Razgovor s povodom: Ina Vukić, hrvatska iseljenica iz Australije

Iseljenici idealiziraju Hrvatsku jer ju vole

Poštovana gospođo Vukić, za početak razgovora zamolio bih Vas da se ukratko predstavite našim čitateljima.

Rođena sam 1949. u Žrnovu na otoku Korčula. Kada su se granice bivše Jugoslavije otvorile 1962., odnosno kada se moglo izlaziti iz Jugoslavije onako razmjerno slobodno bez vela tajnosti ili bježanja, emigrirali smo u Australiju k mom ocu koji je od 1957. tamo boravio. Ina Vukic 2011U Australiji sam dovršila osnovnu i srednju školu, i diplomirala psihologiju na Sveučilištu u Sydneyu. S željom da se vratim u Hrvatsku, od 1971. sam u Zagrebu ponovno studirala psihologiju na Filozofskom fakultetu, kako bih usavršila primjenu psihologije u tom društvu. 1971. bila sam jedan od aktivnih studenata Hrvatskog proljeća (prosvjedi, raznašanje letaka, studenstki sastanci itd; dobila sam zbog toga i dobre batine na policijskoj postaji Sveti Duh, …). Diplomirala sam jednopredmetni studij psihologije u Zagrebu 1976. i odmah počela raditi. No, nažalost, sve veći pritisak za aktiviranjem u Savezu komunista naveo me 1980. vratiti u Australiju.

U Australiji sam radila kao klinički psiholog u bolnici za mentalno zdravlje, te sam 1982 na sydneyskom sveučilištu dovršila poslijediplomski studij iz kliničke psihologijea 1984, i poskijediplomski iz managementa . Istaknuvši se u radu, već 1984. započeo je moj uspon do visokih pozicija u državnoj službi - od managera, ravnatelja, direktora do današnje pozicije Glavnog izvršnog direktora (CEO) usluga za mentalno zdravlje i poremećaje u razvoju za Sjeverni Sydney koje financira država.

Angažman tijekom Domovinskoga rata

1990., kao volonter bez naknade, aktivirala sam se unutar Australske lige za mir u Hrvatskoj gdje sam lobirala kod australskih političara i poslovnih ljude, podupirajući nastojanja Hrvatske za odvajanjem od Jugoslavije i težnju za suverenošću i nezavisnošću. Bavili smo se i humanitarnim radom.

Koncem 1991 izabrana sam za političkog tajnika HDZ-a, ogranak Sydney, te se ta uloga, odnosno poslovi, proširila na tajništvo koordinacije HDZ-a za Australiju i Novi Zeland. Najveći dio mojih aktivnosti za HDZ na dragovoljnoj bazi, bez naklade, bili su u organizaciji i koordinaciji bezbroj humanitarnih akcija za sakupljanje novčane pomoći obrani Hrvatske, te za potrebezrnovoizbjeglica preko Hrvatskog nacionalnog fonda (novac se čuvao u austrijskim bankama, uključujući i Villach); lobiranje australskih i svjetskih političara za potporu Hrvatskoj; reagiranja na razne medijske portrete događaja u Domovinskom ratu. Također sam bila i koordinator akcije Spasite djecu Hrvatske (danas znane kao Humanitarna akcija za djecu Hrvatske). Vodila sam i hrvatski radio program u ove svrhe kroz dvije godine.

Dragovoljno sam također radila konzularne i diplomatske poslove za RH u mojoj kući, po noći, vikendima itd., od polovice 1991. Koncem 1992. Odbor za uspostavu diplomatskih misija RH u Australiji smjestio me u prostorije sadašnjeg Generalnog konzulata RH u Sydneyu (koji su za RH kupili australski Hrvati svojim donacijama, koncem 1992.) odakle sam radila bez ikakve naklade od RH (australska me državna služba bila pustila s mojeg radnog mjesta na 4 mjeseca plaćenog dopusta za to) na uspostavi konzulata RH, te pomoć pri uspostavi veleposlanstva RH u Canberri. Tek je koncem ožujka 1993. u Sydney došao prvi karijerni konzul iz RH i sve je bilo pripremljeno za njegov rad, uključujući i moj rad na uspostavi diplomatskih veza sa svim diplomatski-konzularnim predstavništvima onih zemalja koje su bile priznale hrvatsku samostalnost.

U svibnju 1995. pok. predsjednik RH dr. Franjo Tuđman odlikovao me za moj dragovoljni rad za Hrvatsku sa SpomenicomHrvatski-Radio-AustraliaDomovinskog rata i Redom hrvatskog trolista.

Nakon završetka Domovinskoga rata nisam prestala sa svojim dragovoljnim radom u svrhe obrane hrvatskog imena u stranim medijima. Napisala sam i tri knjige, neke na engleskom i neke na hrvatskom jeziku, te sam pisala stotine novinskih članaka.

Trpjeli smo ljude poput Nevena Jurice zbog Hrvatske

Pred koji dan na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća objavljen je zanimljiv članak gospodina Ante Bokšića o Stjepanu Mesiću u Australiji i njegovu navodnom ratnom profiterstvu. U članku se spominje i jedno Vaše pismo iz travnja 1994., u kojemu ste progovorili o djelovanju određenih hrvatskih političara i dužnosnika koji su posjete hrvatskim iseljenicima koristili za privatne probitke. Možete li malo detaljnije objasniti o čemu je točno riječ?

Vjerujem da sam bila jedna od prvih u dijaspori koji su se borili protiv korupcije i ratnog profiterstva, a prvi koji je upao u moje oko s neispravnim radom bio je Neven Jurica, koji je koncem 1992. ili početkom 1993. stigao kao prvi veleposlanik RH u Australiji. Zbog toga sam doživjela teške neugodnosti, klevete, i zdravlje mi trpjelo nekoliko godina. No nisam, niti ću ikad Juričino 'djelo'Kad sam početkom 1994. godine odlučila javno izaći s nepravilnostima u radu ogranka HDZ-a i unutar konzularnog predstavništva, odmah su me izbacili iz članstva, i to nezakonito, protiv propisa iz Statuta gdje stoji da jedino Sabor može izbaciti člana, a to su objavili putem radio programa, grubo me klevećući. Kasnije sam saznala da je tu obavijest složio veleposlanik Neven Jurica. Pokrenula sam sudski proces na Vrhovnom sudu u državi Novi Južni Wales (NSW) protiv HDZ-a Sydney, i dobila nakon godinu dana pozitivnu presuduposustati u odanosti borbi protiv kriminala i korupcije. Moje je mišljenje da je to jedan od najpotentnijih načina jačanja povjerenja i slobode u jednoj državi. Iako će uvijek biti pojedinaca koji će se baviti takvim nečasnim poslovima u svakoj državi, ne samo u Hrvatskoj, najvažnije za narod je spoznaja da postoji proces koji će se vjerodostojno zakonski baviti nedjelima. Moral jedne demokratske države mjeri se po primjeni zakona, pri čemu nitko nije iznad njega.

Da, to pismo sam pisala gospođi Veri Stanić, pisala sam i na mnoga druga mjesta. Mislim da hrvatskoj javnosti nijeneven juricanepoznato moje ime po pitanju kritike pojedinih ljudi visokog ranga koji su u Australiju dolazili u ona vremena. Meni kao i mnogima bili su to gorki doživljaji kada smo gledali kako pojedinci uzimaju ponuđenu gotovinu, ili ček od zarađenog na priredbama za sakupljanje novčane pomoći hrvatskoj obrani i izbjeglicama. Mesić je jedan od tih, a 2000. godine je izjavljivao kako su mu to bile dnevnice gdje je održavao govore/predavanja! Osobna sam bila organizator mnogih tih prilika za njegove nastupe ali tu nikada nije bilo dogovora za dnevnice. Dapače, ni na pamet mi ne bi palo nekome ponuditi dnevnice kad ih taj već ima na temelju svog radnog mjesta u Hrvatskoj. Mi smo sve radili dragovoljno kako bi i mi nešto doprinijeli obrani Hrvatske, kad već nismo mogli biti u Hrvatskoj, a eto dosta pojedinaca iz Hrvatske uzimalo je sebi u džep bez da su rekli: neću hvala, meni su dnevnice plaćene u Hrvatskoj! No i to smo trpjeli jer najvažnije je bilo da se Hrvatska izvuče iz one more srpske agresije.

Kad sam početkom 1994. godine odlučila javno izaći s nepravilnostima u radu ogranka HDZ-a i unutar konzularnog predstavništva, odmah su me izbacili iz članstva, i to nezakonito, protiv propisa iz Statuta gdje stoji da jedino Sabor može izbaciti člana, a to su objavili putem radio programa, grubo me klevećući. Kasnije sam saznala da je tu obavijest složio veleposlanik Neven Jurica. Pokrenula sam sudski proces na Vrhovnom sudu u državi Novi Južni Wales (NSW) protiv HDZ-a Sydney, i dobila nakon godinu dana pozitivnu presudu. U međuvremenu su u Australiju stizale kolone ¨moćnika¨ iz Hrvatske u potporu ogranku HDZ-a u Sydneyu i Nevenu Jurici; tu su dolazilii Slavko Degoricija, Ivan Tarnaj, dr. Bruno Uroić, Marin Sopta i drugi.

Borba za čiste ruke

Kada me Vrhovni sud povratio u članstvo HDZ, nastavila sam istragu u svezi novaca i kritizirala rad sydneyskog HDZ-a (ispitujući tragove novca, što nije bilo lako jer nikada nisam bila potpisnik bankovnog računa), dio članstva me nominirao za hdz sydneypredsjednicu ogranka, ali sam se na tome zahvalila i to odbila. Tada sam ja nominirala Veseljka Gubišića, i on je tada bio izabran za predsjednika odbora. Ubrzo nakon toga došla je vijest da se HDZ Sydney želi povući iz okvira Zakona o asocijacijama u ovoj državi (asocijacije koje djeluju pod tim Zakonom dužne su voditi čiste knjige i predavati financijska izvješća državim tijelima).

Normalno, to sam doživjela kao šok i kao neispravan korak. Otišla sam na Sabor ogranka gdje se trebalo glasovati za ili protiv deregistracije, Veseljko Grubišić (sadašnji veleposlanik RH u Kanadi) je kao predsjednik ogranka predsjedao. Ja, kao članica HDZ-a Sydney sam očekivano govorila oštro protiv deregistracije, i u nekih pola sata, tijekom kojih se vodila burna diskusija, ušla je policija u dvoranu i ravno k mom stolu i odveli me u policijsku postaju, uzimajući mi otiske prstiju, fotografirajući me. U policijskoj stanici sam provela najgoru noć mog života. Normalno, ujutro se policija ispričala, i govorili da im je HDZ Sydney javio da radim nered i slično, te su me morali provjeriti.

Možda vam sada može biti malo jasnije zašto nisam bila prihvatila nominaciju za predsjednicu ogranka HDZ-a, tu su utjecaj imali i Jurica i drugi, u to sam sigurna. Tada sam člansku iskaznicu HDZ-a koju sam bila dobila nakon odluke Vrhovnog suda da me se povrati u članstvo škarama prerezala i poslala poštom ogranku HDZ u Sydneyu.

Tužili je australskim vlastima

Bili su me prijavljivali Parlamentu NSW da sam kao australski državni službenik koristila resurse australske državne službe u Mesićeva 'politika'Vidite, uvjerena sam da u proganjanju moje osobe nije bio po srijedi samo neispravan rad kojeg sam primjetila ili potezi slični ratnom profiterstvu, već i zakulisni rad na čelu s Mesićem i Manolićem da se sruši Franjo Tuđman i HDZ. Molim Vas, to je po mome ono zadnje što je trebalo Hrvatskoj u onim danima kada se slobodna Hrvatska još uvijek teško borila za opstanak i protiv protuhrvatske promidžbe u svijetu. Puno sam pisama poslala predsjedniku Tuđmanu i on je naglasio 1994. godine da su ga upravo Hrvati iz Australije upozoravali na puč koji su u Saboru spremali Mesić, Manolić i drugi. Toliko se neistina pisalo i govorilo protiv Tuđmana, javno, da sam se zgražala kako je to moguće i zašto. Mislim da je odgovor prilično jasancilju pomaganja hrvatske državne politike i da sam na svom radnom mjestu radila za Hrvatsku, prilažući parlamentu gomile korespondencije koje sam vodila kao tajnik HDZ-a s Hrvatskom (sva sreća da sam one najosjetljive, koje sam pisala po noći u svojoj kući, čuvala u svojoj kući i nisam ih predavala u HDZ-ove arhivu u Sydneyu). To je jako djelovalo na moje zdravlje, a možete zamisliti kakav je utisak Parlament ove države dobio o Hrvatima koji lažima nastoje srušiti pošten narod. Ipak, nikadahdz nswnisam prestala vjerovati u HDZ kao stranku i narodni pokret. Nije stranka ili udruga kriva ako pojedinci u njoj rade svojevoljno i neispravno, to samo treba očistiti.

"U Hrvatsku ne ću dok je on predsjednik"

Danas imam odličan posao, glavni izvršni direktor sam usluga za mentalno zdravlje i nesposobnosti koje financira australska vlada a zbog svega pretrpljenog kada je Mesić postao predsjednikom Hrvatske rekla sam sebi da u Hrvatsku ne ću dok je on predsjednik. I tako je i bilo, tek sam ove 2011. bila u posjetu, no svih tih deset godina nisam stala ni na trenutak u obrani hrvatskog imena u svijetu i u humanitirnom radu. Uz sve to nikada HDZ kao stranku nisam krivila jer za mene to je simbol naše slobode i pozamašne sloge koju možemo postići kao narod. Nije stranka kriva ako pojedinci stvaraju klike i rade neispravno, te jednostavno treba micati van in stranke.

Vidite, uvjerena sam da u proganjanju moje osobe nije bio po srijedi samo neispravan rad kojeg sam primjetila ili potezi slični ratnom profiterstvu, već i zakulisni rad na čelu s Mesićem i Manolićem da se sruši Franjo Tuđman i HDZ. Molim Vas, to je po mome ono zadnje što je trebalo Hrvatskoj u onim danima kada se slobodna Hrvatska još uvijek teško borila za opstanak i protiv protuhrvatske promidžbe u svijetu. Puno sam pisama poslala predsjedniku Tuđmanu i on je naglasio 1994. godine da su ga upravo Hrvati iz Australije upozoravali na puč koji su u Saboru spremali Mesić, Manolić i drugi. Toliko se neistina pisalo i govorilo protiv Tuđmana, javno, da sam se zgražala kako je to moguće i zašto. Mislim da je odgovor prilično jasan.

Gdje su iseljenički novci?

Kada sam 1998. otkrila da se na banci u Londonu nalaze milijuni američkih dolara koje treba vratiti Hrvatskoj, iako više nisam bila u HDZ-u osjećala sam moralnu dužnost da se pozabavim s time jer na koncu konca u tim novcima su bili i milijuni onih koji su se sakupili dok sam ja vodila acije za Hrvatski nacionalni fond u Austriji.

Kada je Hrvatskoj trebao međunarodni zajam tijekom srednjih devedesetih 8,6 milijuna američkih dolara iz fondova zalondonpomoć Hrvatskoj bilo je položeno na račun u Londonu u svrhu bankovne garancije za međunarodni zajam od 500 milijuna dolara. To je po meni bio ispravan način korištenja iseljeničkog novca. U prosincu 1999. godine na tom je računu bilo preko 11 milijuna dolara jer su stizale kamate, i tada je novac trebalo vratiti u Hrvatsku i prekinuti ugovor s odvjetničkom kućom Allen Allen Hemsley, koji su vodili brigu o tom novcu. Predsjednik Tuđman je umro i ja nikad nisam dobila obavijest jesu li Mesić i Račan vratili novac u državni proračun i je li je javnosti pokazana potvrda bankovnog transfera. Osobno sam potrošila 15 tisuća britanskih funti 1998. i 1999. da dođem do dokumentacije o londonskoj banci, koja je bila položena na Visokom sudu, i saznala da je iseljenički novac na sigurnom.

Dok je bio predsjednik RH Mesić je često naglašavao da je iz Hrvatske otuđen iseljenički novac na tajne fondove u inozemstvu i da će on to otkriti i vratiti kući. No, koliko ja vidim baš ništa u svezi toga nije napravio. Jedino što je napravio jest da mulja gdje i kako je završio onaj ček od $50,000, koji mu je bio predan 1992. za Hrvatski nacionalni fond, i da tvrdi da nije nikada novac dobio osim dnevnica. A što je onda s onim čekom što mu je ponuđen i on prihvatio širokog osmjeha (vidi se na video snimkama po Internetu) kao dar od hrvatskog kluba Punchbowl iz Sydneya? Zašto taj dar nije onda dao u nekakvu humanitarnu udrugu u Hrvatskoj?

O svemu rečenome namjeravate objaviti i knjigu. O čemu ćemo još moći čitati u Vašoj knjizi?

Da, knjigu pišem na engleskome jeziku, i ona će obraditi gore navedeno i dosta još toga, sve u svrhe obrane imena hrvatskog naroda koji je u onim ranim devedesetim snažno odlučio imati vlastitu državu i nikome ne biti sluga. Normalno, tu ima još dosta posla, no, u međuvremenu sam započela internetski portal na engleskome jeziku kako bi strancima i hrvatskoj mladeži po svijetu pružila još jedan izvor na kojem su objavljene istinite informacije o Hrvatskoj i Hrvatima.

Nadoknaditi političku štetu

Na Internetu se može pronaći i vaša internetska stranica, tj. blog. Što vas je potaknulo da pišete blog, i koje su teme na njemu zastupljene?

gdje-je-150-000-dolara-australskih-iseljenika-darovanih-hrvatskoj

Da, kako sam gore navela, web stranica je pod nazivom ¨Croatia, the war, and the future¨(Hrvatska, rat, i budućnost) a može se naći na adresi inavukic.com. Ja, kao i tisuće Hrvata koji žive po svijetu, često se nađem u situaciji kada se treba obraniti hrvatsko ime. Previše blata je nabacano po Hrvatskoj po svijetu, te stranci najčešće vide Hrvatsku kao podjeljenu na ustaše (fašiste!) i partizane (komuniste!). Nije tako žalosna slika o Hrvatskoj došla sama po sebi. Nju su stvorili ljudi, i strani i domaći. Neophodno je za opstanak hrvatskog imena kao časnog naroda obarati takve ‘naljepnice’.

Bila sam prva koja je potvrdila i vjerodostojnost tonskih zapisa iz kluba Punchbowl u Sydneyu gdje je Mesić govorio „o dvije hrvatske pobjede u drugom svjetskom ratu“. Dok se Mesić busao u prsa antifašizmom, druge je Hrvate i Hrvatice crnio fašizmom u današnje vrijeme. Upravo je on bio prvi ovdje koji je govorio o pobjedama NDH kao i Titovim partizanima, a nikad nije spominjao kraljevine Hrvatske. On je taj koji je našu ljubav za slobodnom i demokratskom Hrvatskom ocrnio i kolektivnoMesićevo 'djelo'On je taj koji je našu ljubav za slobodnom i demokratskom Hrvatskom ocrnio i kolektivno nas isklevetao kao iseljeničku grupu koja uzdiže ustaštvo. Vjerujem da je to radio smišljeno i s namjerom da podijeli hrvatski narod na podobne i nepodobne, kako se to radilo i u Jugoslaviji. Pa i na hrvatskoj televiziji je bio izjavio da je tako radio jer smo svi bili ¨nabrijani¨ - odnosno skloni emocijama u svezi NDH. Ništa ne može biti dalje od istine, jer jedinu nabrijanost koju smo i koju sada pokažemo jest ona vezana za ljubav za Hrvatsku. Što je loše u tome pitam vas? Što je loše voljeti zemlju iz koje si potekao? nas isklevetao kao iseljeničku grupu koja uzdiže ustaštvo. Vjerujem da je to radio smišljeno i s namjerom da podijeli hrvatski narod na podobne i nepodobne, kako se to radilo i u Jugoslaviji. Pa i na hrvatskoj televiziji je bio izjavio da je tako radio jer smo svi bili ¨nabrijani¨ - odnosno skloni emocijama u svezi NDH. Ništa ne može biti dalje od istine, jer jedinu nabrijanost koju smo i koju sada pokažemo jest ona vezana za ljubav za Hrvatsku. Što je loše u tome pitam vas? Što je loše voljeti zemlju iz koje si potekao?

I tako, ne samo da krivu sliku o Hrvatskoj šire stranci, nego i domaći, pa je potrebno što više na stranim jezicima predstavljati istinu. Mislim da je već davno bilo stiglo vrijeme kada se i hrvatska vlada i hrvatska diplomatska predstavništva po svijetu trebaju mnogo više pozabaviti obranom hrvatskog imena. Možda je hrvatskoj javnosti teško shvatiti koliko napadi i blaćenja mesic dolariprotiv Hrvatske u stranim medijima utječu na hrvatski ponos, jer nisu njima izloženi ili ne čitaju strani tisak. Ali to sve utječe na koncu konca i na dogadjaje unutar Hrvatske, primjerice na povjerenje stranca pri ulaganju kapitala u Hrvatsku koji bi jačao hrvatsko gospodarstvo.

Zanima nas kakva je percepcija Hrvatske u hrvatskom iseljeništvu u Australiji. Idealiziraju li hrvatski iseljenici današnju Hrvatsku ili imaju realnu sliku o njoj?

Zahvaljujući pristupnosti informacija putem svakodnevog prijenosa TV programa i vijesti iz Hrvatske, tjednim novinama, Internetu, iseljenici u Australiji imaju realnu sliku o Hrvatskoj. No, jedno nas sve žalosti što ima tako relativno malo pozitivnih priča i reportaža na prvim stranicama novina. Sigurni smo da u Hrvatskoj ima mnogo toga što je dobro, ne samo korupcije i političkih prepucavanja. Pa se stječe dojam da se Hrvatska okreće u nekom vrtlogu nemira. Shvaćamo da je Hrvatska relativno mlada država u demokraciji i da će proći još dosta vremena da se ¨uštimaju¨putevi i društveni procesi i gospodarstvo ojača .

Hrvatska je napravila veliki korak napretka u gotovo svim područjima života, i to je vidljivo i običnom oku. Na koncu konca, prihvaćanje Hrvatske u EU nama znači da je Hrvatska postigla dostići visok standard, jer inače ne bi tu bila gdje jest. EU je kao nekakav štap za mjerenje.

Iseljenici idealiziraju Hrvatsku jer ju vole, iako postoji dosta gorčine što se osobito od 2000. godine zapostavila odnosno dosta otuđila dijaspora.

 

Mogućnosti uvijek postoje, samo im treba otvoriti vrata

 

Što hrvatski iseljenici misle o političkoj eliti koja danas vlada Hrvatskom, o euroatlantskim integracijama i ostalim važnim temama?

Moglo bi se reći da u australski iseljenici misle o političkoj eliti u Hrvatskoj isto onako kako o njima misle Hrvati i Hrvatice u Domovine. Kada sve to saberete u medijima, same skandale i kritike, malo se nađe pozitivnoga, pa pomislimo: zaista, nijeIseljenička mladežHrvatska mladež u dijaspori je ogromni kapital sposobnosti i znanja i to na neki način treba iskoristiti za sve nas. Možda se ta mladež još uvijek osjeća nesigurnom kada je u pitanju odlazak u Hrvatsku i stvaranja života tamo. Dosta su neinformirani, a često izloženi dezinformacijama putem stranih medija lako vladati u takvoj zemlji i držati se smjera napretka gdje mišljenja pojedinaca ili grupa često zasjene napredak i pokazatelje istinske nade za sutra. Dok se osjeća veliki napredak u odnosu dijela političke elite u Hrvatskoj s onima koji su ih izabrali na pozicije, čini se da mnogi trebaju još dosta poraditi na tome da shvate da je političar sluga naroda kojega predstavlja.

Glede euroatlantske integracije tu je Hrvatska napravila dosta kako ne bi bila isključena iz tog trenda koji najavljuje matica-iseljenikauzajamnu potporu, sigurnost, sličnosti u zajedničkim vrednotama društva itd. Hrvatska će najvjerojatnije ući u EU (nomalno to ovisi o ishodu referenduma), već je članica NATO-a. Dakle, ne zaostaje. No, što će to značiti za običnog čovjeka to će se još i vidjeti, a tako se može reći i za sve zemlje u euroatlantskim strukturama. Shvaćamo da je to platforma odnosno igralište svjetskih moćnika.

Postoji li prema Vašem mišljenju mogućnost da se hrvatsko iseljeništvo i emigracija aktivnije uključe u gospodarski, politički i kulturni život današnje Hrvatske. Tu poglavito mislim na mlađe generacije? Iseljeništvo kao takvo je oduvijek mnogo značilo hrvatskom gospodarstvu. Tu su ulaganja, a tu pristiže i golemi novac od stranih mirovina povratnika – koji se troši u Hrvatskoj, i tako stvara i održava mnoga radna mjesta.

Hrvatska mladež u dijaspori je ogromni kapital sposobnosti i znanja i to na neki način treba iskoristiti za sve nas. Možda se ta mladež još uvijek osjeća nesigurnom kada je u pitanju odlazak u Hrvatsku i stvaranja života tamo. Dosta su neinformirani, a često izloženi dezinformacijama putem stranih medija. Zemlje britanskog Commonwealtha već dugo godina imaju program, tzv. Working holiday (radni odmor), putem kojeg kao turisti u jednoj od tih zemalja mogu raditi i zarađivati dok su tamo, u postavljenim okvirima, i, normalno, ako si sami nađu posao. U svim tim zemljama vlada nezaposlenost, kao i u Hrvatskoj, no veže ih prošlost zajedništva. Zašto primjerice Hrvatska ne bi mogla uvesti tako nešto za mladež hrvatskog podrijetla iz dijaspore. Vjerujem da bi tako nešto zbližilo sve njih i ojačalo ih, a da ne govorim kako bi jedan od drugog mogli dosta naučiti, prenijeti vrijedna iskustva.

Dakle, za aktivnije uključivanje u gospodarski, politički i kulturni život Hrvatske mladeži hrvatske dijaspore trebaju postojati i platforme odnosno programi. Mogućnosti uvijek postoje, samo im treba otvoriti vrata i pružiti prilike.

Davor Dijanović

Pet, 20-09-2019, 08:46:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.