Razgovor s Đurom Vidmarovićem

Naglasak u ovom razgovoru dali bismo politici. Naime, reklo bi se kako Hrvatska s vladajućom koalicijom više ništa ne može, nego tonuti i dalje u sve veći glib. Deseci tisuća mladih napuštaju Hrvatsku, ubrzano se prodaje preostalo obiteljsko srebro, a naša zemlja s druge strane do sad nije uspjela još ni jedan euro izvući iz europskih fondova koji joj se nude. Ipak, i pored ovih krajnje poraznih rezultata, postavlja se pitanje ne će li vladajuća koalicija bez većih političkih teškoća doći do kraja mandata i možda čak dobiti, zajedno s predsjednikom, još jedan?

Sadašnja Vlada Republike Hrvatske nije ostvarila ništa od onoga što je obećavala svojim Planom 21. Štoviše, njezin je rad neuspješan do te mjere da postaje poguban glede ekonomskih pokazatelja. Milanović, Pusićeva i njihovi ministri nedostatak kreativnosti i kompetentnosti nadomješćuju voluntarizmom i agresivnim ljevičarskim frazetinama.

Neki od tih ministara otvoreno rade protiv nacionalnih interesa. Njihovom zaslugom Hrvatska tone u dužničko ropstvo, a nacionalno bogatstvo se rasprodaje. Kako bi skrenuli pozornost s gorućih životnih problema Josipović, Milanović i Pusićeva izazivaju nacionalne raskole, s mogućim opasnim posljedicama. Navodim samo neke od takvih provokacija:
- omalovažavanje vjerskih osjećaja većinskoga dijela pučanstva,
- otvoreni sukob s Hrvatskom biskupskom konferencijom,
- uvođenje nakaznih sadržaja u odgojno-obrazovni sustav,
- nastojanje da se pod svaku cijenu izjednače zajednice seksualnih medicinskih manjina s bračnim vezama po prirodnome redu stvari i prema nacionalnim moralnim zasadama,
- dopuštanje ubijanja fetusa do određene starosti,
- nasrtaji na hrvatski pravopis,
- nasrtaji na hrvatski jezik, naređivanjem da se u visokome školstvu prednost daje engleskome jeziku,
- vraćanje hrvatske historiografije u okvire titoističkih jugoslavenskih ideologema,
- zapostavljanje nacionalnih simbola, tradicije i etike,
- dovođenje na vodstvo HTV-a udbaških jugofilskih kadrova koji se iživljavaju u protuhrvatskim emisijama i javnim nastupima,
- vrijeđanje domoljubnih osjećanja branitelja,
- preziranje rodoljublja kao moralne okosnice društva,
- pokušaj reduciranja hrvatske historijske svijesti na titoistički način,
- stavljanjem na sve moguće položaje u državnim ustanovama politički podobnih kadrova koji zadovoljavaju anacionalne i jugofilske kriterije,
- agresivna težnja povratku komunističkog jednoumlja pod plaštem lažne demokracije,
- luđačko inzistiranje na tzv. „Lex Perkoviću,"
- progoni neistomišljenika, što uključuje čak i ludnice,
- okrutno uništavanje ekonomske snage hrvatskoga seljaštva i slamanje njihovih napora glede pravednog statusa u društvu,
- obračunavanje sa sindikatima koji se ne uklapaju u vladajuće norme,
- forsiranje uvozničkog lobija,
- produbljivanje procesa deindustrijalizacije,
- poticanje udruga civilnog društva koje promiču protuhrvatstvo i protukatoličanstvo
- kontrola sredstava masovnoga priopćavanja do te mjere da Hrvatske nema niti jednog slobodnog političkog pisanog i elektronskog glasila, osim tjednika Glas Koncila,
- inzistiranje na srpskoj ćirilici u gradu Vukovaru, koji su četnici razorili, a pučanstvo ili ubili, ili odveli u srbijanske logore, kako bi se izazvao sukob s braniteljima,
- dopuštanje provociranja većinskog naroda od strane nekih manjina kako bi se državotvorni Hrvati mogli optuživati kao nacionalisti i ustaše,
- dopuštanje bujanja etno-biznisa,
- forsiranje što tješnjih odnosa s Republikom Srbijom bez obzira što još nisu pronađeni svih grobovi hrvatskih zatočenika u srbijanskim logorima, što nisu vraćene opljačkane umjetnine i što nije plaćena ratna odšteta,
- nebriga za limitaciju državnih granica,
- odbijanje uspostave ZERP-a,
- onemogućavanje dijaspori da sudjeluje u poticanju gospodarskog napretka matičnoga naroda,
- katastrofalna vanjska politika. Etc., etc.

Ako bi ovakva Vlada dobila povjerenje biračkoga tijela na idućim izborima, bilo bi to suicidalno rješenje za 80 % hrvatske populacije, odnosno za sve žitelje naše države koji nisu uključeni u nomenklaturu SDP-a, HBS-a i IDS-a.

Predsjednik Josipović pokušava uglađenim nastupima ublažiti agresivne poruke članova Vlade. No, on je dio svega. Moramo priznati kako se ostvaruje njegova prijetnja o Hrvatskoj koja će pocrvenjeti. Pocrvenila je od ideologije, ali i od stida.

Odlika današnje vlasti batinaške su metoda te beskrupuloznost pri kadroviranju i pri komunikaciji s javnošću. No, otpor ovoj bahatosti u hrvatskom društvu je dosta slab. Kako to komentirati?

Prisjetimo se demonstracija protiv mjera štednje koje je uvodila Vlada na čelu s Jadrankom Kosor. Prisjetimo se kako su mediji urlali o „haraču", a sada šute o svim porezima i nametima koje uvodi ova Vlada, a u odnosu na koje je Kosoričin „harač" bio sveta vodica. Odsustvo sličnih manifestacija u ovome trenutku dokaz su toga da SDP ima svoje posebne partijske dragovoljce koji se aktiviraju kada to Stranci odgovara.

HDZ i ostale oporbene stranke takvih dragovoljaca nemaju. Seljački su protesti slomljeni silom, liječnički štrajk je slomljen izvanrednim mjerama, a mediji pod kontrolom Vlade uraganskom promičbom nastoje diskreditirati oporbu i optužiti ju kao krivca za svoj vlastiti neuspjeh, nerad i voluntarizam. Naši ljudi više ne vjeruju ni političarima, niti novinarima.

Kako gledate na HDZ i njegove mogućnosti? Na površini se ne vidi neka bitna promjena. Osim promjene predsjednika i tajnika stranke, čini se da na raznim područjima glavnu riječ vode isti ljudi kao i u vrijeme Ive Sanadera. To bi ujedno moglo objasniti i začudnu neuvjerljivost HDZ-a u javnim kritikama vladajućih.

HDZ se postupno, ali nezaustavljivo oslobađa teškog bremena koje se zove dr. sc. Ivo Sanader. Nakon Sanadera uslijedio je HDZHDZ se postupno, ali nezaustavljivo oslobađa teškog bremena koje se zove dr. sc. Ivo Sanader. Nakon Sanadera uslijedio je sukob s Jadrankom Kosor. Novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ima legitimitet dobiven na Saboru HDZ-a, na kojemu je bilo više kandidata. Osobno se morao osloboditi negativne reputacije koju je stekao surađujući sa Stipom Mesićem, te pragmatičnog nastupa svojstvenog policiji.sukob s Jadrankom Kosor. Novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ima legitimitet dobiven na Saboru HDZ-a, na kojemu je bilo više kandidata. Osobno se morao osloboditi negativne reputacije koju je stekao surađujući sa Stipom Mesićem, te pragmatičnog nastupa svojstvenog policiji.

Karamarko, po mome mišljenju (nisam subjektivan, što više, odbio me primiti na razgovor!), do sada nije povukao neki snažan i gromoglasan potez, ali nije učinio niti neki veći promašaj, ukoliko zaboravimo priče o mogućim novim stranačkim izborima u kojima bi svi članovi birali predsjednika. Uz to, u najviše vodstvo izabrani su ljudi koji su bili dio Sanaderovog ekipaža. Neki od njih u javnosti ne uživaju povjerenje i poštovanje.

Koliko su uporabivi u sadašnjem trenutku mora odlučiti predsjednika HDZ-a osobno. No, u vrhu je i nekoliko mlađih ljudi koji ulijevaju povjerenje. Šteta što su izvan igre neki stariji kadrovi, utemeljitelji i barakaši, moralno neokrznuti privatizacijama i nepotizmima, kao npr. Drago Krpina, Andrija Hebrang, Đuro Njavro, Vice Vukojević, Milan Kovač, LjiljaVokić, Petar Šale, Tvrtko Mursalo, Miroslav Akmađa, Marija PeakićMikuljan, Božidar Petrač, Ante Beljo, Željko Reiner, Ivan Aralica, Dubravko Jelčić, Ivan Tolj, Dunja Ujević, Maja Freundlich, Hrvoje Hitrec, Gordana Turić, ...

Čvrsti stisak vladajućih usmjeren je prema najutjecajnijim medijima. HRT-om ravna osoba za koju se zna da je bila suradnik KOS-a, dok EPH-ova izdanja i dalje, i pored dugova koja stvaraju, forsiraju anakrone politički matrice, računajući valjda da će im državna vlast vječno pomagati. Večernji list, kroz nekoliko novinarskih pera koje prodaju te novine, tek povremeno odskače od glavnih medijskih strujanja. Nije li vrijeme da se nešto poduzme na medijskom planu? Vjerujemo kako bi građani jedva dočekali moderne, profesionalno napravljene i ideološki neopterećene dnevne novine.

Elektronski i tiskovni mediji potpuno su pod kontrolom SDP-a, HNS-a i IDS-a. Ovdje je na djelu sprega novinskih magnata i vladajuće garniture. Novinari su pretvoreni u brzo potrošnu robu. Sloboda iznošenja stavova koji su suprotni vladajućem ideologemu dopušta se na kapaljku. Ivkošić u Večernjem listu i g. Šola u Glasu Slavonije su iznimke, smokvini listovi. Gdje su Dujmović, Aleksa Crnjaković, Dunja Ujević, Maja Freundlich, Josip Jović, Ivan Ugrin, Zoran Vukman, Mate Kovačević, Benjamin Tolić, gdje raniji nezavisni novinari na državnoj TV?

Moderne i ideološki neopterećene dnevne novine bile bi dragocjene. Bez njih nema demokracije u javnim priopćavalima. Ovo što sada imamo nije demokracija medijskog prostora, već njezino izrugivanje.

Ljudi iz Crkve više puta vrlo su jasno kritizirali smjer u kojem Hrvatska ide. Može li Crkva učiniti više? Što je s ulogom laika, kakvu bi oni ulogu mogli imati u hrvatskom društvu?

Ovo je krucijalno, dakle najteže pitanje naše sadašnjosti. „Ljudi iz Crkve" upozoravajući Vladu na pogreške koje čini, uradili su CrkvaCrkva je ovaj narod sačuvala od rastrojstva u doba komunizma, bila je i ostala moralna, duhovna i povijesna vertikala našega naroda. Hrvatskoj biskupskoj konferenciji treba davati bezrezervnu potporu. Njezinim razbijanjem došlo bi do dehomogenizacije cijele etnije.najviše što su mogli. Ljevičarska Vlada ih stoga doživljava kao protivnike, a ne kao moralni korektiv. Kada je zagrebački Metropolit govorio o „grijehu struktura" ciljajući na politiku Vlade u vrijeme dr. Franje Tuđmana, ljevičari su mu pljeskali, kada je posjetio Oplenac, jugofili su bili ushićeni, a sada kada upozorava na anticrkvenu i protukatoličku politiku postao im je omražen.

Biskupi nisu političari i njihovi nastupi ne smiju se doživljavati kao politički govor. Crkva je ovaj narod sačuvala od rastrojstva u doba komunizma, bila je i ostala moralna, duhovna i povijesna vertikala našega naroda. Hrvatskoj biskupskoj konferenciji treba davati bezrezervnu potporu. Njezinim razbijanjem došlo bi do dehomogenizacije cijele etnije.

Uloga laika u Crkvi je veliki izazov. Na njima leži odgovornost za budućnost naše Crkve sukladno Drugome vatikanskom saboru.

Kako gledate na referendum građanske inicijative „U ime obitelji"? Ovaj referendum praktički je jedini primjer da se tiha većina uspjela othrvati nasilnoj, ali dobro umreženoj manjini u hrvatskom društvu. Tu dakako ne mislimo na osobe homoseksualne orijentacije, nego na one koji su ovu skupinu instrumentalizirali do te mjere da je uopće postala potrebna ustavna zaštita braka.

Referendum građanske inicijative „U ime obitelji" je dokaz kako poštena i odgovorna većina u društvu može onemogućiti politički negativne poteze Vlade. Hrvatska je specifičnost i sramota što imamo situaciju da Vlada štiti interese manjine, a ugrožava interese većine pučanstva. Štoviše, besramno vrijeđa tu većinu. To je oblik jednoumlja i diktature. Sljedeći bi bio korak totalno jednoumlje i diskriminacija Hrvata kao većinskog naroda na vjerskoj i etničkoj osnovi. No, još su mogući manevri kako bi se izigrao referendum. Konačno, zamislimo na trenutak, što bi bilo da je Ustavni sud podržao Vladu?

Nije li čudno da se iz onih krugova koji su se najviše trudili brak prikazati kao retrogradnu instituciju sad najžešće promiče potreba proglašavanja homoseksualnih veza brakom? Ne pokazuje li to možda i najbolje što je cilj cijele kampanje?

Sve izlazi na vidjelo. Višestruko potenciranje pitanja homoseksualnosti se koristi kao trojanski konj za dugoročne ideološke i FarizejštinaOdjednom su homoseksualci i lezbijke na srcu SDP-u i HNS-u, odjednom se komunisti s njima poistovjećuju, a dok su bili apsolutna vlast zakonski su ih progonili. Konačno, zbog čega nitko iz gay udruga nije u vodstvu tih Stranaka, odnosno, zbog čega osobe koje vode te Stranke javno ne priznaju svoju homoseksualnu orijentaciju? To je farizejština iznad svega.nacionalne projekte. Odjednom su homoseksualci i lezbijke na srcu SDP-u i HNS-u, odjednom se komunisti s njima poistovjećuju, a dok su bili apsolutna vlast zakonski su ih progonili. Konačno, zbog čega nitko iz gay udruga nije u vodstvu tih Stranaka, odnosno, zbog čega osobe koje vode te Stranke javno ne priznaju svoju homoseksualnu orijentaciju? To je farizejština iznad svega.

A zapravo riječ je o tome da se pitanje homoseksualnosti koristi kao izgovor u ideološkoj borbi protiv kršćanskoga morala, Rimokatoličke crkve i katoličke vjere kojoj pripada većina našega naroda. Kršćanski moral ne osuđuje grješnika, već grijeh. Šteta što se nije oglasio nitko iz gay skupine koji ispovijeda vjeru u Krista. Ovako ispada kako je osoba homoseksualne orijentacije automatski ateist, mrzitelj Crkve i kršćanskoga morala, odnosno nužno politički poklonik SDP-a, ili HNS-a. To nije točno.

Kršćansko načelo ljubavi ne isključuje nikoga. Ali se mora znati da na svim razinama ljudskog društva postoje ljudi koji su izabrali slijediti Krista, kao i ljudi koji su izabrali slijediti Lucifera, raditi za opće dobro, ili samo za vlastiti probitak. Postoji Sveto pismo, ali i učenje AleisteraCrowleja.

Osim što ste član Upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, aktivni ste i na mnogim drugim područjima. Kako procjenjujete stanje u Društvu hrvatskih književnika čiji ste član?

Dugogodišnji sam član Društva hrvatskih književnika (DHK), a treći mandat i član njegovoga Upravnog odbora. Problemi s kojim se susreće DHK su veliki, ne zbog njegovoga ustrojstva, već zbog političkih pritisaka kojima je izloženo Društvo, te zbog trivijalizacije kulture u našim masmedijima, te teške gospodarske situacije. Prije nekoliko godina iz DHK se izdvojila skupina DHKDHK je svojevrsna sindikalna udruga, a ne društvo političkih i ideoloških istomišljenika. U njegovim se redovima nalaze autori koji privatno pripadaju različitim strankama, vjerama i etnosima. Ono je pluralno i demokratski ustrojeno. Stoga u njemu vladaju stanovite napetosti. Možda je DHK ponekad pretiho, premalo eksponirano, odnosno nedovoljno agresivno. Ali agresivan nastup može biti mač sa dvije oštrice.pisaca koji su osnovali svoju udrugu. Od tada ova disidentska udruga uživa neusporedivo veću potporu hrvatskih vlasti od DHK.

Razloge toga nalazimo u ideološkoj usmjerenosti Društva pisaca koja ih čini homogenima i bliskima ljevičarskim vlastima. Financijska podrška članovima Društva pisaca od strane resornoga Ministarstva je obilata, njima su otvoreni državna TV i radio postaje, tisak i izdavačke kuće. Stječe se dojam kako sadašnje vlasti žele preuzeti kontrolu nad DHK-om, ili ga totalno umrtviti, kako bi učlanjenje u Društvo pisaca bilo atraktivnije, jer će uz državnu stimulaciju pružati članstvu veće mogućnosti objavljivanja djela od onoga što im pruža DHK.

DHK-u je ove godine radikalno smanjena državna dotacija, što je moralo zaustaviti neke projekte. No i pored toga, na inicijativu predsjednika Božidara Petrača došlo je do stanovitog preporoda u Društvu. Redovito se obilježavaju obljetnice zaslužnih članova, održavaju okrugli stolovi i simpoziji, promocije i predavanja, a posebno smo ponosni što je pokrenut i poseban program za najmlađe čitatelje s pripadajućim glasilom. U našoj «Maloj biblioteci» izlaze najkvalitetnija književna ostvarenja. Interes za učlanjivanje u DHK je velik. Među zainteresiranima nalazi se i lijepi broj mladih kolega. To pokazuje odnos ljudi od pera prema ovoj staroj književnoj udruzi.

DHK je svojevrsna sindikalna udruga, a ne društvo političkih i ideoloških istomišljenika. U njegovim se redovima nalaze autori koji privatno pripadaju različitim strankama, vjerama i etnosima. Ono je pluralno i demokratski ustrojeno. Stoga u njemu vladaju stanovite napetosti. Možda je DHK ponekad pretiho, premalo eksponirano, odnosno nedovoljno agresivno. Ali agresivan nastup može biti mač sa dvije oštrice.

Kako gledate na stanje u Matici hrvatskoj?

Član sam Glavnog odbora Matice hrvatske. Ova središnja hrvatska nacionalna kulturno-znanstvena i prosvjetna udruga dijeli sudbinu cijeloga društva. Posebnim zakonom vezana je uz Državu, a onaj tko te financira može utjecati i na tvoj rad. Zbog toga MH ne smije „istrčavati", jer čim obznani nešto što je obilježeno prohrvatski, režimski kerberi preko tiska počinju hajku. Upravo sada je u tijeku takva hajka zbog prijedloga Zakona o hrvatskome jeziku.

To pokazuje politički stav naših vlastodržaca prema vitalnim nacionalnim interesima. Kada bi mogli oni bi MH pretvorili u punjenu pticu, „titl one mitl"- ime hrvatsko, ali djelovanje globalističko, ili u okviru „regiona", nikako nacionalno. Zbog nekih sam poteza vodstva MH frustriran i ojađen, a zbog nekih zadovoljan. Ponekad se pitam: vrijedi li dolaziti na sastanke i iskreno govoriti, jer tada gubiš i vrijeme i prijatelje. Iako sam član Glavnog odbora u drugome mandatu, moji se prilozi teško probijaju do matičinih glasila, a u izdavačkom odjelu i ne postojim.

I na kraju, imate i veliko iskustvo u diplomaciji. Kakva je tu situacija? Je li je primjer s našim veleposlanikom u Parizu iznimka ili pravilo?

Veleposlanici u „moje" vrijeme birani su iz redova etničke elite naroda. Bili su to istaknuti predstavnici znanstvenoga, privrednoga i kulturnoga života, zatim pripadnici aristokracije i jedan manji dio stranački profiliranih kadrova. Uglavnom GoldsteinSadašnji hrvatski Veleposlanik u Parizu je postavljen na to mjesto zbog svoje ideologije i sljubljenosti s postojećim državnim vodstvom. Kako svjedoči fotografija u njegovome Kabinetu, dakle izložena tako da ju vide svi koji mu dolaze u posjet, Veleposlanik je zaljubljen u Tita, titoist, dakle jugofil. Imenovanje takvog čovjeka na mjesto veleposlanika je ruganje suverenitetu Države koju zastupa.se radilo o tzv. nekarijernim diplomatima.

Nakon pobjede na izborima 2000. godine, tadašnja vodstva SDP-a (Račan, Picula), HSLS-a (Budiša, Radoš, Adlešić) i HSS-a (Tomčić, Prelog), zajedno s predsjednikom Mesićem sasjekli su postojeći hrvatski diplomatski kadar, bez uvažavanja činjenice što je taj kadar stvaran u teškim uvjetima, što je sjajno odradio svoj posao i što je bio vrlo kompetentan steknuvši veliko iskustvo.

Preko 30 veleposlanika i mnogo nižih diplomata odstranjeni su, udaljeni ili neutralizirani u MVP , kao neprijatelji nove vlasti. Na njihovo mjesto došli su podobni stranački kadrovi po besramnome principu tzv. „stranačke kvote", pa se onda vodstva stranaka i Predsjednik pogađaju kao na tržnici čiji će kandidat dobiti veleposlanički položaj. Takve kadrove u Sovjetskome savezu nazivali su pogrdnim imenom nomenklaturščiki. Oni su obični činovnici, - „karijerni" diplomati koji se drže devize iz bivše Jugoslavije: „veži konja gdje ti aga kaže!".

Sadašnji hrvatski Veleposlanik u Parizu je postavljen na to mjesto zbog svoje ideologije i sljubljenosti s postojećim državnim vodstvom. Kako svjedoči fotografija u njegovome Kabinetu, dakle izložena tako da ju vide svi koji mu dolaze u posjet, Veleposlanik je zaljubljen u Tita, titoist, dakle jugofil. Imenovanje takvog čovjeka na mjesto veleposlanika je ruganje suverenitetu Države koju zastupa. Tito i suverenitet Republike Hrvatske nemaju ništa zajedničko. Stoga nije teško zaključiti, s uvažavanjem dužnosti koju obnaša, da će naš Veleposlanik braniti interese Republike Hrvatske u Parizu koliko i francuski ministar vanjskih poslova. Ali, da budemo na čisto, na visokim diplomatskim dužnostima nalazi se niz osoba koji dijele s prof. dr. Ivom Goldsteinom istu količinu domoljublja i državotvornosti.

M. M.