Pedeset godina prisilne tišine o partizanskim zločinima 

Spomen-misa i komemorativna svečanost na ulazu u rudnik u Hudoj Jami na 70. godišnjicu poslijeratnih zločinačkih ubojstava, prema izvješćima TV Slovenije prisustvovalo je više od 2.000 ljudi, uglavnom Slovenaca i Hrvata (procjena autora reportaže je oko 3 tisuće ljudi).

Spomen-misu su zajedno služili celjski biskup Stanislav Lipovšek, hrvatski biskup Mile Bogović i prior Edmund Rudolf Wagenhofer. Misa se je čitala na slovenskom, hrvatskom i njemačkom jeziku. Biskup Stanislav Lipovšek kao domaćin u svojoj je propovijedi izrazio zabrinutost za mir i pravdu, za priznanje istine i zadovoljštine za posljedice ratnog i poratnog nasilja, kao preduvjet opraštanja i pomirenja. Od Drugog svjetskog rata prošlo je punih 70 godina, od kojih je 50 bilo u prisilnoj tišini i namjerno prikrivanje istine, o čemu svjedoči 600 i više uglavnom prikrivenih grobišta u svim dijelovima Slovenije, istaknuo je biskup Lipovšek. On je ustvrdio kako je tih 50 godina tamna strana slovenske povijesti. A svjetlija strana su oni koji unatoč svim preprekama nastoje da se kao civilizirani narodi Europe, pobrinu za zacjeljivanje rana i posljedice rata te pokrene temeljna civilizacijska norma da se pokojniku da pravo na ime i grob. Zahvalni smo svima koji su stali na put nasilju i zadovoljštine, pogotovo na način koji dovodi do praštanja i pomirenja, a za pravi mir, rekao je biskup Lipovšek.

U ožujku 2009. godine u rudarskom rovu Sv. Barbara pronašla se skrivena masovna grobnica žrtava monstrumno ubijanih poslije Drugog svjetskog rata. Vidi o tome reportažu autora.

Žrtve, njih 800 su ekshumirane i pospremljene u plastične kutije te tako leže već šest godina, sve do današnjih dana. Koje li morbidne nehumanosti, istovjetne s maceljskim žrtvama!!! (vidi nedavno promoviranu monografiju: U spomen žrtvama Macelj 1945.). Stručnjaci pretpostavljaju da se u tunelima rova sv. Barbara kriju posmrtni ostaci još više od 2.000 žrtava. Pretpostavlja se da je ubijeno oko 3.000 ljudi, na najzloćudniji način – ubacivanjem zatočenika u vertikale rovove dubine 40 metara, a među njima i žene i djeca. To daje posebnu težinu partizanskih zločina za koje nema opravdanja, ni riječi kojima bi se izrekla težina počinjenih zlodjela. Komemoracija je potaknuta i organizirana od slovenske Udruge za reguliranje prikrivenih grobišta u Sloveniji, a naglasilo se da je obilježavanje humanog značaja namijenjeno sjećanju, kao potreba podsjetnika u cilju pomirenja građana.

Na završetku mise uslijedilo je obraćanje gospićkog biskupa Mile Bogovića, predsjednika za martirologij HBK i BK BiH, koji prenosimo u cijelosti:

"Drago mi je da mogu ovdje pozdraviti biskupa domaćina i kolegu iz Austrije u ime biskupa HBK i BiH, odnosno u ime Komisije za martirologij obije konferencija.

„Hudo" se ovdje osjećam kao i svi vi, ali i ovdje vjerujem u oproštenje grijehe i opraštam. Ne osjećam se zato ni kukavicom, ni popustljivcem ni mlitavcem, nego Kristovim učenikom i iskrenim Hrvatom.

Potrebno je stati na ovo strašno mjesto da bolje shvatimo njegovu poruku i našu obvezu prema ovdje stradalima. Trebamo stati ovdje i kao pojedinci, ali i ka pripadnici Crkve i svojih naroda. Ovo mjesto, kao i mnoge druge „hude" jame koje su razasute po Sloveniji i na svim križnim putovima nakon pobjede tzv. antifašista, bolna je rana na tijelu hrvatskog i slovenskog društva i traži hitnu intervenciju.

Nemojmo pristupati ovome kao nekom teretu državi i narodu! Ovo treba biti snažan poziv našoj svijesti i savjesti da se što prije nađe humani i kršćanski odgovor na pitanja koja šalju žrtve iz mjesta krvavih muka i uzdaha. Trebat će još mnogo vremena da se ta svijest probudi, proširi i postane dominantna u našim narodima. Neki su u tom smislu već mnogo učinili. Govorili su, pisali, izvrgavali se prijetnjama i difamacijama. Zahvalni smo im, kao i onima koji su organizirali ovaj skup, međi njima se svakako ističe Roman Leljak.

Do sada hrvatska i slovenska država nisu našle pravi odgovor kako se postaviti prema zločinima iz 1945. godine i prema brojnim hudim jamama. Do sada je relativno mali broj ostataka žrtava ekshumiran, ali nije ni za njih nađeno dolično zadnje počivalište. Ostaci ekshumiranih žrtava smještani na tavane, u podrume, u kontejnere ili u vreće za smeće. Obveza našeg naraštaja jest da nađemo primjereno rješenje. Kao pomoćno rješenje za hrvatske žrtve, bar za one neidentificirane na manjim stratištima/grobištima, predlažem da se njihovi ostaci prenesu na jedno mjesto, na Krbavsko polje, i da se ondje podigne svehrvatski grob podno Crkve hrvatskih mučenika.

Na poseban način to vrijedi za one sa stratišta izvan hrvatskog prostora. Zacijelo je i u njima bila ista želja i molitva kao i u pjesnika Petra Preradović koji je pjesmu Putnik završio molitvom Domovini:

U tvom polju daj mu groba

S tvojim cvijećem grob mu kiti.

Nemojmo se oglušiti na glas poziv žrtava, glas koji se nije smio čuti gotovo pola stoljeća!", zaključio je biskup Bogović.

Poslije mise, na komemoraciji govorilo je više govornika.

Ovdje donosimo još govor Eve Irglove, predsjednice Parlamentarne komisije za predstavke, ljudska prava i jednakosti Republike Slovenije, a drugi dio reportaže objavit ćemo sutra.

Tekst i fotografije Damir Borovčak