Na izvorištu velikosrpske ideje

Velikosrpska (velikodržavna) nacionalna ideja ili ideologija jedan je od onih fenomena koji na prostorima jugoistočne Europe, (pa i šire), već desetljećima plijene masovnu pozornost, kako stručne i znanstvene javnosti, tako i običnih ljudi.Većina intelektualaca i znanstvenika koji s ozbiljnošću i studiozno prilaze tom problemu – nastojeći mu otkriti prave uzroke i korijene – slažu se u tomu da ona svoj oslonac i temeljno uporište nalazi u dalekoj prošlosti, odnosno, u srpskim teritorijalnim osvajanjima (od kraja XII. do sredine XIV. stoljeća), dok je Raškom vladala dinastija Nemanjića.

Međutim, nerijetko susrećemo se s pitanjem: Zašto fenomenu velikosrpske ideologije pridavati toliko pozornosti i kakve praktične koristi od toga mogu imati narodi na Balkanu i jugoistoku Europe?

Odgovor je sadržan u samoj naravi ove destruktivne osvajačke doktrine, bez koje je uistinu nemoguće objasniti sve ono što se na spomenutim prostorima događalo kroz posljednjih više od stotinu godina – od 1904. godine do kraja XX. stoljeća, a u stanovitoj mjeri i ono čega smo danas svjedoci, kako glede odnosa u samoj Srbiji, tako i u njezinim odnosima prema okruženju. Jasno vidljivi krvavi tragovi velikosrpske ideologije i njezina evidentna trajna i duboka ukorijenjenost u dijelu srpskog naroda sasvim su dovoljni povodi da je dobro upoznamo i analiziramo.

Samu genezu nastanka i razloge tako široke rasprostranjenosti velikosrpske ideje u srpskom nacionalnom korpusu možemo pratiti na prilično jednostavan način: prostim iščitavanjem (prije svega i uglavnom srpske, pa potom i druge) raspoložive povijesne građe i literature i promatranjem društvenih i političkih kretanja i procesa u duljem vremenskom trajanju, a koji su u odlučujućoj mjeri na nju utjecali, oblikovali je i u isto vrijeme učinili je jasnim i prepoznatljivim čimbenikom u vremenima burnih povijesnih previranja.

Budući da je ovdje riječ o sasvim prepoznatljivom društveno-političkom i sociološkom fenomenu koji je kao sastavni dio ideološki uobličene i u praksi provođene doktrine u posljednjih 150 godina na području Balkana i jugo-istočne Europe uzrokovao česte i brojne sukobe s dalekosežnim i višestruko štetnim posljedicama, čvrste i opipljive dokaze za tvrdnju kako se u suštini radi o destruktivnoj i rušilačkoj ideologiji rasističko-fašističkog tipa, doista nije teško pronaći. No, time ćemo se pozabaviti kasnije.

Korijeni

Širenje prvobitne srpske kneževine Raške izvan njezinog matičnog područja započeo je Stefan Nemanja (oko 1180. PodložnostStoljeća koja su Srbi proveli pod turskom vlašću, samo su dalje jačala uvjerenje kako se sloboda, sreća i blagostanje mogu postići jedino u velikoj, jakoj i moćnoj državi koja će u svoje granice okupiti sav narod i tako ga jednom zauvijek osoboditi i zaštititi. Snovi o ponovnoj slavi, sjaju i veličini, koliko god bili nestvarni i daleki, pomogli su srpskom narodu preživljavanje u teškim vremenima beznađa, pružajući mu toliko potrebnu nadu i utjehu.godine), dok je svoju najveću ekspanziju doživjela u vrijeme vladavine Stefana Dušana “Silnog” (koji se čak, pokorivši Epir i Tesaliju, 1345. godine proglasio carem“Srbljem i Grkom”).

Uprkos svome kratkom trajanju (od ukupno 20-ak godina), Dušanovo se carstvo održalo u srpskoj narodnoj predaji i crkvenoj tradiciji kao trajni ideal i uzor kojemu se po svaku cijenu mora težiti.

Stoljećima podložni Bizantu i Bugarskoj (zbog čega sve do konca XI. stoljeća nisu bili u stanju stvoriti uvjete za bilo kakvu čvršću državnu organizaciju), vladari Raške su u pojedinim razdobljima vješto koristili slabljenje moći dojučerašnjih gospodara i njihove međusobne sukobe, te jačali svoju središnju vlast i kretali u osvajanja okolnih zemalja.

Stoljeća koja su Srbi proveli pod turskom vlašću, samo su dalje jačala uvjerenje kako se sloboda, sreća i blagostanje mogu postići jedino u velikoj, jakoj i moćnoj državi koja će u svoje granice okupiti sav narod i tako ga jednom zauvijek osoboditi i zaštititi. Snovi o ponovnoj slavi, sjaju i veličini, koliko god bili nestvarni i daleki, pomogli su srpskom narodu preživljavanje u teškim vremenima beznađa, pružajući mu toliko potrebnu nadu i utjehu.

Bijeg od surove realnosti srpska “raja” pronalazi u brojnim legendama, “predajama” i mitovima kao jedinim duhovnim osloncima. “Epske” pjesme, priče, legende i bajke prenošene su na tada jedini mogući način – usmenim putem – pa je taj “guslarski” način duhovnog odgoja uz (kod Srba oduvijek duboko ukorijenjeno) praznovjerje, imao presudni utjecaj na narod i njegova shvaćanja. (1)

Krajnji cilj je "Velika Srbija" koja će okupiti "sve Srbe pod kapom nebeskom"

Promatrajući fenomen velikosrpstva (kroz najuočljivije pojavne oblike), mogli bismo reći da njegovu srž čine: velikodržavna nacionalna ideja (koja u sebi objedinjuje djelovanje vladajućih političkih krugova, Srpske pravoslavne crkve i “nacionalno osvještene” intelektualne elite), i mitološka svijest kao glavni duhovni pokretač širokih narodnih slojeva.

Iz ove specifične filozofije (koja za svoj krajnji cilj ima megalomansko širenje državnog teritorija i “posrbljivanje” svih naroda iz okruženja) u konačnici proizlazi ono što srpski ekstremni nacionalisti nazivaju svojim “svetim nacionalnim ciljem” ili “misijom”.

Krajnji cilj jest “Velika Srbija”, koja će konačno ponovno okupiti u svoje granice “sve Srbe pod kapom nebeskom” i biti MitoviSrpski mitovi i legende izlaze iz okvira tradicijskog naslijeđa i postaju oslonac za mitomanske teorije čiji je krajnji cilj dokazati posvemašnju “superiornost” svoje nacije nad drugima. Zahvaljujući širokoj rasprostranjenosti i masovnom utjecaju na puk, oni (mitovi i legende) postaju neka vrsta duhovnog pokretača nacije – za što najveća zasluga pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja kroz stoljeća snaži, jača i potiče upravo ovakav izokrenuti, nakaradni pogled na svijet koji u dalekoj prošlosti traži oslonac za sadašnjost i budućnost.jamstvo njihove sreće, slobode, blagostanja i posvemašnjeg napretka. Ovako definiran nacionalni cilj temelji se na teoriji o “posebnoj” ulozi Srba u svjetskoj povijesti, i naročitoj “misiji” koju srpski narod, shodno tomu mora ispuniti. Taj se cilj shvaća kao jedini mogući i ispravan put, a njegovo ostvarenje (svim sredstvima i po svaku cijenu), pitanje je časti, dostojanstva, ponosa, pa, u konačnici i uvjet samog “biološkog opstanka srpskog naroda”. Teorije o “izabranom narodu”, ili “Izgubljenom i najnesrećnijem trinaestom plemenu Izrailjovom” (čime se Srbi nastoje sudbinski vezati uz Židove) samo je jedna u nizu brojnih blasfemija, koje bi trebale poslužiti kao pokriće i kakvo-takvo opravdanje za ono što je stvarni cilj, imperativ i ishodište ove bolesne ideologije: osvajanje tuđeg životnog prostora.

Potaknuti ovakvim impulsima, srpski mitovi i legende izlaze iz okvira tradicijskog naslijeđa i postaju oslonac za mitomanske teorije čiji je krajnji cilj dokazati posvemašnju “superiornost” svoje nacije nad drugima. Zahvaljujući širokoj rasprostranjenosti i masovnom utjecaju na puk, oni (mitovi i legende) postaju neka vrsta duhovnog pokretača nacije – za što najveća zasluga pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja kroz stoljeća snaži, jača i potiče upravo ovakav izokrenuti, nakaradni pogled na svijet koji u dalekoj prošlosti traži oslonac za sadašnjost i budućnost.

U mnogim povjesnim razdobljima velikosrpska ideologija bila je natjerana na uzmak, u drugima se, opet, mogla razmahati do krajnjih granica, ali (neovisno o tomu djelovala otvoreno ili prikriveno), zadržala je svoj kontinuitet – onu najvažniju i prepoznatljivu osobinu koja se sastoji u velikodržavnom osvajačkom konceptu koji uključuje nasilje i grubo kršenje prava drugih naroda kao prihvatljive metode ostvarivanja vlastitih interesa. U svojoj srži, ova koncepcija sasvim je nalik na naci-fašističku, (2) s tom razlikom što je (prema tvrdnjama tvoraca “svetosavlja”) stotinama godina starija od talijansko-njemačke inačice ove ideologije iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Raspolažući, dakle, moćnim polugama – vjerskim i političkim “naukom”, s masovnim utjecajem na narod – prvotna velikosrpska romantičarska ideja oblikuje se u svojevrsnu religijsko-ideološku filozofiju (odn. ideologiju) koja svoj praktični izraz nalazi u konkretnim političkim programima i tako postaje teorijskim temeljem konkretnih srpskih teritorijalnih osvajanja.

Na žalost, uspješnost ovoga koncepta u posljednjih stotinu godina, jasno je vidljiva.

Evo samo nekih činjenica u prilog toj tvrdnji.

Povećan državni teritorij i broj stanovništva u sedamdeset godina 20 st.

Usprkos negativnom demografskom prirastu stanovništva i slabljenju biološke baze uslijed gubitaka stanovništva u EkskluzivizamIzvlačeći (po potrebi) “povijesna” ili “etničk prava” na određene teritorije iz vlastitih izvora (koji su po pravilu utemeljeni jedino na mitovima i legendama), ili, pak primjenjujući svoje posebno za te prilike “skrojene” teorije, velikosrpski ideolozi u stanju su “legalno” prisvojiti svaku zemlju iz okruženja, neovisno o broju Srba koji na tim prostorima žive, i bez obzira je li ikada bila sastavnim dijelom njihovog etničkog područja. Ako kojim slučajem nije moguće primijeniti ni jedno od ovih “prava”, tu je spasonosno rješenje: “srpski strateški interes” – odnosno, u tom slučaju se može prisvojiti bilo koji dio ozemlja, ako je on srpskom narodu “neophodan za njegov normalan život i razvoj”. Nacionalni ekskluzivizam kakav se uistinu rijetko sreće!brojnim ratovima, Srbija je u razdoblju od 1833. do 1945. godine učetverostručila državni teritorij, s tendencijom daljnjeg širenja na zapad, dok je, primjerice, u samo sedamdeset godina dvadesetog stoljeća (od 1921. do 1991. godine), na području Jugoslavije gotovo udvostručila svoj nacionalni korpus (povećala ga za 87,16%!).

Za bilo kojeg demografa, ovo su podaci koji se graniče s nemogućim. Budući da nikakve demografske “eksplozije” (u smislu naglog porasta nataliteta nije bilo), jedino objašnjenje leži u tomu da je velikosrpska državna politika izdašno pomognuta Srpskom pravoslavnom crkvom, raznim metodama uspjela asimilirati veliki broj pripadnika drugih naroda, kako na srpskom matičnom prostoru, tako i u novopripojenim područjima. Dakako, ovdje treba imati u vidu i umjetni “višak” stanovništva poslije ratova u kojima su se srpski gubici udvostručavali (Prvi i Drugi svjetski rat).

Većina povjesničara i znanstvenika koji se bave ovim fenomenom, slažu se u tomu da je glavni pokretač velikosrpske ideologije ekstremni nacionalizam:

“Korijeni su ekstremna srpskog nacionalizma u dalekoj prošlosti, zapravo, u srpskoj tradiciji.Nacionalizam je bio ugrađen u nacionalnu, a nakon obnove srpske države i u državnu politiku. Suvremeni srpski nacionalizam može se povezati s imenima Dositeja Obradovića (1739. - 1811. ) i povjesničara Jovana Rajića (1726. - 1801. ) koji je napisao 'Istoriju raznih slavjanskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov I Serbov'(Beč 1794./5. ) i već tada u srpske zemlje ubrojio Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i Slavoniju. Sava Tekelija (1761.- 1842.) objavio je 1806. kartu srpskih zemalja u koje je uvrstio Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Dubrovnik i Dalmaciju (krajeve sjeverno od Save i Dunava, te područja pod austrijskom vlašću nije uključio jer je S. T. bio visoki činovnik u Ugarskoj). Među začetnicima velikosrpstva valja spomenuti Vuka Stefanovića Karadžića (1787.- 1864.) - razvoju velikosrpstva, kada se oslanjalo na teorije o jeziku, pogodovala je tzv. slavistička škola (J. Dobrovsky, J. Kollar, P. Šafarik, J. Kopitar i F. Miklošić) koja je sve štokavce pojednostavljeno svrstavala u Srbe, a zatim, u povijesnom slijedu Jovana Cvijića, A. Belića, Vasu Čubrilovića, A. Ivića, sve do suvremenih nacionalnih ideologa Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića, P. Ivića, Dobrice Ćosića i mnogih drugih... Tako je Jovan Cvijić razvio široku teoretsku osnovu s obilježjima uputa kako provoditi srpsku ekspanzionističku politiku. (...) Iscrpnije razmatranje uvjeta nastanka velikosrpskog pogleda na politička zbivanja u jugoistočnoj Europi, načina na koji se odgovarajuće zamisli ugrađuje u srpski nacionalni pokret, te putovi ostvarivanja određenih dionica programa velikosrpske ekspanzije ukazuje na upornost, postojanost i trajnost. Trenutne uspjehe nastoji se učiniti trajnima - kad zatreba prilagođuje ih se prilikama, dok se neuspjehe ubrzo zaboravlja i prekriva ih se mitskim interpretacijama srpske veličine što napokon prevladava sve prepreke na putu ispunjenja općih ciljeva koji su sveti i, u odnosu na eventualnu kritiku i osporavanje, nedodirljivi. (O tome S. Letica piše: ' S vremena na vrijeme velikosrpske teze bivaju ‘zamrznute’ i potisnute u podsvijest ratnom opasnošću ili snagom drugih ‘supstitucijskih’ političkih ideja i ideologija (panslavizam, jugoslavenstvo, boljševizam, samoupravni socijalizam). Međutim, onog trenutka kada te ideje i ideologije, NADOMJESCI zastare, kad se rutiniziraju ili propadnu, velikosrpske i svesrpske teze ponovno ožive. Doživljavaju renesansu, nove političke i intelektualne artikulacije; plijene iznova masovnu političku pažnju, postaju osnovom novih-starih svesrpskih populističkih ideologija I pokreta '.” (dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.14.; autor kao izvor navodi: 'M. Brandt i dr., Izvori velikosrpske agresije - rasprave, dokumenti, kartografski prikazi, Zagreb, 1991., str. 9.).

Ilustracije radi, nužno je progovoriti riječ-dvije o metodama kojima se ova ideologija služi u ostvarivanju svojih interesa.

Izvlačeći (po potrebi) “povijesna” ili “etničk prava” na određene teritorije iz vlastitih izvora (koji su po pravilu utemeljeni jedino na mitovima i legendama), ili, pak primjenjujući svoje posebno za te prilike “skrojene” teorije, velikosrpski ideolozi u stanju su “legalno” prisvojiti svaku zemlju iz okruženja, neovisno o broju Srba koji na tim prostorima žive, i bez obzira je li ikada bila sastavnim dijelom njihovog etničkog područja. Ako kojim slučajem nije moguće primijeniti ni jedno od ovih “prava”, tu je spasonosno rješenje: “srpski strateški interes” – odnosno, u tom slučaju se može prisvojiti bilo koji dio ozemlja, ako je on srpskom narodu “neophodan za njegov normalan život i razvoj”. Nacionalni ekskluzivizam kakav se uistinu rijetko sreće!

Megalomanska i patološka narav takvih teorija koje nemaju ničega zajedničkog s međunarodnim pravom, pa ni civiliziranim odnosima među narodima i državama, najuočljivija je u upravo u velikosrpskim programima – počevši od Ilije Garašanina i njegovog Načertanija, preko Vase Čubrilovića (koji je radio brojne elborate o koloniziranju novopripojenih područja i potiskivanju starosjedilačkog življa), do Stevana Moljevića i spisa Homogena Srbija, zaključno s najnovijim programima srpske intelektualne elite i nacionalističkih stranaka i organizacija, koji su (na tim temeljima) nastali u posljednja tri desetljeća prošlog stoljeća – ali isto tako, što je daleko važnije, i u praktičnom djelovanju i ostvarivanju proklamiranih ciljeva na samome terenu.

Upravo djelotvornost velikosrpske ideologije (i njezin rezultat koji je jasno vidljiv i mjerljiv uzmu li se u obzir demografski i teritorijalni pomaci u korist srpske nacije u posljednjih stotinjak godina), postala je jamstvo njezine trajne prisutnosti u političkoj teoriji i praksi dosadašnjih srpskih režima (i, dakako, intelektualnih i crkvenih elita), što joj, uz široku i masovnu rasprostranjenost i ukorijenjenost u narodu – koji je, na žalost, stoljećima odgajan na zasadama velikosrpstva kao pozitivne vjersko-političke filozofije osigurava preživljavanje do današnjih dana.

Zlatko Pinter
nastavlja se

Bilješke

1. Jedna od najpoznatijih legendi jeste ona o slijepom guslaru Filipu Višnjiću, koji je navodno brojne generacije Srba nadahnjivao svojim junačkim pjesmama. Ni danas ne postoji niti jedan udžbenik srpske književnosti ili povijesti u kojemu njegova uloga nije posebno istaknuta.

2. Jedan narod, jedan vođa, jedna država – odlike su totalitarizma fašističkog tipa; teorije o Srbima kao nad-ljudima, superiornoj rasi i naciji – najstarijem narodu na svijetu koji predstavlja “etnogenetski pupak”čovječanstva, Srbima-Arijevcima kojima kao “izabranom”narodu pripadaju i posebna prava, uključujući i pravo na teritorijalno širenje – teze su sasvim prepoznatljive u nacističkoj i rasističkoj teoriji i praksi.