Ustašofili, titofili, tuđmanizatori i detuđmanizatori

Kako povjerovati da bi zazivanje ustaštva danas moglo donijeti nešto dobra našoj zemlji? Što bi joj mogla donijeti ustaška politika? Ugled, nova demokratska postignuća, više ljudskih prava i sloboda, socijalnu pravdu, međunarodnu afirmaciju, gospodarski napredak...? Ništa od toga. Ali da joj donosi veliku štetu, lako je i uočiti i dokazati. Zašto se onda to događa, ako je uopće istinita tvrdnja da Hrvatskom vlada filoustaštvo, kako tvrde prvaci „lijeve“ Hrvatske? Na istoj ćemo razini pokušati promotriti prošlogodišnje predizborne najave o nekakvoj retuđmanizaciji. Čini nam se, naime, da su i navodna reustašizacija i isto takva retuđmanizacija samo u funkciji vlastohleplja i koristoljublja političkih kasta i njihovih patrona. Upravo tu tezu želimo potkrijepiti argumentima iz aktualnoga hrvatskoga političkoga života.

Kao što je govor o reustašizaciji mamac za biračko tijelo i političke snage koje baštine Titovo nasljeđe, tako je i najava povratka Tuđmanu tek pokušaj pridobivanja birača suprotnih uvjerenja. Iza najava o retuđmanizaciji nije bilo nikakve stvarne namjere ni bilo kakve naznake o sadržaju takva „povratka Tuđmanu“. I jedni i drugi žele zaobići pobjedničku Hrvatsku, Domovinski rat, uspostavu, obranu i oslobađanje demokratske, suverene države, kako bi se slavile politike i ideologije koje su propale i Hrvatsku ostavile na milost i nemilost osvajačkim zamislima. I Pavelić i Tito za sobom su ostavili neuspjehe, zlodjela i Hrvatsku na koljenima. To je nasljeđe politika koje suvremeno europsko političko mišljenje naziva baštinom totalitarističkih vlasti.

Ustašovanje i titovanje

Prvo je, dakle, pitanje komu i čemu danas koriste ustašovanje i titovanje? Titoisti su uvjereni da je pred njima kakva-takva budućnost dok god mogu izvikivati parole o ustašizaciji i fašizaciji. Ako nema ustaša i fašizma, protiv koga će se boriti? Kako onda stvoriti „pakao“? Optuživanje za ustaštvo (i genocidnost) hrvatskoga naroda već je blizu cijelo jedno stoljeće jedina konstanta politike koja je htjela pokoriti Hrvate i oteti njihovu zemlju. S druge strane ispada da ni ustašofili ne mogu bez titoista, četnika i udbaša? Kakav politički program ostaje kad im se maknu ta izvorišta animoziteta i oslonci uobičajene retorike?

Danas pred nama nije toliko važan politički konflikt ljudi koji su najavljivali retuđmanizaciju Hrvatske, ma što to značilo, i novih titoističkih snaga koje žele spriječiti širenje „konzervativne revolucije“, „filoustaštva“ i, tobožnjih, političkih „pretenzija“ hrvatskoga katoličanstva, koliko spomenuto vlastohleplje i jagma za ono malo plijena što je još ostalo. Ako je sve to u funkciji osvajanja vlasti, opravdano je pitati je li u tim nastojanjima dopustivo učiniti baš sve kako bi se uspjelo? Naš će odgovor na to pitanje uvijek biti niječan, bez obzira na iskustva iz svakodnevnoga života. I najava „retuđmanizacije“ povezana je s tim pitanjem.

Vidimo, naime, da je odjedanput iz javnoga govora potencijalnih „retuđmanizatora“ nestalo i „tuđmanizacije“ i Tuđmana. Ne treba ni govoriti da u njihovim najavama nije bilo ni trunke ozbiljnih namjera, jer nikad nije ni RetuđmanizacijaIza najava o retuđmanizaciji nije bilo nikakve stvarne namjere ni bilo kakve naznake o sadržaju takva „povratka Tuđmanu“. I jedni i drugi žele zaobići pobjedničku Hrvatsku, Domovinski rat, uspostavu, obranu i oslobađanje demokratske, suverene države, kako bi se slavile politike i ideologije koje su propale i Hrvatsku ostavile na milost i nemilost osvajačkim zamislima. I Pavelić i Tito za sobom su ostavili neuspjehe, zlodjela i Hrvatsku na koljenima. To je nasljeđe politika koje suvremeno europsko političko mišljenje naziva baštinom totalitarističkih vlasti.postojao nekakav tuđmanizam, pa ni detuđmanizacija nije mogla uspjeti. Kako bi se, dakle, moglo oživjeti nešto čega nije bilo, niti je postojala namjera da se to nepostojeće obnovi. Govor o detuđmanizaciji i retuđmanizaciji imao je skrivenu drugu namjeru.

Krug oko Tuđmana

U predizborno vrijeme 2015. Mesićevi su sljedbenici i aktivni sudionici najžešćega protutuđmanovskoga boja kratko vrijeme nastupali u drukčijim ulogama, nakon što su od 1989. prošli puni krug oko Tuđmana i njegove politike. Najprije je, kažu, postojala sklonost, pa žestoka kritičnost, ponovna sklonost i na koncu - plodovi prevrtljivosti: nesigurnost, međusobna optuživanja, rezignacija i nezadovoljstvo. Što bi na tom kruženju moglo biti sporno, a što nesporno? Može li biti da je najavljivano „vraćanje Tuđmanu“ imalo samo agitacijsku svrhu, da je bilo jedino posljedicom volje za osvajanjem vlasti, moći i utjecaja, a ne želje da se narodu vrati pobjednički duh, elan i samopouzdanje, da se radi za opće dobro i zajedničke interese svih hrvatskih državljana?

Narod se ima čega bojati, strepiti za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece, kad se politika počne koristiti u lukrativne svrhe, kad izlazak na političku scenu nema drugoga razloga nego samo osvajanje vlasti i moći koju ona može donijeti ljudima kojima je posve strano žrtvovati se za opće dobro. Jedan istaknuti politički čovjek, prema navodima VL-a (18.4.2016) kaže: „Hrvatska nas je skupo koštala i nećemo ju jednostavno prepustiti demontaži, zaboravu i nestanku“. Kakva konstrukcija! O čemu taj trgovački jezik govori? Kako prihvatiti misao da Hrvatska „košta“, da ima cijenu koju netko plaća ili ne plaća da bi je „posjedovao“, i da se može „demontirati“.

Hrvatska je dar koji se ne otkupljuje, ne plaća i ne prodaje. Kako u svijet ljubavi i žrtve unijeti trgovački pojam koštanja? Ljubav i žrtva ne traži ništa zauzvrat. Samo slobodu i mir. U ljubavi prema svojoj zemlji iskazuje se moralni stav, dužnost i obveza ljudi koji nisu ravnodušni prema svom rodu i svom domu. To ne znači da i oni drugi nemaju pravo na svoj stav, na svoj bezdomovinaizam, internacionalizam, kozmopolitizam.

Kontinuum optuživanja

U takvoj se vizuri pojavljuje i govor o „ideologijama“ i „odustajanjima“ od njih. Ma kakve ideologije? Što ima, PjesmePrevrtljivci (i agenti-provokatori) će i dalje pjevati Evo zore, evo dana, ali i partizansku Po šumama i gorama. Glavni je izgovor „retuđmanizatora“ za vrijeme u kome su bili sljedbenici „detuđmanizatora“ to što, navodno, nisu znali za čim idu vođe detuđmanizacije. Prevarili su ih pobunjenici protiv Tuđmana! Kako, kad od 1993. „detuđmanizatori“ nisu šutjeli. Pisali su, govorili, iznosili svoja politička gledišta, putovali, osnivali stranke, optuživali i po svijetu tražili pomoć kako bi svrgnuli Tuđmana.primjerice, ideološkoga u tvrdnji da se u današnjoj Hrvatskoj obnavlja ustaštvo? Važno je samo znati je li to istinita ili lažna tvrdnja. Ako postoje pojave ustašovanja, onda treba zastati nad njima i pozorno razmotriti što proustaški raspoloženi ljudi iznose u javnost, za što se zauzimaju i koji bi mogli biti ciljevi takvih postupaka. Ako su te tvrdnje neistinite treba vidjeti je li to ipak samo nastavak starih pjesama na tu temu?

Često citiramo riječi V. Gotovca koji je, spominjući svoj posljednji susret s Krležom, naveo kako su razgovarali o tomu „da je svaka kritika stanja činjenica, zasnovana na hrvatskim gledištima“ gotovo uvijek proglašavana ustaškom. To je, naravno razgovor iz vremena „zreloga socijalizma“ i „bratstva i jedinstva“. Što je novoga u tim optužbama za ustaštvo, nakon više desetljeća koja su otada prošla? Kao što su se mnogi tajni Udbini agenti, koji su po svijetu tražili i ubijali „ustaše“, uspostavom demokratskog poretka, vratili u Hrvatsku kao „Veliki Hrvati“, tako se i danas dojučerašnji detuđmanizatori dižu kako bi i oni Hrvatsku dodatno – „pohrvatili“, na crti Mesićeve teorije o dvije pobjede (1941. i 1945).

Prevrtljivci (i agenti-provokatori) će i dalje pjevati Evo zore, evo dana, ali i partizansku Po šumama i gorama. Glavni je izgovor „retuđmanizatora“ za vrijeme u kome su bili sljedbenici „detuđmanizatora“ to što, navodno, nisu znali za čim idu vođe detuđmanizacije. Prevarili su ih pobunjenici protiv Tuđmana! Kako, kad od 1993. „detuđmanizatori“ nisu šutjeli. Pisali su, govorili, iznosili svoja politička gledišta, putovali, osnivali stranke, optuživali i po svijetu tražili pomoć kako bi svrgnuli Tuđmana.

Tuđman na krinkama

U temelj ovom tekstu stavljamo pretpostavku da u Hrvatskoj nema političke stranke ili političkoga vođe koji bi osporavanjem Tuđmanovih zasluga u uspostavi, obrani i oslobađanju Hrvatske, mogao računati na netitoističko biračko tijelo. Od Tuđmanova odlaska svi su se HDZ-eovi prvaci uspinjali na stranački tron, hvaleći ga i slaveći. Čak i u vrijeme najjače detuđmanizacije. Ali vrijeme je pokazalo da im je to služilo samo za pridobivanju glasova, jer oni pristalice Tuđmanove politike nisu ni bili, niti to žele biti. Praksa je pokazivala kako su, nakon ustoličenja vrlo uspješno surađivali s – detuđmanizatorima, odrađujući za njih najdelikatnije poslove koje ljevica u Hrvatskoj bez njih ne može ni učiniti. Ipak je srušen Berlinski zid, ma koliko se hrvatski titoisti pravili da tomu nije tako.

Jedan hrvatski novinar i publicist koji je pisao hvalospjeve Stipi Mesiću i njegovim najbližim suradnicima, koji su došli na vlast nakon Tuđmana, ovih dana, u travnju 2016. pita: „Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?... Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku? I početak nove vlasti (godine 2000, op.a.) zdušno branim, jer vidim da je Tuđman ostavio svoju mrtvu stražu koja uključuje apologetsko branjenje baš svega što je radio i da uopće ne razumije da je katarza nužna.“

Danas, šesnaest godina nakon iznošenja tvrdnje kako je Mesićev „proces detuđmanizacije epohalan“, taj novinar Tuđmana proglašava „načelom“, „mjerom stvari“ tvrdeći da je „njegovo poimanje nacionalnih relacija nedosegnuto“. Prihvatimo na trenutak taj vokabular: Tuđman je jedno „načelo“, a Mesić i njegovi, načelo suprotno od Tuđmanova. A on je slavio i jedno i drugo, ovisno o tomu što je u kom trenutku isplativije. Novinar se sad pred javnošću pita kako je 2000. mogao znati za čim ide Stipe Mesić, kao da 1993/94 nije živio u Hrvatskoj. Ili možda jako podcjenjuje svoje čitatelje? Vrlo zbunjujuće!

Epohalni proces

Ne čudimo se, međutim, novinarki S. Lukić, koja isto tako ovih dana, piše da su „krajnji desničari“ protiv Mesića zbog njegova „antifašizma“ i „zbog svojedobne otvorene suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu“. Nije točno ni jednio ni drugo. Znao je Mesić pjevati i drukčije pjesme, a ne samo „antifašističke“, a početak suradnje s Haagom nikako se ne može nazvati „otvorenom suradnjom“, nego prikrivanom, ali s dalekosežnim posljedicama, zbog dužnosti koju je kasnije obnašao. Netitoistička Hrvatska, a ne samo „krajnja desnica“, ima ozbiljnijih prigovora na račun ukupnoga Mesićeva političkoga djelovanja. Ali to je posebna tema. U ovaj je tekst dospio samo kao jedan od javno najeksponiranijih detuđmanizatora kome su se, kao što smo vidjeli, divili i potencijalni „retuđmanizatori“, koji su se, izgleda, tek pred izbore bili potpuno osvijestili. Zbilja, možda to samo tako izgleda. Pokušajmo bolje vidjeti i razumjeti. Spomenut ćemo tek nekoliko detalja koje je nanovo probuđeni kolumnist mogao i morao znati te ne tako davne godine 2000.

Opet se, u nekom donekle modificiranom obliku, pred našim očima ponavlja ono što je započeto sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, kad su Mesić i Manolić, visoki državni dužnosnici, pokušavali „zaustaviti Tuđmana“? Tadašnje njihove javno iznesene optužbe na Tuđmanov račun nisu imale veze s njihovim stvarnim, ali prikrivanim ciljevima. Njihovi tadašnji pokušaji „detuđmanizacije“ (svrgavanjem Tuđmana) nisu dali nikakva ploda. Novi val započeo je već godine 2000, a predizborna agitacija novih hadezeovaca 2015. najavljuje „epohalni proces retuđmanizacije“.

Međutim, ta najava dolazi od onih koji su bili u prvim redovima detuđmanizacije. Ipak, ljudi imaju pravo PonavljanjeOpet se, u nekom donekle modificiranom obliku, pred našim očima ponavlja ono što je započeto sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, kad su Mesić i Manolić, visoki državni dužnosnici, pokušavali „zaustaviti Tuđmana“? Tadašnje njihove javno iznesene optužbe na Tuđmanov račun nisu imale veze s njihovim stvarnim, ali prikrivanim ciljevima. Njihovi tadašnji pokušaji „detuđmanizacije“ (svrgavanjem Tuđmana) nisu dali nikakva ploda. Novi val započeo je već godine 2000, a predizborna agitacija novih hadezeovaca 2015. najavljuje „epohalni proces retuđmanizacije“. Međutim, ta najava dolazi od onih koji su bili u prvim redovima detuđmanizacije.predomisliti se. U demokratskoj zajednici imaju pravo iznijeti mišljenje, koje je posve suprotnom onom jučerašnjem, ali je isto tako nesporno da te česte promjene mišljenja ostavljaju trag na javnoj percepciji o njihovu moralu i ciljevima. Tu su, naravno, i eksplicite iznesene teze o relativnosti moralnih normi. Naime, sve te brbljarije o detuđmanizaciji, tuđmanizmu i retuđmanizaciji samo su zakrpe na rupama koje pokazuju praznoću, izostanak političkoga sadržaja, promišljanja i analiza koje bi vodile prema opravku i napretku naše zemlje. Te zakrpe moraju skrenuti pozornost sa spomenute obične, gole žudnje za vlašću.

Ceterum censeo

U koju misaonu, moralnu i političku sferu spada činjenica da je kolumnist, potencijalni retuđmanizator, čovjeka koji je vodio Mesićeve predsjedničke kampanje, vidio jedinim mogućim „Tuđmanovim nasljednikom“. Koja će načela taj čovjek zastupati zapravo, a ne samo deklarativno – „načelo Tuđman“ ili „načelo Mesić“? A ni „nasljednik“ o svemu tomu nije dao nikakvo plauzibilno objašnjenje. Pa onda ljudi moraju nagađati, a to nije dobro za javni moral i međusobno povjerenje. Kako razumjeti da netko sve čini za instaliranje na najvišu državnu dužnost čovjeka koji želi detuđmanizirati Hrvatsku, a onda nakon nekoliko godina pretendira na političko nasljeđivanje Tuđmana i njegove političke ideje? Ali danas titoisti više ne traže detuđmanizaciju, nego „deustašizaciju“ Hrvatske, jer valjda pretpostavljaju da je Tuđman doista maknut s puta. Kakva li je to zabluda!

Nova (stara) taktika posljedicom je činjenice da su Tuđmanovi generali oslobođeni od teških optužaba pred sudom u Haagu. Glavni „svjedoci“ svojim su iskazima i ostalim prinosima optuživanju bili baš naši – detuđmanizatori. Tuđman je, vjerovali su, morao, konačno, „pasti“ u Haagu. Kako do toga nije došlo, treba se vratiti „ustaštvu“. Hrvatska ne može ne biti kriva! Kao da je neki novovjeki Katon malo promijenio sadržaj zahtjeva: Ceterum censeo Carthaginem esse delendam, pa umjesto razaranja Kartage, traži nešto drugo. Ali niotkud artikulirana odgovora „retuđmanizatora“.

Tuđman je sigurno bio među prvima koji su, još za vrijeme Titove vlasti, razumjeli za čim idu optužbe cijeloga hrvatskoga naroda za ustaštvo, koje spominju Gotovac i Krleža, i tomu se argumentirano suprotstavljao. Uostalom tako je i započeo njegov otpor prouhrvatskom titoizmu, zbog čega je i završio u tamnici.

Moralni obziri

Sadašnji, navodno veliki, tuđmanizatori kakvim se prikazuje i spomenuti kolumnist-retuđmanizator, pisali su 2000. da „živjeti 10 godina s HDZ-eom nije bilo lako“, jer je to bilo „deset godina pljačke, nedemokracije i sramotne podjele BiH“, a nisu vidjeli ni da bi bilo išta sporno u zahvalama Carle Del Ponti S. Mesiću što joj je omogućio „pristup svim dokumentima“ u uredu Franje Tuđmana. Na stolu su, pred svima koje je to zanimalo, voljom S. Mesića, bili tajni državni dokumenti, uključujući i one o Bljesku i Oluji. Dao je objaviti i stenograme Tuđmanovih razgovora. Kolumnistu-retuđmanizatora, s velikim pretenzijama i danas, kao i onda kad je provodio detuđmanizaciju, nazivajući Tuđmana „despotom i tiraninom“, uzimamo tek simbolom spomenutoga moralnoga profila skupine, koja u velikim pretenzijama za njim ne zaostaje, pa mu zbog toga niti ne navodimo ime.

Što protivnici Tuđmanove političke ideje i prakse (uspostava, obrana, oslobađanje zemlje) previđaju, što ustašofili ne žele vidjeti i razumjeti? Da bi se skicirao makar i površan odgovor, treba se vratiti samo malo unatrag zbog mladih, ali i onih koji lako zaboravljaju. Ozbiljni udari na Tuđmana započeli su u 1993/94. u vrijeme koje je prethodilo Oluji, kad su protivnici Tuđmanove politike uvidjeli da hrvatske oslobodilačke snage jačaju takvom brzinom da će ih biti vrlo teško zaustaviti. Njihovi su ciljevi bili drukčiji. San o Jugoslaviji, ma kakva bila, još nije bio napušten.

Prvu je rundu, nakon pobjede na prvim slobodnim izborima, u borbi protiv oružjem nadmoćnoga agresora Tuđman dobio, iako je bila okupirana trećina države. Hrvatska je stekla neovisnost. Put prema oslobođenju okupiranih područja bio je otvoren. Što sve Mesić, Manolić i njihova družina s jedne strane a Milošević, Šešelj, četnici, JNA s druge, nisu učinili kako bi zaustavili Tuđmana. U konačnici se pokazalo kako je bilo naivno uvjerenje mesićevaca da su ga toliko “okružili“ svojim ljudima da mu iz te klopke nema izlaza.

Vrijeđanje Franje Tuđmana

Dugo se pokušavao prikriti razloge raznih mesićevaca za okruživanje i rušenje Tuđmana. Njihov je početni stav: Tuđman je opasan jer o Banovini misli drukčije od Bakarića i Partije a uz to je postao i hrvatski nacionalist. Nisu ga uspjeli onemogućiti i zaustaviti. Mesić je kasnije dobio novu mogućnost kroz tajna svjedočenja pred Sudom u Haagu. Nije ispunio očekivanja zagovornika „Regiona“.

Već u ožujku 2000, današnji kolumnist-retuđmanizator Mesiću piše udvorničke hvalospjeve koji je, kaže, samo obični, dobri „susjed koji brižno psu previje nogu kad ga udari auto, budeći u vama humanost, ali i osjećaj krivnje jer to nikad niste radili. Mesić je susjed koji uvijek ima žarulju za posuditi kad vama pregori, to je tip dobričine iz vašeg kvarta koji sa svakom budalom ima vremena i živaca popiti pivo, tip kolega s posla koji će vas vikendom, koji vam treba, zamijeniti, a kad god trebate bit će vam žirant za kredit“. Ali ipak, ne razumije kako je i zašto s Tuđmanom bio u istoj stranci „pune četiri godine!“ Tomu dodaje kako je „HDZ pod vodstvom Tuđmana uspio iskompromitirati plebiscitarnu vjeru u ideju hrvatske države u samo deset godina, pokazujući se ponekad prema vlastitom narodu većim tiraninom od tuđinskih vlasti“.

Sve to nije pisao smeteni srednjoškolac nego novinar koji se hvali svojim umijećem prohrvatskoga pisanja još prije demokratskoga preokreta. Iz njegova je vidokruga, dok slavi Mesića i napada Tuđmana, nestalo sve što se događalo početkom devedesetih, zaboravio je na zatvaranje cesta, na Plitvice, Ćelije, Erdut, Vukovar, Škabrnju... S jedne je strane bila volja naroda a s druge oružana sila, pobunjenici, četnici i JNA.

Moćni sponzori dotadašnje federalne države nisu dopuštali da se realizira volja za slobodom i da se zaustavi memorandumski projekt koji je zacrtao otimanje većega dijela Hrvatske. Hrvatski narod i većina ostalih hrvatskih državljana, u preteškom vremenu kad se trebalo braniti, naoružavati, uspostavljati institucije demokratske države, slamati međunarodne otpore priznavanju volje hrvatskih ljudi, na slobodnim su izborima više puta odluči da ih vodi baš Tuđman.

Zapovijedi Tuđmanu

Taj je čovjek htio i mogao uzeti na se sve terete odgovornosti u vrijeme kad se odlučivalo – biti ili ne biti. Nad Hrvatskom su grmjeli ratni zrakoplovi, topovi, gorjela su sela i gradovi, stotine tisuća izbjeglica i prognanika trebalo je nahraniti i osigurati im krov nad glavom. S tim se Tuđman nosio. Ali detuđmanizatori to nisu čuli, ili su čuli pa zaboravili. Varali su, podmetali i na sve moguće načine pokušavali zaustaviti oslobođenje Hrvatske. Oni bi radije „o svetom imenu Dinamo“ i Vici Vukovu. I kad je Hrvatska stekla međunarodno priznanje vjerovali su da u tadašnjoj konstelaciji, s trećinom okupirane zemlje i vojnom silom koja je stajala nasuprot hrvatskim braniteljima, od proglašene neovisnosti i oslobođenja ne će biti ništa ako svrgnu Tuđmana. Pobuna je propala, približavala se Oluja.

Od mirne reintegracije Podunavlja u siječnju 1998. do Tuđmanove smrti nije prošlo ni dvije godine. Za čim su išli glorifikatori S. Mesića početkom 2000? „Osim toga, držim da je nakon Oluje, a pogotovo nakon oslobađanja TeretTaj je čovjek htio i mogao uzeti na se sve terete odgovornosti u vrijeme kad se odlučivalo – biti ili ne biti. Nad Hrvatskom su grmjeli ratni zrakoplovi, topovi, gorjela su sela i gradovi, stotine tisuća izbjeglica i prognanika trebalo je nahraniti i osigurati im krov nad glavom. S tim se Tuđman nosio. Ali detuđmanizatori to nisu čuli, ili su čuli pa zaboravili. Varali su, podmetali i na sve moguće načine pokušavali zaustaviti oslobođenje Hrvatske. Oni bi radije „o svetom imenu Dinamo“ i Vici Vukovu. IVukovara, upravo Tuđman, čovjek koji je toliko riskirao s modelom pomirbe s Udbom, ali bez lustracije, bio dužan provesti tu lustraciju. I jer ništa od toga ne radi i jer ništa od toga ne mijenja, da, žestoko ga kritiziram.“ Tako piše kolumnist iz ove priče. Naravno, apologeti Mesića i mesićevaca prvi su koji će post festum reći što je Tuđman „bio dužan provesti“.

Za Tuđmanom je ostala uspostavljena, obranjena i oslobođena država, a „Veliki Hrvati“ propovjedaju kako ništa nije radio od onoga što su oni od njega tražili! I ne vide, naravno, svoju mizeriju, apsurde i kontradikcije koje raznose po svijetu. Njih je Tuđman trebao slušati? To su, kad se bolje pogleda, i prigovori ustašofila na Tuđmanov račun. Prvi Mesićev suborac u svojim memoarima čak opisuje kako je bio povezan s različitim stranim obavještajnim i diplomatskim službama, koje su preko njega i njegovih pokušavale utjecati na prilike u Hrvatskoj.

S jednoga je od takvih mjesta 1993. dobio vrlo precizne upute. „Treba reći da je iz toga centra stigla i procjena da je u Hrvatskoj moguća promjena vlasti, da je moguća varijanta rješavanja krize putem državnog udara, ali i vojnog puča, koji bi se u javnosti trebao opravdati kroz tobožnju činjenicu da se njegovi akteri bore za cjelovitost i integritet republike Hrvatske, odnosno oslobađanje okupiranih područja po skraćenom postupku.“ Tomu dodaje da su iz dotične zemlje dobili „potvrdu mišljenja da bi vladajuću garnituru trebalo ukloniti, uključujući i Tuđmana“.

Glas lijeve Hrvatske

Piše da je tek u travnju 1994. „prekinuo šutnju“ o „Tuđmanu i njegovoj neodrživoj politici obmane hrvatskog naroda u kriznom vremenu“. On i Mesić, kroz novu stranku (Hrvatski nezavisni demokrati), kako je napisao, „destabiliziraju dvogodišnju pogrešnu i kobnu politiku predsjednika Tuđmana, destabiliziraju totalitarne, autokratske i antidemokratske metode i političke snage koje nas vode u jednostranaštvo i jednoumlje.“ Koji su onda glavni „razlozi“ razlaza s Tuđmanom? Onaj koji su godinama uporno vrtili: „podjela BiH“ ili nešto drugo? „Posredovanjem obavještajnih veza“ uporno su po svijetu i na „najvišim razinama“ tražili potporu za rušenje Tuđmana. Tako su stigli i pred jednoga stranoga ministra vanjskih poslova. Mesić je objasnio da su on i ostali demokrati napustili stranku HDZ i predsjednika, te osnovali stranku HND „zbog toga što je Tuđman s Miloševićem 1991. godine u Karađorđevu dogovorio podjelu Bosne...“

Domaćin ih je saslušao, a jedan od viđenijih antituđmanovaca na kraju konstatirao da sad trebaju „riješiti statuse predsjednika Tuđmana i Miloševića, a i ministra obrane g. Šuška“. Nisu, dakle, napustili Tuđmana 1991. kad su „čuli“ što se „dogodilo“ u Karađorđevu, nego 1994, kad je sve upućivalo na to da se približava – Oluja. Radili su i čekali. Manolić tvrdi da su Mesić on, i ljudi koji su im se 1994. pridružili protiv Tuđmana, bili samo glas „lijeve Hrvatske“. Tvrde da su odmah u ožujku 1991. „znali“ što se dogodilo u Karađorđevu. Međutim, naredne tri godine ipak su ostali na najvišim državnim dužnostima u RH. Pomagati Tuđmanu u „podjeli BiH“? I sad bi glorifikatori te „lijeve“ Mesićeve Hrvatske, pitali Tuđmana o – lustraciji!

Onakva kakvom je učinimo

Današnji „retuđmanizatori“, a jučerašnji detuđmanizatori imali su svoje favorite od Mesića i Manolića do Gotovca i Budiše? Što su ti ljudi učinili za Hrvatsku, a što Tuđman? Spomenuti kolumnist svoj onodobni antituđmanizam zaključuje ponavljanjem Gotovčeva povika: „Hrvatska, da, ali kakva?“ To bi valjda trebala biti kulminacija političke mudrosti koja se suprotstavljala Tuđmanu. Zaboravlja da je Tuđman vrlo precizno odgovorio i na to pitanje. Hrvatska, da - onakva kakvom je želimo. I kakvom je učinimo. Što su pridonijeli, što su promijenili i dodali Tuđmanovu djelu, da bi danas hrvatskim ljudima bilo bolje? Što?

Vlast „lijeve Hrvatske“, dugove, iseljavanja, „pakao“, „mi ili oni“, „retuđmanizaciju“ kao predizborni trik? Kako to da nisu čuli, razumjeli i zapamtili glas koji je nadjačavao Gotovčev: „Hrvatska, možda, ali samo zapadno od crte Virovitica, Karlovac, Karlobag“. Kao da nisu razumjeli što piše u oslobađajućoj presudi V. Šešelju. Ljudi koji su desetak godina bili u prvim redovima detuđmanizacije, nisu bili u dobi onoga ministra koga optužuju zbog sadržaja nekih tekstova iz njegovih studentskih dana, nego su sve to bili zreli ljudi, kojima se ne može pripisati mladenačka nesmotrenost i neznanje.

Ivan Bekavac