„Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kući provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“
(J. B. Tito, „Vjesnik“, 25. 5. 1945., br. 30, str. 4)
U svetoj noći na Badnjak 1945. godine je u hrvatskim obiteljima vladala nevjerojatna pustoš jer gotovo da i nije bilo obitelji kojoj nije nedostajao barem jedan njezin nestali član.
Svaki šesti Hrvat nije živ dočekao Božić 1945. već je postao žrtvom jugoslavenskog komunističkog genocida!
Unatoč radosnoj vijesti o Isusovu rođenju je Božić 1945. bio najtužniji u cjelokupnoj milenijskoj povijesti hrvatskog naroda. Kada se hrvatskim žrtvama pribroje i židovske žrtve holokausta, hrvatski politički narod je u samo četiri godine doživio dvostruki genocid, i samo je čudo da Hrvati danas uopće postoje, s obzirom na treći genocid kojim su bili izvrgnuti od strane Miloševićeve i Kadijevićeve bande 1990. – 1995. godine.
Genocid u pravilu počinje u proljeće. Njemački nacisti su na berlinskom jezeru Wannsee odlučili u kasnu zimu 1942. o primjeni tajnog plana „Endlösung“ („Konačno rješenje“) kojim su donijeli odluku o ubrzanju genocida nad židovskim narodom, i da židovske civile iz Europe ubiju gušenjem plina „Cyklon B“ u koncentracijskim logorima smrti na području okupirane Poljske, i da posrmtne ostatke na prevaru ubijenih ljudi spale u specijalno izrađenim pećima.
Bio je to do tada u modernoj ljudskoj povijesti nevjerojatno stravični način tvorničkog ubijanja ljudi koji je po metodi nadmašio i genocid u sovjetskom sustavu koncentracijskih logora Gulag. „Endlösung“ počeo je u proljeće 1942. godine. Finale holokausta nad Židovima u NDH bio je u proljeće 1943. godine kada su polazile kompozicije vlakova iz Zagreba prema Auschwitzu; u Srbiji u proljeće 1941. nisu vlakovi kretali prema okupiranoj Poljskoj jer su srbijanske vlasti „konačno rješenje“ židovskog pitanja u cijelosti obavile u Beogradu, u koncentracijskim logorima „Banjica“ i „Sajmište“ u kojima je ubijeno preko 90 posto srbijanskih Židova; eksterminacija Židova je u Srbiji počela odmah po padu Jugoslavije, u travnju 1941. godine, dakle, u proljeće.
Srpsko „konačno rješenje“ bosanskih muslimana i hrvatskih katolika u Bosni počelo je također u proljeće, 1992. godine, u koncentracijskim logorima „Omarska“ i Keraterm“. Genocid u Ruandi nad narodom Tutsi počeo je također u proljeće, 1994. godine. Genocid nad Hrvatima u obnovljenoj Jugoslaviji počeo je 1945. godine – u proljeće. Proljeće je po svemu sudeći nesretno godišnje doba za ljudski rod iako je to doba buđenja prirode. Očito zao i umišljeni čovjek misli da je jači od prirode, ali to je račun bez krčmara, jer sve se plaća, sve se vraća u životu ljudskoga roda. Sve u svemu, ljudi, čuvajte se proljeća!
Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za istrebljenje Hrvata
Novi šef jugoslavenske države, i šef komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na dolazak na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije, i Koste Nađa, i poručio je tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće. Tito je rekao da „(...)u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslovenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“. Zločinačka organizacija koja je imala plan o istrebljenju hrvatskog naroda, i koja je određenim jedinicama Jugoslavenske armije i tajne policije zapovijedila genocid nad hrvatskim narodom, sastala se u okupiranom Zagrebu, tjedan dana nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata.
Josip Broz, zvan „Tito“ je već 14. svibnja 1945. u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I. armije /prvobitne Prve proleterske brigade/ i II. armije Jugoslavenske armije kao i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su zapovijedali generali Koča Popović, Peko Dapčević i Ivan Gošnjak /ratni zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske bio je do 1945. godine sekretar CK KPH Andrija Hebrang/. Sastanku su bili nazočni članovi partizanske tzv. „Narodne vlade Hrvatske“ na čelu sa partizanskim generalom Vladimirom Bakarićem, zvanim „Mrtvac“. Sastanku je ispred jugoslavenske vlade nazočio boljševik Edvard Kardelj zvan „Bevc“. Prema svjedočenju sudionika navedenog sastanka zločinačke organizacije, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije, Gabrijela Divjanovića (poslijeratnog dugogodišnjeg direktora zagrebačke zvjezdarnice), glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za istrebljenje Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih kolona smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta, i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao politkomesar I. armije „JNA“, velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantom „drugom“ Titom hvalio da je po zagrebačkim stratištima „vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno...“.
Istrebljenje Hrvata
Prema partizanskom tisku, Tito je u zagrebačkoj okolici boravio od 19. svibnja 1945. na dalje. Maršal Tito je tijekom dvodnevnog puta po sjeverozapadu Hrvatske obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice, i razgovarao s ubojicama koji su izvršili „likvidacije“. Potom je 21. svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Trgu svetog Marka . Sljedeća tri dana je, u hrvatskom gradu Kumrovcu rođeni, Josip Broz Tito boravio u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno zapovijedao masovnim ubijanjem Hrvata. U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu se na dan „oslobođenja“ 8. svibnja 1945. našlo, uz oko 180 tisuća njegovih (izvornih) stanovnika i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica, dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju napustila Zagreb do 8. svibnja 1945. u pravcu Zapada, prema slovensko-austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo uništena. Uz ideološki uzrok genocida nad Hrvatima (komunistička revolucija) postoji i rasni uzrok, uvjetovan velikosrpskom frakcijom unutar jugoslavenske komunističke partije. Žrtvom jugokomunističkog terora palo je 1945. godine preko pola milijuna hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata uočljivo je iz „depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br. 124“, od 15. svibnja 1945. godine, upućena „Odjeljenju za zaštitu naroda“ za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u Zagrebu, svibnja 1945. godine:
„Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom (...) Ranković“ (Izvor: HDA, Zagreb, 1491, 2.49/3)
Navedena svjedočanstva o zločinima jugoslavenskih komunista, kao i opis zločina koje je zapovijedio maršal Tito i koje su izvršile zločinačke partizanske jedinice i partizanski počinitelji neka hrvatskom narodu i cijelom svijetu bude opomena o zlu koje su ljudi učinili ljudima, na osnovi zločinačke ideologije marksizma i totalitarnog komunizma i socijalizma, te na osnovi zločinačke velikosrpske ideologije. Neka i dolje opisani organizirani zločin bude opomena (naivnim) Hrvatima u bilo kojemu dobu u budućnosti kad god budu u (ne)prilici slijediti neku političku zločinačku ideologiju koja obećava med i mlijeko i koja dijeli hrvatski narod, te koja Hrvatsku vodi u propast. („Propast tvoja nalazi se u tebi – Izraele!“ Stari zavjet)
Osobni obilasci logora i naredbe za likvidacije
Dolje opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne zaborave, i zato da se razotkriju laži koje partizanski ratni veterani i njihovi simpatizeri šire u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj, nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine, a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same „progovorile“ iz masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji se griju uz vlast ili obnašaju dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, relativiziraju zločine komunizma, i izruguju se žrtvama komunizma, ujedno optužujući nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji nastoje iznijeti na svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili. Partizanski ratni veterani hrvatske nacionalnosti u pravilu se nisu ogradili od ratnog zločinca maršala Tita, i ne žale što je počinjen genocid nad hrvatskim narodom. Pijetet prema žrtvama pripada svim žrtvama koje su stradale u Drugom svjetskom ratu, kako Srbima, tako i Romima, tako i Židovima, ali tako i Hrvatima! Maršal Tito zapovijeda, i osobno obilazi masovna stratišta, dijeli pohvale povodom ubijanja ratnih zarobljenika, i osobno vrši inspekciju i promatra egzekucije...
Prema svjedočanstvu oficira „Odjeljenja za zaštitu naroda“ Jugoslavenske armije i KPH, Dragutina Rafaja (koji je metkom u potiljak smaknuo teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica nad jamom Jazovka), Tito je obišao komunistički koncentrcijski logor za eksterminaciju Hrvata, „Dubovac“ i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Komandantu logora je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije, i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u sprska sela“. U gradu Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor „Viktorovac“, i također naredio ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, zvanog „Stevo“, bravar i maršal Tito više je puta obišao zagrebačke logore partizanskog režima, i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i ministra zdravstva komunističke tzv, „Narodne vlade Hrvatske“, Aleksandra Koharevića, zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život.
Spomenuta dvojica ubojica odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama, i potom su svom vrhovnom komandantu postavili popis smaknutih ranjenika iz svih 11 tadašnjih zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih hrvatskih ranjenika iznosio je 4.791. Prilikom ponovnog dolaska u Zagreb, Tito je u ponedjeljak 4. lipnja 1945. primio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a sljedeći dan i papina izaslanika Marconea. Tog dana je capo di tutti capi jugokomunističke zločinačke organizacije obišao bolnicu „Rebro“ u Zagrebu gdje su se liječili partizanski ranjenici, ali gdje su do ulaska partizana u Zagreb bili liječeni i hrvatski ranjenici, civili i vojnici Nezavisne Države Hrvatske. Pri tom se zanimao da li je bolnica dok kraja očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik vojne bolnice „Rebro“, partizanski kapetan Julius, svom je vrhovnom komandantu podnio sljedeći raport: „Hrvatske bande više nema. Smještena je dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“, pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.) Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu. U petak, 25. svibnja 1945. je Tito u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan.
Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, maršalovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona „drugarsko“ iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručene članove posljednjeg saziva vlade Nezavisne Države Hrvatske na čelu sa gospodinom Nikolom Mandićem i književnikom Milom Budakom, nekadašnjim doglavnikom Nezavisne Države Hrvatske, i veleposlanikom NDH u Berlinu. Svojoj je pratnji Tito ponosno pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren za vrijeme tzv. „Bombaškog procesa“ u Zagrebu, 1928. godine kada je od strane suda presuđen zbog terorističke djelatnosti na kaznu zatvorom u trajanju od pet godina. Godine 1941. nastavio je s terorističkom djelatnošću, a 1945. godine je Tito na čelu zločinačke organizcije zapovijedao i nadgledao zločin genocida nad hrvatskim narodom. Potom se odvezao na rođendansku proslavu koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. Tito je potom odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja hrvatskih ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, konac rata je dočekao s preko 600 tisuća ljudi, pretežito izbjeglica s opustošenih područja Nezavisne Države Hrvatske.
Proslava rođendana i masovna ubijanja
Nakon uzmaka hrvatske vojske s gotovo polumilijunskim zbijegom hrvatskih civila u Sloveniju i Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220 tisuća svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu , Tito je u subotu, 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, te vojne tajne službe OZNE, i specijalne zločinačke jedinice „KNOJ“ usiljenim marševima ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta. „Putem ili po prispjeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“. Komandant grada, Većeslav Veco Holjevac, isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba, i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca. Prema svjedočenju Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu ubiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine u gradu i okrugu Zagrebu koji nisu zarobljeni u završnim operacijama Drugog svjetskog rata prilikom povlačenja Oružanih snaga NDH prema Zapadu.
Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u znamenitu „Naredbu br. 7“. Tom naredbom je Komanda grada uspjela podlo namamiti 7.800 mladića, starih između 18 i 21 godine, koji su se kojegdje skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u Jugoslavensku armiju“. Odmah po partizanskom „novačenju“, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici broj 63, mladići su stavljeni pod oružanu stražu i sprovedeni u logore „Maksimir“ i „Prečko“. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljeni marš smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor „Kovin“ u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. „Vjesnik narodne fronte Hrvatske“ u nedjelju 27. svibnja donio je vijest da „Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici grada Krapine nedaleko Zagreba, a kasnije i pokajnik, Mladen Šafranko, posvjedočio je dru. Zoranu Božiću, da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, koncentracijske logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja 1945. godine. S udaljenosti od kojih 300 metara maršal Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih hrvatskih civila (svjetovnih osoba). Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama.
Naredba za uništenje svih pisanih tragova
Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu gdje je istoga dana održao brojno posjećen govor. Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna, Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju gdje je „nakon koljačkog raporta“ izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna, i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i kolici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja 1945. godine kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Rimokatoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, 1. lipnja, Tito je, prema svjedočenju dobrovoljca Jure, s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu hrvatskih i slovenskih ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja. Koča Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima navodno tek kad je na položaju načelnika „Glavnog štaba JNA“ od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o pokoljima 1945. godine.
U tajnu operaciju uklanjanja dokaza o jugoslavenskom genocidu nad hrvatskim narodom bili su uključeni „XII. Odelenje JNA“ (služba sigurnosti), „personalna uprava JNA“, „Vojnoistorijski arhiv“ (vojno-povijesna pismohrana), „Savezni zavod za statistiku“ jugoslavenske vlade, te tajna služba i državna tajna policija „Ured za državnu bezbednost“ (UDBA) i njezine specijalne ispostave zvane „Instituti za historiju radničkog pokreta“, kao na pr. „Institut za historiju radničkog pokreta“ u Zagrebu. List po list, broj Hrvata smaknutih 1945. godine popeo se na pola milijuna ili drugim riječima, jugoslavenske vlasti ubile su svakog tadašnjeg šestog živućeg Hrvata. Pokušavajući poljuljat autoritet svog samovoljnog vrhovnog komandanta, tadašnji jugoslavenski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković izveo je u veljači 1952. godine političku diverziju, i objavio izvješće u kojemu je navedeno: „Kroz naše je logore i zatvore između 1945. i 1951. prošlo 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000“.
Goran Jurišić
Genocid u proljeće
objavlijeno u Hrvatskom kajkavskom kolendaru za 2009. godinu
{mxc}