S predstavljanja knjige Mirsada Bakšića: «Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi»/em>

Hrvatski muslimani: Bilo je sutra (drugi put)

Vjerujem da bismo i mi kao pojedinci i čitav naš narod bili sretniji kad bi predstavljanje ove knjige bilo zalog budućnosti, a ne samo nostalgično prisjećanje na prošlost.

U saslušanju pred jugoslavenskim komunističkim istražiteljima u ožujku 1947. godine, jedan od likova iz knjige gospodina Bakšića koju danas predstavljamo, zadnji ministar vanjskih poslova hrvatske države nastale u doba Drugoga svjetskog rata, na optužbe da je bio ustaša, uzvratio je riječima:

«Moram priznati da je mene kao i mnogo mojih istomišljenika impresioniralo oduševljenje koje je vladalo u Hrvatskoj nakon proglašenja NDH. (...) Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupio ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi me nisu pri tim rukovodili. (...) Ja sam vjerovao da nastojanje hrvatskog naroda za slobodom ne će biti zanijekano i da će to pravo na državu biti respektirano.»[1]

Bio je Alajbegović previše inteligentan i preiskusan da ne bi znao kako ga čekaju vješala, ali – nije dao da se povijest izbriše, niti je u nju htio otići na koljenima, odričući se vlastitih ideala.

Znao je za onu kranjčevićevsku pouku: ne umire se danom fizičke smrti, umire se onda kad se počne sumnjati u ideale, kad se pomirimo sa smrću ideala.

Zašto knjigu Mirsada Bakšića treba čitati

Likovi opisani u ovoj knjizi pokazuju da je Starčevićev ideal Hrvata kao moderne viševjerske nacije bio moguć, i da je taj ideal uništilo jugoslavenstvo, taj najotrovniji korov na hrvatskoj narodnoj njivi.Mehmed AlajbegovićBio je Alajbegović previše inteligentan i preiskusan da ne bi znao kako ga čekaju vješala, ali – nije dao da se povijest izbriše, niti je u nju htio otići na koljenima, odričući se vlastitih ideala Tužni razvitak kojemu svjedočimo u posljednja dva desetljeća zapravo je izravni plod te otrovne biljke. On je 1918. i, u još drastičnijem obliku 1945. godine, presjekao i onemogućio prirodni razvitak, razvitak koji bi ovu vrijednu knjigu učinio suvišnom.

I zato danas, najčešće nesvjesni da smo i jedni i drugi žrtve tuđinskog nasilja, mi, hrvatski katolici (ili šire: svi mi koji smo potekli iz kršćanskoga civilizacijskoga kruga) s mentalnom rezervom govorimo o hrvatskim muslimanima (pa nam je shvatljivo da je, primjerice, Jakov Blažević Hrvat, dok o hrvatstvu Ademage Mešića dvojimo; dopuštamo da je Hrvat čak i Goran Babić, dok se Alije Nametka odričemo!), a istodobno se s druge, bošnjačke strane, sve one muslimane koji se osjećaju Hrvatima, smatra izdajicama.

Jedva je moguće i zamisliti težinu položaja one danas nevelike skupine koju jedni odbacuju, a drugi ne prihvaćaju; a jedva je moguće i zamisliti zorniji dokaz tragedije koju nam je jugoslavenstvo zauvijek namrlo.

Zato knjigu gospodina Mirsada Bakšića treba čitati, zato što ona podsjeća na neka bolja vremena, i zato što je ona spomenik ljudima koji su bili vrjedniji i bolji od nas...

Tomislav Jonjić

[1] Dr. Mehmed Alajbegović, hrvatski političar i diplomat, zadnji ministar vanjskih poslova NDH, u saslušanju pred jugoslavenskim komunističkim vlastima 11., 12. i 27. ožujka 1947. godine. Prema: Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Zagreb, 2009., 165., 168.