila na „povratak“ u Australiju iz koje je otputovala još 1969. godine. Napuštajući 1975. godine SAD Ružica Andrić je tamošnjoj hrvatskoj emigrantskoj javnosti uputila „ispovijed“ u kojoj je objasnila svoju odluku:

„Odlazim iz Chicaga, jer ne mogu podnijeti teror mog hrvatskog naroda. Nazvaše me droljom, kurvom, njuškalom, udbinim agentom, te da sam zavadila Hrvate itd.“ Što je Australce ponukalo na ponovno „gostoprimstvo“ prema Ružici, poznato je onima koji su proučavali suradnju CIA-e i ASIO-a u borbi protiv hrvatske emigracije. Sama Ružica Andrić je to pojasnila 30. listopada 2000. u sydneyskoj Spremnosti: „Dok sam živila u Chicagu (USA) zatražila sam (1974.) od australskog konzula da obavijesti Australsku Federalnu Policiju (AFP) da sam spremna otkriti im detalje o terorističkim aktivnostima HRB-a. Sa mojom djecom sam se vratila u Australiju uz pomoć AFP da budem na sudu krunski svjedok protiv vođa HRB-a.“ S obzirom na delikatnost situacije, jer se radilo o supruzi vođe Skupine Fenix '72., nakon dolaska Ružice Andrić u Australiju 1975. godine, Glavni stan HRB-a je odredio da s njom pokuša razgovarati Frane Peričić, suprug njene vjenčane kume Lucije. Peričiću je za svaki slučaj određena „tajna pratnja“ za koju ni on sam sve donedavno nije znao, koja je prisluškivala razgovor između njega i Ružice. Peričić je Ružici u ime vodstva HRB-a ponudio egzistencijalnu sigurnost – stan i mjesečnu apanažu. Ružica je odbila sve ponude i dogovore. Bilo je konačno jasno kako ona smatra da iza nje stoje jače snage od HRB-a, koje joj mogu više ponuditi.

Upravo tih dana počinje njena intenzivna klevetnička kampanja protiv HRB-a i Akcije Fenix '72., koja će kulminirati njenim svjedočenjem u svojstvu glavnog svjedoka protiv vođa HRB-a i Hrvatske mladeži – Uzdanica 1979. godine u tzv. Slučaju Bega („Bega Case“). O čemu je tu bila riječ? Bruno Bušić je namjeravao snimiti nastavak emisije Hrvati – teroristi ili borci za slobodu koja je nešto ranije emitirana na švedskoj televiziji. Dodatne snimke hrvatskih gerilaca, pored onih već napravljenih u Njemačkoj, trebalo je snimiti u SAD-u i Australiji. U SAD-u su to trebali napraviti članovi Hrvatskog narodnog otpora (HNO), a u Australiji članovi Hrvatske mladeži – Uzdanica i HRB-a. HNO je svoj dio posla obavio, ali se za njega nije saznalo. Bruno Bušić je ubijen 16. listopada 1978. - prije nego što su snimke stigle do njega. U Australiji je tamošnja policija otkrila i prekinula snimanje, a sudionike optužila zbog tzv. urote (“conspiracy“). Od devetnaestorice optuženih njih osamnaest je oslobođeno optužbi, a samo je organizator „snimanja“ Jure Marić suđen na kraću zatvorsku kaznu.

Ružica Andrić, međutim, i dan-danas tvrdi da iza takvog raspleta tog suđenja stoji „neka nevidljiva sila“, ali ne navodi da se zapravo radi o „sili“ u vidu njene osobne psihijatrice dr. Anne Cooper iz Marrickville Specialist Centre u Sydneyu, koja ju je proglasila neuračunljivom i tako diskvalificirala kao „krunskoga svjedoka“. Ružica Andrić je u Australiji nastavila vrlo slobodan život. Ulazila je u različite ljubavničke veze i živjela u izvanbračnim zajednicama (što je, po australskim zakonima, poznato pod terminom 'de facto marriage'), ali je zadržala prominentno prezime Andrić.

Laži o HRB-u

Ovdje je važno osvrnuti se na neistinu koju Ružica Andrić stalno ponavlja - da je Udba osnovala HRB. Kako međutim u stvarnosti izgledaju činjenice o kojima Ružica Andrić nikada nije imala nikakvih saznanja, niti je mogla imati, govori i to da o osnivanju HRB-a postoji svojevrstan Dnevnik osnivanja, a navodi u njemu se podudaraju s navodima iz raznih drugih dokumenata HRB-a i ASIO-a. Iz toga dnevnika proizlazi da je ideju za osnivanje HRB-a dao Jure Marić početkom 1961. godine u Australiji, te da je HRB formalno osnovan u rujnu iste godine. Iz osnivačkih akata HRB-a vidljivo je da je prvi šef HRB-a, odnosno Glavni tajnik, i sastavljač svih osnivačkih akata HRB-a (Statut, Program i sl.), bio Geza Pašti. Jure Marić je bio drugi čovjek HRB-a, odnosno Postrojbeni tajnik. Suosnivači HRB-a bili su Ilija Tolić i Josip Oblak. Oni su, zajedno s Paštijem i Marićem, činili prvo vodstvo HRB-a, odnosno Glavni revolucionarni stan.

Ružica Andrić tvrdi da je Jure Marić 1963. godine poslao Tolić-Oblakovu skupinu u Jugoslaviju, što također ne odgovara istini. Tolić-Oblakova skupina formirana je pak na zahtjev Ilije Tolića i Josipa Oblaka kao trećega i četvrtoga čovjeka u vodstvu HRB-a, čak uz protivljenje Jure Marića koji je smatrao da se nisu stekli svi potrebni uvjeti za predloženu borbenu akciju. Tolića i Oblaka je podržao Geza Pašti i uz njegovu suglasnost je započeta ta akcija. Kratko nakon toga je Geza Pašti osobno otputovao u Europu, s ciljem da tamo prebaci cjelokupno vodstvo HRB-a. Jure Marić mu u to vrijeme nije mogao naređivati, jer mu je bio podređen. Tolić i Oblak su bili uhićeni u Jugoslaviji i osuđeni na dugogodišnje kazne, a Udba je Paštija krajem srpnja 1965. otela u Francuskoj, dovela u Jugoslaviju, ispitivala i likvidirala.

Prema dokumentaciji Udbe, KOS-a, ASIO-a i drugih tajnih službi, jasno proizlazi ne samo da Udba nije osnovala HRB, nego da su jugoslavenske i strane tajne službe smatrale HRB najopasnijom organizacijom u hrvatskom iseljeništvu. To potvrđuje i činjenica da su najmanje polovica hrvatskih emigranata na koje je Udba izvršila atentat bili članovi ili vrlo bliski suradnici HRB-a: Geza Pašti, Marijan Šimundić, Mirko Grabovac, Hrvoje Ursa, Vid Maričić, Krešimir Tolj, Nedjeljko Mrkonjić, Pero Čović, Mirko Čurić, Josip Senić, Stjepan Crnogorac, Stjepan Ševo s obitelji, Gojko Bošnjak, Dane Šarac, Mato Jozak, Ilija Vučić, Ivica Miošević, Nikola Martinović, Stipe Mikulić, Jozo Oreč, Bruno Bušić, Franjo Goreta, Drago Sudar, Cvitko Cicvarić, Nikola Miličević, Ante Kostić, Mate Kolić, Stanko Nižić, Đuro Zagajski, Luka Kraljević, Slavko Logarić, Tomislav Naletilić i drugi. Laži o akciji Fenix '72. Vezano uz Akciju Fenix '72., Ružica Andrić tvrdi da je nju 1968. godine zapovjedio Jure Marić, odnosno da je on tada „zaveo“ nekolicinu mladih članova HRB-a i poslao ih u Jugoslaviju. Iz dokumenata HRB-a, ASIO-a i Udbe vidljivo je, međutim, da je prijedlog za takvu akciju iznio Ambroz Andrić još krajem 1965. godine, ali za nju nije dobio odobrenje Glavnog stana HRB-a.

Stožernik HRB-a u Victoriji Adolf Andrić postavio je krajem 1967. novi zahtjev Glavnom stanu HRB-a za odobrenjem diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji, koja bi se u cijelosti organizirala i provela pod vodstvom njegova stožera. I prije nego što je Glavni stan HRB-a donio odluku, braća Andrići su podnijeli zahtjeve mjerodavnim australijskim vlastima za izdavanjem putnih isprava uz pomoć kojih bi otputovali u Europu. Jure Marić je bio jedan od pet članova Glavnog stana HRB-a, koji je početkom 1968. odobrio akciju (koja se u arhivima HRB-a vodi pod nazivom Planinske lisice). Prilikom odobrenja akcije Glavni stan HRB-a dao je victorijskom stožeru slobodne ruke u pripremi akcije i odabiru njenih sudionika. Za razliku od akcije Tolić-Oblakove skupine koju je u cijelosti organizirao i izveo sydneyski stožer HRB-a, od devet pripadnika Skupine Fenix '72. iz Australije, osmorica su bili članovi victorijskog stožera HRB-a: braća Adolf i Ambroz Andrić, Pavo Vegar, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Ilija Lovrić i Mirko Vlasnović. Jedino je Filip Bešlić živio izvan tog područja, u Canberri. I sva petorica ostalih članova HRB-a iz Australije (Ante Miličević, Blaž Kraljević, Ante Šuto, Šimun Šarić i Zdenko Marinčić), koji su se trebali -ali to nisu uspjeli iz različitih razloga- priključiti grupi, kao i Frane Peričić i Marko Mudronja koji su neko vrijeme proveli na pripremama u Europi, pripadali su victorijskom stožeru HRB-a. Sa sydneyskog područja HRB-a kojim je u to vrijeme rukovodio Jure Marić, nije bilo nikoga u skupini!

Vođe Akcije Fenix '72., braća Andrići i Vegar, te njihovi najbliži suradnici Glavaš, Horvat i Keškić proveli su u Europi više od dvije godine prije same akcije. Osim toga, od desetorice članova Skupine Fenix '72. iz Europe, samo su dvojica bili politički emigranti (Vidak Buntić i Vlado Miletić). Osmorica su bili tzv. pasošari (Ludvig Pavlović, Viktor Kancijanić, Ivan Prlić, Vili Eršeg, Nikola Antunac, Vinko Knez, Stipe Ljubas i Petar Bakula) i redovito su posjećivali domovinu. Svi su oni, nekoliko mjeseca prije početka akcije, bili u domovini – na izviđačkim zadacima. Iz prije navedenoga je potpuno razvidno da su vođe Akcije Fenix '72. braća Andrići i Vegar, u suradnji s najužim suradnicima iz victorijskog stožera HRB-a, akciju predložili, organizirali i izabrali njene pripadnike te potpuno autonomno donosili sve relevantne procjene u pogledu njene svrsishodnosti i izglednosti. Ovdje je potrebno iznijeti, na znanje i ravnanje svima koje ova tema zanima, da pretežni broj članova obitelji, suboraca i simpatizera Skupine Fenix '72. zastupa slijedeći stav: „Naša braća, suborci, prijatelji i uzori nisu bili maloumni ni labilni. Oni su krenuli u akciju potpuno svjesni opasnosti kojima se izlažu. To su radili ciljano kako bi hrvatskom narodu i cijelom svijetu pokazali da hrvatska državotvorna ideja nikada neće nestati - i da će uvijek biti hrvatskih domoljuba, ustanika i revolucionaraca koji su spremni za nju i život žrtvovati“.

Uvjeti obitelji Andrić

Organizacija Hrvatsko revolucionarno bratstvo bila je jedna od najznačajnijih tajnih organizacija hrvatskih revolucionaraca u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, koji su se odlučili ustaničkim, pobunjeničkim ili revolucionarnim metodama boriti za slobodu hrvatskog naroda. Isto tako, Akcija Fenix '72. spada među najznačajnije akcije hrvatskih ustanika, pobunjenika ili revolucionaraca u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti – poput Bune hvarskih puntara, Seljačke bune, Ustanka Husein kapetana Gradaščevića, Rakovačke bune, Velebitskog ustanka, Labinske bune, Cazinske bune… Događaji iz hrvatske povijesti koji imaju izrazit nacionalno identitetski značaj, stalno su na udaru neprijatelja hrvatskog naroda i hrvatskih kvislinga (uz tradicionalno sekundiranje „hrvatskih korisnih budala“, na žalost nekih i s akademskim titulama). Na primjeru Hrvatskog revolucionarnog bratstva i Akcije Fenix '72. možemo vidjeti, praktički po istoj shemi kao i u slučaju pokušaja kompromitacije Domovinskog rata, kako se bez ikakvih dokaza, samo uz pomoć lažnih svjedoka, dovode u pitanje program, ciljevi, akcije i rodoljubni integritet ovih hrvatskih revolucionaraca u hrvatskom iseljeništvu, koji su bili jedni od preteča hrvatskih dragovoljaca i branitelja iz 1992. godine. Kao i u slučaju Haaga, slučaj s Ružicom Andrić je s jedne strane vrlo važan, nacionalno identitetski, a s druge strane bizaran – jer se vrti oko opskurne osobe, upitna morala i nepouzdana svjedoka.

Portal Hrvatskog kulturnog vijeća i Croexpress prenose žalopojke Ružice Andrić da je „prošle godine bez njenog znanja i odobrenja podignut spomenik njenom suprugu“. Koliko Ružica Andrić i urednici spomenutih javnih glasila drže do uspomene na Ambroza Andrića i ostale pripadnike Skupine Fenix '72., govori sama činjenica da oni ne znaju da je taj spomenik, uz suglasnost braće i sestara Ambroza Andrića i Pave Vegara, podignut još u srpnju 1996. godine i da ga je podigla Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR) općina Šestanovac i Dugi Rat te Grada Omiša, o čemu su podaci uklesani na samom spomeniku. Braća i sestre Ambroza Andrića nisu samo smatrali nepotrebnim o tom projektu obavijestiti Ružicu Andrić, nego su štoviše imali stav da je ona u njemu nepoželjna. Kad je prije tri godine u Zagrebu, 15. lipnja 2007., organiziran sastanak predstavnika svih obitelji pripadnika Skupine Fenix '72., tri sestre (Vera Han, Mila Sović i Marija Mikac) i jedan brat (Petar) Adolfa i Ambroza Andrića postavili su uvjet: ako će na sastanak biti pozvana Ružica Andrić, onda oni neće u tome sudjelovati. Iz dva razloga: prvog, formalnog, jer je Ružica u međuvremenu ulazila u brojne ljubavne i izvanbračne zajednice pa se zbog toga više ne može smatrati članom njihove obitelji; i drugo, jer je svojim osobnim životom i javnim djelovanjem, posebice lažno svjedočeći protiv hrvatskih domoljuba, okaljala njihovo prezime i uspomenu na njihovu braću.

1) Dr. sc. Katica Miloš, predsjednica Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb

2) Dr. med. Ivan Radić, predsjednik Hrvatske uzdanice, Zagreb

3) Marija Mikac, sestra braće Ambroza i Adolfa Andrića, Poreč

4) Nediljko Vegar, brat Pave Vegara, Zagreb

5) Iko Pavlović, brat Ludviga Pavlovića, Ljubuški

6) Hasan Keškić, nećak Vejsila Keškića, Bihać

7) Marjan Bošnjak, povratnik u Hrvatsku iz Australije, Zagreb

8) Drago Ljubić, povratnik u Hrvatsku iz Australije, Zadar

9) Ljubo Dragoja, povratnik u Hrvatsku iz Njemačke, Zagreb

10) Ante Butković, umirovljenik HRM, Geelong, Victoria

{mxc}

Pet, 23-04-2021, 04:39:49

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.