Ružica Andrić o Bugojanskoj grupi
 

Đuro Horvat, Adolf Andrić, Pavo Vegar, Ambroz Andrić Jedan od naših članova proslijedio nam je pismo Ružice Andrić, supruge Ambrozija Andrića - pripadnika Bugojanske grupe. Radi se o grupi koja je 1972. nakon Hrvatskog proljeća pokušala oružanim ustankom izboriti se za hrvatsku samostalnost. Akcija je bila potpun promašaj, a svi pripadnici Bugojanske grupe osim najmlađeg Ludviga Pavlovića na koncu su ubijeni. Neposredni povod pismu Ružice Andrić je feljton koji se o Bugojanskoj akciji od sredine siječnja objavljuje u Hrvatskom listu, odnosno priprema filma o Bugojanskoj grupi. Naime, Ružica Andrić smatra kako feljton u Hrvatskom listu kao i najavljeni film ne će dati točnu sliku o zbivanjima sedamdesetih prošlog stoljeća, već da će poslužiti za daljnje skrivanje prave istine. Ružica Andrić, kao jedna od zadnjih koja o cijelom slučaju može govoriti iz prve ruke, uvjerena je kako Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) koje je cijelu Bugojansku akciju organiziralo bilo pod kontrolom jugoslavenske tajne policije: "Ja dobro znam kako smo mi članovi Bugojanske grupe pali u šape UDBE... Nema nikakvih nedoumica, Bugojanska grupa bila je na prevaru zavedena po vodstvu Bratstva i uvedena u jugoslavensku zamku, a onda likvidirana. HRB-o bila je UDBIN-a teroristička organizacija".

O djelovanju HRB-a Ružica Andrić piše podrobno i na vrlo kritičan način:

Mladi hrvatski naraštaji ne znaju kakav je teror bio nad hrvatskim narodom sa vrijeme sefa jugoslavenske UDBE Aleksandra Rankovića. Za vrijeme njegovog terora nad hrvatskim narodom, narod je živio pod takvim strahom da je se bojao sam sebe. Strah je bio toliko veliki, da nitko nije nikome vjerovao niti u obitelji. Ranković je imao mase doušnika. Iz tih razloga , među narodom je potekla izreka, da i zidovi imaju uši.

Tajni arhivi HRB-a otkrili su da je u vrijeme Rankovićevog terora formirano HRB-o u bivšoj Jugoslaviji, pedesetih godina 20 stoljeća. Član toga formiranog Brastva bio je i Jure Marić. Po dolasku u Australiju, Marić se učlanio u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iz HOP-a je istjeran kada je bez ičijeg znanja s još dvojicom Hrvata bacio bombu u Sidneyu. Policija uhićuje tu dvojicu, dok je sam Marić otišao slobodno kući.

1961. godine Srećko Rover u pratnji Geze Pasti dolazi u Sidney održati govor. Poslije Roverovog govora, na sastanak pozvani su Geza Pasti, Josip Oblak, Dražen Tapsanji i Ilija Tolić. Sastanku je nazočio i Jure Marić. Te večeri Pasti je upoznao Marića. Sastanak je održan u jednom kafiću u sidnejskom predgrađu Ashfield. Vlasnik toga kafića bio je punac gospodina Šarića, osobe iz vodstva Bratstva. Na tom sastanku formiran je prvi ogranak Bratstva izvan Jugoslavije, nazvan Glavni stan HRB br. 4.

Nedugo poslije formiranja ogranka HRB u Sidney ju, formirani su ogranci Bratstva u svim zemljama, gdje su bile zajednice hrvatskih izbjeglica, uključujući i Južnu Afriku. S formiranjem ogranaka Bratstva, počeo je takozvani " hrvatski terorizam". Pod vodstvom Bratstva orkestrirane i postavljene su mnoge bombe, koje su odnosile i ljudske živote ili dijelove tijela žrtava. Godinama njihove terorističke akcije i bombe odjekivale su širom svijeta.

Cilj HRB-a bio je terorističkim nasiljem prikazati svijetu hrvatski narod kao terorističku i zločinačku naciju, čime bi se ostvarili ciljevi njihovih gospodara. U tome su bili uspješni. Zapadni tisak prikazivao je Hrvate u gorem svijetlu nego što danas prikazuju Muslimane.

Dvije godine nakon formiranja ogranka Bratstva u Sidneyju, Jure Marić s vodstvom Bratska formira vojničku jedinicu od devet mladih Hrvata, poznata Oblak-Tolić grupa. Grupu šalju u bivšu Jugoslaviju sa zadatkom izvršavanja diverzantske akcije. Međutim, po dolasku u Jugoslaviju grupa je završila u šapama jugoslavenske UDBE. Svi su osuđeni na dugogodišnje robije. Prema informacijama koje sam ja dobila, Oblak je nađen obješen mjesec dana nakon izlaska na slobodu.

U nastavku pisma Ružica Andrić opisuje zbivanja koja su pratila akciju Bugojanske grupe, kao i ono što je uslijedilo nakon likvidacije grupe. Smatrajući da već godinama širi dezinformacije, u svom pismu Ružica Andrić vrlo oštro govori o Boži Vukušiću. Posebno prigovara njegovom radu za vrijeme postojanja Saborske komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava: "U mom izvještaju tražila sam od Komisije da me sasluša i da mi se da prilika da Komisiji prezentiram dokumente koje posjedujem. Djeca Bugojanaca i ja bili smo potpuno ignorirani po Vukušiću i Komisiji". Ružica Andrić zamjera također što je prošle godine spomenik Pavi Vegaru i njezinom suprugu Ambroziju Andriću podignut bez njezina odobrenja.

Na kraju pisma, Ružica Andrić poziva na oprez Katicu Miloš, koja je u Hrvatskom listu opisala planove s projektom najnovijeg filma o Bugojanskoj grupi. Poruka Ružice Andrić je ta da je za razliku od onih koji sada snimaju film neposredno sudjelovala u zbivanjima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te da zbog toga jako dobro zna podrobnosti Bugojanske akcije koje film opisuje, kao i pozadinu cijele akcije.

M. M.

{mxc}

Uto, 11-12-2018, 13:43:22

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).