Hrvatska stvarnost u ruševinama propale revolucije

Glavni mediji u našoj zemlji postupno dovršavaju sliku koja bi trebala pokazati da je u Hrvatskoj Bekavacsve što ne valja hrvatsko, od temelja države, do jezika i njezinih simbola, a dobro je sve što je titovsko i jugo-slavensko. Prikazuju da je u Hrvatskoj čak i 'jezično čistunstvo' u funkciji 'isključivanja, šikaniranja i ideološkoga podčinjavanja'. Kao da se pripremaju za nadolazeće vrijeme u životu naše države: ako i ne uspije pokušaj da se spomenik K. Marxu postavi na Gornjem gradu u Zagrebu, a Titove biste vrate u službene prostore hrvatske vlasti i njegovo ime u nazive trgova i ulica, možda bi mogao pomoći neki obilazni put, jer kako bez Tita učiniti ikakav korak u novu fazu preobrazbe svijeta. Ljudi su se dosjetili. U društvu s Krležom sve bi moglo biti drukčije. Krleža i Tito, Tito i Krleža. E, to je već nešto drugo u hrvatskoj stvarnosti koja se još muči s ruševinama propale revolucije.

Krležino posrnuće i kroatizmi

Ovdašnji novi sljedbenici borbe za 'promjenu svijeta' sve glasnije najavljuju da je pred nama vrijeme koje će biti čak potencijalno bolje od propaloga 'samoupravnoga socijalizma', ako budemo znali razlikovati progresivnost od nazadnih, konzervativnih tendencija. Ali najprije se treba vratiti izvornim načelima revolucije. Tko bi poricao da je Krleža bio prvi, koji je 1918. u Zagrebu javno klicao 'proleterskoj' revoluciji i na tom putu ostao do kraja. Potpisujući jednu prohrvatsku deklaraciju, Krleža je, u očima svojih simpatizera, ipak pokazao slabosti i ustupak 'nacionalnom' pred 'klasnim'. (Problema će biti i sutra kad krene nova 'klasna revolucija' kad mladi budu pitali kojoj je klasi 'oteto' onih cca milijardu tito krležakuna koju su osnivači i vlasnici Nanobita dobili prodajom svoje tvrtke Šveđanima. Nanobit je tvrtka osnovana 2008., bez kapitala, bez ureda i sa samo dva računala). Ipak je partizanski 'dezerter', kako su 'staljinisti', oko M. Pijade i Đilasa, nakon 1945. ponekad nazivali Krležu, postao, kako kažu, visoki intelektualni stup i svjetionik Titove partije. Čini im se da su baš zbog Krleže Titovu državu negdje u inozemstvu nazvali 'liberalnom komunističkom državom'.

Taj naslućeni spoj komunizma i liberalizma, neotitoisti danas vide izvorom najveće nade za sve ''antinacionaliste' koje bi trebalo angažirati na krležijansko-titovskom djelu. Dakle, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koju je i Krleža potpisao, govori o onoj bitnoj sastavnici hrvatskoga identiteta i obilježju narodnoga bića kojeg se Hrvati ni pod koju cijenu nisu htjeli odreći. Izgleda da ni ubuduće ne će popustiti. Deklaracija je 1967. bila snažnim znakom prosvjeda protiv neravnopravnosti i podčinjavanja. Boljševici unitarističkoga raspoloženja su mislili drukčije. Krleža (1980.): "Pusti, brate, kroatizme, jesu li pametni ili nisu, tu su. A radilo se u ono vrijeme (Deklaracije, op.a.) o tome da je 'ožujak' bio zabranjen i 'srpanj' nije smio da živi. Smatraju to nekom hrvatskom karakteristikom nacionalnog identiteta, pa brišu, a to je besmisleno.

Revolucije

Nasilni prevrati, koje ljudi često nazivaju revolucijama, znaju kroz vrijeme mijenjati oblike i vanjske manifestacije svojih nakana, ali narav im ostaje ista: nasilje i progon neistomišljenika, političkih i svjetonazorskih. Vjerojatno je zbog ideologije materijalizma u središtu pozornosti revolucionara od početka bio toliki interes za materijalna dobra drugih ljudi. ('Klasni neprijatelj', barun V. Gutmann, osuđen je 1946. na smrt samo zato da bi Partija došla do njegove bogate imovine, a razloge za njegov progon prikazivali su drukčije.

Da njegova kći nije tražila reviziju postupka, nakon uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj, ostala bi ljaga na tom čovjeku, koji je strijeljan odmah nakon presude. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu prihvatilo je zahtjev Nelly KomunizamGutmann Auersperg za revizijom i ukinulo presudu Viktoru Gutmannu iz 1946., čime ujedno Gutmannovi nasljednici ostvaruju pravo na povrat goleme konfiscirane imovine ove obitelji, ne samo na području Belišća. U novoj odluci suda piše i ovo: “Viktor Gutmann nije smio biti osuđen zbog obavljanja svog redovnog posla. Stoga je osuda i kažnjavanje Viktora Gutmanna očigledna posljedica zlouporabe političke moći tadašnje vlasti. Komunistički represivni aparat smatrao je potrebnim progoniti i kažnjavati sva djelovanja koja su imala veze s ranijom vlašću".

Danas čitamo da o Krleži i Titu ne smijemo misliti samo kao o ljudima drukčijih ideoloških i političkih orijentacija, jer je njih obilježavala boljševička pravda koja se razlikovala od razumijevanja pravde u demokraciji. Da, povijest je to već potpuno dokazala. Ali u tim prikazima, u drugom je planu glasoviti hrvatski književnik, romanopisac, dramatičar i pjesnik. O umjetniku ti knjigopisci ne govore, niti znaju što bi se moglo reći. Njihov Krleža je lenjinski agitator, iako je u široj javnosti slavan zbog svoga literarnoga opusa. Tko bi se usudio pomisliti da umjetnički i agitacijski opus nisu isto? Suvremeni revolucionarci, navodno, ne pokušavaju plasirati Titovu sliku koju je stvarao Krleža boljševik, nego onu koju treba pripisati slavnom književniku. Krleža boljševik se prikazuje kao uzor i učitelj ne samo Josipu Brozu, kasnije Titu, nego i mnogim generacijama komunista, koji je bio duže članom komunističke partije od svoga učenika Josipa. Krležino umjetničko djelo i bez čitanja uzimaju nespornom garancijom ispravnosti autorove političke orijentacije i u nadolazećim vremenima.

Proleterima nisu vratili 'oteto'

'Nova ljevica' pokušava dokazivati da nije Krleža Titov čovjek, nego baš obrnuto: Tito je Krležin učenik. Ne samo od 1920. (ili 1921.) kad su se upoznali u gostionici Kutnjak u Ilici, nego i od prije, jer tada Josip Broz, povratnik iz Rusije, gdje je nekoliko godina živio kao ratni zarobljenik, govori kako je on već čitao što Krleža piše. Uz to, nije se Krleža proslavio samo agitacijom za boljševike, on je pomagao i drukčije: skrivao je oružje revolucionara, puške, bombe i revolvere, i prenosio povjerljive partijske materijale. U Moskvi je 1925. bio pet mjeseci kod visokoga sovjetskog funkcionera G. Barbaša. "Tito je jedina osoba iz Kominternine nomenklature za koju je pronađen pisani lenjintrag da je Krleža od nje primio novce." (Otkriće pripisano V. Bogišiću: M. Gorkić obavještava I. Gržetića (predstavnika KPJ u Kominterni) "da je Tito u dva maha predao novac 'Fricu' i da ovih dana dolazi u Pariz." Ali već se znalo da je novac stizao i preko A. Cesarca, bliskoga Fricova suradnika. (Fric, Krležin nadimak). Negdje je zapisano kako agent Bele Kuna (A. Diamantstein) donosi u Zagreb novac za podizanje komunističke revolucije (Cesarcu dao 20.000 kruna). I sad se neki, navodno, čude sorošovcima.

Otimajući 'oteto' Lenjinovi su i Titovi ljudi obećavali da će to blago vratiti proleterima. Nisu im ga vratili. Malo je bilo ljudi koji su s tolikim zanosom, kakav je pokazivao Krleža, dočekali Lenjina, ne pitajući ni gdje je bio do 1917., ni što je radio, ni tko ga je financirao, ni tko ga je i zašto poslao 1917. u Rusiju, ni tko je osiguravao njegov vlak-povratka. Lenjin je kroz pljačku, krv i razbojništva proveo nacionalizaciju i boljševizirao Rusiju. Mi samo "uništavamo buržoaziju kao klasu', piše Lenjinov šef policije (Dzeržinski). 'Revolucija traži žrtve, velike žrtve i, dabome ljudske glave' dopisuje Krleža.

Dr. Vranešić, član Hrvatskoga državnog vodstva, od 1941. do 1945. čuva, za vrijeme NDH, u Zagrebu, u svom sanatoriju boljševika Krležu, da mu se ne bi što lošega dogodilo iako su ga 1943. u svojim uredima primali i A. Pavelić i M. Budak, ali 1946., nakon što su komunisti preuzeli vlast, Krleža, i pored obnovljene čvrste veze s Titom, ne uspijeva sačuvati život svome dobrotvoru dr. Vranešiću. U 'liberalnoj' komunističkoj državi! Komunisti su ga 1946. strijeljali. Krleža se u to vrijeme (1945.), prema svjedočenju Jože Horvata već bio zavjetovao: "Dok sam živ nikad me više nitko ne će odijeliti od Tita i Partije".

Partijska vlast umjesto proleterske

Slučajno nam je veću pozornost privukla jedna Krležina bilješka o Titu, koliko zbog svoga 'skladna' pjesničkog izraza i obilja ljupkih pridjeva, toliko i zbog sadržaja: "Tko je to tko zvoni tako postojano, a da se nije javio telefonom?... Neznanac u pepeljastoj rasvjeti sumraka, obasjan narančastim odsjajem girandola. Blijedo lice nepoznata čovjeka i svijetao, topao prijateljski glas koji se dobroćudno smješka u trenutku sumračnog i sivog, gotovo dramatskog sastanka poslije devet godina." (Valjda ne treba dodati da to mora biti 'dramatski' sastanak, a 'svijetao glas' ne šalje nitko drugi nego baš drug Tito.)

Prema lenjinskom učenju, proleteri još nisu spremni vladati ni sa sobom ni s drugima. Partija vlada umjesto njih. Kako? Treba čitati Krležine agitacijske tekstove, učiti od njega, slušati ga, navode današnji progresisti, jer on vodi dolazak Hrvataračuna o tomu da "piše za vječnost" pa zbog vlastitoga ega i taštine pazi "da u svojim javnim sudovima o ličnostima i događajima ne izrekne ništa čega bi se poslije smrti morao sramiti." I destrukciji hrvatske države treba pristupati studiozno – ući u um kolebljivih i vratiti ih u zagrljaj matere Revolucije.

Na onoj najprimitivnijoj, vulgarnoj razini, jedan je ovdašnji novinar manifestirao svoju posebnu boljševičku zadrtost. Tko može znati što on čuje i razumije kad hrvatska himna opisuje zemlju 'milu', koja je mila i kud je ravna i kud je planina, jer Hrvatima zemlja nije samo tvar nego izvor i mjesto života sljubljeno s tim životom u jedno. Zemlja se, naravno, može opipati, može se kopati, orati, zemljom se naziva i država, ali i posjed. Mnoga su značenja te riječi, i svaka označuje jednu dimenziju čovjekove veze s tim vanjskim s kojim je na različite načine povezan. Kad V. Vukov pjeva 'To je tvoja zemlja' sigurno ne pjeva ni o ilovači, ni o crljenici, ali je i ta opipljiva zemlja utkana u ukupnost onoga što ljude kojima pjeva drži na okupu, od jezika do običaja i povijesti. Oni sve to nazivaju i zemljom, a ne samo materijalni dio zemaljske kore. U riječi zemlja je i materijalno i nematerijalno, duh naroda, zajednička sudbina i nade, plodna ravnica i krš, more i bura, Marulić i kraljevi, klape i oratoriji, težačka motika i svijet digitalne industrije.

Zemlja kao materija

O toj se zemlji govori i u pjesmi koju pjeva D. Dragović. Vodstvo HRT-a dobro je učinilo kad je, nakon razornoga potresa na Banovini (2021.), u središnji tv dnevnik pustilo njezinu pjesmu, kako bi se potaknuo osjećaj zajedništva, duh pribranosti i uvjerenje da su ljudski životi i njihove sudbine, povezani s mjestom na kome žive, da ta zemlja koja se trese nije samo tvar, materija, "zrnca prašine", kako novinar piše. I na druge su načine stizale poruke ljudima, posebno na Banovini da nisu sami, da ih prati duh solidarnosti, da zemlja (Hrvatska) nije samo zemlja, nego i rod i dom Hrvata, i svih koji je osjećaju svojom. Neki su mediji odmah krenuli trivijalizirati i omalovažavati rodoljubnu emociju koju spomenuta pjesma razbuđuje.

Nasuprot duhu koji dominira tom pjesmom, pred nas je iskrsnuo zapjenjeni govor da je potres "zapravo potpuna negacija domovine, zamišljanja nekakve zemlje svojom. ... Koliko god se mi u suzama zaklinjali zemlji, padali na Deklaracija jezikkoljena i ljubili je, zemlji je svejedno za nas. To je tupa materija savršeno ravnodušna zovemo li je mi Hrvatska, ili Švedska, ili Izrael, ili Čile. ... Zemlja o kojoj pjeva Doris Dragović osjećajno se hvatajući za srce u utorak nas je zbacila sa sebe. Naše sveto tlo na ružan nam je način poručilo da nas ne želi."

Kakva bijedna pakost! Tlo nam nije ništa poručilo, ali mi možemo sebi i drugima reći što je ono nama, s potresom i bez njega, što nam je ta 'zemlja, voda, kamen' i gdje je naš Dom. 'Tlo' ne misli i ne određuje što smo i tko smo u životu i u smrti, ali duša i um ga razumije dijelom sebe i jednim od uvjeta svoga opstanka. Ta je sraslost učinila da žrtvu za nj ne uzimamo teškom. Tako je i s jezikom.

U vrijeme titoizma, hrvatski su jezikoslovci usvojili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, nezadovoljni stanjem u kom se 'nastojalo postići da Hrvati govore jezik koji će biti tek lokalna varijanta srpskoga jezika'. Odgovor vlastodržaca na Deklaraciju bio je žestok. I važni potpisnik te Deklaracije, M. Krleža morao se suočiti s prigovorima. Ali niti je povukao svoj potpis, niti je htio objasniti javnosti zašto ga je stavio na papir s tekstom Deklaracije.

Ovi prostori i 'marva'

Kasnije je objašnjavao kakve su ga brige zapravo mučile. Prihvaća da bi bio potreban 'zajednički jezik', ali samo onaj koji bi se zvao ' zajednički socijalistički jezik'? I nije toliki problem, kako mu se čini, u jeziku nego u MENTALITETIMA 'koji razdvajaju ljude i narode'. Što bi mogli biti ti 'mentaliteti'? Jesu li to značajke koje su kroz vrijeme različito obilježavale pojedine društvene zajednice, nešto kao posljedica njihova povijesnoga razvoja i zavodposebnosti po kojima se razlikuju od drugih zajednica, kao što se ljudi među sobom razlikuju, zbog svojih prirođenih osobina i zbog društvenih, obiteljskih i povijesnih prilika u kojima su se razvijali?

Hrvati svoj optuživani 'mentalitet' prevode pojmom identiteta. A o tomu se i radi. Jedno je kad se kaže: treba im promijeniti identitet, a drugo kad 'krležijanski' ocijenite da revolucija zahtijeva promjenu 'mentaliteta' Hrvata. I drugih, naravno.

Izgleda da Krleža nije ispunio zadaću koju je Partija stavila preda nj. Nije umjesto starih izgradio 'nove mentalitete' (mentalitet, se definira i kao opće obilježje temperamenta ili »ćudi« nekoga naroda, etničke skupine, društvene grupe ili pojedinca). Partija je dala osnovati Leksikografski zavod u kome treba pisati Enciklopediju Jugoslavije, lišenu nacionalizma, 'na višoj razini svijesti', 'na višoj intelektualnoj razini', kako su to razumjeli njezini današnji apologeti. Pišu da Tito i Krleža zajedničkim snagama uobličuju 'završnost povijest'. (!!!, uskl.a.). Usput: Krleža je bio pronašao još jedno uporište za provedbu te teške zadaće u vezi s 'novim' mentalitetom. Naime, bogumilske je stećke, razumio kao važni znak vlastitosti 'naših naroda', bez upliva Zapada i Istoka. Dakle: Titova diktatura, Enciklopedija Jugoslavije, stećci i eto nam novoga početka. Eto nam novoga identiteta, na 'višoj razini svijesti'.

Na kraju svoga životnoga puta Krleža konstatira da nije uspio, da se ništa "nije promijenilo u posljednje dvije stotine godina". Revolucija je propala. "Trajno vas ovim problemima davim, ali je sve to dokaz kako smo mi na ovim vjetrometinama zaostala marva." (Marva, ovdje u značenju stoka). Stoka!?

Zapovijedao je Staljin

Konačno, kad je ostao bez Tita, Krleža je 1981. odlučio skinuti masku i naglas reći što o svom narodu zapravo misli taj enciklopedist (bez ikakve škole, iako vrlo načitan čovjek). I o narodu i o 'vekovnoj težnji za ujedinjavanjem' (Tito). Tito je, naravno, dugo i mukotrpno istraživao i proučavao te težnje (iako je i on bio školovan samo za bravara, ali je kasnije puno čitao: Aristotela, Marxa, Engelsa, Hegela, Lenjina, Krležu...) i već 1941. "razradio program bratstva i tito staljinjedinstva". Po tomu se 'jugoslavenski revolucionarni rat razlikovao od svih drugih revolucionarnih ratova 20. stoljeća.' (V. Dedijer). Da, da, revolucionarni rat. To nam je promaklo u udžbenicima iz povijesti. Revolucionari su bili naoružani a klasni neprijatelj, buržoazija i kler, nepripremljeni za ono što ih čeka.

Masovna su ubojstva počela pod konac rata, kad je bilo vidljivo da će antinacistička koalicija pobijediti. Komunisti su sudili i bez suda presuđivali. Spomenuli smo V. Gutmanna, a ubili su i mnoge druge klasne neprijatelje i oteli im imovinu, ubijali su ljude koji nisu bili umiješani u rat između ''sluga okupatora' i partizana. Svoje su drugove, koji su navodno zadržali sklonost prema Staljinu, vezali u lance i pobacali po raznim zatvorima. Mnogi su ostali i bez života.

Zar samo zbog sklonosti Učitelju nad učiteljima, prvom nasljedniku Vladimira Iljiča Uljanova? Učitelju koji je sklopio pakt s Hitlerom u kolovozu 1939, a već u rujnu nacisti su napali Poljsku. Međutim Staljin je tek nakon dvije godine, u lipnju 1941. kad su i njegovu zemlju napali, krenuo u rat. Tada je i Titove ljude poslao u šumu, jer je Titova središnjica, piše Krleža, bila u Moskvi. Zapovijedao mu je Staljin. Zanimljivo je i pitanje o tomu bi li titovci otišli u šumu – "da nije bilo gvozdene kremaljske discipline i da se nisu bojali Kremlja i Staljina kao da vlada ovdje, ne bi bili izvojevali revoluciju", (Krleža, 1980.). Možda je ta rečenica pisana u žurbi. Krleža govori, da Titovi ljudi 'ne bi izvojevali revoluciju' da se nisu bojali Kremlja, Staljina ('kao da vlada ovdje') i 'gvozdene kremaljske discipline'.

Ponovno Vuk

Nakon pedeset i pet godina od hrvatske Deklaracije, u Sarajevu su neki ljudi i iz Hrvatske, među kojima je bilo i sveučilišnih profesora, potpisivali projugoslavensku Deklaraciju o zajedničkom jeziku naroda i narodnosti na 'Ovim prostorima' (2016/17.). Potpisnici tvrde da se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava 'zajednički standardni jezik policentričnog tipa – odnosno jezik kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama. 'Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.'

Viđeniji hrvatski jezikoslovci i hrvatska vlast (predsjednica RH i predsjednik Vlade RH) odbacili su sarajevsku Deklaraciju. Umjesto izravnoga zastupanja njezina slova i duha jugo-slavenski su ljudi, posebno u medijima u vuk karadžićHrvatskoj, usmjerili više pozornosti prema javnoj afirmaciji i gdje god se može, korištenju 'zajedničkoga' jezika. Njihovim novinarima nema važnijega cilja od ponovnoga guranja Hrvata u 'balkansku civilizaciju'. Medijski prostor preplavljuje jezik iz fundusa Vuka S. Karađžića.

Novinar u našoj zemlji, koji služi tim nakanama, piše kako je u Hrvatskoj 'jezično čistunstvo' u funkciji 'isključivanja, šikaniranja i ideološkoga podčinjavanja', pa u dnevnim novinama navodi da je zbog 'krive riječi' neki čovjek izgubio posao i ostao na cesti. Potpuno iskrivljuje smisao spora koji je započeo roditeljskom pritužbom prosvjetnoj inspekciji da jedan nastavnika 'u učionici ne govori hrvatski'. Nadzorno je tijelo ustanovilo da nastavnik nastavu drži na srpskom.

I ostao je je bez posla, pa se žalio mnogim sudovima koji nisu prihvatili njegove žalbe. Nastavnik ni za vrijeme procesa "koji je vodio zbog otkaza nije osporavao da predaje na srpskom, ali je tvrdio kako je to bilo njegovo pravo jer je škola osnovana za nastavu na srpskom. Međutim, i ravnateljica je potvrdila da su roditelji od drugog tromjesečja školske godine 1997./98. obaviješteni da će se nastava u mješovitom razredu održavati na hrvatskom". Konačno je sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio da 'prosvjetne vlasti nisu dale dovoljno prilike' nastavniku da se doškoluje i popravi 'jezične kompetencije'. Iz toga je novinar napravio zloslutnu priču kako je nastavnik 'nastradao – zbog jedne riječi'.

Jedna jedina srpska riječ

Kad bi se u Hrvatskoj danas stradavao 'zbog jedne riječi', mnogi bi iz javnoga života ostali bez posla. Naime, njihov privatni jezik je jedno, a jezik u javnom prostoru drugo. Ustav RH u čl. 12. određuje: " U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. (2) U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom."

Sud u Strasbourgu ne govori o jednoj riječi, nego o tomu da je nastavniku trebalo omogućiti učenje hrvatskoga jezika. Ne govori se ovdje o 'jednoj' riječi, nego o hrvatskom jeziku. A to 'južni slaveni' ne mogu preboljeti. Njihov je i dalje jedan jezik i – varijante, a ne nekakve norme iz hrvatskoga Ustava. A Sud kaže – naučiti jezik propisan Ustavom. Cijela bi priča trebala biti potporom novinarovu zaključku da je stvaranje, obrana i oslobađanje hrvatske države 'bilo suro i olovno doba, doba kad se posao gubilo zbog 'krive riječi' samo što bez nje, eto, ne bi kao '48. završio na Golom otoku. Umjesto toga, završio bi nezaposlen, ili u emigraciji. U gorem slučaju, u Paviljonu 22 ili Lori', (J. Pavičić, Jutarnji, 24.12.2020.).

Ako nije htio poštovati normu najvišega zakona, ako učenike nije htio poučavati na hrvatskom jeziku mogao je izgubiti posao. Mogao je birati. Ljudi, primjerice, u Škabrnji nisu mogli birati, oni su samo zbog toga što su ŽIVJELI natoj zemlji, ostali, ne bez posla – nego, bez života. Prije toga, pod vlašću komunista, u ona 'neolovna' vremena, V. Gotovac, glavni urednik Hrvatskoga tjednika, uhićen je početkom 1972. i osuđen na četiri godine strogog zatvora i trogodišnjim gubitkom građanskih prava, zbog 'krivih riječi'. Tamnicu je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški. Nakon razgovora sa stranim novinarima 1977. ponovno je optužen i u procesu 1981., zbog krivih riječi, osuđen na dvije godine zatvora u Lepoglavi. Dosuđene su mu i još četiri godine gubitka građanskih prava. Tako je u 'neolovna' vremena samo zbog riječi, šest godina upoznavao zloću, prljavštinu i smrad Titovih zatvora.

Protivnicima hrvatske države u Hrvatskoj, ustavna norma o jeziku ili po njihovu, 'jezično čistunstvo' služi, kako tvrde, samo – 'ideološkom podčinjavanju' (!!!, op.a). Koju i čiju ideologiju sebi podčinjava hrvatski Ustav? Koja bi ideologija danas mogla braniti Hrvatima pravo na vlastiti jezik? O onoj jučerašnjoj, još samo nekoliko rečenica.

'Totalitarnost' skrbi o jeziku

Nije, tvrde ti ljudi, Titov režim bio dio totalitarnoga sustava vlasti, nego je skrb o vlastitom jeziku 'neumoljivo totalitarna'. Što je logor na Golom otoku i tisuće utamničenih zbog toga što je Udba tvrdila da nisu dovoljno glasno za Titom ponovili 'ne' kritičarima njegove vlasti ili su čak neki rekli da je kritika bila opravdana? Kritika! Misao. Riječ. Kojem je 'ideološkom podčinjavanju' stremio Krleža objavljujući u Zagrebu, 1926. svoju knjigu Izlet u Rusiju, 'isključivo Svilicicna srpskom'. Bilo je tada u Zagrebu i drugih koji su krenuli istim putem. Tako je bilo do 1928. kad su u beogradskom parlamentu ubijeni hrvatski zastupnici. I Krleža je nakon te 1928. donekle odustao od ponižavanja jezika koga je zvao hrvatskim.

Blizu stotinu je godina prošlo od tada, a početkom siječnja 2021. hrvatski mediji donose ovu vijest: "Odsad ću svojim zagrebačkim studentima predavati isključivo na srpskom jeziku, i baš me zanima što će mi se dogoditi." Predavač dodaje da je to njegova posveta "nekadašnjem nastavniku iz Darde, koji je dobio otkaz nakon što je prosvjetna inspekcija ocijenila da nije kompetentan za predavača jer predaje na srpskom, a ne hrvatskom jeziku. „E, pa, sada ću i ja predavati na čistom srpskom". Nemamo dovoljno saznanja o nastavničkoj djelatnosti čovjeka koji, nakon presude iz Strasboourga najavljuje će 'odsad' u Zagrebu predavati 'isključivo na srpskom jeziku'. Prošlo je trideset godina od 'razjedinjenja' i usvajanja hrvatskoga Ustava, u kome je propisano koji je jezik u javnoj uporabi. Možda predavač poučava na nekom svom, privatnom učilištu, koje ne obvezuju norme iz hrvatskoga Ustava.

'Režimska kurva'

Nakon 1945. Krleža se držao one najave koju je izrekao pred J. Horvatom – uvijek uz Partiju i Tita: "Šutio je o masovnim pogubljenjima nakon oslobođenja, o progonima i izgonima njemačke manjine" i o mnogim drugim nedjelima Titova režima. Šutio je i u sukobu s Informbiroom, u progonu i utamničenju Đilasa, u rušenju Rankovića, u gušenju hrvatskoga nacionalnoga pokreta nazvanog Proljećem koje je završilo zatvorom za mnoge. Nije javno spominjao golemu Titovu imovinu, dvorce, vile, najskuplje automobile, ljetnikovce i zimovališta, podzemne (antinuklearne) gradove, zlato iz tuđih riznica... Nije branio smisao i razloge Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika, tvrdeći, nakon partijske hajke na Deklaraciju i potpisnike, da ju je potpisao "samo kao amandman za izmjenu jednoga ustavnog članka". Šutio je, Krleža revolucionar, pobunjenik, zastupnik pravednosti i slobode, 'liberalni' komunist, pisac Antibarbarusa, šutio je dok je njegova Partija mela sve pred sobom, gazila ljudska prava, slobode i živote.

U tom razdoblju, od 1945. do Krležine smrti, ni o njemu nitko nije pisao kritički, osim Stanka Lasića pod konac sedamdesetih u Kronologiji. Lasić je zahtijevao od nakladnika da taj rukopis ne smije prije objavljivanja doći u Krležine ruke. Krleža je ipak dobio rukopis prije tiska. Bio je vrlo nezadovoljan. Navodno je rekao da ga Lasić prikazuje "režimskom kurvom koja se prodala ne znam zašto i to protiv svoga uvjerenja". Knjiga je kod drugoga nakladnika izašla tek nakon Krležine smrti, sredinom 1981. Govoreći 'krležijanskim' jezikom moglo bi se reći da kurve opet navaljuju.

Ivan Bekavac

Pet, 23-04-2021, 04:26:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.