Razgovor: Miroslav Cakić-Branimir Miroslav Tomlekin

Branimir Miroslav Tomlekin je član HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, autor 10 knjiga, a jedna od njih je „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“. Pored poezije i proze, piše kritike na stanje u hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji i šalje ih kao „otvorena pisma“ svim hrvatskim institucijama i medijima.

Za početak razgovora nam se predstavite.

U vezi predstavljanja imam potrebu da kažem da sam pri krštenju u osječkoj donjogradskoj crkvi Preslavnog Imena Marijina, te 1944. godine, dobio, kako u krštenici i stoji, dva imena Branimir i Miroslav, ali da sam se pri upisu u rumsku gimnaziju morao administrativno odreći jednog imena. Tako sam u službenim dokumentima poslije miroslav tomlekinPisanjePored poezije i proze, pišem kritike na stanje u hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji i šaljem ih kao „otvorena pisma“ svim hrvatskim institucijama i medijima. Zanimljivo je da ih objavljuje jedino „Hrvatski fokus“ iz Zagreba, da ih svi kojima ih šaljem čitaju, ali da nisam dobio niti jedan odgovor ili demantij, iako je sadržaj ovih „otvorenih pisama“ često vrlo provokativan i „prozivajući“ za konkretne ljude na čelu hrvatskih institucija u Srbiji.toga ostao „samo“ Miroslav, ali u posljednje vrijeme često upotrebljavam i drugo ime ili oba, posebno pod pseudonimom u književnim radovima: Branimir Tomlekin ili Branimir Miroslav Tomlekin.

Odrastao sam u Hrtkovcima, gdje sam završio osnovnu školu, gimnaziju u Rumi, a arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio sam u struci u Vukovaru, Banjaluci i Novom Sadu. Najviše sam projektirao stambene objekte, ali se posebno ponosim Informativnim centrom Nacionalnog parka Fruška gora na Iriškom vijencu, u mom Srijemu. Živim u Novom Sadu kao umirovljenik.

Također, kao nešto što će sigurno biti interesantno čitateljima, reći ću i to da je poznati hrvatski pjesnik Miroslav Mađer iz naše obitelji u Hrtkovcima. Naime, njegov djed po majci i moja baka po ocu su rođeni brat i sestra.

Politika, bolje reći političari, su mi odvratni, to je poseban profil i karakter ljudi, koji u sebi imaju najmanje ljudskosti. U ime naroda su potpuno otuđeni od njega i jedini im je cilj novac i neka osobna promidžba. Kako me ni jedno ni drugo zaista ne zanima ostaje mi da, kao intelektualac i „slobodni strijelac“, pišem. Pored poezije i proze, pišem kritike na stanje u hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Srbiji i šaljem ih kao „otvorena pisma“ svim hrvatskim institucijama i medijima. Zanimljivo je da ih objavljuje jedino „Hrvatski fokus“ iz Zagreba, da ih svi kojima ih šaljem čitaju, ali da nisam dobio niti jedan odgovor ili demantij, iako je sadržaj ovih „otvorenih pisama“ često vrlo provokativan i „prozivajući“ za konkretne ljude na čelu hrvatskih institucija u Srbiji.

Koliko ste do sada izdali knjiga? Molim Vas da ih nabrojite i ukratko opišete.

Devet, deseta je u tisku.

Stihove sam počeo pisati još u gimnaziji, nastavio dok sam bio u radnom odnosu, pa i sada u mirovini, i prva moja knjiga je zbirka poezije Salauka objavljena 2013. godine. Neposredno prije umirovljenja sam počeo prikupljati i građu za neku vrst romanizirane kronologije moje obitelji kroz koju bi se i šire oslikavao vremenski period od 4.GAUDEAMUS IDI U TURnastanka Hrtkovaca 1737. pa do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno nasilnog iseljavanja Hrvata iz Srijema i Vojvodine.

U Novom Sadu sam upoznao gospodina Ivana KnjigeU 2013. i 2014. godini sam napisao četiri lake satirično-humoristične knjige: Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje, Gaudeamus idi u tur i Nasukana mornarica. Sve su, citirat ću upravo gospodina Balenovića, posvećene 2.ZA SVE JE KRIV MOJ DEDAludoj, samouvjerenoj i neobuzdanoj mladosti-djetinjstvu, odrastanju, školovanju i služenju vojske.Balenovića, kojem se i ovim putem zahvaljujem na svakoj vrsti suradnje, a koji je povoljno ocijenio moju poeziju, odabrao pjesme i uredio navedenu zbirku pjesama, a zatim, upoznat i s materijalom za kronologiju Hrtkovaca, isti također uredio, te načinio maketu knjige i, uz propratno pismo, osobno je predao gospodinu Tomislavu Žigmanovu, direktoru Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i predsjedniku Nakladničkog vijeća NIU ’’Hrvatska riječ’’, a ja sam elektronski dostavio tekst Zavodu i „Hrvatskoj riječi“.

Više od godinu dana „od gore“ nisam dobio nikakav odgovor, čak ni to da su zaprimili tekst, maketu i propratno pismo gospodina Balenovića, kao i moje elektronske pošiljke! A kada sam poslije godinu dana mailom upitao što se događa s mojim rukopisom, tek iz druge su mi kratko odgovorili „da nije predviđen za tiskanje u ovoj godini.“(!?) Nekulturno ponašanje ljudi koji biti trebali biti oličenje kulture, lijepog ponašanja i lijepe riječi! S obzirom na to da sam uvidio zatvorenost hrvatskih institucija u Republici Srbiji, prema hrvatskom življu južno od Subotice, a svima je sjedište u Subotici, i takav odgovor me nije mnogo iznenadio. No, vratimo se knjigama.

U 2013. i 2014. godini sam napisao četiri lake satirično-humoristične knjige: Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje, Gaudeamus idi u tur i Nasukana mornarica. Sve su, citirat ću upravo gospodina Balenovića, posvećene 2.ZA SVE JE KRIV MOJ DEDAludoj, samouvjerenoj i neobuzdanoj mladosti-djetinjstvu, odrastanju, školovanju i služenju vojske. Ovaj „ciklus“ se i završava rečenicom na kraju četvrte knjige:

Odlazeći brodom sa ostrva na kojem sam odslužio vojsku, zagledan u beskrajnu pučinu, shvatio sam da su upravo prošle sve moje godine lude mladosti i svi takvi još luđi dani i da stupanjem na kopno počinju one ozbiljne godine i dani u kojima neće biti mjesta za beskrajno šegačćenje, ali nisam ni slutio da će sve ići samo u sve ozbiljnijem pravcu, do tragičnih razmjera...

I onda sam, kao nastavak, „morao“ napisati Godine zaslepljujućih boja, ratni roman s tragičnom sudbinom glavnog junaka, pokušavajući da razgolitim besmisao i tragiku svih ratova, jer se radnja može smjestiti na svaki lokalitet u svijetu gdje progovori oružje i ljudsko ludilo.

Svih šest navedenih knjiga objavljuje izdavačka kuća „Bistrica“ iz Novog Sada.

U to vrijeme su počele izlaziti „Hrvatske novine“ u okviru Hrvatske nezavisne liste -nestranačke, nevladine i neprofitne udruge slobodno udruženih građana, koji u njoj ostvaruju svoje zajedničke interese s ciljem očuvanja identiteta Hrvata u Srbiji. Svaka riječ u tom sklopu govorila mi je da samo tu mogu da pripadam i počela je moja suradnja.

Moja suradnja s Hrvatskim novinama donijela je, preko predstavnika ovog lista koji su jednom prilikom gostovali u 8.HRTKOVCI price o sudbini jednog selaZagrebu, zanimanje glavnog urednika Tjednika za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba gospodina Marijana Majstorovića, te je njegova izdavačka kuća „Tkanica“ objavila sredinom prošle godine moju knjigu Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela na hrvatskom jeziku, a „Hrvatske novine“ u nastavcima donose, sada već osamnaestu priču iz te knjige.

Već spomenuti materijal o Hrtkovcima i pripremljenu knjigu za tiskanje u Subotici prethodno sam podijelio u dva dijela tako da knjiga Hrtkovci, priče o onom što je nekada bilo, koju je također ove godine objavio „ALFAgraf“ iz Petrovaradina, obuhvaća period od nastanka Hrtkovaca do početka Prvoga svjetskog rata, a Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela od Prvog svjetskog rata do 1993. godine, kada moja obitelj napušta Hrtkovce.

Ovdje treba reći da je ogromna većina Hrtkovčana, uostalom kao i svih Hrvata, uvijek bila i ostala lojalna državama u kojima su živjeli i u kojima žive. Posebno su to vrijedni, mirni i pošteni poljodjelci, hrtkovački, kao i svi drugi. No, u vrijeme nacionalnog ludila to nisu bile dovoljne vrijednosti.

U knjizi Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela u posljednjim poglavljima su opisani najtragičniji dani u Hrtkovcima, 7.HRTKOVCI price o onom sto je nekad biloHrtkovciU knjizi Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela u posljednjim poglavljima su opisani najtragičniji dani u Hrtkovcima, 7.HRTKOVCI price o onom sto je nekad bilopa i ubojstvo Mijata Štefanca. Kuriozitet je da su sva imena sudionika u tom događaju ranije navedena, kao i opisani detalji samog događaja, u knjizi Vojislava Šešelja „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“.pa i ubojstvo Mijata Štefanca. Kuriozitet je da su sva imena sudionika u tom događaju ranije navedena, kao i opisani detalji samog događaja, u knjizi Vojislava Šešelja „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“.

„ALFAgraf“ iz Petrovaradina objavljuje ove godine i moju treću knjigu: Hrtkovci, priče o staroj kući i o mladosti, gdje sam naslov govori da je u pitanju najsentimentalniji segment doživljenog u Hrtkovcima.

Vašu knjigu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ ste izdali u Zagrebu. Iz kojeg razloga?

Razlog je već rečen, potpuna šutnja i ignoriranje NIU „Hrvatska riječ“ i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, a sadržaj ove knjige ne bi prihvatila, posebno ne na hrvatskom jeziku, ni jedna druga izdavačka kuća u Republici Srbiji.

Jesu li Hrvati u Srbiji sačuvali svoj kulturni identitet?

Činjenica je da stanje na tom planu nije nimalo dobro. Uz epitet najneomiljenije nacionalnosti na ovom prostoru, KnjigeNa ovogodišnjim „Danima Balinta Vujkova“ saznajemo da su Hrvati u Vojvodini u periodu 2013. - 2014. napisali 47 knjiga, ali nikako ne možemo saznati naslove tih knjiga i autore, kao ni po kojim kriterijima su neke knjige ušle u uži izbor i po kojim kriterijima je proglašena najbolja knjiga!pored Albanaca, svega onog što smo doživjeli i osjećanja nezaštićenosti kroz svo to vrijeme od onih koji bi nas trebali štititi ovdje, ali i onih istih takvih iz matice, stalnim smanjenjem broja Hrvata, nepostojanjem dugoročnog 9.HRTKOVCI price o staroj kuci i o mladostistrateškog plana u vezi naše nacije ovdje, razjedinjenošću u korpusu, ali s koncentracijom moći, infrastrukture i novca u rukama nekoliko ljudi, Hrvati gube svaku vrstu identiteta, a onaj kulturni, kao nadgradnju, ponajviše.

Jedan od karakterističnih primera je književno izdavaštvo Hrvata u Srbiji. Ono je praktično u rukama jednog čovjeka koji je, uz to što je direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, od nedavno je i predsjednik jedine hrvatske političke stranke u Republici Srbiji. Spoj politike i kulture uvijek je poguban za kulturu, a jedino nama Hrvatima u Srbiji, valjda u cijelom svijetu, dogodilo se da je on inkarniran u jednom jedinom čovjeku. To je nedopustivo!. A ispostavilo se još i da prije svega promiče sebe, pa zatim svoje najbliže suradnike, bolje reći poslušnike, dok su mu Beograd, Novi Sad, Srijem, o jugu Srbije i da ne govorim, „strani“ teritorij. Tako se stvara negativna selekcija.

Na ovogodišnjim „Danima Balinta Vujkova“ saznajemo da su Hrvati u Vojvodini u periodu 2013. - 2014. napisali 47 knjiga, ali nikako ne možemo saznati naslove tih knjiga i autore, kao ni po kojim kriterijima su neke knjige ušle u uži izbor i po kojim kriterijima je proglašena najbolja knjiga!

S druge strane u četrdesetak hrvatskih udruga u Vojvodini radi više literarnih sekcija, spominjem literarne sekcije jer razgovaramo o književnoj produkciji, koje se guše u besparici.

U HKUPD „Stanislav Preprek“ u Novom Sadu imamo jaku literarnu sekciju čijih su dvadesetak članova do sada izdali preko dvadeset naslova svojih knjiga, što proze, što poezije, a sama sekcija je upravo, uz novo uredništvo, završila sedmu zbirku poezije Preprekovo proljeće 2015. Inače je promocija ove knjige na Preprekov rođendan jedina kulturna manifestacija Hrvata u Novom Sadu. Za ovu knjigu i navedenu manifestaciju smo dobili svega 20 000 dinara! A i tiskanje gotove zbirke bilo je pod upitnikom jer je iz Subotice stigla direktiva da u njoj ne može biti zastupljena kao gost eminentna pjesnikinja iz Hrvatske, inače naša Srijemica iz Kukujevaca i stalni suradnik „Hrvatskih novina“. Razlog je proziran: u našoj prošlogodišnjoj zbirci objavljena je plagirana pjesma te hrvatske pjesnikinje od strane pjesnikinje Mile Markov Španović, plagijatorke koja je forsirana preko naše tadašnje urednice zbirke Marije Lovrić, koja nam je također nametnuta „od gore“!

Sada je u tijeku projekt Nepodobni građani, koji realizira Vojvođanski građanski centar. Koliko se zna o stradanju Hrvata u Hrtkovcima tijekom 90-tih?

Ista priča. Tek kada svakog 6. svibnja, na Đurđevdan, kada je u Hrtkovcima 1992. godine održao miting Vojislav Šešelj, gospodin Đorđe Subotić napiše članak o tome, „Hrvatska riječ“ ga stidljivo objavi bez komentara. I to je sve. Za desetogodišnji sudski spor oko naknade za svirepo ubojstvo oba roditelja Stjepana Oskomića iz Kukujevaca nitko nije ni znao, a o bilo kakvoj pomoći i potpori institucija Oskomićima nema ni govora, kao ni pomoći ijednom drugom Hrvatu u cijeloj Vojvodini. Neobično mi je drago da su na sat vremena prije uručenja nagrade „Ban Josip Jelačić“ donijeli odluku da je dodijele upravo gospodinu Đorđu Subotiću za širenje istine o stradanju Hrvata u Srijemu! On ju je zaista zaslužio.

Jesu li Vas kontaktirali u svezi stradanja Hrtkovčana?

Ne. Ja sam nepodobni građanin.

Je li se uopće netko ispričao Hrtkovčanima i Srijemcima za stradanja koja su trpjeli?

Koliko ja znam, ne!

Zlatko Ifković

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 21-08-2018, 23:27:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).