StankovićDonosimo propovijed mons. Vladimira Stankovića održanu za vrijeme svete mise u zagrebačkoj katedrali, 15. prosinca ove godine. U toj se propovijedi Stanković prisjetio pet Drinskih mučenica koje su 15. prosinca 1941. – dakle točno prije 66 godina – položile svoj život za Boga.

 

 


Advent Drinskih mučenica
Katedrala, 15. prosinca 2007.

I kod ove večernje mise uoči treće nedjelje došašća možemo osjetiti i doživjeti toliko puta dokazanu i doživljenu istinu, da je Sveto pismo uistinu nadahnuta riječ Božja koju možemo i moramo poslušati i primijeniti na sva vremena i na sve životne prilike - pa tako i na pet Drinskih mučenica koje su 15. prosinca 1941. – dakle točno prije 66 godina – položile svoj život za Boga. U današnjem smo odlomku iz Knjige proroka Izaije (35,1-6a.10) čuli i ove riječi:»Recite preplašenim srcima:'Budite jaki, ne bojte se!'» Onih tužnih travanjskih dana početkom rata 1941. sestre Kćeri Božje Ljubavi na Palama kod Sarajeva morale su primiti i ugostiti u svojoj kući ministre jugoslavenske vlade koji su bježali pred Hitlerovom vojskom, a među njima je bilo najviše Srba.

Njihovi su sunarodnjaci poslije osam mjeseci iz tog istog sestarskog samostana na Palama odveli u smrt ne neke «ustašice», nego skromne redovnice: jednu Austrijanku – Berchmanu Leidenix, dvije Slovenke – Krizinu Bojanc i Antoniju Fabjan, jednu slavonsku Mađaricu Bernardetu Banja i Hrvaticu Julu Ivanišević. I dok se velika prijetnja sve više približavala Palama, sestre su jedna drugu tješile i hrabrile Izaiijinim riječima:»Budite jake, ne bojte se!» I nakon što su doživjele masakr i polumrtve bile bačene u Drinu, u trenu su doživjele istinitost prorokovih riječi:»Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.» Iako do današnjeg dana zao duh s Pala još nije nestao, ipak ostaje istinita ona psalmistova:»Gospodin ostaje dovijeka, potlačenima vraća pravicu.»

Te su dobre redovnice svjesno proživljavale svoje došašće i kod adventskih misa svećenika Franje Ksavera Meška slušale i ove riječi iz Jakovljeve poslanice(Jak 5,7-10):»Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!» Pri tom su mislile na Isusov božićni dolazak, nadale se da će taj Božić proživjeti u miru, nisu se htjele povući u sigurno Sarajevo, radije su ostale uz one koji su ih trebali. Ali se iz sačuvana pisma s. Jule s. Franciski, koje je napisala na dan uhićenja, 11. prosinca, vidjelo da su već slutile da se «dolazak Gospodnji približio» i to već sutra:»O ta krvava Bosna, do vijeka nema u njoj mira. Pomozite nam moliti i žrtvovati da se ovo zlo već jednom smiri ili da se mi preselimo u bolji život te ne gledamo toliko zlo oko nas. Ostajte s Bogom i molite za nas, jer dani su zli.»

A da ljudi i da dani mogu biti zli i da treba izdržati rekao je Jakov ovim riječima:»Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.» Suvišna je za sestre u onim danima bila Jakovljeva opomena:»Ne tužite se jedni na druge . . .» jer su one ne samo tješile nego i hrabrile jedna drugu uz vapaj:»Isuse, spasi nas!» Da, to o prorocima jest aluzija na najvećeg «rođena od žene» Ivana Krstitelja o kojem govori današnje Evanđelje po Mateju (Mt 11,2-11).Sam je Sin Božji posvjedočio o Ivanovoj veličini: on nije bio slabić-trska koju vjetar ljulja, niti obučen u mekušaste haljine i «ne usta veći od Ivana Krstitelja». Ni ovih pet sestara nisu bile neka «laka roba» , koje su se možda mogle i prodati i podati da spase goli život, ne, radije su same, doslovno, skočile u smrt - nisu bile trska koju vjetar ljulja!

Isus je rekao Ivanovim učenicima:»Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli . . .» Danas, ali ne samo danas nego stalno i ponovno treba reći: pođite i javite što ste čuli i vidjeli – tamo na Palama 11. prosinca, tamo u Goraždu 15. prosinca 1941.; tamo u svibnju 1945. u Bleiburgu, Mariboru i na «križnim putovima»; tamo u brojnim Jazovkama kroz pedesetak olovnih godina; tamo u Dubrovniku, tamo u Vukovaru, tamo u Škabrnji, tamo u Manjači, tamo u Srebrnici u naše dane, tamo, tamo . . . sam Bog zna gdje sve – pođite i javite svijetu: to što učiniše časnim sestrama na Palama i u Goraždu, to učiniše još nebrojeno puta kasnije – isti takvi ljudi, ta ista ideologija, ta ista mržnja i zaslijepljenost! Učiniše? Nekad bilo, sad se spomionnjaloo? Ne, oni bi to i danas učinili, oni su to i danas spremni učiniti, oni samo ponovno čekaju svoj čas – čas tame! I zato nikada neće biti dovoljno pred svijetom, pa i pred našim vlastitim sunarodnjacima, objavljivati istinu o Drinskim mučenicama. I da se ne zaboravi: nije to bila mržnja samo na sve hrvatsko, nego mržnja na sve katoličko: od pet zaklanih redovnica, samo je jedna bila čista Hrvatica, s. Jula, Kata Ivanišević iz Starog Petrovog Sela.

Kad za koji čas budemo izgovarali Darovnu molitvu ove treće nedjelje došašća, dobro pripazimo na ove riječi:»Gospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja!» I dok to molimo, da li stvarno i mislimo da će Bog od nas uistinu tražiti našu spremnost na žrtvu? Liturgijske se molitve provlače kroz stoljeća: sigurno se ova ili ovakva molitva dizala k Bogu i na Palama onog adventa prije 66 godina. Ali s kakvim su je srcem izgovarale časne sestre u onom okruženju prijetnje i mržnje; one to nisu izgovorile samo ustima nego su to potvrdile i svojim životom. Još prije nekoliko mjeseci nitko ne bi ni slutio da će se dogoditi jedno Goražde – ali se dogodilo! I pedesetak godina poslije toga, u zadnjem desetljeću naprednog dvadesetog stoljeća, tko bi smio i pomisliti da će tamo neki ljudi iz SANU, iz Francuske ulice 7, oni na Dedinju, oni u tzv. Krajinama i drugdje – uz direktni ili prećutni blagoslov i nekih «rukopoloženih» - tko bi smio i pomisliti da će se ponoviti Pale i Goražde, ali u još neusporedivo strašnijem obliku.

Koliko su samo žena i djevojaka upropastili, koliko tisuća i tisuća pobili, kolike u zatvorima mučili, koliko katoličkih crkava srušili – i to ne u ratnim operacijama nego planskim miniranjem, da potom na tim mjestima posiju travu i posade drveće i tako izbrišu svaki trag katolicizma. Nisu li upravo to susestre Drinskih mučenica doživjele i proživjele i u srcu Hrvatske – u Petrinji! - Molitva traži da «neprestano prikazujemo žrtvu»: da, i sada kad se čini da je smanjena opasnost s Istoka, sada, u jednom daleko rafiniranijem obliku, dolazi opasnost sa Zapada na kojem neki žele da Hrvatska bude «trska koju vjetar ljulja», sa Zapada koji ne samo da pokušava izjednačiti krivnju nego bestidno pred cijelim svijetom progoni, sudi i osuđuje žrtve a oslobađa zločince. A dolazi i prijetnja iz same Hrvatske od onih koji povijesni razvoj žele vratititi unatrag i jednog nam dana prirediti neke nove mučenice na Savi ili Dravi i to ne uz pomoć četničkog noža nego sustavnim trovanjem mladeži preko medija i materijalističke politike priređene u kuhinjama bezbožnih i bezdušnih bogatih vladara ovoga svijeta, kojima bi na vodećem mjestu u Hrvatskoj odgovarao neki deklarirani ateist i oštri protivnik Crkve . I zbog toga i zbog mnogo čega drugoga moramo «neprestano» biti spremni!

A cijela Hrvatska na treću adventsku nedjelju ima «Nedjelju Caritasa», ove godine pod geslom «Obnovi lice zemlje». O tome ravnatelj Hrvatskog Caritasa Ivan Milovčić kaže:»Budući da je sav život na zemlji Božji dar, ako svojim životom želimo slaviti i svjedočiti Boga – treba da se i osobno zauzimamo za očuvanje dobara koja nas okružuju. To znači da tim dobrima treba odgovorno, savjesno i solidarno, u suradnji s cijelim čovječanstvom, upravljati.» A predsjednik Hrvatskog Caritasa, varaždinski biskup Josip Mrzljak, nam ovo poručuje:»Koliko imamo vremena za čovjeka, toliko imamo vremena za Boga. Koliko imamo ljubavi za čovjeka, toliko imamo ljubavi za Boga. Recimo «da» i Bogu i čovjeku. To «da» govori nam i danas Isus Krist koji se rodio za sve nas. Recimo zato «da» obitelji, životu, odgovornoj ljubavi, solidarnosti, društvenoj odgovornosti i pravednosti. Recimo «da» istini i poštovanju ljudi i Zemlje koja nam pripada.» - Da, upravo su takve bile Drinske mučenice!

One su se – i to u raznim zemljama svoga rođenja– opredijelile za Boga ušavši u redovničku zajednicu Kćeri Božje Ljubavi. U stvari, opredijelile su se za čovjeka, za djecu, za mlade, za djevojke, za njihovo školovanje i promociju – za one potrebite i ugrožene. Ali su bile i u stalnoj vezi s prirodom obrađujući vrtove i polja, a u tome su poučavale i svoje učenice. One su rekle svoj «da» i Bogu i čovjeku. Nažalost, zli su ljudi uzvratili sa svojim grubim «ne». Ali su one umirale s molitvom na ustima:»Bože, oprosti im jer ne znaju što čine!» - Kad ih se danas sjećamo kao «službenica Božjih», i na njih možemo primijeniti riječi iz današnjeg Evanđelja:»Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom!» One i nama pripremaju put: svojim primjerom i svojom molitvom kod Boga. Amen.

Vladimir Stanković

{mxc}

Uto, 18-12-2018, 17:43:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).