UDBA
U neku ruku, hrvatska i slovenska tranzicija iz društva komunstičkog sustava u sustav slobodnog društva izvršena je po istom modelu. Slovenci su 1989. kao i danas korak ispred Hrvata. Zato je vrijedno pozabaviti se slovenskim iskustvima, da bismo na taj način bolje sagledali našu poziciju danas.
Nabavio sam knjigu “Špiclji Udbe “ slovenskog istraživača i publicista Romana Leljaka. U knjizi ima uvodnik dr. Boštjana M. Turka pod naslovom “Doušnici Udbe i ti koji to nikada nisu bili” (Špiclji Udbe in tisti, ki to nikoli niso bili). U knjizi ima imenom i prezimenom, često i nadimkom, popisanih 20.000 doušnika. To je tek uvod u daljnju obradu i objavu cjelokupnog popisa slovenskih doušnika udbaša. Inače R. Leljak je izdao i knjigu “Speča Udba” (spavajuća Udba) u kojoj je popis imena aktivnih i rezervnih pripadnika Udbe. Nisam imao priliku zaviriti u tu knjigu. Bit će da je veoma zanimljiva.
U uvodniku “Špiclja” se navodi da je u Sloveniji bilo 40-tak tisuća doušnika Udbe i da je na petnaest državljana VojskaU uvodniku “Špiclja” se navodi da je u Sloveniji bilo 40-tak tisuća doušnika Udbe i da je na petnaest državljana dolazio po jedan. Većina u knjizi navedenih ljudi se je opredijelila za kontinuitet vlasti, koja je svoju moć temeljila na Udbi. Od nje su primili ove i one privilegije: stan, posao, stipendiju, rad u inozemstvu, napredovanje, oprost ili lakše služenje vojnog roka i dr. Taj duh su posijali u svoju najbližu radnu i obiteljsku okolinu: postupno se je oblikovala vojska ljudi koji su postali politički svjesni “vrjednota” revolucije.dolazio po jedan. Većina u knjizi navedenih ljudi se je opredijelila za kontinuitet vlasti, koja je svoju moć temeljila na Udbi. Od nje su primili ove i one privilegije: stan, posao, stipendiju, rad u inozemstvu, napredovanje, oprost ili lakše služenje vojnog roka i dr. Taj duh su posijali u svoju najbližu radnu i obiteljsku okolinu: postupno se je oblikovala vojska ljudi koji su postali politički svjesni “vrjednota” revolucije.
Uvodničar povezuje knjigu kako s vizijama Georgea Orwella iz njegove “1984.“, tako i s “Olovnim vremenima” (Svinčena leta) Viktora Blažića.
Nema smisla prepričavati daljnji tekst. Puno je probitačnije prevesti što piše dr. Turk:
„Doušnici nisu paralizirali samo te koji su im bili najbliži, nego prije svega one koji su im bili najdalje. To se je posebno pokazalo godine 1990. Uzmimo formulu, po kojoj tu pojavu utemeljio Viktor Blažič. Subjekt A (doušnik) je potkazao subjekta B političkoj policiji i bio je za to nagrađen kako smo popisali u prethodnom stavku. I zatim dođe do promjene sustava. Uzmimo da sada, po političkoj promjeni, po erupciji političkog pluralizma, oba subjekta, A i B sjede u nekom rukovodećem tijelu jedne iste na novo osnovane ili pak samo ‘obnovljene’ stranke “. B ne zna za A, A pak još predobro zna za nj i za opasnost, koju bi mu prouzročilo njegovo razotkrivanje. Ali, postoje još dvije osobe. Prva je osoba C: to je službenik političke policije, onaj koji je regrutirao osobu A. Taj zna za osobu A i B. I napokon: postoji političko-sigurnosni vrh, u kojem je nekoliko osoba, koje znaju za A, B i C, pri čemu A i B to i ne slute, C sluti da pored njega još netko na vrhu (osoba D) želi što znati o dosjeu A i B, o A-ovom prokazivanju i izvješćima. Konkretno: u Ljubljani je postojao poznati književnik (osoba A - kodno ime piete), koji je uhodio Edvarda Kocbeka (osoba B) i pisao čak četiri stotina stranica izvješća. Kocbek za 'rad' doušnika nije mogao niti slutiti. Agent piete je predavao svoja izvješća osobi C, a nad svime je bdjela osoba D.
Posljedica je da između osoba A, C i D, nastane krvno bratstvo. Obvezali su se na život i smrt, jer bi svako A i BRazumljivo je da su u prijelomnom času (godine 1990.) subjekti A u svim osnovanim strankama imali samo jednu zadaću: obraniti mrežu i spriječiti da bi osobe B došle “na slobodu” odnosno do riječi, do odlučivanja, do moći.raskrivanje moglo pored očite sramote donijelo također i ukidanje pokvarene hijerarhije, koja im omogućuje lagodnu egzistenciju. Viktor Blažič veli: 'Ta skrivena armada se međusobno razumije i bez riječi i zacijelo i bez neke opipljivije organizacije. To je bratstvo, koje osjeti jedno i učini isto uvijek kada je u opasnosti koja je svim njegovim pripadnicima zajednička: za opasnost otkrivanja, koja znači ništa manje nego pad u ništavilo, u beznačajnost bez povratka. Nešto što je slično prijetnji s većim upropaštenjem, jer subjekt A se najčešće nikada ne bi bio uspio probiti na bilo kakvu važnost, da nije radio to, zbog čega je subjekt B, i upravo tako i cijeli niz subjekata B, trpio samo zbog različnosti svojih uvjerenja (Viktor Blažič, Svinčena leta, str. 175.)“.
Razumljivo je da su u prijelomnom času (godine 1990.) subjekti A u svim osnovanim strankama imali samo jednu zadaću: obraniti mrežu i spriječiti da bi osobe B došle “na slobodu” odnosno do riječi, do odlučivanja, do moći. Ako gledamo na kontuinuitet vlasti u Sloveniji, koji se vuče neokrnjen dvadaset i pet godina, razumjet ćemo kako je presudna Blažičeva formula.
Prošetajmo se samo po osobama D: te su bile tako važne da se za slovenski prostor može njihov broj pobrojati na prstima jedne ruke. U osamdesetim godinama je to svakako bio Stane Dolanc, nekadašnji ministar unutarnjih poslova SFRJ. Taj je za svoga nasljednika u nasljednom slovenskom feudu ustoličio Milana Kučana, koji je bio osoba D s velikom početnicom od onih dana do danas. Među osobama D nadalje nalazimo šefove savezne i domaće Udbe, čija su imena poznata prije svega zbog rada Romana Leljaka. Osobe D (Janez Zemljarič, Sivo Gorenc, Josip Perković...) su danas procesuirane u inozemstvu ili će biti. Zahvala ide Blažičevoj formuli i akribičnom trudu autora Špiclja.
Vinko Buretić