Razgovor s akademikom Josipom Pečarićem

Gospodine Pečarić, na izbornoj skupštini Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) kazali ste kako postoje ozbiljne primjedbe na historiografski rad dr. Ive Goldsteina, koji na kraju nije dobio dovoljan broj glasova potreban za u Akademiju. Na koje ste točno primjedbe mislili?

Profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., str. 190–191. napisao je sljedeće:

"Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor Josip Pečarićodgovorio je: 'Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!' To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka."

Naš poznati arheolog, povjesničar umjetnosti i etnolog dr. sc. Anton Zakarija u članku Crkva i politika, Marulić, br. 4, Zagreb, 2001., str. 708–710 za Goldsteinovu Slab kandidatMožda je g. Jergoviću potrebno biti vrhunski povjesničar da bi se netko smio izrugati ovakvoj bedastoći, ali akademici su očito više vjerovali matematičaru, pa je Goldstein zabilježen u povijesti HAZU-a kao najslabiji kandidat o kome se ikada glasovalo na izbornim skupštinama (za je bilo 34 akademika od 105 nazočnih)prvu knjigu "Bizant na Jadranu" str. 6–9 (Zagreb, 1992.) tvrdi da je "iskonstruirana, sklepana i nedozrela".

Neven Budak u članku O knjizi Ive Goldsteina "Hrvatski rani srednji vijek", Novi Liber, Zagreb, 1995, 511 str., Radovi, Zavod za Hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), na tridesetak stranica govori o faktografskim pogrješkama, metodičkim grješkama ("Veliki broj metodičkih grješaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljnje zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici."). Profesor Budak dalje piše o krivom zaključivanju itd. Preporučujem pročitati Zaključak u kome prof. Budak konstatira kako je knjiga – promašaj!

Jure Krišto, znanstveni savjetnik, u dva članka se osvrće na Goldsteinovu knjigu Ivo GoldsteinHolokaust u Zagrebu. Naslov prvog sve kaže: „Goldsteinovi ponovno osuđuju Stepinca". Objavljen je u Glasu Koncila 6. 1. 2002.

Drugi članak: "Još jedanput o knjizi Holokaust u Zagrebu", Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 34/2002, br. 3, str. 961–985., završava ovako:

„Bilo bi ipak pogrešno zaključiti da je knjiga Goldsteinovih beskorisna. Treba je koristiti kao i mnoge druge koje su bile napisane u vrijeme komunističke dominacije u historiografiji, tj. preuzeti dokumente, a odbaciti interpretaciju."

Dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik, napisao je Osvrt na knjigu Ive Goldsteina Hrvatska 1918 – 2008: Niz otvorenih pitanja, Vijenac, 397, 21. 5. 2009.

Zanimljivi su podnaslovi u članku. Npr.: Sumanute tvrdnje i Ideološki zaključci.

Geiger kaže:

"Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija u ovoj Goldsteinovoj knjizi, koju su skloni mu mediji, bez zadrške, nazvali »kapitalnim djelom«. Ukratko, Goldstein je najnoviju sintezu suvremene hrvatske povijesti, barem što se tiče prikaza slučaja Bleiburg i sudbine Folksdojčera, napisao prema ideološkoj matrici koja mu je bliska s nizom „kapitalnih" činjeničnih i interpretacijskih grešaka i sve sklepao poprilično površno i na brzinu."

Zanimljiv je i Geigerov tekst "GoldsteineovHAZUkompendij neznanja" objavljen u Hrvatskom slovu u brojevima: 789, 4. lipnja 2010.; 790, 11. lipnja 2010. i 791, 18. lipnja 2010. Dat ću samo početak:

„Prof. dr. sc. Ivo Goldstein, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, godinama se uporno predstavlja, i samozadovoljno drži, stručnjakom za sva pitanja suvremene hrvatske povijesti. Goldstein se do sada predstavio rasponom tema, problema i obradom različitih razdoblja prošlog vremena, kao i količinom objavljenoga, svestranim i upornim istraživačem naše povijesti. Tako se barem čini onima koji ne čitaju ili, pak, ne razumiju ono što čitaju. Pisanje osvrta na Goldsteinove radove zahtjevan je posao. Naime, Goldsteinovi uradci prepuni pojednostavljivanja i površnosti oduševljavaju "baš me briga" pristupom. Mnoštvo je primjera upitnih i "zabavnih" vrijednosti Goldsteinovih uradaka, koji su kompendij svakovrsnog neznanja, nestručnosti i šlamperaja. Ukratko, Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne treba i ne smije pisati. Navedimo samo najslikovitije (čitaj: najtragičnije) primjere.

Nakon što dr. Goldstein nije bio izabran u Akademiju, u nekim su se medijima pojavile konstrukcije koje su nastoje implicirati tobožnji antisemitizam u njezinim redovima. Tu prvenstveno mislimo na tekst Miljenka Jergovića. O čemu je točno riječ?

Novinari koji su izvijestili sa Skupštine točno su napisali da sam protestirao zato što su autori izvješća "zaboravili" dati i ovakve poglede na rad kandidata, kojih smo se dotakli u prethodnom pitanju. To što Jergović ističe da sam ja matematičar, doista vjerojatno i jeste razlog tomu. Jergović očito misli da bi takve stvari trebao uraditi povjesničar, s čime se slažem, ali je vjerojatno s Goldsteinom neki drugi, reklo bi se inherentniji i supstancijalniji problem.

Zapravo, isti problem koji smo imaliJergovićs referatima o Goldsteinu u HAZU-u imamo i u Jergovićevom tekstu. On obrazlaže antisemitske napade na Goldsteina na Internetu, ali ne želi spomenuti još gore ponašanje samog Goldsteina, kada je bez ikakvog povoda optuživao druge, pa i kolege, za antisemitizam. Evo nekih primjera:

1) U emisiji HTV-a Forum od 15. siječnja 2002. sudjelovali su, među ostalim, Žarko Puhovski i Ivo Goldstein. Očito iziritiran njihovim nastupom, u emisiju se javio hrvatski branitelj Ivan Mustapić optuživši ih da mrze sve hrvatsko i upitao "zašto nije u emisiju pozvan neki branitelj, za razliku od ove dvojice rasista". Na kraju se branitelj zapitao: "Dokle ćemo biti taoci mržnje Mesića prema pokojnom Predsjedniku Tuđmanu i svemu hrvatskom."

Nakon stanovitog vremena Puhovski se "snalazi" tvrdeći da hrvatski branitelj izdvaja njega i Goldsteina zbog toga što su oni Židovi. Međutim, tada se prof. Slaven Letica obratio Puhovskom pitanjem: "Ti si Židov? Koliko ja znam, ti si uvijek bio Jugoslaven!" Puhovski se samo uhvatio za glavu. Kako je branitelj mogao znati da je on u međuvremenu postao Židov, ako to nije znao prof. Letica?

2) Svojevremeno je mr. sc. Mladen Ivezić optužio dr. sc. Ivu Goldsteina za jugokomunizam, a ovaj mu je uzvratio alarmirajući sve svjetske židovske organizacije tvrdeći da je Ivezić napisao antisemitski tekst. Zašto je antisemitizam ako nekoga optužiš za jugokomunizam, pa makar on bio i Židov, ostalo je nerasvijetljeno, ali Godlstein je čak tražio ostavku glavnog urednika Vjesnika Nenada Ivankovića zato što je objavio Ivezićev "antisemitski" tekst. Kasnije ih je i tužio sudu. Naravno, spor nije dobio.

3) Prof. dr. sc. Ivo Goldsteinu je, vjerovali ili ne, i stručnjak u pravnim znanostima, posebice u Kaznenom pravu. Tako on u Slobodnoj Dalmaciji 13. srpnja 2002. navodi slučajeve u kojima bi novi Kazneni zakon trebao osigurati kazneno gonjenje. To su: Branka Šeparović zbog verbalnog delikta, Petar Vučić zbog navodnog antisemitizma u knjizi Hrvatstvo i židovstvo i ja. Za mene kaže: „Ne znam radi li se o klasičnom antisemitizmu, ali već me duže vrijeme po tisku gadi i vrijeđa izvjesni Josip Pečarić, matematičar koji je sebi umislio da zna nešto o povijesti." Žarko PuhovskiZanimljivo je da se sve to odigralo pošto je saznao da sam napisao odgovor na njegovu knjigu "Holokaust u Zagrebu" u kojoj je mene matematičara svrstao u revizioniste hrvatske povijesti. I dao mi najviše prostora poslije akademika Franje Tuđmana!

Ali, zanimljivije je što Goldstein, na razini malenog djeteta, tvrdi da ako ga „gadiš i vrijeđaš", tj. ako komentiraš njegove tekstove onda si antisemit i to takav da te treba kazneno goniti. Zanimljiv bi bio taj zakonski članak s takvom definicijom antisemitizma, zar ne? Zato sam sigurno zaslužio kazneno gonjenje kada sam u ironičnom pismu Predsjedniku i Predsjedništvu HAZU podrugljivo komentirao njegovu tvrdnju kako su se četnici svetili Hrvatima zbog ustaškog genocida u NDH, a kao primjer je uzeo četničke zločine u okolici Mostara pet dana nakon proglašenja NDH.

Možda je g. Jergoviću potrebno biti vrhunski povjesničar da bi se netko smio izrugati ovakvoj bedastoći, ali akademici su očito više vjerovali matematičaru, pa je Goldstein zabilježen u povijesti HAZU-a kao najslabiji kandidat o kome se ikada glasovalo na izbornim skupštinama (za je bilo 34 akademika od 105 nazočnih). Ali, ako je vjerovati podnaslovu Jergovićeva teksta, zapravo nije glupost ta tvrdnja o osveti petog dana od uspostave NDH, zbog genocida u toj državi i tvrdnje povjesničara kako takvih smiješnih i glupavih interpretacija u Goldsteinovim djelima ima mnogo.

Ali u pravu su u Jutarnjem listu. Takve priglupe tvrdnje u Goldsteinovim djelima ne mogu biti razlog da ga se ne izabere u HAZU. Što ih ima više, tim više zaslužuje biti akademikom, zar ne?

Kažimo otvoreno ono što akademici ne smiju izreći, a iskazat će web komentatori:

Tu se doista radi o antisemitizmu, zar ne?

Prije izborne skupštine ironično ste izrazili zadovoljstvo što će u HAZU napokon ući povjesničar (dr. Ivo Goldstein) koji je postao slavan dokazujući genocidnost hrvatskoga naroda. Gdje je dr. Goldstein iznio tezu o genocidnosti hrvatskog naroda?

Zapravo, kada sam razmišljao o GoldsteinovomOluja"egzaktnom dokazu o genocidnosti hrvatskog naroda" i o glupavom primjeru koji trebam uzeti iz neke njegove knjige, koja je trebala biti osnova za njegov izbor, razmišljao sam o njegovom dovođenju u vezu "Oluje" i "genocidnosti hrvatskog naroda".

Na to je sjajno ukazao prof. Vladimir Mrkoci u istoj Goldsteinovoj knjizi Croatia: A History. Dakle, Mrkoci konstatira kako na str. 254. Goldstein tvrdi:

"Hrvatska je opet bila ozbiljno kritizirana od međunarodne zajednice, i pokazalo se da su problematične srpske tužbe zbog genocidnosti Hrvata imale temelja."

Prof. Mrkoci to komentira ovako:

"Poslije Oluje Krestićeva tvrdnja o genocidnosti Hrvata za Goldsteina više nije 'problematična' već ima 'temelje' i to više nije samo Krestićeva već, Krestić-Goldsteinova teza."

U neposlanom pismu-čestitki Predsjedniku i Predsjednišvu HAZU to sam komentirao ovako:

"Usporedimo ovo s jednim drugim povezivanjem "Oluje" s pojmom genocida.

Bivši američki vojni ataše u Republici Hrvatskoj i poznati obavještajac Ivan Šarac i član kuće slavnih američkih obavještajaca u intervjuu objavljenom u "Hrvatskom listu" br. 361 od 25. 8. 2011. Kaže:

"Općepoznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Slavko GoldsteinBosni jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu."

I dok naš kandidat sjajno povezuje "Oluju" s "genocidnošću hrvatskog naroda", vidite kako je ovom američkom obavještajcu genocid ako netko poslije Srebrenice hoće pobiti još nekih stotinjak tisuća muslimana.

Ali to nas ne treba čuditi takvo neprihvatljivo mišljenje jer je on očito hrvatskog podrijetla.

Zato je mnogo značajnije za nas vidjeti kako je ovo Goldsteinovo povezivanje genocidnosti hrvatskog naroda s "Olujom" mnogo naprednije nego i kod nekih poznatih Srba. Tako jedan veoma poznati Srbin kaže:

"Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (...) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus.Slobodan MiloševićSada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!"

Znate li tko je ovo rekao?

Slobodan Milošević na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Vidite koliko je izuzetno dostignuće našeg kandidata koji je uspio povezati genocidnost "Doprinos" obiteljiKako sam tijekom izbornog postupka bio i vani, nisam siguran na što misle u Slobodnoj Dalmaciji. Znam jedino kako je u jednoj emisiji na HTV poslije Izborne skupštine Goldsteinov neizbor doveden u vezu s ogromnim doprinosom njegove obitelji u odluci Sabora oko komemoracije u Bleiburguhrvatskog naroda s "Olujom", a čak ni Miloševiću to nije palo na pamet!"

Nekoliko tjedana nakon izborne skupštine u Slobodnoj je Dalmaciji objavljen razgovor s dr. Goldsteinom, u čijem je uvodu iznesena konstatacija kako je „nedavni neizbor dr. Ive Goldsteina u HAZU, prethodno urešen politikantskim optužbama za 'znanstveno antihrvatstvo' i sumnjama u etičke kriterije pri glasovanju, ostavio je javnosti prilično gorak okus i produbio natražnjački image ove kontroverzne institucije". Vaš komentar?

Kako sam tijekom izbornog postupka bio i vani, nisam siguran na što misle u Slobodnoj Dalmaciji. Znam jedino kako je u jednoj emisiji na HTV poslije Izborne skupštine Goldsteinov neizbor doveden u vezu s ogromnim doprinosom njegove obitelji u odluci Sabora oko komemoracije u Bleiburgu. Možda misle da se "znanstveno antihrvatstvo" skriva u činjenici da ste u kratkom izvješću naveli i najnoviju knjigu koju je kandidat (budući veleposlanik) napisao sa svojim ocem (savjetnikom valjda i Predsjednika i Premijera) Jasenovac i Bleiburg nisu isto, pa je njegov stric uputio poznati zahtjev Saboru koji je na osnovu toga i donio spomenutu odluku? Zašto bi to bilo antihrvatstvo. Pa zar to nije mnogo bolje od onih vremena kada nismo smjeli ni znati za Bleiburg? Zar nije sjajno što nam, zahvaljujući ovoj obitelji, opet ne žele zabraniti da znamo? Pa to što netko tko nije Hrvat na takav način pomaže našem narodu nije izuzetno velikodušno? Toga su u RazreduBleiburgza društvene znanosti i sami bili svjesni, pa se u sažetku o kandidatu i napisali da se Goldsteina predlaže u HAZU i zbog "općenito javnog rada u Hrvatskoj i inozemstvu". Dakle, Prvi razred je doista učinio sve da ne dođe do katastrofalnog rezultata na glasovanju kada je Goldstein dobio najmanje glasova u povijesti Akademije (34 od 105, što je manje od jedne trećine) i tako ostao zapisan kao najslabiji kandidat o kome se odlučivalo na izbornim skupštinama (nezasluženo, zar ne?). Zato ne vidim bilo kakav razlog zašto bi se i na Prvi razred odnosilo ono o natražnjačkom image-u ove kontroverzne institucije kakva jest HAZU.

Tim prije, sam rezultat pokazuje kako je i potpuno ispravna sumnja koju navode u Slobodnoj Dalmaciji da se tu radilo i o etičkim kriterijima pri glasovanju, jer ovakva nezahvalnost koje je iskazala ta dvotrećinska većina je zastrašujuća. Zar oni ne vide koliko je veličanstveno to što nam iz te obitelji pokazuju kakve bi trebale biti naše uspomene, žele nam pisali pravopise, tumače nam povijest od antike do danas, A ti akademici se ponašaju tako.

Ne opravdava ih ni to što nisu sami u tome. Npr. pogledajte samo naslov: Josipa Rimac, gradonačelnica Knina: Gospodine Goldstein, jeste li vi odvjetnik pobunjenih hrvatskih Srba!? (HRSvijet, 31. svibnja 2012.). Ili tekst dr. sc. Damira Pešorde (Hrvatski list, 31. 5. 2012., HRSvijet, 1. lipnja 2012. ) u kome kaže: "HDZ bi također mogao puno postići na nedvosmislenoj osudi komunističkih zločina. Ako u međuvremenu Goldsteini i Ivin ne dokažu da takvo što uopće nije postojalo. U tom slučaju ništa, jer ne može uljuđena vlast ići protiv znanosti. U najgorem slučaju može se nešto učiniti protiv Žikina kola u Kumrovcu. Tako da ga se preimenuje u Jožino kolo. Kada se igra u Kumrovcu."

A što reći za Marka Curaća koji u Hrvatskom listu" od 31. svibnja 2012. povodom ukidanja Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika objavi tekst s naslovom: "Ministar neznalica ponizio akademike", pa se još u podnaslovu pita: "Može li Željko Jovanović opstati kaoHAZUministar ako ponižava i takve akademike kao što je Radoslav Katičić".

U tekstu Curać čak navodi i profesoricu hrvatskog jezika na osječkom Filozofskom fakultetu Sandu Ham, koja se usudi reći i slijedeće:

"Treba li naglasiti da je ministrov savjetnik za pravopisna pitanja (Slavko Goldstein) osoba koja je izdavač i koja je 2001., nakon ukidanja prvog Vijeća za normu, na tržište izbacila Anić-Silićev pravopis, unitaristički pravopis koji je javnost prepoznala kao preživjeli i odumrli odvjetak novosadskog pravopisa iz 1960."

Kolike li drskosti, autor se usuđuje usporediti nekakve akademike Katičića ("izjavio je u povodu odluke ministra da im nije odgovarao duh hrvatskog jezika koji su zagovarali, bio im je smetnja, pa su nas onda I raspustili.") i Ježića s jednim gorostasom hrvatske kulture i ministrovim savjetnikom za pravopisna pitanja. I takvi akademici su vjerojatno bili protiv savjetnikova sina, kada su vidjeli da je ovaj "član uredništva i suautor Hrvatskog enciklopedijskog rječnika". Taj rječnik je tiskan prije deset godina i nevjerojatno je kako su Katičić i Ježić mogli biti predsjednik i potpredsjednik Vijeća, a ne savjetnikov sin!

Doista, ne može biti dvojbe da je većina akademika kontroverzna i natražnjačka.

Davor Dijanović

 

 

Prilog: Četvrto pismo HAZU-u akademika Pečarića

Goldsteinova prijevara

Poštovane kolegice akademkinje,
poštovani kolege akademici!

Prije svega, ispričavam vam se što sam mnogima od vas dosađivao tražeći kopiju pisma prof. dr. Ive Goldsteina. Kao što je poznato, moje pismo poslano je Predsjedniku i Predsjedništvu naše Akademije 24. 4. 2012., a njegov odgovor Razredu za društvene znanosti 25. 4. 2012. Vjerujem da je većini od vas poznato i mišljenje u svezi s tim koje kruži u Akademiji:

Iz njega (Razred za društvene znanosti, J. P.), inače, odmah nakon njegovih sjednica i prije izborne skupštine, "cure" načelno tajne i povjerljive informacije: hitro ih se šalje kandidatu I. G., a pogoduje mu se i na skupštini.

Doista, nevjerojatno je kako je hitro dostavljeno moje pismo kandidatu, a njegov odgovor meni nije barem dan prije skupštine, kada je već odlučeno da se oba pisma tamo pročitaju. Kopiju pisma sam uspio tako dobiti tek mjesec dana nakon što je ono bilo u Akademiji.

Na taj način mi je onemogućeno da na samoj skupštini svoje izlaganje posvetim pitanju ZNANSTVENOG NEPOŠTENJA!

U Goldsteinovu pismu Razredu za društvene znanosti, koje je, nakon mog izlaganja, pročitano na Izbornoj skupštini prof. dr. sc. Ivo Goldstein tvrdi:

Akademik Pečarić tvrdi da Miroslav Brandt u memoarima "Život sa suvremenicima" navodi "neka moja slična dostignuća", ali Brandt mene u toj knjizi uopće ne spominje.

Zapravo, prof. dr. sc. Ivo Goldstein govori o mom navodnom znanstvenom nepoštenju, jer sam ja doista u svom pismu tvrdio to što on navodi, a što je navodno neistinito. Dapače, ne samo da sam to tvrdio već sam u bilješci napisao:

Profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina): To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljnjega znanstvenog razvitka.

Pitanje znanstvenog nepoštenja mora biti vrlo važno pitanje za Akademiju i zbilja je čudno što mi nije dana prilika na samoj skupštini da, uz potrebnu dokumentaciju, o tom pitanju mogu i govoriti. Neovisno o tome, vjerujem da je doista zanimljivo otkriti tko govori istinu, a tko neistinu. Tko je, kako kaže Brandt, pripravan na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, a tko nije.

A to doista nije teško, Dovoljno je pogledati tekst Osvrt na "povijesni osvrt" koji je napisao sam prof. dr. sc. Ivo Goldstein u Glasu Koncila br. 50 od 15. prosinca 2002. i usporediti s ovim što je pisao Razredu za društvene znanosti:

Bunjevac citira i ono što je o meni napisao Miroslav Brandt u svojoj knjizi »Život sa suvremenicima«. kako očigledno Brandtove memoare nije vidio, nego samo prenio od drugog autora (...), savjetujem Bunjevcu da ih pročita: u njima je Brandt oblatio cijelu hrvatsku historiografiju (...) kao daleko najmlađi, ponosan sam da se nalazim u takvom društvu. Brandtu, inače konvertitu tuđmanovskoga tipa, odgovorio je (...)

Dakle, Goldsteina uopće u toj knjizi prof. Brandt ne spominje, ali je Goldstein ponosan što ga je prof. Brandt u toj istoj knjizi svrstao u takvo društvo. Je li tu netko lud, ili ...

I bez rasprave o znanstvenom nepoštenju prof. dr. sc. Ivo Goldstein dobio je najmanje glasova u povijesti Akademije (34 od 105 nazočnih), jer je u Akademiji prepoznato da se o njemu teško može govoriti kao o izvrsnom znanstveniku. Međutim, pitanje koliko bi ih uopće dobio da su akademici znali kako ih je pokušao prevariti.

Zapravo, povijest se samo ponavlja. Zbog znanstvenog nepoštenja Ivo Goldstein nije mogao doktorirati u Zagrebu. Znanstveno nepoštenje mu nije pomoglo da postane akademikom.

akademik Josip Pečarić

P.S. Cijeli tekst Profesora Brandta za koji je prof. dr. sc. Ivo Goldstein prije deset godina znao da se odnosi na njega glasi:

Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984.) otvoreno je novo asistentsko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvati) odbijeno je. Napokon su SK i njegovi eksponenti na odsjeku nametnuli jednoga tek završenoga studenta veoma marljivog, ali i krajnje ambicioznog, a također štićenika glavne suradnice i miljenice prof. Šidaka, M. G. Uza sve to, ne imajući drugog izlaza, a moj se odlazak u mirovinu približavao, prihvatio sam i toga asistenta. Uskoro sam mu pomogao da dobije francuski stipendij na Ëcole pratique des hautes etudes en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa le Goffa, jednog od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem. Također, zadao sam mu temu za doktorsku raspravu i prije njegova odlaska na put mnogo puta sam mu objašnjavao probleme vezane za tu buduću raspravu. Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godinu dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomagao u prerađivanju njegova prelimarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja! To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljnjega znanstvenog razvitka"

U prilogu vam šaljem i kopiju Goldsteinova teksta iz Glasa Koncila, tako da se možete i sami uvjeriti je li on tada znao da se to odnosi na njega. Na vama je da ocijenite je li prof. dr. sc. Ivo Goldstein to mogao zaboraviti ili vas je htio prevariti.

Naravno, postoji i naivno opravdanje: prof. dr. sc. Ivo Goldstein nije bio precizan pa mu onu "mene" znaci "moje ime". Ali, to je na razini malenog djeteta, zar ne?

Prilog: tekst Ive Goldsteina iz Glasa Koncila objavljen 2002. godine

Osvrt na "povijesni osvrt"

U tri posljednja broja GK (46-48/2002) objavljivan je »povijesni osvrt« na knjigu »Holokaust u Zagrebu« koju smo napisali moj otac Slavko i ja. Ne računajući osobne uvrede i insinuacije kojima taj »povijesni osvrt« ne oskudijeva, autor Stipan Bunjevac potrošio je pune tri stranice vašega lista kako bi dokazao da sam pogriješio titulirajući Janka Šimraka »glavnim urednikom i ravnateljem 'Hrvatske straže'« te da sam tjednik i dnevnik »Hrvatska straža« bezrazložno optužio za antisemitizam.

U knjizi »Holokaust u Zagrebu« Janko Šimrak spominje se tek usput, u uvodnom dijelu u kojem se govori o »antisemitizmu tridesetih godina«, gdje tvrdim da je »u inače prilično odmjerenoj i uravnoteženoj crkvenoj hijerarhiji bilo i iznimaka, među njima svakako se ističe dr. Janko Šimrak... Šimrak je izokrenuo smisao papina poziva na toleranciju u enciklici 'Mit brennender Sorge' protumačivši da bi stranci u Hrvatskoj morali poštovati sredinu u kojoj žive, pri čemu se stranci - lako je zaključiti - odnosi na Židove«. Taj mi je citat poslužio da pokažem kako se i Šimrak mijenjao, jer je dvadesetih godina zagovarao katoličko jugoslavenstvo, tridesetih godina postao hrvatski nacionalist i slabo maskirani antisemit. No, po svemu sudeći baš je Šimrak bezuspješno intervenirao (vjerojatno u dogovoru s nadbiskupom Stepincem) kod Slavka Kvaternika da se ne donose rasni zakoni. Preko Narodne pomoći Šimrak je 1944. darovao milijun kuna antifašističkom pokretu. Novac je dostavio njegov nećak Ivan, također grkokatolički svećenik, koji se tada pridružio partizanima. Iste je godine Ivan stradao u ustaškoj zasjedi (vidi »Holokaust u Zagrebu«, str. 49, 50, 568).

Žao mi je što sam Šimraka netočno proglasio glavnim urednikom i ravnateljem »Hrvatske straže«, a on je bio samo ravnatelj. Oslonio sam se na don Luku Vincetića koji je u članku »Antisemitizam u hrvatskoj katoličkoj štampi do Drugoga svjetskog rata« u zborniku »Antisemitizam, holokaust, antifašizam« (Zagreb, 1996,54-64, cit. mj., str. 59) za »Hrvatsku stražu« napisao da je bila »pod uredništvom dr. Janka Šimraka«. Ustvari je prilično nebitno je li formalno bio urednik, glavni urednik ili ravnatelj »Hrvatske straže«, jer nema dvojbe da je Šimrakov utjecaj u tim listovima bio od-lučujući. I tadašnja ga je javnost doživljavala »nadahnjivačem« tih listova (»Nova riječ«, Zagreb 21. 4. 1938). Šimraka sam nastojao prikazati cjelovito, spominjući o njemu i ono što je po mojim kriterijima u njegovom djelovanju bilo loše i ono što je bilo dobro. Stoga je sasvim neosnovano kad mene Bunjevac optužuje za jednostranost, a drastično je jednostran upravo on, Bunjevac, i cijeli njegov »povijesni osvrt«. Tako naprimjer, Bunjevac prešućuje da je Šimrak darovao milijun kuna za antifašistički pokret, jer to vjerojatno Šimraku pripisuje u zlo (dok mu ja to pripisujem u dobro). Prešu-ćivanje podatka koji se ne čini »podobnim« glavno je obilježje jednostranosti Bunjevčeva »povijesnog osvrta«, pa tako kad Bunjevac spominje da su Šimrakovi nećaci bili ubijeni, on opet prešućuje da su Šimrakova nećaka Ivana (također svećenika) ubili ustaše (Petešić, »Katoličko svećenstvo«, 142), jer stigli smo, čini se, eto već dotle da je za neke autore i u nekim glasilima postalo naprosto »nepodobno« makar i spomenuti da su i ustaše počinili »poneki« zločin.

Bunjevac mi prigovara da nisam napisao kako je Šimrak skrivao neke Židove. Nažalost, nigdje nisam naišao na taj podatak, jer dosad, koliko mi je poznato, nije bio ni objavljen, pa mi je drago da sam to sada saznao. To ćemo sigurno uvrstiti u drugo hrvatsko i u englesko izdanje knjige »Holokaust u Zagrebu«, a već sam uvrstio u svoj članak na 40 kartica pod naslovom »Solidarität und Hilfe für die Juden in Kroatien« koji će se uskoro pojaviti u izdanju »Zentrum für Antisemitismus-Forschungen« u Berlinu u jednome zborniku o spašavanju Židova za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Evropi.

Sve što sam u arhivima tijekom trogodišnjeg istraživanja pronašao (uključujući i u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu) o tome kako je Katolička Crkva spašavala Židove objavljeno je u našoj knjizi, uključujući i sve podatke o takvom djelovanju nadbiskupa Stepinca. To je potvrđeno i u prikazima o našoj knjizi, uključujući i jedan od kritičkih prikaza Jure Krište u GK. Otkrio sam, što mi je posebno drago, da su židovska djeca pred deportacijama bila sklanjana u dječjim domovima uz samostane karmelićanki na Vrhovcu u Zagrebu i u Hrvatskom Leskovcu pokraj Zagreba. Međutim, to me kao istraživača i povjesničara, koji istinu ne nastoji prikazati jednostra-no ni pristrano već profesionalno i objektivno sa svih njenih aspekata, nije smjelo ni moglo spriječiti da citiram i antisemitske/antijudaističke tekstove kojih je bilo zaista obilno u katoličkoj štampi tridesetih godina prošloga stoljeća, pa mjestimično i u dnevnicima nadbiskupa Stepinca.

Što se tiče pisanja »Hrvatske straže«, i sam je Bunjevac citirao tekstove koji bi se mogli okarakterizirati kao antisemitski ili antiju- daistički. Najbolje je prenijeti ono što je o »Hrvatskoj straži« napisao don Luka Vincetić, koji je taj list svrstao među one u kojima ima i mnogo antisemitskih tekstova: »U tom dnevniku tekstovi su bili 'čas ovakvi, a čas onakvi' - već kako je to određena pragma tražila. U redakciji su radili novinari i suradnici s različitim pogledima na svijet, te se u novinama upravo drastično iskazivala razlika u mišljenjima...« (citirani tekst, str. 59 i 64). O tome u kojoj je mjeri »Hrvatska straža« bila antisemitski nastrojena, može, naprimjer, svjedočiti pisanje tjednika za godinu 1937. (a mogao sam uzeti i neku drugu godinu): u jednom tekstu podržavaju se Italija i Njemačka jer »ne trpe Židove ni komuniste ni podmuklu opasnu framasoneriju« (br. 17), napada se list »Smotra slavenske politike«, jer tobože piše u »jeftićevskom duhu, za staroka- tolike, Cifute i marksiste« (br. 27). Medijski i ideološki se protivnici proglašavaju »židovskom braćom« (br. 30). Slično kao i proustaški listovi »Nezavisnost« i »Mlada Hrvatska«, i »Hrvatska straža« ocjenjuje pisanje umjerenjačkih, građanskih novina »Nove riječi« i »Jutarnjeg lista« kao »žido- marksističku podvalu«, karakterističnu za »način borbežido-mark- sista« (br. 39). U članku »Zanimanja Židova u Beču« citira se izvjesnog dr. Grohausera koji konstatira »natprosječno sudjelovanje Židova u trgovini, odvjetništvu, bankarstvu, novinarstvu« itd., te se zaključuje kako »spomenuti pisac« naviješta »propast Beča i svakoga drugog grada, gdje ovi imaju sve u rukama, ako se prije tog tuđinskog ropstva ne otresemo« (br. 41).

Bunjevac citira i ono što je o meni napisao Miroslav Brandt u svojoj knjizi »Život sa suvremenicima«. Kako očigledno Brandtove memoare nije vidio, nego samo prenio od drugog autora (a meni vehementno prigovara da sam podatak o Šimraku preuzeo iz literature), savjetujem Bunjevcu da ih pročita: u njima je Brandt oblatio cijelu hrvatsku historiografiju - prvenstveno Jaroslava Šidaka kojega smatra glavnim zloduhom, pa Vasu Bogdanova, Mirjanu Gross, Nadu Klaić, Grgu Novaka, Petra Korunića. Neobjektivno, a ponegdje i ružno pisao je o Miroslavu Krleži, Marku Kostrenčiću, Vlasti Gotovac (supruzi Vlade koja je dobila »teroristički zadatak« da »harači među činovništvom«), Marinu Franičeviću, Joži Horvatu, Jakši Ravliću, Petru Šegedinu, Grgi Gamulinu (»ohol i umišljen«), Zvonimiru Berkoviću, Stipi Gunjači, Saši Verešu, Milanu Prelogu i drugima. Kao daleko najmlađi, ponosan sam da se nalazim u takvom društvu. Brandtu, inače konvertitu tuđmanovskoga tipa, odgovorio je Petar Korunić (»Radovi Zavoda za hrvatsku povijest« 29/ 1996) i citirajući dokumente dokazao da je Brandt često prezentirao događaje jednostrano, konfabulirao ili otvoreno lagao.

Na kraju, podsjetio bih na tekst »Sjećamo se: razmišljanje o Holokaustu« što ga je u ožujku 1998. godine iz vatikanske kancelarije objavilo svijetu Povjerenstvo za religijske odnose sa židovstvom Svete Stolice uz potpisanu suglasnost pape Ivana Pavla II. U tom dokumentu od 7 stranica prvo poglavlje govori o »dužnosti pamćenja«, drugo je naslovljeno »Čega se moramo sjećati«, a u trećem pod naslovom »Odnosi između Židova i kršćana« i četvrtom »Nacistički antisemitizam i Holokaust« priznaje se »(da smo) kao članovi Crkve odista obilježeni (u odnosu na antijudaizam i holokaust) kako grijesima tako i zaslugama sve njezine djece« pa zato »taj teški teret na savjesti njihove braće i sestara u doba prošloga svjetskoga rata treba kršćanima biti poziv na pokajanje«.

Za Stipana Bunjevca taj dokument kao da ne postoji. U tri nastavka »Glasa Koncila« on metodom jednostranosti uzalud dokazuje da »Hrvatska straža« i dr. Janko Šimrak u spornome razdoblju nisu bili antisemitski (antijudaistički) nastrojeni, ali nigdje nijednom riječi ne spominje i smišljeno prešućuje antisemitizam (antijudaizam) u većini hrvatskih katoličkih glasila. I sljedstveno tome, ne izražava ni riječi nelagode ni žaljenja zbog te nedvojbene činjenice. Nažalost, kao da je slično zaboravan i »Glas Koncila«. U svom broju od 29. ožujka 1998. opširno je i korektno prenio bitne dijelove iz vatikanskog spisa »Sjećamo se: razmišljanje o holokaustu«. Međutim, unatrag godinu dana objavio je dvadesetak tekstova o našoj knjizi »Holokaust u Zagrebu«. Središnja tema knjige jest mučeničko stradanje 9000 Zagrepčana koji su svirepo ubijeni samo zato što su bili Židovi. U tekstovima u GK ima svega i svačega, argumentirane i neargumentirane kritike, selektivnog manipuliranja podacima i direktnih krivotvorina, insinuacija i osobnih uvreda (čak i u redakcijskim naslovima), ali nema nijedne jedine riječi o tome koja je središnja tema knjiga niti žaljenja zbog užasne smrti 9000 nedužnih sugrađana.

Ivo Goldstein
Glas Koncila

Sub, 25-09-2021, 14:55:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.