Otpor okupatoru nesumnjivo je bio zlorabljen za ideje revolucije i revolucionarne vlasti (sakatost njihovog sustava vrijednosti)

Profil političarke Eve Irgl je članstvo u Socijaldemokratskom savezu Slovenije, uz to predsjednica je „Komisije za peticije ter za človekove pravice in enake možnosti". Rođena je u Vipavi u pograničnom mjestu Šempeter pri Novoj Gorici. Gimnaziju završava u Ajdovščini te upisuje Teološki fakultet u Ljubljani. Još za studija audicijom je izabrana za voditeljicu Zabavnoga programa ErglTelevizije Slovenija. Za poslanicu u „Državnom zboru" prvi put je izabrana 2004-te, drugi put godine 2008-me. Na izborima 2011. izabrana je treći put. Bila je izabrana i za predsjednicu „Istražne komisije Patria", a također je bila i članica Odbora za visoko školstvo, znanost i tehnološki razvoj te Odbora za unutarnju politiku, javnu upravu i pravosuđe. Bavi se sportom, voli rock.

Slovenska demokratska stranka (SDS) politička je stranka desnog centra u Sloveniji, na čijem se čelu nalazi Janez Janša, bivši premijer. Nastala je u veljači 1989. i to kao Socijaldemokatski savez Slovenije („Socialdemokratska zveza Slovenije, SDZS"). Na prvim demokratskim izborima bila je dio koalicije DEMOS, koja je preuzela vlast. Njezin ministar Janez Janša imao je ključnu ulogu u ratu, kojim je Slovenija osigurala neovisnost od bivše Jugoslavije. SDS je bila blisko vezana s Katoličkom crkvom, ali je u posljednje vrijeme od nje kritizirana zbog podrške kockarskom turizmu, istraživanju matičnih stanica i legalizacije isto-spolnih zajednica. Od izbora 2004. SDS je dio vladajuće koalicije u Sloveniji i ima predstavnike u Europskom Parlamentu. SDS je članica Europske narodne partije.

Nadnevka 13. lipnja ove godine, kako je HKV već javljao u reportažama Damira Borovčaka i mnogo kasnije u mojoj, prema programu komemoracije i mise zadušnice, govor političarke Eve Irgl predstavljen je kao središnji, temeljni, kao nositelj konačnog obilježavanja prešućene masovne grobnice koju su ljudskim kostima prepunili Titovi antifašisti po završetku II. sv. Rata a u šumi uz mjesto Huda Jama, općina Laško. To je danas već dobro poznato rudarsko okno (iako ima više izlaza) u navedenom mjestu a pod nazivom Rov Svete Barbare, socijalistički preimenovan u Barbarin rov. O njemu sam prvi put pisao u Hrvatskome Slovu još u veljači 1998., u velikoj reportaži na središnje tri stranice s neumoljivim fotografijama devastacije tek novosagrađene kapelice. Sjajni Robert iz tadašnjeg i današnjeg Slova, povezao me s Dragutinom Šafarićem. On se javio u redakciju i kako sam već pisao – bio je (pokazalo se na našem putu u dolinu rijeke Pake, u Velenje i u Mislinju) što bi se ono reklo u Beogradu - „inicijalna kapisla" mukotrpnih istraživanja masovnih gubilišta Titove Jugoslavije u Sloveniji. Hrvat iz Međimurja koji dugo živi u Sloveniji D. Šafarić, izradio je i prve položajne karte masovnih gubilišta te davao informacije svima koji su ih htjeli čuti, provjeriti i mikro-lokacije posjetiti.

Danas, sedamnaest godina kasnije (neskromno mogu reći) po najvećem članku ikada objavljenom u Hrvatskoj, 600 Titovih i antifašističkih te prikrivanih i zabranjivanih gubilišta u Sloveniji (i u Hrvatskoj ih je isto toliko) puni već pravu biblioteku s više stotina autora i naslova knjiga a sve na temu slovenskih prikrivenih antifašističkih gubilišta. Zahvaljujući izdavaču Damiru Borovčaku (CC marketing Zagreb, 2003.) objavio sam knjigu „Da sam imao Hrvatsku" u kojoj je tekst „Bleiburg poslije Bleiburga" (po tuđim ocjenama) jedan od tri vodeća. On je svakako jedan od dva koji su odoljeli vremenu i dočekali kristalni plov istine na žarko svjetlo sunca. Dana 13. lipnja Anno Domini 2015-te.

Godine 2009., jedanaest godina poslije Hrvatskoga Slova, i šest godina po objavi moje knjige, Večernji list donosi kao „vijest": Otkrivena je nova masovna grobnica u Sloveniji – Barbarin rov s 3.000 kostura. „Nova" masovna grobnica?? Do sada se za nju nije znalo?

Zahvaljujući Dorian-u nas smo dvojica pošli u Hudu Jamu i doživjeli polaganje vijenaca visokih delegacija državnih, stranih, vijenaca za nevine žrtve od kojih su mnoge bile žene, djeca, starci. Na trenutak čovjeku popusti kontrola i oko pusti suzu nad laži koja je trajala tako dugo, umalo pa cijelo jedno stoljeće a sada je pravda vani! Katarza je tu. Više se, duže se istinu nije moglo skrivati. Ona sada ima svoj put, točnije svjetlu putanju i ništa više ne će biti isto, ma koliko oni i dalje šutjeli o svemu (i mirno uživali brojne maštovite beneficije za poslušnike i odanike, za sudionike mnoštvenih ubojstava i djecu komunizma).

Bila bi laž kad ne bih rekao - osjećam veliku satisfakciju, mada 70 godina poslije II. sv. Rata, 35 godina nakon smrti diktatora i pogubitelja Tita, 17 godina nakon nade izražene u članku „Bleiburg poslije Bleiburga", nade da će istina izaći na vidjelo. I izašla je, ma kako zakašnjelo i kratko o tome pisali drugi mediji, ma kako se prisilna i dogovorena novinarska šutnja nastavlja i u Sloveniji i u Hrvatskoj. Satisfakcija je da je 800 žrtava već izvađeno i da će velik trud biti jednog dana napokon okončan. Nikakvi debeli betonski, drveni stvarni zidovi ili oni drugi u glavama Titovih još uvijek privilegiranih antifašista i djece komunizma to više ne mogu zaustaviti. Baš kao što ni Milanovićev Lex Perković nije zaustavio već jedino osramotio tek primljenu članicu u EU - Republiku Hrvatsku. Spor Mustaču i Perkoviću traje a riječ je o mučkom, vrlo sirovom i gadnom načinu ubojstva za koje nalogodavci, osumnjičenici upravo odgovaraju. Sve je to ta ista Titova stoglava neman – udbina hobotnica koja je ljude žive zazidavala ovdje ili ubijala posvuda po svijetu. Kako blistava Višnja Starešina piše: „Najbolja investicija u Hrvatsku su dvije karte za Muenchen."

I da ne oduzimam suviše medijskoga prostora, 13. lipnja 2015., u Hudoj Jami, ostali smo zatečeni još jednom blistavom ženom. Od sadržaja njezinoga teksta preko intonacije, interpretacije, akcentuacije i naglasaka na poantama te kontakta očima sa slušateljima - sve vrlo superiorno, utemeljeno, prijemčivo. Do sada ne izrečeno. Njezin govor donosimo uz autorizaciju slovenskog izvornika od strane same cijenjene Eve Irgl i u dopustite, u krasnom (kao i uvijek) prijevodu Tomislava Mihalića. Slovenski su mediji, kao po prešutnom dogovoru, ili bez kao, prešutjeli svu komemoraciju, prešutjeli sve govornike, prešutjeli što su rekli i slučajno preskočili središnji, sjajan govor gđe Irgl. No, zato postoji među-mrežje i Hrvatsko kulturno vijeće.

Govor Eve Irgl, Huda Jama 13. lipnja 2015. donosimo u cijelosti.

 

Javor Novak

Govor Eve Irgl u Hudoj Jami

Poštovani predsjedniče Slovenske demokratske stranke g. Janez Janša, poštovani inozemni i domaći predstavnici političke vlasti, poštovani crkveni dostojanstvenici, poštovani g. Romane Leljak, predsjedniče Društva za otkrivanje prikrivenih grobišta. Osjećam veliku odgovornost, istodobno i posebnu čast, što mi je danas povjereno da vam govorim na komemoraciji povodom tragičnih događaja neposredno po završetku II. svjetskog rata, kada su u Barbarinu rovu pobijeni Slovenci, Hrvati, Nijemci, Srbi ....

Poštovani, nema riječi koje bi mogle opisati užas trenutka kada su se na mjestu na kojemu smo se okupili izdah za izdahom gasili životi. Ovdje, i po drugim stratištima diljem Slovenije, u agoniji je silom, bez dokazane krivnje, pobijeno bezbroj ljudi. Djeci su nepravedno oduzeti očevi, nepravedno su im oduzete mamine ruke, koje su ih trebale milovati, nepravedno su braći oduzete sestre, nećacima stričevi, unukama djedovi. Koliko je naraštaja moralo ovdje, na ovome mjestu, kao i drugdje u državi nasilno skončati svoj put? Izdahnuli su ne mogavši se obraniti, ne mogavši se izjasniti da su nedužni, ne mogavši dokazati svoje pravo. U povijest su otjerani kao izdajnici. Izdajnici naroda. Nisu provedeni ni najkraći postupci kako bi se ustanovila ikakva možebitna krivnja. Pobijeni su temeljem ideološkog kriterija. Komunistička partija određivala je likvidacije, OZNA i KNOJ su ih izvršavali. Oni nisu bili izdajnici naroda, bili su politički protivnici partije. Zbog toga su povjesničari, publicisti i istraživači, koji istražuju ono doba obvezni s dužnom pozornošću uložiti svaki napor da se pobijenima nakon rata, putem stvarnoga prikaza činjenica, posebice zbog brojnih krivo opisanih događaja, omogući da speru ljagu sa svoga imena.

Revizija povijesti mora se provesti. I to revizija povijesti ne zbog političkog revanšizma ili krivotvorenja činjenica. Jednostavno, zbog potrage za istinom RevizijaRevizija povijesti mora se provesti. I to revizija povijesti ne zbog političkog revanšizma ili krivotvorenja činjenica. Jednostavno, zbog potrage za istinom i pravdom. Jednostavno stoga što nemaju i ne mogu imati isključiva prava na svoje tumačenje oni, koji su nakon rata nasilno preuzeli vlast, kao ni njihovi današnji politički nasljednici. Tko im daje pravo da se ponašaju kao da imaju isključivo pravo na sadržaj povijesti? Tko su ti ljudi, koji nam svaki put, kad poželimo otvoriti temu poratnih smaknuća i rasvijetliti okolnosti povijesnih činjenica, mašu kako oni ne će dopustiti reviziju povijesti?i pravdom. Jednostavno stoga što nemaju i ne mogu imati isključiva prava na svoje tumačenje oni, koji su nakon rata nasilno preuzeli vlast, kao ni njihovi današnji politički nasljednici. Tko im daje pravo da se ponašaju kao da imaju isključivo pravo na sadržaj povijesti? Tko su ti ljudi, koji nam svaki put, kad poželimo otvoriti temu poratnih smaknuća i rasvijetliti okolnosti povijesnih činjenica, mašu kako oni ne će dopustiti reviziju povijesti? To da zaštitiš dostojanstvo žrtava i njihove rodbine tako što ćeš omogućiti da sa sasluša i zapiše i druga strana događaja ne predstavlja krivotvorenje povijesti, nego tvori etičko ponašanje, koje u sebi nosi povijesni spomen koji moramo odgovorno ostaviti našim potomcima. Jedine vodilje sviju nas, kod tih pitanja, morale bi biti istina i savjest. Povijesna istina je nedvojbeno ona koja obilježava sadašnjost i postavlja temelje budućnosti, zato mora u svome istraživanju odgovornosti vazda težiti čim potpunijoj slici i obradi događaja. Posebice kako bi se izbjeglo da se nove naraštaje nastavi nepravedno etiketirati zbog kaznenih osuda djela njihovih predaka.

Sâm užas, koji su donijeli rat i poratna događanja, nisam proživjela neposredno, premda priznajem da slijedom tih pitanja u sebi nosim nemir. Vremenska udaljenost od događaja koji su se odvijali u ratu, a naročito poslije rata, odista nikoga od nas ne razrješava kolektivne odgovornosti koju imamo prema pobijenima. Više od 600 masovnih stratišta ukazuje na bezobzirnost revolucionarne borbe i njezinu bezdušnu prirodu. Slovenska se politika svih ovih godina nije bila sposobna uskladiti niti osuditi nijedan od triju totalitarizama. Sva tri totalitarizma snažno su obilježila Sloveniju kao nijednu europsku državu. Nismo sposobni jednoglasno podržati napore koje ulažu Europski parlament i zajednička europska politika. Štoviše. Svi su slovenski zastupnici u Europskom parlamentu, bez obzira na političko uvjerenje, glasovali za Rezoluciju tog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Naime na njih je budno motrila međunarodna javnost. U domaćem, sigurnijem okružju i s potporom medija zastupnici ljevice rezoluciju nisu podržali. Fašizam, nacional-socijalizam i komunizam u slovenskom su narodu, zbog zločina i okrutnosti, ostavili neizmjernu ranu. I nakon svega toga što poslije desetljeća prikrivanja, obmana, građenja mitova na lažnim herojima, danas znamo o poslijeratnim komunističkim zločinima - nedostojno je i uvrjedljivo spram svih žrtava i njihove rodbine što dio slovenske politike još uvijek vrednuje komunizam kao nešto dobro, a njegove zločine opravdava NOB-om i partizanstvom, omalovažavajući tako sve one koji su se iskreno oduprli stranim osvajačima.

U tome je otpor okupatoru nesumnjivo bio zlorabljen za ideje revolucije i revolucionarne vlasti, koja je iz straha od moguće uspostave političke PomirbaPomirbu naroda na tako osjetljivoj i bolnoj temi moguće je ostvariti. Međutim tako da cjelokupna politika, bez obzira na političko uvjerenje, osudi komunistički režim, osudi poslijeratnu revoluciju obvezujućim aktom. A sve riječi o tome kako osuđuju ... kako žale ... dotad su tek prazne riječi stoga što ne proizlaze iz iskrene namjere. Nadalje, pomirba naroda i put prema pomirenju su mogući. Ali onako kako to kaže Rezolucija Europskog parlamenta, priznanjem odgovornosti, molbom za oprost s obiju strana, promičući moralne obnove, poštovanjem spram žrtava i osudom zločinaca za kaznena djela.opozicije nakon rata - pobila na tisuće ljudi. Za svaki ljudski um slobodnoga i otvorenog duha, koji poštuje ljudska prava, poštuje europske vrijednosti koje se između ostaloga temelje upravo na zajedničkoj borbi protiv totalitarnih i autoritarnih režima, izostanak svake osude takvog jednog režima nezamisliva je stvarnost. Zločine i kršenja ljudskih prava ne može se razlikovati kriterijem u ime kojega totalitarizma su počinjeni. Osuda mora biti jasna također i od strane vlasti, s najviših političkih funkcija. Predsjednici države, vlade i parlamenta morali bi nam biti uzor i osuditi takvu komunističku revoluciju kao genocid, koji se zbio na našemu tlu nakon II. svjetskog rata. Umjesto takve osude, oni govore o drugo-razrednim temama dok poslijeratni pokolj opravdavaju prirodnim pravom. Dakle, još uvijek nismo sposobni jednoglasno osuditi komunističku totalitarnu ideologiju i tako je pravno i moralno diskvalificirati. Izostanak takve osude može jedino značiti tiho odobravanje zločina i kršenja ljudskih prava, što stvara najopasnije uvijete za to da se povijest totalitarizma, u bilo kojem obliku - ponovi. Zar ih užasno otkriće u Hudoj, pred nekoliko godina, doista nimalo nije taknulo?

Pomirbu naroda na tako osjetljivoj i bolnoj temi moguće je ostvariti. Međutim tako da cjelokupna politika, bez obzira na političko uvjerenje, osudi komunistički režim, osudi poslijeratnu revoluciju obvezujućim aktom. A sve riječi o tome kako osuđuju ... kako žale ... dotad su tek prazne riječi stoga što ne proizlaze iz iskrene namjere. Nadalje, pomirba naroda i put prema pomirenju su mogući. Ali onako kako to kaže Rezolucija Europskog parlamenta, priznanjem odgovornosti, molbom za oprost s obiju strana, promičući moralne obnove, poštovanjem spram žrtava i osudom zločinaca za kaznena djela. Cjelokupna slovenska politika morala bi usvojiti, premda znamo da je političkim nasljednicima krvnika to teško prihvatiti, kako djelovanje u smjeru kaznenog progona odgovornih za zločin nije osveta niti politički obračun negoli norma, koliko etička toliko i pravna, koja društvu otvara spoznaje kako zločin mora biti kažnjen. Prema međunarodnom i slovenskom pravu, rezolucijama i konvencijama, zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Tek kada se poduzmu ti koraci, možemo pristupiti zajedničkom putu pomirenja temeljenom na istini, pravdi i spomenu, što je također jedan od ciljeva Rezolucije Europskog parlamenta.

Danas je u nas, u nekim segmentima, ideja komunizma još življa negoli onda kada je postojala u stvarnosti. Tada su se pojedinci hrabro i srčano usprotivili teškim zloporabama i kršenjima ljudskih prava i to su platili životom. Danas pojedinci, među njima i istaknuti političari, umjesto da se bore za poštivanje ljudskih prava, za pošteno pravosuđe i vladavinu prava, umjesto da osude zločin (ne zato što moraju, nego zato što u svom srcu i po savjesti znaju da je to ispravno) "hrabro" stoje uz komunističke simbole i retoriku. To čovjeka ostavlja bez riječi. Premda je ta njihova „hrabrost", za razliku of hrabrosti onih prvih, tek isprazna poza jer oni se doista nemaju čega bojati. Također ih štiti pravosuđe, poput institucija koje se inače bave čuvanjem ljudskih prava. Pritom im većina medija pruža nekritičku potporu, umjetno ih napuhuje i umjetno medijski izdiže. Bez njihove potpore, sva revolucionarna retorika i hrabrost u hipu splasnu. Rječnik, koji se naročito zadnjih mjeseci razvio u govorima nasljednika komunističke partije povodom 70. obljetnice kraja II. svjetskog, ukazuje na sakatost njihovoga sustava vrijednosti. Oni očito nikada nisu usvojili sustav vrijednosti koji bi jasno lučio dobro od zla, pošteno od nepoštenog, etično od nemoralnog. A to nisu pitanja vezana za određenu politiku, nego pitanja sustava vrijednosti. Pitanja koja bi svima nama morala biti zajednička. I to nisu usvojili na način da bi znali trijezno prosuditi, ne zbog političke oportunosti, nego zbog iskrenoga odnosa prema patnji i boli, kada se nešto izgovara lako, a kada je bolje da ostane neizrečeno ....

U svom uljuđenom i demokratskom svijetu masakr kakav se zbio u nas nakon rata, bez sudskih postupaka, slovi kao zločin. Zato je sa stajališta općeljudskih normi posve neshvatljivo da dio politike ne želi razlikovati smaknuće izvršeno temeljem pravnih akata i sudskoga postupka, od pokolja počinjenog bez jednog jedinog pravnog akta, domaćeg ili stranog, isključivo zbog realizacije komunističke ideologije. Dokle god dio politike bude svjesno štitio ubojice i krivotvorio i iskrivljavao povijest u onome dijelu o poslijeratnom pokolju, teško će biti graditi iskrenu zajedničku budućnost. A za to je najodgovornija slovenska politika, koja bi morala biti, jednako kao i europska, glede čisto temeljnih uljudbenih pitanja poput pokopa mrtvih i osude zločina i zločinaca, bez ikakvih izuzetaka jedinstvena. Nevjerojatno je da još uvijek razgovaramo o tome je li zločin potrebno osuditi a zločince kazniti. I kad god mi na desnici otvorimo takva pitanja, oni isti koji štite tadašnje zločine i komunistički režim - spočitaju nam ideologiju... premda pravo na grob nije i ne može biti ideološko pitanje, nego pitanje pijeteta. I dok se u političkoj areni ponovno otvara rasprava o tome je li potrebno provesti zakon da se mrtve pokopa, dopustite da ponovim ono što sam izrekla još tijekom rasprave u Državnome saboru Slovenije: "Civiliziranome narodu ili još bolje, uljuđenoj državi ne treba nikakav zakon da bi pokopala svoje mrtve. Civilizirana država zna što je pravo i čini što je pravo, ne zato što joj tako nalaže zakon, nego zato što joj tako govori savjest."

Poštovani, pobili su one koji su drukčije mislili, imućne pojedince i kozmopolite naprednoga duha, kao što su to primjerice bili supružnici Hribar, intelektualce, koji su se do svoga kraja skrbili za kulturan, Elita"Teška pitanja rješavaju elite. Premda mi Slovenci imamo problematičnu elitu - zato što je nova elita - zamjenska elita. Pravu elitu, povijesnu, onu, koja je rođena i koja je rađala organski... nju su godine 1945. pobili. A ljudi, koji su došli na njihova mjesta, nevjerojatno, nisu imali osjećaj da su tek nasljednici nečega. Da im grad nije rekao kako su nasljednici nečega. I to u cjelokupnome opsegu, od tehnike do literature i umjetnosti i možda čak do crkve".crkven i društveno kritičan život, pobijen je bio cijeli tadašnji cvijet slovenske inteligencije. G. Justin Stanovnik, kojega iznimno cijenim i poštujem, filolog, kritični mislilac, koji je nakon završetka rata otrpio strahote logora Teharje, potom proveo godinu dana na prisilnom radu u komunističkom koncentracijskom logoru Strnišče, prije negoli smo na Komisiji za peticije, ljudska prava i jednake mogućnosti raspravljali o razumijevanju događaja u Sloveniji u 20. stoljeću, između ostaloga je rekao: "Teška pitanja rješavaju elite. Premda mi Slovenci imamo problematičnu elitu - zato što je nova elita - zamjenska elita.

Pravu elitu, povijesnu, onu, koja je rođena i koja je rađala organski... nju su godine 1945. pobili. A ljudi, koji su došli na njihova mjesta, nevjerojatno, nisu imali osjećaj da su tek nasljednici nečega. Da im grad nije rekao kako su nasljednici nečega. I to u cjelokupnome opsegu, od tehnike do literature i umjetnosti i možda čak do crkve." Neki su kao civilni bjegunci otišli u Argentinu, nekima je uspjelo, hvala Bogu, uteći iz jama, većina ih je pak zauvijek skončala svoj put u ponorima i jamama. U tami i dubini šuma. U tenkovskim rovovima i rudničkim oknima. Ondje je ostalo na tisuće neostvarenih snova i želja. I još im 70 godina nakon kraja rata nismo uspjeli osigurati grob. Što je čudovišno. Grob, koji je neotuđivo pravo svakoga od nas, koji je osnovna civilizacijska norma, koji svaku civiliziranu državu razlikuje od barbarstva.

Otkriće Hude Jame sve nas je duboko potreslo. Otkrili su osam slojeva mumificiranih trupla, između kojih su se uslijed posebnih uvjeta u rudarskome oknu sačuvala cijela tjelesa. Slika s brojnim ženskim isprepletenim pletenicama zaprepastila je državu. Mnoge su žive zakopali u rudarsko okno, u kojemu su umirali sporo i u užasu. I tada smo očekivali... barem sam ja očekivala... po svojoj prilici naivno... da će proraditi savjest i da će osjećaj krivnje biti prevelik. Da će uslijediti priznanje. Priznanje. Kao što danas, u postupku, priznaje 93-godišnji Oskar Groening, stražar u Auschwitzu... A kod nas nema ni priznanja ni pravne države, koja bi povela postupke protiv odgovornih za zločine. Kaznena prijava protiv nekadašnjeg pomoćnika načelnika OZNE, Mitje Ribičiča, premda utemeljena, kako i sami znate nije dospjela daleko. Postupak je na tužilaštvu i pred istražnim sucem bio namjerno obustavljen. Na slovenskome se tlu tako odigrao zločin bez zločinaca.

G. Justin Stanovnik također kaže: "To je ubojstvo imalo samo jedan cilj: uništiti protivnika fizički i duhovno, zbrisati iz svijeta ljude određenog političkog stava i političke angažiranosti - njih same i svaki spomen na njih. A to je tek nekoliko apstraktnih izraza, koji ne mogu drugo nego tek registrirati neko djelo i njegov opseg. Te riječi nemaju moć da nam približe silinu i masivnost čina koji je tada bio izvršen."

Ubijali su čak i u zalog, kaže se preventivno, jer nikad se ne zna kada će možda djeca postati potencijalna ugroza realizaciji komunističke ideologije i ugroziti njihove privilegije, koje i danas putem ovakvih i onakvih dodataka i privilegiranih mirovina financiramo svi mi državljani. Teharje, Kosnica, Huda jama, to su tek tri najpoznatije lokacije na kojima su pobijena i djeca. I, jasno, Ormož, gdje su komunističke vlasti nakon rata pustile da od gladi umre 39-oro djece u dobi od nekoliko mjeseci do pet godina. Procjene o broju pobijenih su različite, premda čin ostaje neosporan, gorak i tužan: Slovenija je posuta posmrtnim ostacima ljudi, koji su bili žrtve revolucionarnoga nasilja i kojima pravo na grob još uvijek nije ostvareno. Pristup stratištima do osamostaljenja nije bio dopušten, suodgovorni za pokolj i danas čine sve kako istina ne bi ugledala svjetlo dana. Još je mnogo nedovoljno istraženih područja gdje su u dubini šuma skrivene ljudske kosti, za koje se komunistička vlast nadala kako ne će biti otkrivene. I eto pitanja svima nama u politici: kakvu poruku o našem sustavu vrijednosti ostavljamo nasljednicima ne postignemo li jedinstvenu osudu totalitarnih režima? I ne postignemo li civilizacijsku normu pokopa?

Rat je grozna stvar i u ratu se događaju strašne stvari. I u ratu vrijede drugačija pravila od onih u miru. Ius in bello - pravično vladanje u ratu po 2. Vatikanskom koncilu kaže da je "Odluka o ratu opravdana samo onda kada se sve svodi na to da se čim prije postigne mir i pomirenje u pravednosti." No, to je razdoblje rata. A pokojni moralni teolog Bernhard Haring kaže kako se valja kloniti svakog svjesnog činjenja štete nad stanovništvom koje ne sudjeluje u bitci. Treba je posve izbjeći, osim tek neizravnog i nenamjernog ubijanja civilnoga stanovništva. Kaže kako su odmazde nad nedužnim stanovništvom ratni zločini. I to vrijedi za rat, a kamoli za mir. Zato je tim teže shvatiti da se nakon rata, u trenutku kad već nastupi mir, nad civilnim stanovništvom, vojnim zarobljenicima, političkim protivnicima, ženama, čak i trudnim, i djecom čine nasilja, pokolji, pomori, da se provodi genocid. Odgovorna i iskrena osuda genocida ne smije biti osuda samo s moralnoga stajališta, nego moraju biti savjest i obveza svake uljuđene države, kako se genocidi ne bi ponovili.

Nekadašnja je Jugoslavija, nakon kraja rata, bila među onim državama koje su genocide i zločine protiv čovječnosti na skriveni način podržavale jer nisu takva djelovanja osudile onda kada je za to bio trenutak. Nije se primjerice osudio holodomor u Ukrajini, kada je to trebalo, upravo onako kako se nije osudilo poslijeratna smaknuća, onako kako se to moralo. A to znači, ako se pogrješke iz povijesti ne priznaje i ne osuđuje u pravo vrijeme ili se pak cijela desetljeća prikrivaju i taje zločini, kao u našem primjeru, tada postoji velika vjerojatnost da će se te grješke ponoviti. I nije bilo potrebno jako dugo čekati. Tomu smo bili svjedoci pri raspadu SFRJ. Srebrenica, sa svim imenima uklesanim u kamenu, ne dopušta nikakvu sumnju u to koliko je velik zločin počinjen i ne dopušta nikakve drugačije interpretacije. Ni Huda Jama, niti ostala stratišta diljem države, ne dopuštaju nikakvu sumnju u to koliko je velik zločin počinjen i ne dopuštaju nikakve drugačije interpretacije.

Poštovani, svima koji ste po brojnim masovnim grobištima diljem Slovenije izgubili svoje najmilije, izričem duboko žaljenje i razumijevanje za vašu bol i molim da se svim žrtvama revolucionarnoga nasilja u tišini poklonimo minutom šutnje.

Preveo: Tomislav Mihalić
ekskluzivno za HKV pripremio Javor Novak

Uto, 19-11-2019, 08:34:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.