UDBA (2)

Imam pred sobom knjigu “Špiclji Udbe” autora Romana Leljaka o kojoj sam pisao u prošlom svom prilogu. Ovdje ću se pozabaviti pitanjem kako je zapravo radila Udba. Vidjeli smo da su na dnu udbaške hijerarhije moći bile osobe A koje su pratile svoje žrtve, tj. osobe B i o svojim zapažanjima podnosile izvješća osobama na višem stupnju hijerarhije, osobama C, a ove pak udbaškom vrhu koji su činile osobe D.

Najbrojnije su bile osobe B - promatrane žrtve, ali u udbaškoj hijerarhiji pak najbrojnije su bile osobe A. Te je osobe Udba pridobivala na tri načina. Prvo su bili oni koji su s Udbom surađivali iz patriotskih razloga, iz domoljubnih motiva. Tih je bilo najviše. Drugi su bili suradnici iz materijalnih razloga. Za suradnju su bili nagrađivani novcem, poslom, položajima i drugim privilegijama. Treći su pak bili oni koji su bili ucijenjeni. Ili će u zatvor, izgubiti posao ili nešto drugo i svega su se toga zla oslobađali - suradnjom s Udbom.

Oni koji su surađivali iz patriotskih razloga su bili navažniji jer su radili za Udbu s dušom. Tih je bilo najviše. Oni su bili udbini povjerenici (zvali su ih duhovnicima, nešto kao PosaoSuradnika Udbe se je pridobivalo tako što se zainteresiranoj osobi jednostavno ponudilo sve u životu. “Ako budeš radio za nas, tvome ćemo mužu odnosno tvojoj ženi odmah urediti službu”. Nije se išlo na slabo plaćeno mjesto u tvornici, nego služba u banci, mjesnom narodnom odboru i sl. državnim ustanovama. Ponudili su i stipendije djeci za studij. To je značilo da se tu ponudu davalo i njegovoj djeci, koja su na to već bila pripravljena i odgojena da je pravo što surađuju s Udbom. Kad jednom uđeš u taj proces, omogućemo ti je sve.svećenicima) i za njih su napisali na 20 stranica knjige upute pod naslovom “Sodelavci (zaupniki) iz duhovniških vrst “ (Suradnici (povjerenici) iz duhovničkih vrsta).

Suradnika Udbe se je pridobivalo tako što se zainteresiranoj osobi jednostavno ponudilo sve u životu. “Ako budeš radio za nas, tvome ćemo mužu odnosno tvojoj ženi odmah urediti službu”. Nije se išlo na slabo plaćeno mjesto u tvornici, nego služba u banci, mjesnom narodnom odboru i sl. državnim ustanovama. Ponudili su i stipendije djeci za studij. To je značilo da se tu ponudu davalo i njegovoj djeci, koja su na to već bila pripravljena i odgojena da je pravo što surađuju s Udbom. Kad jednom uđeš u taj proces, omogućemo ti je sve.

U Sloveniiji je kao i u Hrvatskoj tijekom rata 1941. - 1945. uništena srednja klasa. Većinom su bili likvidirani, a malo ih je pobjeglo u inozemstvo. Onima koji su preživjeli oduzeta je imovina i nije im bilo dopušteno baviti se djelatnošću kao prije rata. Jugoslavija je ubrzo shvatila da ne može raditi samo s javnim, državnim poduzećima, bez srednjeg sloja, bez obrtnika i sitnih poduzetnika. “Upravo tu izlazi na vidjelo okrutnost (grozodejstvo), da su upravo ti suradnici Udbe dobili prve obrtničke dozvole, što drugi nisu dobili. To znači da je ponovno stvoren srednji sloj kojega je u osnovi vodila Udba.” Iz popisa sudanika Udbe moguće je vidjeti tu vezu i kako je nastalo društvo.

Sustav okretnih vrata

Autor (RL) naziva taj proces “sistem vrtljivih vrat” (sustav okretnih vrata): kad jednom stupiš u ta vrata, omogućeno ti je sve. Drži da je 35 % ljudi, koji sada žive u Sloveniji, prošlo kroz ta vrata i u svojoj prošlosti imalo je velike koristi zbog suradnje s Udbom. Ako je otac bio suradnik Udbe, mogla su djeca studirati, rođaci su zasjeli na najbolja radna mjesta. Udba je izvršila oko 700.000 provjera. Ako se za nekoga napisali tzv. pozitivnu provjeru da je bio brat, stric, djed, suradnik Udbe - posao je bio dobiven. Popisi suradnika i rođačka povezanost tih ljudi dokazuje “novu klasu” o kojoj je nekada pisao M. Đilas. Zato je danas u Sloveniji situacija takva kakva jest, drži autor knjige.

Mi dodajmo, da se je tako nešto događalo i dogodilo i u Hrvatskoj, pa je i kod nas takvo stanje kakvo jest.

To iz podzemlja što u Sloveniji izlazi na svjetlo dana, a u Hrvatskoj je još prekriveno velom tajni, objašnjava pojavu da se političari pred izbore i inače u javnosti izjašnjavaju za jedne stvari, a kad zasjednu na položaj gdje bi trebali i morali odlučiti ono i onako kako javnost od njih očekuje - posve iznevjere očekivanja.

U Sloveniji je 1990. imenovan javnim tužiteljem Anton Drobnič i svi su očekivali progon komunističkih zločinaca u ratu, ali nije učinio ništa. Već 1989. je autor (RL) otkrio Hudu jamu i opet ništa. Danas se zna da je Anton Drobnič 27. lipnja 1949. vlastoručno potpisao izjavu da će raditi za Udbu i dobio je kodno ime “Pipan Maks”. A javnosti je bio izjavio da ga je Udba htjela pridobiti za suradnju, ali da nije uspjela. Dokumenti dokazuju da je radio za Udbu. Isto tako i France Bučar, prvi predsjednik demokratski izabrane slovenske skupštine, bio je suradnik Udbe i pripadnik Knoja i Ozne i to baš između 1945. i 1946. kad je izvršeno najviše zločina od strane tih egzekutorskih postrojba KPJ i KPS.

Od neprocjenjive je važnosti ovo što slijedi. Naime, treba razjasniti na koji se je način Udba uspjela nakon 1990. transformirati i zauzeti sve najvažnije pozicije u demokratskoj Sloveniji. Jer, i u Hrvatskoj nije bilo puno drugačije, unatoč propasti komunističkog jednopartijskog sustava.

Transformacija Udbe

Da ne prepričavam doslovno ću prevesti taj dio teksta.

„Udba se već 1987. godine, kad je bilo potpuno jasno da ne će više biti Jugoslavije i da je samo pitanje KučanNa koncu da još da spomenem kako autor (RL) u sam vrh udbaške hijerarhije stavlja Milana Kučana, nekada predsjednika CK SK Slovenije, suradnika vojne tajne službe pod psudonimom Plavi, koji je politički usmjeravao Udbu. Kao žrtve Udbe spominju se Stjepan Crnogorac (1972.), mladi hrvatskei intelektalac kojega su oteli u Njemačkoj i mučki ubili u Sloveniji. 1983. su ubili Stjepana Đurekovića. Tu su i neuspjeli atentat na Nikolu Štedula i brojni drugi zločini u inozemstvu.trenutka, kad će se država raspasti, na to vrlo dobro pripremila. I to u smislu da kad se već raspada država, nema nikakvog smisla, da ustraju i brane jugoslavensku državu, jer će se sve skupa slomiti upravo na Udbi. Udba iskaznicaRazmišljali su: bolje da smo sami akteri i pomažemo pri raspadu Jugoslavije, te na taj način sačuvamo sve ugodnosti i prikrijemo svu svoju povijest. Na to su se dobro pripremili i na funkcije novih demokratskih snaga postavljali svoje ljude. Uništili su dokumente, suradnike infiltrirali i pripremili za političke funkcije. Novca je bilo dostatno. Poduzeća u inozemstvu, koja su bila u vlasništvu Udbe nikada nisu postala državna, javna. O njihovoj opstojnosti su uništli papire, novac pak prisvojili i ta poduzeća preko noći pretvorili u privatna poduzeća. Posegnuli su također u svo gospodarstvo u Sloveniji. Na primjer: o raspadu Jugoslavije, raspala se je također i Jugobanka. Nastala je Abanka. Njen direktor je postao pripadnik Udbe za Maribor Albin Hojnik. Tako i u Celju snađe isto Banku Celje. Njen direktor je postao Milan Skok, koji je bio aktivno zapolsen u Udbi Celje, uostalom je i njegov otac 1945. sudjelovao u likvidacijama u Celju. Tako je bilo po cijeloj Sloveniji.

Reorganizirali su se i pripremili se za preuzimanje gospodarske vlasti u Sloveniji. Tako je Udba već prije raspada Jugoslavije novac preko svojih banaka, koje je imala pod svojim nadzorom, odnijela u inozemstvo, da bi iza 1990. selektivno vraćala novac u Sloveniju s namjenom preuzimanja različitih poduzeća, izigravajući izbore, postavljala svojih 'novih slika' itd.

U ratu za Sloveniju 'udbaš'” nisu sudjelovali, niti su za to namijenili novac, koji su imali u inozemstvu. Suprotno. Novac su u ratno doba oplođivali. Suradnicima su zabranjivali sudjelovanje u ratu, pripremali su i sve snage usmjerili na preuzimanje gospodarske i političke moći u budućoj samostalnoj Sloveniji“.

Na koncu da još da spomenem kako autor (RL) u sam vrh udbaške hijerarhije stavlja Milana Kučana, nekada predsjednika CK SK Slovenije, suradnika vojne tajne službe pod psudonimom Plavi, koji je politički usmjeravao Udbu. Kao žrtve Udbe spominju se Stjepan Crnogorac (1972.), mladi hrvatskei intelektalac kojega su oteli u Njemačkoj i mučki ubili u Sloveniji. 1983. su ubili Stjepana Đurekovića. Tu su i neuspjeli atentat na Nikolu Štedula i brojni drugi zločini u inozemstvu.

Kako je u Hrvatskoj?

Na koncu konca nešto što se nameće više kao skup pitanja nego kao neki zaključak. Kako stoje te stvari u Hrvatskoj? Kome u hrvatskom javnom i napose u političkom životu možemo vjerovati ? Možemo li biti sigurni da, primjerice Ivo Sanader i Jadranka Kosor nisu bili i jesu suradnici Udbe? Ili bilo koji stranački prvak i njihovi suradnici ne čine zapravo prikriveno udbaško bratstvo koje je razbilo hrvatsko političko društvo na 150 političkih stranaka. Koga god izaberemo na slobodnim izborima, uvijek izabiremo - udbaše !

Kakav je Milanović ne treba puno razmišljati - on se razotkriva kao udbaški simpatizer čim otvori usta. Tko ga može izuzeti od udbaškog bratstva? Ali, što je s Božom Petrovom? Čiju igru igra? Po tome što i kako radi ja držim da je od početka Milanovićev suradnik.

Držim da se može vjerovati Kolindi Grabar Kitarović, Tomislavu Karamarku i još nekima, ali ne bih ni za njih stavio svoju ruku u vatru.

Posebno je pitanje hrvatske perverzije po načelu “Drž’te lopova!” Naime, naslušao sam se toliko o kriminalnoj zločinačkoj pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj. Bit će da tu galamu dižu oni koji to čine po nalozima viših u udbaškom bratstvu, da bi se za gospodarsku pljačku optužilo HDZ i skrenulo pozornost s vlastitih zlodjela. Ako su i pripadnici HDZ-a u tome sudjelovali i to treba staviti na svjetlo dana. Nitko nije u Hrvatskoj dao objašnjenje o tome kako je privatizirana i kako je prodana Zagrebačka banka. Sjećam se da se Franjo Tuđman snebivao kad je saznao da od prodaje ZABA-e Hrvatske nije naplatila niti jedne marke, eura ili kune.

Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebalo otvoriti arhive i objaviti javnosti, na temelju dokumenata tko je tko u Hrvatskoj?

Vinko Buretić

P. S.

Upravo sam maločas, na HR 1 od 15, 30 odslušao emisiju “Oporbeni zarez”. Gostovao je Stipe Petrina. Ne slažem se s mnogo toga što je izjavio, ali s jednom konstatacijom koju je više puta ponovio se slažem. Govorio je o tome da Hrvatska nije pravna država i da u Hrvatskoj postoji uz zvaničnu još i “paralelna vlast”. Kao primjer je spomenuo kako glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nije mogao pokrenuti kazneni progon protiv, nisam zapamtio, valjda protiv Sanadera, dok nije dobio za to dopuštenje. I pita se Stipe Petrina tko je taj tko određuje protiv koga će se voditi kazneni postupak? Odgovor za sada može biti samo općenit: udbaška mafija.

Ned, 31-05-2020, 08:26:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.