Europa kao "neuzvraćena ljubav"

 

Europa je ljubav, često neuzvraćena, male Hrvatske koja je, stoljećima krvareći na periferiji, tražila potporu i nadahnuće u materijalnom i duhovnom bogatstvu kontinentalne matice. Zato pitanje članstva u Europskoj uniji, uz uobičajenu pozadinu materijalnih i geostrateških interesa, od samoga početka uključuje i staru, euduboko emocionalnu komponentu, u novije vrijeme javno iskazanu isticanjem modrih zastava sa zvjezdanim krugom na hrvatskim državnim zgradama, i to već od trenutka prihvaćanja hrvatske kandidature.

Dapače, vijorenje zastava druge, i još neprimjenjive, vrsti jurisdikcije nad teritorijem i imovinom Republike Hrvatske i njenih građana u određenom je smislu saželo problematiku načina na koji se pokušavamo uklopiti u europsku zajednicu. Možda se prividom već ostvarene pripadnosti Uniji pokušalo zaraditi poneki politički bod, ili barem uliti nadu o brzom ulasku, polazeći od već spomenutih povijesno nakupljenih emocija. Već sama takva mogućnost ukazuje na jedan od trajnih hendikepa naše vanjske politike: Svaka ozbiljna, a pogotovo mala zemlja zna ili s vremenom iskusi da tu politiku mora držati van dometa unutarnjepolitičkih prepucavanja – a da se naročito diplomacija, koja politiku provodi, u najvećoj mogućoj mjeri mora osloboditi upravo emocija!

Nedorečenosti i fame odnosa s EU

No preuranjeno europsko plavetnilo na državnim zgradama upravo paradigmatski ilustrira i jedan dublji problem. Svojedobno je hrvatskoj vanjskoj politici kao glavni cilj definiran ulazak u Europsku uniju i euroatlantske integracije, uz dodatnu kvalifikaciju da taj cilj nema alternative. Za svaku iskusniju diplomaciju bilo bi gotovo nepojmljivo dobiti zadaću da ostvari jedan tako specifičan cilj, koliko god popularan, a da pri tome nema mogućnosti da barem taktički manevrira s rezervnim rješenjima, tzv. Politika pritisakaU hrvatskom slučaju nije bilo političke zrelosti za primjenu takve elementarne pregovaračke taktike. Sve nam je iskustvo govorilo da ćemo kao mala zemlja biti izloženi pritiscima velikog bloka, odnosno nekih interesa koji u njemu imaju velik utjecaj, ali da nam međunarodno pravo i geostrateški položaj ipak, kao suverenoj zemlji, daju određenu autonomnost i pružaju neke adute u pregovaranjufall-back pozicijama, manje poželjnima ali korisnima ako pregovarački zahtjevi protivne strane budu neprihvatljivi.

U hrvatskom slučaju nije bilo političke zrelosti za primjenu takve elementarne pregovaračke taktike. Sve nam je iskustvo govorilo da ćemo kao mala zemlja biti izloženi pritiscima velikog bloka, odnosno nekih interesa koji u njemu imaju velik utjecaj, ali da nam međunarodno pravo i geostrateški položaj ipak, kao suverenoj zemlji, daju određenu autonomnost i pružaju neke adute u pregovaranju. U javnosti je, međutim, pokrenuta lavina tvrdnji kako je prakticiranje vanjske politike na osnovama suverenosti država beznadno zastarjelo.

Zamjenom teza, u nas tako omiljenom debatnom tehnikom, davalo se naslutiti da su EU države već prijenosom manjeg dijela svojih suverenih prava na Uniju zapravo cijeli koncept suverenosti bacile u ropotarnicu povijesti. Ta potpuno ishitrena tvrdnja kod nas se uporno ponavlja ili posredno nabacuje kao nešto što se razumije samo po sebi. U još smjelijim špekulacijama išlo se i dalje. Tvrdilo se kako se u doba globalizacijskih i integracijskih kretanja te posvemašnje dominacije tržišne logike pojam suverenosti i inače svodi na suverenost građana, čija ljudska i druga prava u krajnjoj liniji potpadaju pod ingerenciju međunarodnih odnosno integrativnih tijela. U vrijeme kada svakodnevno svjedočimo koliko je važna odgovornost nacionalne države, cijela jedna maštovita, nazovistručna i medijska bulumenta u nas je stvarala famu da je nacionalna država passe.

Gotovo karikaturalno izvrnutim i uporno ponavljanim tvrdnjama nametali su se, kao u nekim ranijim vremenima, umjetni kriteriji političke korektnosti i samocenzure pomoću kojih se u hrvatsku javnost sustavno unose i jačaju elementi dezorijentacije, nesigurnosti, malodušja i defetizma. Rukom o ruku s tvrdnjom da je nacionalna država stvar prošlosti uvelike se trapila i tvrdnja kako ni hrvatski građani – isti oni koji su u novije doba izborili neovisnost pod najtežim mogućim uvjetima, a u stranom svijetu se iskazuju kao sposobni i inventivni ljudi – nisu kadri sami osmisliti i provesti ključne promjene bez kojih nema društvenog boljitka, nego da je to navodno moguće tek uz stranu „batinu i mrkvu".

Pri tome se prešućivalo da su sociološka iskustva i praksa prevladavanja nerazvijenosti – jer o tome se radi! – u Grčkamnogim zemljama uvjerljivo pokazala da razvitak u prvom redu mora biti rezultat odlučnosti i upornog zalaganja onih ljudi kojima su promjene potrebne. Bez svijesti o nužnosti promjena i preuzimanju vlastite odgovornosti za njihovu provedbu, uvezena brda propisa i rješenja mogu u bitnome opstati tek kao brda papira, dok navike i modus operandi ostaju isti (kao što to jasno pokazuje recentni primjer Grčke i nekih drugih zemalja). Ukratko, preuzimanje mnogih pravila i sustava razvijene Europe može uvelike pomoći u izgradnji novoga gospodarskog i društvenog modela, ali ne može biti primarni pokretač promjena. Nažalost, medijski Gleichschaltung širokih razmjera usmjerava političku retoriku u drugom pravcu i pothranjuje latentno prisutnu nadu u deus ex machina, neki čarobni štapić čiji će nas dodir preko noći smjestiti u društvo blagostanja.

Umjesto da u središtu pozornosti budu ideje i konkretni prijedlozi vlastitih inicijativa koje nas mogu izvući iz duboke krize, javnosti se sa svih strana političkog spektra već godinama nude prividi rješenja u kojima navodni imanentni ulazak u EU često funkcionira kao zajednički nazivnik. U znaku brzopotezne primjene europskih standarda i pravila često se zlorabi argument navodne „europeizacije" čak i na područjima gdje EU nema zajedničke prakse ili središnjih ingerencija. U situaciji u kojoj realne procjene pokazuju da nije nimalo sigurno da će Republika Hrvatska u EU-proračunu figurirati kao neto-primatelj, podgrijavaju se očekivanja milijardi eura koja će godišnje stajati na raspolaganju hrvatskom gospodarstvu.

Igre na margini dubljeg problema

Prerano izvješene modre zastave Unije na hrvatskim državnim institucijama nisu, dakle, samo znak protokolarne eunepromišljenosti, nego i izraz daleko ozbiljnije slabosti: Politička elita je u pripadnosti Europi prepoznala temu koja omogućuje eskiviranje pune odgovornosti za razvitak zemlje i podgrijavanje lažne nade kako će netko drugi, a ne mi sami, okrenuti stvari na bolje.Europske zastavePrerano izvješene modre zastave Unije na hrvatskim državnim institucijama nisu, dakle, samo znak protokolarne nepromišljenosti, nego i izraz daleko ozbiljnije slabosti: Politička elita je u pripadnosti Europi prepoznala temu koja omogućuje eskiviranje pune odgovornosti za razvitak zemlje i podgrijavanje lažne nade kako će netko drugi, a ne mi sami, okrenuti stvari na bolje Predstojeće potpisivanje Ugovora o članstvu Hrvatske u EU, a pritom i određena nesigurnost oko rezultata referenduma, predstavlja zato povijesni trenutak u kome treba maksimalno realno sagledati naše dosadašnje odnose s Unijom, uočiti uzroke njenog često vrlo rezerviranog stajališta spram Hrvatske i zacrtati perspektive razvitka u novim uvjetima.

Takvih je pokušaja kod nas do sada bilo vrlo malo. Ono što bi se u jednoj uhodanoj europskoj demokraciji smatralo legitimnom raspravom o vlastitim interesima, u hrvatskoj se javnosti i medijima često uopće nije spominjalo. Stvaralo se okružje u kome nijedna cijena, bez obzira na njene dugoročne učinke, nije bila previsoka da bi se malu Hrvatsku čim prije uklopilo u integracijska kretanja, kojima su se pripisivala gotovo čudotvorna svojstva. Umjesto suštinskih rasprava o našim slabostima i mogućnostima, podgrijavana su puno jednostavnija i izrazito špekulantska nagađanja o raznim „sudbinskim" datumima ulaska. Čak se ni u ovom trenutku ne uviđa da smo u tom pogledu još uvijek u sferi nagađanja. Tako se početkom jeseni 2011. računa da će nam trebati nepune dvije godine da konačno uhvatimo za rep onu varljivu fata morganu članstva koja nam je bila najavljivana već za 2007. godinu.

Okončanje tzv. tehničkih pregovora o pristupanju i potpis samoga ugovora krajem 2011. tek otvaraju, uz uvjet pozitivnog ishoda referenduma, proces ratifikacije koji bi, s obzirom na dosadašnja iskustva, mogao biti složeniji od procedure u drugim slučajevima. Primjera radi, gotovo tri i pol godine duga ratifikacijska trakavica Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastala je u samoj završnici uvjetovanjem Italije da Hrvatska odustane od primjene vlastite verzije gospodarskog pojasa (Zerp) na Jadranu. A taj morski pojas je čvrsto utemeljen na međunarodnom pravu koje se na istaknutom mjestu Sporazuma navodi kao temelj suradnje. U konačnom Ugovoru o pridruživanju to se odustajanje – svojedobno označeno kao privremeno – de facto tretira kao trajni poklon Hrvatske Uniji.

Nije nimalo slučajno da su diplomatski predstavnici susjedne nam Slovenije prilikom pregovora o konačnom tekstu Arbitražnog sporazuma oko granice vrlo uporno inzistirali da arbitražni postupak – u koji je u zadnjoj fazi eksplicitno zerpugrađena i mogućnost međusobnog vanposredničkog dogovora – započne odmah nakon potpisivanja sada aktualnog Ugovora o pridruživanju, a ne tek nakon što on stupi na snagu. Drugim riječima, želi se i opet zadržati mogućnost da se ratificiranje multilateralnog ugovora uvjetuje ispunjenjem bilateralnih zahtjeva, pa i pored dogovorenog međunarodnog posredništva.

U oba spomenuta slučaja hrvatska je politika, a preko nje i diplomacija, bila izložena podmuklim pritiscima nekih domaćih glasova koji su smatrali da se zahtjevima suprotne strane treba odmah i bespogovorno udovoljiti ma koliko oni bili protivni međunarodnom pravu i uzusima. Tako na primjer bivši visoki jugoslavenski diplomat, a sada uvaženi sveučilišni profesor, tvrdi – a valjda tako podučava i studente politologije – da smo, držeći se neko vrijeme međunarodnog prava u pitanju Zerpa, samo gubili tempo pristupanja, a radilo se, eto, o stvarima „koje će ionako preći u ingerenciju Unije".

No neutemeljenost samog argumenta tek je mali detalj u odnosu na ostale fantazmagorije kojima već dulje vrijeme hrani hrvatsku javnost. Nevjerojatnim izvrtanjima i povijesnim neistinama odnos EU s Hrvatskom se opisuje kao neprekinuta serija dobrohotnih približavanja Unije koje su samo hrvatska politička glupost i zločinačko ponašanje u brojnim odlučnim trenutcima spriječili da omogući zemlji prihod od 20, a možda i 30 milijardi eura!1S jedne strane ponor, a s druge – simsalabim – evo u tren oka još jednog čarobnog štapića! Objektivniji promatrači neprestanih hrvatskih napora da se Poseban slučajOd početnog „kažnjavanja" za operacije Bljesak i Oluja, preko regionalnih i drugih uvjetovanja ugrađenih u Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, pa prilično nevoljkog prihvaćanja hrvatske kandidature i uvođenja posve novog, iznimno složenog i detaljno razrađenog pregovaračkog mehanizma do uvjetovanja, čiji su zahtjevi ponekad bili i fizički neprovedivi, na Hrvatsku su se primjenjivali pregovarački model i pristup koji su izrazito odudarali od dotadašnjih uzusapoboljšaju odnosi s EZ/EU imali su mnogo puta razloga da se podsjete na zapažanje nekih američkih obožavatelja dugih Wagnerovih opera: It ain't over till the fat lady sings. U hrvatskom slučaju vremešna se dama već od samoga početka skanjivala zapjevati prema zahtjevima ranije uhodane partiture već je u njoj tražila mnoge preinake i dodatke, a povremeno i ovacije galerije prije nastupa.

Od samoga početka stvaranja neovisne Hrvatske, od borbe za međunarodno priznanje i akcija sredinom 90-ih godina kojima se sav državni teritorij vratio pod kontrolu suverene vlasti, te tijekom raznih procesa regionalne stabilizacije koji [1] su slijedili, bili smo svjedoci uglavnom suzdržanog, nerijetko kritičkog, vrlo zahtjevnog, a povremeno i ultimativnog odnosa Unije prema našoj zemlji.

Posebna pravila za Hrvatsku

Od početnog „kažnjavanja" za operacije Bljesak i Oluja, preko regionalnih i drugih uvjetovanja ugrađenih u Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, pa prilično nevoljkog prihvaćanja hrvatske kandidature i uvođenja posve novog, iznimno složenog i detaljno razrađenog pregovaračkog mehanizma do uvjetovanja, čiji su zahtjevi ponekad bili i fizički neprovedivi, na Hrvatsku su se primjenjivali pregovarački model i pristup koji su izrazito odudarali od dotadašnjih uzusa. Dovoljno je podsjetiti na činjenicu da je u našem slučaju jedna međunarodna asocijacija razgovore s jednom suverenom zemljom opetovano uvjetovala mišljenjima jednog tužiteljstva koje je (već zbog vrlo ograničenih vlastitih sredstava) od samoga početka svoga postojanja predmetom različitih obavještajnih igara.

Značajne razlike između hrvatskih pretpristupnih pregovora i onih ranijih javno su se tumačile na dva različita ali komplementarna načina, koji oba ukazuju na posebnost hrvatskog slučaja. Jedno je takvo javno tumačenje bilo da je europsku javnost, zasićenu procesom širenja, bilo potrebno uvjeriti da se u Uniju ne će ugraditi slabosti i propusti koji su promakli tijekom ranijih pristupnih pregovora. Opći pristupni kriteriji definirani su već 1993. u Kopenhagenu i dopunjeni 1995. u Madridu. Da je Hrvatska bila pripuštena (kako je tražila, a tadašnji povjerenik za proširenje Verheugen podržao još krajem 90-ih godina) skupini desetorice (EU10), primljene 2004., ona bi se po svom općem profilu gospodarske i civilizacijske razvijenosti vjerojatno našla negdje u sredini skupine.Oluja

Usporedba razvijenosti bi naravno bila još povoljnija u odnosu na Bugarsku i Rumunjsku koje su primljene 2007. Vrlo detaljna i dalekosežna uvjetovanja su konkretno oblikovana tek u odnosu na Hrvatsku, s kojom su rekordno dugi pregovori počeli sredinom 2005., dakle više od godine i pol prije primanja balkanskog dvojca! Teško je, dakle, izbjeći zaključak da je pooštrenje stvarno imalo sasvim specifičnu adresu, što međutim nije smetalo domaće apologete različitih pritisaka na Hrvatsku da prijetvorno tvrde kako napredovanje prema članstvu isključivo ovisi o samoj Hrvatskoj: „Pravila su jednaka za sve."

Drugo javno tumačenje, uglavnom usmjereno na regiju, bilo je bliže stvarnim razlozima mlakog odnosa spram ulaznih ambicija Hrvatske, a ono još izrazitije demantira postavku da su pravila jednaka za sve. Jedan dio EU članica je pitanje regionalne stabilnosti Jugoistočne Europe/Zapadnog Balkana želio rješavati u paketu. Kao relativno razvijena zemlja (unutar tako zadanog okvira), Hrvatska se pritom pojavljuje kao zahvalna poluga i primjer ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Osim toga, apsolutna ("bezalternativna") usmjerenost zemlje na pristupanje omogućila je Uniji da pristupnom procesu, pomalo ironično nazivanom „pregovori", dade izrazit karakter ispunjavanja mnogobrojnih i detaljnih uvjeta, a ne, barem ne u svojim najvažnijim dijelovima, razmjene argumenata u klasičnom smislu riječi. Ti su uvjeti u prvom redu nastali kao izraz političkih prosudbi u određenom trenutku i spram određenog kandidata, a ne kao nekakva u kamenu uklesana lista zahtjeva spram svih (budućih) kandidata, kako se to opisivalo hrvatskoj javnosti.

Drugim riječima, u svom pristupu razgovorima s Hrvatskom Unija promovira vlastite interese, pokušava riješiti probleme vlastite kohezije i djelovati u okviru vlastitih percepcija regionalnih odnosa i prilika. Ništa se drugo nije moglo ni očekivati u uvjetima velike pregovaračke asimetrije između velikog bloka i male zemlje-kandidata, koju je Hrvatska još dodatno povećala Kosor i Pahorodričući se zaštite općeg međunarodnog prava i svojih geostrateških posebnosti. Mali kandidat morao je u tako postavljenoj pregovaračkoj igri hladno računati s vjerojatnošću da će svoj pristup većem tržištu morati skupo platiti, a da će mnoge probleme, ključne za svoj razvitak, uglavnom morati rješavati sam.

Visoka cijena strateških propusta i tajnovitosti Daleko od medijske i stručne pozornosti, to se tijekom pristupnih pregovora stvarno i dogodilo. Hrvatska je posljednjih godina profitirala na uvođenju određenih tržišnih i pravnih standarda i sustava razvijenoga svijeta te uvježbavanju nadgledanja njihove primjene. Bio je to jedan od načina da se odškrinu vrata zanimljivih i zahtjevnih tržišta. Postoji, međutim, i naličje te pozitivne slike. Već spomenutim odricanjem od postavki međunarodnog prava i geostrateških aduta uvelike smo se u međunarodnoj zajednici projicirali kao nepostojan igrač koga već i relativno blagi pritisci navode na bitne promjene ili radikalnu reviziju stajališta. U kontinuumu diplomatske prakse to je velika hipoteka, a hrvatska je politika već od samoga početka pokazala da ne shvaća potrebu da pregovaračka taktika počiva na promišljenoj strateškoj viziji.

Nakon što je lansirana teza da je uključivanje u EU-članstvo najviši cilj vanjske politike kome nema alternative, država je npr. već tijekom pregovora o prvom aktu o približavanju Uniji, Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, značajno umanjila vrijednost svoga najvrednijeg geostrateškog dobra – pozicije i resursa Jadrana (ubrzano otvaranje kupnje zemljišta građanima EU godinama prije samog članstva Hrvatske u Uniji, zatim rasprave sa Slovenijom o „dimnjaku" prema Primjer mlijekaSamo se u okružju neinformirane javnosti moglo dogoditi da, na primjer, hrvatska država 2004. godine pokrene velik operativni program postizanja samodostatne domaće proizvodnje mlijeka (za koju imamo izvanredne prirodne uvjete i tradiciju), a da pet godina kasnije u Bruxellesu pristane na kvotu toga proizvoda dnevne potrošnje koja je – samo polovica ranije ciljane!otvorenom moru, Zerp itd.). Oslanjajući se na prosudbu o brzopoteznoj ratifikaciji toga Sporazuma – govorilo se tada o godinu dana umjesto stvarnih gotovo tri i pol godine – Hrvatska se požurila sklopiti s EU još i Privremeni sporazum kojim se prijevremeno odrekla značajnog dijela carine na uvoz iz Unije i tako pojeftinjenjem uvozne robe dodatno pogoršala svoj ionako veliki vanjskotrgovinski deficit.

Na dodatni dokaz kratkovidnosti takvog izračuna nije trebalo dugo čekati: Italija je kao vodeći izvoznik na hrvatsko tržište najviše profitirala od smanjenja carina ali je to nije smetalo da upravo ona počeka s ratifikacijom Sporazuma do posljednje minute, da bi zatim zaustavila cijeli proces ucjenom da Hrvatska najprije odustane od primjene Zerpa na jadransko ribarstvo u kome talijanski ribari – i to samo na području mora i podmorja na koje Hrvatska prema međunarodnom pravu ima isključivu jurisdikciju i suverena prava – ostvaruju dohodak od nekih 300 milijuna eura godišnje. I u kasnijim pristupnim pregovorima bile su na raznim područjima zamjetne velike nekonzistentnosti u definiranju i provedbi strateških hrvatskih interesa. Tijek pregovora po pojedinim poglavljima prikrivao se, kako je kod nas na žalost uobičajeno, neusporedivo većom tajnovitošću nego što je to bio slučaj u ranijim pristupnim pregovorima, a rezultate pregovora se na pojedinim stručnim skupovima najčešće spominjalo onako uzgred, kad je sve bilo gotovo i rješenja već dogovorena.

Samo se u okružju neinformirane javnosti moglo dogoditi da, na primjer, hrvatska država 2004. godine pokrene velik operativni program postizanja samodostatne domaće proizvodnje mlijeka (za koju imamo izvanredne prirodne uvjete i tradiciju), a da pet godina kasnije u Bruxellesu pristane na kvotu toga proizvoda dnevne potrošnje koja je – samo polovica ranije ciljane! Od samoga početka kandidature bilo je jasno, iako je ostalo gotovo potpuno neraspravljeno u hrvatskoj javnosti, da ulazak u veću zajednicu za sobom povlači i prihvaćanje pravila zaštite toga tržišta spram vanjskih konkurenata koja su često u interesu velikih zemalja. Prihvatili smo bez većih rasprava i rješenja koja se u tranzicijskim prilikama barem djelomično doimaju kao izraz ezoteričnih preokupacija razvijenoga i bogatoga svijeta. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Unija asocijacija koja se u globalnoj tržišnoj konkurenciji ne povodi uvijek visokim načelima koja inače propovijeda i da joj nije strano da npr. pribjegne minucioznim definicijama fizičkih karakteristika voća poput banana, kojima Unija olakšava uvoz iz bivših afričkih kolonija pojedinih svojih članova na uštrb uvoza iz Srednje ili Južne Amerike.

Ne može se naravno zaboraviti ni ključna razlika između dioptrije Europske komisije i kandidata s kojima pregovara. Komisiji je tako bilo mnogo važnije rasplesti pitanje tzv. nelojalne izvozne konkurencije hrvatskih brodogradilišta nego razmišljati obrodogradnja zbrinjavanju njihove prekomjerne radne snage ili – još daleko važnije – inzistirati na brzoj reformi glomazne, neučinkovite i često nestručne javne uprave, koja je jedan od ključnih problema hrvatske nerazvijenosti. Unija nije, niti želi biti, brižna skrbnica blagostanja svekolike svoje dječice. Europska komisija pokušava doduše širiti i jačati svoje ingerencije na najraznoraznijim područjima, ali se to odražava više na veličini njene administracije nego u konkretnim rezultatima. U biti, svaka zemlja i dalje leži kako si prostre – a ako joj pristup velikom tržištu i nekim zajedničkim pravilima u tome pomogne, tim bolje.

U Hrvatskoj, naučenoj na crno-bijeli obrazac javnih rasprava, uopće nisu ni spomenuti sekundarni učinci grozničavog usvajanja i mehaničke primjene velikog broja tzv. stečevina, koje ne počivaju na narodnoj svijesti, izgrađenoj u širokim demokratskim raspravama. Zakonodavno-upravni juriš, kojim se u nas provodi sve pa i pristup Europi, sasvim sigurno jača ulogu hipertrofiranih birokratskih struktura u javnom sektoru, a u ovom konkretnom slučaju još i podržava dominantne vrijednosne zasade onog dijela društvene pseudoelite koja promjene, inovacije, pa čak i pravne pravorijeke potpuno nekritički očekuje – izvana.

Ukratko, odnosi Hrvatske s Unijom u mnogo čemu su obilježeni slabostima i neiskustvom mlade države koja sada plaća ceh. U pojedinim je dijelovima pristupanja plaćena doista visoka cijena da bi Europa konačno počela u Hrvatskoj prepoznavati jednu po svojem smještaju i afinitetima sredozemnu i srednjoeuropsku zemlju. No, tu smo gdje smo. Sada, uoči referenduma o Ugovoru o pristupanju Hrvatske EU, treba stvari postaviti na svoje mjesto, uvidjeti vlastite slabosti te iza brojnih loših pa i bolnih iskustava u proteklom razdoblju prepoznati potencijal mogućih promjena. Kod drugih, a još više kod nas samih. Danas su hrvatske mogućnosti izbora uvelike ograničene već samom činjenicom da je Hrvatska od početka isključila druge nebalkanske opcije kao alternative pristupanja EU i da se nije, ne samo na riječima nego i djelima, strateški opredijelila za visok gospodarski rast kao platformu koja bi takvim opcijama davala određenu dozu vjerodostojnosti i stabilnosti. Dakle, gdje smo sada s Unijom?

Stvarna pozadina Unijine politike

Za početak, treba jasno prepoznati stvarne uzroke dosadašnje Unijine politike. Jesmo li osuđeni na trajno iskušavanje nekih posebnih kriterija, odnosno hoćemo li morati, kako se nedavno zapitala poznata politologinja, baš uvijek puzati Zapadni Balkanpred europskim birokratima, iskazujući pritom gotovo kolonijalni mentalitet?[2] Iza prividnog sklada politike EU spram jugoistoka Europe često su se krile značajne razlike između pojedinih njenih utjecajnih članica. Neki od europskih aktera su vidjeli Hrvatsku kao normalan dio Unije i stavljali naglasak na mogućnost da se njeno ispunjavanje preuzetih obveza koristi kao pozitivan primjer potencijalnim kandidatima u regiji pa da oni budu primani u članstvo već prema postignutom stupnju razvitka. To je bila linija koju je, više ili manje otvoreno, zastupala Njemačka a uglavnom i Francuska. Druge zemlje, u prvom redu Velika Britanija, su zagovarale koncepciju zajedničkih rješenja preko institucionalnog povezivanja i integriranja regije, što je zapravo bio pokušaj povratka na politiku status quo-a iz kraja 80-ih godina, čija je neučinkovitost svojedobno i otvorila put miloševićevskoj agresiji.

U procesu stabilizacije i pridruživanja koji je uzeo maha početkom novog stoljeća ta je struja posebno inzistirala na kolektivnim regionalnim rješenjima, pri čemu se znalo otići čak tako daleko da se probno lansirala ideja kako bi ex-Yu zemlje (minus Slovenija plus Albanija) – dakle novokomponirani Zapadni Balkan – mogle biti zajednički predstavljane u Bruxellesu. Zapadni BalkanU procesu stabilizacije i pridruživanja koji je uzeo maha početkom novog stoljeća ta je struja posebno inzistirala na kolektivnim regionalnim rješenjima, pri čemu se znalo otići čak tako daleko da se probno lansirala ideja kako bi ex-Yu zemlje (minus Slovenija plus Albanija) – dakle novokomponirani Zapadni Balkan – mogle biti zajednički predstavljane u BruxellesuTe i slične ideje su, međutim, okopnile na balkanskoj stvarnosti u kojoj se pokazalo da se gospodarske veze i normalna prekogranična suradnja suverenih država ostvaruju bez većih problema, ali da politički forsirana zajednička rješenja ne daju značajnijih rezultata. Trenutak prihvaćanja hrvatske kandidature 2005. bio je prijeloman u izboru individualnog pristupa, ali je širina raspona europskih nedoumica uvelike utjecala na definiranje pretpristupnog procesa kroz koji je Hrvatska morala proći.

Obje „škole" pridruživanja našle su naime zajednički nazivnik u postavljanju strogih kriterija, detaljno razrađenih pregovaračkih okvira i dalekosežnih, a ponekad tijekom pregovora i izrazito neprincipijelnih uvjetovanja: Dok su jedni željeli postaviti visoku ljestvicu ostalim kandidatima iz regije, drugi su imali interesa maksimalno vremenski produljiti pregovarački proces, prije svega u nadi da će to olakšati kandidaturu i brže napredovanje ponajprije Srbije. Sada je hrvatski pristupni put uglavnom okončan. Bilo je gotovo simbolično vidjeti da je istaknuti britanski veteran u briselskoj administraciji, dr. Michael Leigh, koji je bio postavljen na ključno mjesto šefa Uprave Europske komisije za proširenje u trenutku kad su 2005. počeli pregovori s Hrvatskom, napustio tu dužnost u ljetu 2011., u trenutku kad su oni završeni. Središnje pitanje koje se sada postavlja nije više što Unija – u svojoj do sada najvećoj krizi – hoće od nas, nego što mi očekujemo od Unije. Hrvatska politika mora shvatiti da rješenje problema zemlje nije u poticanju sanjarija o čarobnom štapiću integracija, nego u racionalnoj mobilizaciji svih raspoloživih vlastitih resursa da ulazak zemlje u visoko konkurentnu EU učini čim bezbolnijim, a članstvo u Uniji čim djelotvornijim oblikom promicanja realno definiranih nacionalnih prioriteta.

Hrvatske slabosti koje smo uočili u odnosu na EU u ovom trenutku, a naročito krhkost gospodarstva, uvelike ograničavaju realne mogućnosti šireg izbora. No i pristup Uniji ne oslobađa malu zemlju od dužnosti i potrebe da se vrlo smišljeno zalaže za svoje interese. Upravo obrnuto, pripadnost većem bloku s velikim brojem gospodarskih i drugih aktivnosti pruža konkretnih mogućnosti sudjelovanja u vrlo konkretnim igrama utjecaja. Ali u takvom su okružju i slabosti daleko zamjetnije.

Integracije razotkrivaju i kažnjavaju slabosti

Slabosti vanjske politike u mnogo čemu se preklapaju s općim slabostima nerazvijenosti i neiskustva cijeloga društva. Tim je složenija zadaća da se nacija mobilizira na iniciranju rasta i stvaranju samosvijesti, potrebne u svakom kreativnom pothvatu. Prvi korak mora svakako biti neupitna svijest da smo, uz sva povijesna dostignuća kojima se ponosimo, kao nacija doista nerazvijeni i neiskusni, pogotovo u vođenju poslova istinski suverene zemlje. Da bi samo sebi moglo pomoći, hrvatsko društvo mora shvatiti da je bolesno i da se mora energično i sveobuhvatno liječiti umjesto euda čeka spas s neba, makar se i takve čudotvorne moći pripisivale EU. Problemi vanjske politike mogu se u tom kontekstu sagledati na tri razine: definiranja općih vanjskopolitičkih smjernica, formuliranja diplomatskih zadaća kao izvedenica strateških postavki i stručnosti kadra koji te zadaće provodi.

Činjenica je da hrvatska vlast (bez obzira na politički predznak) o vanjskoj politici i njenim uvjetima nedostatno i uglavnom loše informira vlastitu javnost. Neke bitne probleme – a njih nije manjkalo tijekom pregovora s EU – trebalo je jasno i bez uljepšavanja iznijeti pred političku javnost pa onda crpiti jakost i vjerodostojnost iz mišljenja koja se oblikuju u javnoj ili barem slobodnoj stručnoj debati. Umjesto toga izvršna se vlast često skrivala iza umjetnih fikcija kako je ona jedina pozvana da donosi odluke, zakonodavnoj vlasti opet prepušta da rezultat pregovora sa stranim partnerom prihvati ili odbije u paketu, a spram javnosti se zadovoljava s ponekim prigodnim istupom koji često prikriva stvarnost ili usmjerava pozornost u nekom drugom smjeru.

Tijekom pregovora s EU došlo je doduše do nešto veće otvorenosti barem spram nekih saborskih tijela, ali je javni diskurs ostao ograničen na mali broj „pomazanih" glasova koji su neopravdanim panegiricima Europi i predbacivanjem hrvatskoj politici ne samo dezinformirali javnost nego tendencioznim prikazivanjem stvarnosti još i aktivno podrivali hrvatske pregovaračke pozicije. Po naravi stvari, upravo su odnosi sa stranim svijetom, uz obranu, onaj sektor u kome mora postojatiOsnovni preduvjetUkratko, ulazak u Uniju bit će daleko veći izazov od onoga o kome govore političari i pišu mediji. Da bi koliko-toliko dostojanstveno preživjelo u toj družini, hrvatsko društvo mora napustiti neke svoje ukorijenjene predodžbe i shvatiti da se razvitak Hrvatske mora pokrenuti unutar nje same. Bit će to velik, pa i sudbonosan ispit zrelosti. Kad smognemo snage da se uzdamo „u se i u svoje kljuse", osjećat ćemo se – s vremenom – dobro došli i u Europu određena tajnovitost, u prvom redu u diplomatskoj operativi i razmjeni povjerljivih informacija i poruka. S druge strane, studiozno izbjegavanje solidnog informiranja političke javnosti o dugoročnim realnostima s kojima se Hrvatska suočava na međunarodnom planu narušava demokratsku utemeljenost, a time i kontinuitet i vjerodostojnost vođene politike.

O potrebi da se taktička pozicioniranja diplomatskih aktivnosti temelje na dugoročnim strateškim odrednicama već je bilo riječi. Upravo u ovom pogledu iskusna britanska diplomacija može poslužiti kao uzor. Ne ulazeći u meritum njene strategije na Balkanu zanimljivo je konstatirati s kojom su se upornošću, uz marginalne korekcije, njene glavne postavke provodile desetljećima, pa čak i onda kad je npr. potkraj prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća to vodilo u velik otvoreni sukob s tako moćnim i važnim partnerima kao što su Sjedinjene Države i NATO. A radilo se o regiji koja je ipak samo od sekundarnog interesa za cjelinu britanskog pozicioniranja!

U cijeloj toj igri iznimno je važno da diplomatsko osoblje bude na visini izazova s kojima se male zemlje sučeljavaju (naročito) u integracijskim sredinama. Treba zato čestitati (uglavnom mladim) diplomatima i diplomatkinjama na često nezahvalnom ali uspješno obavljenom poslu povezivanja Bruxellesa sa Zagrebom. Možda je najpozitivniji rezultat pretpristupnih vježbi upravo da na hrvatskoj strani sada postoji iskusan, jezično relativno osposobljen kadar s poznavanjem zapadnih pravila i načina rada. Pametno korišten, mogao bi to biti značajan kapital u hrvatskom uključivanju u integracijska kretanja.

No i tu je potrebno dodati jednu kvalifikaciju. Da bi oni mogli provoditi doista uspješnu hrvatsku politiku moraju se i mnogi diplomati, a ne samo njihovi politički usmjeritelji, osloboditi natruha kolonijalnog mentaliteta na koji je upozorila već spomenuta politologinja. Uljudno i pronicljivo diplomatsko ponašanje ostaje prazna ljuska ako ga ne prati svijest o zastupanju zemlje s kojom se ne bi baš svatko smio loptati po miloj volji. Ukratko, ulazak u Uniju bit će daleko veći izazov od onoga o kome govore političari i pišu mediji. Da bi koliko-toliko dostojanstveno preživjelo u toj družini, hrvatsko društvo mora napustiti neke svoje ukorijenjene predodžbe i shvatiti da se razvitak Hrvatske mora pokrenuti unutar nje same. Bit će to velik, pa i sudbonosan ispit zrelosti.

Kad smognemo snage da se uzdamo „u se i u svoje kljuse", osjećat ćemo se – s vremenom – dobro došli i u Europu!

Branko Salaj
Republika

 

 

[1] Damir Grubiša, „Protraćeno desetljeće – Je li Hrvatska mogla ući u EU i prije 2013?", Nacional, 28.6.2011.

[2] Mirjana Kasapović u Večernjem listu, 25.9.2011.

Čet, 25-04-2024, 01:08:27

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.