Zametska učiteljica

Početkom Prve svjetske vojne 1914. na tisuće Hrvata unovačeno je za potrebe ratovanja kakva svijet do tada još nije iskusio. Mnogi su zarobljeni na bojišnicama, teško ranjenih bilo je bezbroj, a mnogi su postali invalidi. O tisućama poginulih – još jednom za lukavu i podlu tuđinsku vlast – žalosno tek možemo ustanoviti bilo ih je, da. Previše ih je bilo. Zaludu je tražiti pravi razlog za uništavanje ljudi, jer "nitko nikada ništa nije naučio iz povijesti pa se zlo stalno ponavlja"; tako barem tvrdi jedan naš znameniti domaći povjesničar i odveć malo je razloga da mu ne vjerujemo ozbiljno.
– Bit će rata i proći će!

Tako valjda govore ljudi u čitavu svijetu kad zabridi sablja i zamiriše puška. Kojekakvi vojskovođe tada dolaze na svoje; njihov "univerzum" je rat, prokletinja koja samo uzima i uzima... Kad, na primjer, neki brižni roditelj nježno pogladi po kosi svoje nejako i zaigrano dijete, morao bi se u tome trenutku prisjetiti prošlosti i sa zebnjom će vjerojatno pomišljati hoće li i njegova ljubimca oteti nekakav sljedeći besmisleni i još strašniji rat koji potrebuje mlade i zdrave ljude željne radosti života.

Ali onaj rat koji uvijek traje i nikada nije naviješten, rat je malih ljudi protiv bešćutne vlasti. Tako je mnogo zaboravljenih usuda – životnih priča koje nam kadikad izmiču sa požutjelih stranica starih dnevničkih zapisa ispisanih da se ne zaboravi kakav događaj, osoba ili barem preslika vremena koje je odavno prošlo. Naravno, stvarnih ljudi koji znadu kudikamo više o tim skromnim zapisima odavno već nema...

* * *

Učiteljica pučke škole u Zametu, Ljudmila Volarić, ostala je bez plaće odlukom Općinskoga upravnog odbora i prestala je podučavati djecu 30. travnja 1915. godine. Koliko je takva odluka bila iznenađujuća za nju ili je, pak, bila sasvim logična s obzirom na okolnosti, ne treba trošiti riječi. Jednostavno, učiteljica se je tada osjećala najusamljenijom osobom na čitavu svijetu.

Sjećala se je trenutka kad je prvi puta stupila u zametsku školu ne tako daleke 1911. godine. Onda je to bio pravi prosvjetni preokret u maloj sredini tako da je i časopis"Narodna prosvjeta" donio članak u kojem piše: Pučka škola Zamet je mješovita trorazrednica s dvije izvanredne učiteljske sile... Da, zajedno s učiteljem Franjom Ujčićem predstavljala je tu važnu učiteljsku silu, a brigu o plaćanju njihove stanarine imala je preuzeti Općina. Osim njih dvoje tu su i učiteljica Marija Deželjin te nadučitelj Franjo Rubeša.

Bilo je i vrijeme obvezatna prikupljanja novaca za kupnju vune od koje će učenici isplesti rukavice, potkape i zapesnice za naše borioce koji su odjenuli vojničke odore Austrougarske monarhije na izdisaju. Svi moraju pridonijeti akciji prikupljanja novaca, e da bi se olakšalo našima koji odlaze na bojišnicu. Tko zna gdje se ide i kakva studen ondje vlada?

Učiteljica danima gladuje, a plaće nema, ne stiže i zasigurno ne će tako skoro. Uzgred, djeca sve češće ne dolaze na nastavu i kao da nikoga nije briga za to. No, kadikad su i učitelji otkazivali nastavu zbog obvezatna sudjelovanja u raznim akcijama prikupljanja hrane i namirnica, upisivanja ratnih zajmova te inih djelatnosti koje nemaju nikakve veze s učiteljskim zvanjem. A ona je ljuta na sebe i na svakoga. Niti vuna, niti rukavice, potkape i zapesnice, namijenjene izgubljenoj mladosti na ratištima, nisu njezina briga.

* * *

Italija je razbojnički ušla u rat, e da bi konačno riješila "pitanje" Istre i Primorja te malo šire i malo duže – gdjegod joj jastrebovo krilo može doseći na ostacima prastara Rimskoga imperija. Ma zašto baš Istra, Primorje i Dalmacija, zar su pod tim odavno već hrvatskim zemljama skriveni nepresušni rudnici zlata i dragulja?! Ne, ne, zapravo su hrvatske zemlje vazda vojnički gažene zbog međusobne prevlasti i tko ih posjeduje taj i vlada Europom!...

Zaludu su se učitelji dičili kako je njihova škola jedno od najvažnijih rasadišta nacionalnog napretka na razmeđu Istre i Primorja; sve je to odjednom bačeno u blato kad su milijuni uvučeni u rat. Naravno, tada, 1915, nije se znalo za tajni londonski sporazum kojim je Italiji obećano hrvatsko ozemlje i otoci ukoliko udari u kičmu Austrougarske.

Posvuda blokade prometnica, uokolo trčkaraju vojnici, za njima urlaju njihovi grlati zapovjednici, svi prijeteći pogledavaju svakoga tko bi mogao biti sumnjiv, prema tome i opasan. Zatim je vrlo brzo zavladalo siromaštvo, stigla je i nesnosna glad. I opet mobilizacije! Svakoga dana mladi novaci napuštaju roditeljske domove i mnogi se ne će vratiti...

Ni to nije briga učiteljice, jer njezina je obveza da podučava malene pučane za njihovo bolje sutra. No, njezina odsutnost u posljednje vrijeme protumačena je kao nepotreban prkos Upravi koja je školi prethodno dodijelila sav novac za kupnju vune; za plaće nema novaca. A ona neka gladuje! O, kakva nevolja, kakav nesporazum! Morala bi smjesta otići, da. Ali kamo i kuda bi mogla sa svojim zvanjem pronaći životnu radost? Tek joj je otvoren put prema sjeveru; prema Sloveniji. No, valjda je i to smišljeno od strane okupacijskih vlasti, rastjerati sve one koji se ne žele prilagoditi.

Njezina srdžba je nepodnošljiva, ne mili se niti Talijanima niti domaćima. Već naslućuje kao da i ona najmanja djeca počinju sumnjati u njezinu dobroćudnu učiteljsku prirodu, baš ona djeca koju je do sada pripremala za nekakvo "bolje sutra". Vjerojatno te male glavice prisluškuju svoje roditelje koji gdjekad šapuću o trenutačnim prilikama, pače i spominju imena pojedinaca kojima je možebitno zlo na pameti. Da, ona je postala odveć sumnjiva osoba koja bi valjda mogla svakome bezrazložno napakostiti. S takvom neugodnom spoznajom treba se nositi, treba biti jaka, mora otrpjeti poglede sumnje i prijezira.

Saznala je da se brojni ubogi roditelji njezinih učenika od početka okupacije bave krijumčarenjem hrane sa slovenskih polja i to je, eto, s vremenom postalo najvažnije pravilo preživljavanja domaćih ljudi. Svi znadu što se događa, to je "javna tajna". Pučani, dakle, organizirano krijumčare hranu samo za svoje obitelji, za vlastitu djecu koja imaju više od učiteljice - ona, zapravo, nema ništa! Od njezine ljutnje samo je još teža tuga zbog osobne besmislenosti. Ljudmila Volarić ne zna krijumčariti; ah, takvo što? Ona je ipak učiteljica i trenutačno je prisiljena trpjeti užasnu neimaštinu, o njoj baš nitko ne skrbi.

Opetovana je robna razmjena, baš kao u pradavna vremena. Zamećani tajnim putovima preko granice odnose kojekakve kućne vrijednosti i starinu, a donose hranu od slovenskih seljaka. Novaca više nitko nema, jer ionako nema nikakvu vrijednost. Članovi Općinskog upravnog odbora kadikad samo sliježu ramenima, jer za sada "tako mora biti" i oni ne mogu ništa poduzeti da joj olakšaju težak život. Možda i ne žele? Primijetila je da je izbjegavaju, ne razgovaraju s njom, svi se žure po kakvu izmišljenu poslu.

Njezin je pakao pred otvorenim vratima stare škole u Zametu, morala bi samo iskoračiti napolje (ili unutra - u pakao?!) i sve će postati prošlost, kao da je sve bio kakav besmisleni ružan san. Ali kamo, kamo bi sad mogla otići nakon što su obznanili ukidanje njezine ionako skromne plaće? Na sjeveru je put za Štajersku i Kranjsku; prema Rijeci se ne može... Hrvatska je tako daleko, a sutra je možda ne će ni biti...

Otišla je na posljetku Ljudmila Volarić, zametska učiteljica, morala je napustiti školu. Njezino mjesto privremeno je preuzeo netko drugi... Valjda onaj tko se je mogao prilagoditi uvjetima preživljavanja.

* * *

Jednoga dana, kad završi rat, ponovno će preuzeti svoj stari učiteljski posao na istome mjestu, a pred njom u klupama sjedit će ponovno neke malene dječje glavice... No, i tada će ostati samo kratko vrijeme. Isprva je talijanska okupacijska vlast postavlja na mjesto ravnatelja, budući da je Franjo Rubeša kao hrvatski nacionalist istjeran. No, smijenjena je i ona nakon nepune godine dana s dužnosti, a za ravnateljicu imenovana je Olga Jurinčić. Kao da je njezin povratak unaprijed značio ponovni odlazak s osjećajem još veće i teže gorčine ozbiljno nalik neizlječivu karcinomu. Ljudmila Volarić nije bila po volji talijanskih vlasti, jer prema nekakvu karabinjerskom izvješću obilježena je kao "protivnica talijanstva". Do konačna otpuštanja 1923. godine, kad je obnašala još samo dužnost vjeroučiteljice, trpjet će stalan pritisak fašističkih vlasti.

Upravo od te godine, ali na kratko vrijeme, u zametskoj školi nema hrvatskih učitelja – zamijenjeni su talijanskim koji su ondje djelovali do pripojenja Srdoča i Zameta Hrvatskoj u sastavu "Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca". U duhu prosrbijanskih vlasti uvodi se obvezujuća ćirilica u nastavu, svi dokumenti su također pisani na ćiriličnom pismu i mnogi domaći ljudi još uvijek u "škafetinima" čuvaju već požutjele svjedodžbe, krsne listove...

* * *

Ovdje se prekida životna priča o jednoj zametskoj učiteljici. Od toga vremena nema više nikakvih, niti požutjelih zapisa, niti svjedočanstva o Ljudmili Volarić koju su, uzgred rečeno, od milja zvali Milka. Otišla je u zaborav kao i mnoge druge naše izvanredne učiteljske sile koje bi nam mogle ispripovijedati kako je učiteljski posao u ono trusno vrijeme bio gorak, pače i opasan.

Siniša Posarić
Hrvatsko slovo, br. 677, 11. travnja 2008.

Čet, 30-06-2022, 19:07:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.