Intervju s Rudijem Gabrovcem, visokim predstavnikom za sukcesiju

U srijedu se navršilo 10 godina od potpisivanja Sporazuma o sukcesiji, kojim su države bivše SFRJ 2001. godine uredile pitanje sukcesije diljem bivše zajedničke države. Visoki predstavnik za sukcesiju Rudi Gabrovec u intervjuu za STA kazao je da je dosad ostvarena približno trećina Sporazuma, a kada će se ostvariti ostatak pokazat će vrijeme jer je riječ o dugotrajnom procesu.

Od potpisivanja Sporazuma 29. lipnja 2001. godine prošlo je deset godina, sedam godina Sporazum je važeći. Na kojim je područjima najviše ostvareno?

Ako gledamo na količinu najviše izvršenoga to je bilo u prilogu E, na području socijale i mirovinskog osiguranja, jer su na tim područjima postignuti sporazumi sa svim državama slijednicama. Najaktualnije pitanje, socijalne sigurnosti i mirovina, ono koje se ticalo najviše ljudi, u Hrvatski državni arhivcijelosti je riješeno. Kod priloga C, pitanja financijske imovine, već smo uredili 60 posto. Za završetak rada jako je bitan dokument bilanca Narodne banke Jugoslavije, koji moramo dobiti. Nije korektno da ga trenutno u svom vlasništvu ima samo jedna država slijednica (Srbija, op.a.), jer je riječ o arhivskom naslijeđu svih pet država slijednica. Na ostalim smo područjima pak na samom početku. Kod priloga B, pitanja podjele imovine diplomatsko-konzularnih predstavništava (DKP), nalazimo se negdje na četvrtini. Kod pitanja arhiva, ove su se godine po prvi put sastali direktori nacionalnih arhiva, što ukazuje na mogućnost da bi se pitanje arhivske građe, koje je ogromno, moglo na neki način početi rješavati. U sedam godina otkako je Sporazum stupio na snagu učinjena je približno trećina, ostaju još dvije trećine koje ćemo s vremenom prijeći. Vrijeme će pokazati hoćemo li ih prijeći u roku od 20, 30 godina ili ćemo to uspjeti nešto ranije.

Od ukupno 129 DKP-a dosad ih je bilo podijeljeno samo pet, iako su se slijednice dogovorile za podjelu njih 40. U većini se i dalje nalaze srbijanski predstavnici. Razmišljaju li slijednice o poduzimanju bilo kakvih mjera?

Dogovor iz 2006. godine postignut u Zagrebu nepotpun je u tome što nije određen rok do kada DKP-i moraju biti izručeni. Nekorektno je bilo od Srbije da nije razumjela da to nije njena imovina. ArhiviKod pitanja arhiva, ove su se godine po prvi put sastali direktori nacionalnih arhiva, što ukazuje na mogućnost da bi se pitanje arhivske građe, koje je ogromno, moglo na neki način početi rješavati. U sedam godina otkako je Sporazum stupio na snagu učinjena je približno trećina, ostaju još dvije trećine koje ćemo s vremenom prijećiJoš osobito onaj dio koji je već bio podijeljen. Izgovor koji je imala Srbija još u proljeće ove godine bio je da nemaju novca za najam drugih DKP-a. To graniči s arogancijom koja je teško prihvatljiva. Sretan sam da je sada u Beogradu došlo do dogovora i nekih razumnih termina za podjelu. Doduše, u Sporazumu je popisano 129 objekata. Pet je bilo podijeljeno već prigodom popisivanja 2001. Godine, i u tom okviru Slovenija je dobila veleposlanstvo u Washingtonu, koje već koristi. Sloveniji pripada 14 posto vrijednosti iz poslovnih knjiga iz 1990. godine. Doduše, od objekata koje će sada dobiti, ista posjeduje već generalni konzulat u Klagenfurtu, ali je dokumentacija za tu zgradu još uvijek u Beogradu, te, zemljišnoknjižno gledano, to se ne može urediti. Za već podijeljene zgrade stvari bi se trebale početi uređivati u srpnju. Nakon toga će slijediti novi krugovi pregovora za ostale DKP-e koji su po cijelom svijetu, u oko 80 država. Srbija pak mora otkriti još ona predstavništva za koja nismo znali da postoje prigodom potpisivanja Sporazuma, ali danas znamo za njih. Rikonzulat srbijeječ je o vojnim predstavništvima u inozemstvu, stanovima i nekim zemljištima koja su bila u vlasništvu SFRJ. To je već bilo na stolu na zadnjem sastanku visokih predstavnika 2009. godine, sada se prikuplja dokumentacija te se utvrđuje stvarno stanje.

Kako se, u okviru pitanja arhiva, odvijaju pregovori s Hrvatskom glede Osimskih sporazuma? 

Bilo nam je potrebno devet godina, započeli smo ih u svibnju ove godine. U studenome bismo ih trebali nastaviti, ali Hrvatska još mora naći volju da ih sazove. Na prvim pregovorima došli smo do toga da nije riječ samo o Osimskim sporazumima, nego o još puno drugih sporazuma između Italije i bivše Jugoslavije koji se odnose ili na Hrvatsku, ili na Sloveniju. Imamo oko 50 stranica s nazivima takvih sporazuma, koji su svi međunarodni ugovori. Očekujemo da će Osimski sporazumi u originalu sa svim radnim dokumentima biti sastavni dio naše povijesne i arhivske građe.

Vjerojatno i Hrvatska očekuje da će dobiti original? Ako je racionalna, onda je teško da to očekuje.

U tom Sporazumu riječ je o granici i o životu uz granicu. Kompletna kopnena granica slovenska je, zasad praktično gledano i cijela morska granica u tom kontekstu. Sve što će ostati bit će pitanje novih pregovora i novih dogovora.

Ima li država mogućnost uvida u te dokumente?

Tu nastaju problemi jer uvidi ovise o dobroj volji diplomatskog arhiva u Srbiji. Kada su dobri odnosi, ide lakše, kada odnosi nisu dobri, onda ide sporije. Ovisiti o benevolenciji nekoga nikada nije dobro. Ne bi bilo dobro ni ako bi se Slovenija i Hrvatska dogovorile da je to zajedničko arhivsko naslijeđe koje ostaje u Beogradu. To svakako ne bi bilo prihvatljivo za Sloveniju jer je riječ o njenim granicama. Godine 2006. u Beograd smo čak poslali i knjigu naslova koje imamo za arhivsku građu Republike Slovenije. Još uvijek čekamo na odgovor srbijanske strane.

Prošlo je već osam mjeseci otkako je Hrvatska nakon osam godina odbijanja, u listopadu prošle godine, dala suglasnost za nastavak pregovora o preuzimanju jamstava za stare štedne uloge u okviru Banke za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu. Jesu li slijednice nešto bliže početku pregovora?

Dosad su dale suglasnost četiri slijednice. Srbija, koja je 2002. godine još kao SRJ iznijela svoje stajalište mora ga isto sada obnoviti, a pristanak koji je bio usmen sada mora postati pismeno. Uz to je ista tek 2009. godine postala članica BIS-a, ŠtednjaJa sam zadovoljan jer je došlo do rješenja s Hrvatskom koja je tvrdoglavo ustrajala da neće dati ništa - Srbija nije nikada rekla da neće dati suglasnostšto također ima neki utjecaj te sada težimo tome da i Srbija da suglasnost za pregovore.

Izgleda kao da se stvari ne miču.

Ovisi od kuta gledanja. Ja sam zadovoljan jer je došlo do rješenja s Hrvatskom koja je tvrdoglavo ustrajala da neće dati ništa. Srbija nije nikada rekla da neće dati suglasnost. Godine 2002. ista je dala usmenu suglasnost, ali pismenu još nije jer je u to vrijeme transformacija SRJ-a bila pred vratima. Aktivnosti postoje, ali stvar je o odluci Vlade. I BIS mora dati ponovnu suglasnost za sudjelovanje. Treba reći da je 98 posto svih štediša, po svim država slijednicama, isplaćeno. Ono što je otvoreno jest pitanje za dva posto štediša koji su postali žrtve razmišljanja pojedine države slijednice o njenoj obvezi kod preuzimanja jamstva Federacije za devizne štedne uloge građana. Riječ je o građanima na području BiH i Hrvatske i njihove jurisdikcije te djelomično građanima na području Srbije, koja je one koji nisu srbijanski državljani isključila iz prava na isplatu. Među njima je i nekoliko Slovenaca koji su naslijedili štedne uloge te ih sada još uvijek ne mogu unovčiti. U Makedoniji i ljubljanska_bankaSloveniji takvih slučajeva nema.

Ljubljanska banka nije jedina čiji štediše još nisu dobili svoje devizne uloge. Riječ je o još nekim srbijanskim i hrvatskim bankama.

O bankama poimence ne bih govorio. To nije problematika samih banaka, nego je država ta koja bi trebala na sebe preuzeti jamstvo za devizni štedni ulog na svom teritoriju koji je, doduše, prije davala bivša država. Ta shema osiguranja mora za sve banke na nekom teritoriju biti ista. Ukoliko je jedna banka isključena, štediše te banke nisu u istom položaju. Hrvatska je, recimo, između ostaloga iz tzv. nedomicilnih banaka dozvolila prijenos deviznih uloga u domicilne banke te je približno dvije trećine tih prijenosa izvršeno. U Hrvatskoj su npr. djelovale tri podružnice Jugobanke. Ali Hrvatska je u njima upotrijebila jedan princip uređivanja poslova, a u slučaju Ljubljanske banke drugi. Budući da novac nije nikada došao u Sloveniju, Slovenija ne osjeća obvezu da se mora baviti tim problemima na teritoriju Hrvatske. Slično je u slučaju BiH. Postojale su podružnice srbijanskih banaka u drugim republikama, također LB i hrvatskih banaka. Svaka banka to je rješavala sukladno lokalnoj jurisdikciji, a u Sloveniji još i danas vrijedi ustavni zakon, koji nudi jamstva za devizne štedne uloge, položene na teritoriju Slovenije u bilo kojoj banci.

Koja je bila najveća zapreka da ostvarenje Sporazuma ne ide toliko brzo koliko bi moglo ići?

Najveća zapreka je spoznaja da treba poštivati međunarodne ugovore. Osobito u tom slučaju jer je to jedini dokument među svim država slijednicama koji su ikada uspjele potpisati. To je zaključni dokument o postojanju neke države i njenom raspadu te je istodobno ključni dokument za dobrosusjedske odnose i uređivanje odnosa u budućnosti. Na tom Sporazumu treba temeljito ustrajati te ga provoditi i u duhu, i u sadržaju. Shvaćanje te nužnosti je pak od države do države različito i uvjetovano. RokoviPitanje sukcesije raspada države nikada nije ono nešto što se može riješiti u kratkom rokuPonekad politički, ponekad emotivno, ali u konačnoj fazi ipak dođe do dogovora i do rješenja. Moja želja je da spoznaja o značenju toga Sporazuma što prije prodre u sve pore svih država slijednica. Ona se i pomiče. Ako gledamo razdoblje od deset godina, danas je bolje, nego što je bilo prije 10 godina tako da predviđam da će za 10 godina biti bolje nego danas.

Nadajmo se da će tada i ostvarenje Sporazuma biti gotovo na kraju. puž

To je teško reći jer je riječ o dugotrajnim stvarima. Pitanje sukcesije raspada države nikada nije ono nešto što se može riješiti u kratkom roku. Ako pogledate samo priloge, vidite da prodiru u sve pore života, a dosta je i pravnih sporova koji zahtijevaju svoje vrijeme. Sukcesije država dugotrajni su procesi. Tako na primjer u Beču još uvijek postoji ured koji se bavi problematikom ostataka sukcesije nakon raspada Austro-Ugarske, iako su uvjeti tada, naravno, bili sasvim drukčiji.

Bi li članstvo svih slijednica u EU-u štogod ubrzalo taj proces?

Članstvo u EU-u može to ubrzati u okviru da se te stvari urede prije nego dođe do članstva. Riječ je o nasljedstvu prošlosti, a jedan od uvjeta za članstvo jesu dobrosusjedski odnosi. Čist račun, duga ljubav. Tek na toj osnovi mogući su dobrosusjedski odnosi. Zato bi bilo smisleno da se, prije nego dođe do integracije tih država u EU-u, ta pitanja riješe do točke na kojoj više neće biti kritična za dobrosusjedske odnose.

STA

Ned, 18-04-2021, 23:12:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.