Je ne suis pas Tito

U žrtvoslovu posvećenom žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća piše da je jedan svećenik, za kojega su sve naznake da je bačen u jednu od jazovki, ostavio vlastoručnu oporuku od 1. lipnja, 1944. u kojoj između ostalog traži da se ima dati čitati jedna svečana sveta misa za sretnu budućnost hrvatskog naroda. Strašno je koliko je u žrtvoslovu samo jedne općine navedeno smrtno stradalih žrtava nakon „oslobođenja" i uspostave komunističke diktature Josipa Broza.

Apsurd je i civilizacijska sramota da u Hrvatskoj još uvijek nije zabranjeno javno štovanje Josipa Broza zvanog Tito i simbola totalitarnog komunističkog režima. Hrvatska to jest ovaj izabrani pobjednički naraštaj je već propustio najpovoljnije vrijeme da se riješi to pitanje koje se zanemaruje već dovoljno dugo da se je postiglo da će svakog onog tko to potegne napasti (i to ne samo nekakvi saboraši u foteljama od ljudske kože kojima je Hrvatska slučajno pala u krilo) da živi u prošlosti i da ne shvaća stvarne probleme sadašnjosti i da ne misli na budućnost, a što je samo izlika za davanje vremena zaboravu do sveopće i potpune nebrige novih naraštaja spram toga problema, tako da se u konačnici trajno bagateliziraju žrtve Brozovih zlodjela i da ga se u budućnosti bude samo štovalo kao antifašista.

Takozvani obični čovjek se zapita poduzima li išta itko ozbiljan i relevantan u Hrvatskoj da se (za ovog naraštaja kojeg to još uvijek donekle briga i koji zna istinu) zakonski zabrani javno štovanje Josipa Broza zvanog Tito u Hrvatskoj i to na siguran i pravi način da se to ne bi moglo mijenjati kad god se nekakvi neokomunisti budu dočepali vlasti.

Javno štovanje Josipa Broza zvanog Tito vrijeđa Boga i istinu i postiđuje žrtve, sramoti Hrvatsku i koči duhovni blagoslov budućim naraštajima. Dok god se to zakonom ne zabrani neće se zadovoljiti duše žrtava vapijućih u Nebo.

Zanemarivanje ovog problema je samo odgađanje i prebacivanje problema na buduće naraštaje jer će to onda i njih opterećivati i dijeliti i još će se lošije znati nositi s tim jer će im istina izblijedjeti - slično kao što je to s, naprimjer, osobnim i obiteljskim neraščišćenim stvarima.

Prošlost se ne može zaboraviti

Prošlost se ne može naprosto zaboraviti i zanemariti nego se mora pravedno definirati i ispravno dovesti u uzročno-posljedični odnos sa sadašnjošću i budućnošću radi pravde i pouke i jasnih odnosa. To nije više za odgađanje – vrijeme je sazrelo i ne smije se čekati da bude prekasno što je izgleda i cilj proizvođenja sveopće nebrige oko tog pitanja i optuživanja onih koji na to upozoravaju da žive u prošlosti i da to nije uopće važno jer smo u ekonomskoj i gospodarskoj krizi.

Nalazim da je u Hrvatskoj i velika kriza pravog bavljenja ovim pitanjem. Sve je važno u onoj mjeri u kojoj je važno i na onaj način na koji je važno i rješavanje ovog pitanja ni na koji način ne ometa rješavanje egzistencijalnih pitanja. Ovaj naraštaj ne bi smio propustiti rješavanje ovog pitanja i prepustiti ga onima kojih ne briga ni onima kojih itekako briga da se zbog njegova doprinosa antifašizmu zauvijek zanemare zlodjela Broza i njegova totalitarnog komunističkog režima. Današnja Hrvatska već nije više baš toliko ugroženo novorođenče (Tuđmanov razlog) i civilizacijska je sramota i apsurd da se Hrvatska još uvijek kiti komunističkim diktatorom koji ima svoje masovne grobnice. On je diktatorski zatirač Hrvata i ideje o državi Hrvatskoj („Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska biti država"). Ne može njegov RezolucijaHrvatska bi morala provoditi Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarnim režimima. I kako to da nitko nikome ne odgovara za njeno neprovođenje? Nebulozno je u uredu predsjednika Hrvatske uopće držati bistu Josipa Broza i nebulozno je da se u istoj prostoriji nalazi i bista blaženog Alojzija Stepinca i bista njegova trovača Josipa Broza zvanog Tito.doprinos antifašizmu opravdati genocid koji je naredio na Bleiburgu i Križnom putu kao ni bezbrojna druga mirnodopska ubojstva i zatiranja onih za koje bi se samo posumnjalo da samo misle hrvatski.

Uostalom, Hrvatska bi morala provoditi Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarnim režimima. I kako to da nitko nikome ne odgovara za njeno neprovođenje? Nebulozno je u uredu predsjednika Hrvatske uopće držati bistu Josipa Broza i nebulozno je da se u istoj prostoriji nalazi i bista blaženog Alojzija Stepinca i bista njegova trovača Josipa Broza zvanog Tito.

Hrvatska se u poraću cijelo vrijeme ponaša nenavidno kao Izraelci na putu iz Egipta u obećanu zemlju, a to vrijeđa Boga posljedicama slaboga službenoga pamćenja. Bog nije mačka i ne da dugo lajati niti se izrugivati i ismijavati Njegovo milosrđe i pomoć da izborimo svoju državu, a onda pustimo vodu niz livadu.

Uistinu, pomislio bi, velika neka diskrepancija u Hrvata, no nije sam narod toliko već iskvaren, odmaknut, zabavljen samo kruhom i trbuhom, razmaženo i neosnovano grešno nostalgičan za Jugoslavijom i komunizmom kao Izraelci skorojevićevskog duha i daha za Egiptom nego su sudionici u vlasti i službenoj politici odgovorni za sve ovo. Dopuštena je javna jugopatija u službenoj politici i ponašanju visokih političkih dužnosnika dok bi u normalnoj državi to bilo zakonski zabranjeno i logično kažnjivo.

Obrnuta lustracija

Jugoslavija je bila tamnica hrvatskog naroda, a sada u svojoj državi trpimo rashrvaćivanje shrvanih Hrvata od onih koji su odgajani da im je i sama ideja o državi Hrvatskoj mrska i neprihvatljiva.Vidimo svugdje lustraciju obrnutu od one kakva je trebala biti. Pomirba je danas nakaradno zlorabljena. Kerberi komunizma i sad drže drugi kraj nam kruha. Čovjek se zapita je li ova SDP-ova vlada uistinu tako nesposobna ili se radi o sabotaži – dok narodu krulji u želucu neopaženije mogu sve rashrvaćivati. Osiromaši pa zavadi. Zavadi pa rashrvati. Rashrvati pa vladaj. Navodno je Ivica Račan, 1989. godine, u predvečerje ratnoga sukoba u bivšoj Jugoslaviji, izjavio: »Prije će Sava poteći uzvodno nego će se Hrvatska naoružati«.

Danas kad je država Hrvatska za njih nemila činjenica, nekima ne preostaje ništa drugo nego da sami svoje očeve "antifašiste", iako su poznati i prepoznati kao iskreni i aktivni sluge upravo antihrvatskog odgoja i režima, proglašavaju pretečama hrvatskih branitelja (Nešto je „anti", ali što). U toj perfidiji izjednačavaju Tuđmana koji je bio sto posto za Hrvatsku i Broza koji je bio sto posto protiv Hrvatske. Kako će se ovaj izabrani naraštaj pojaviti pred Bogom, pred pokojnima i pred onima koji će se tek roditi ako u ovoj stvari ne zadovolji za svog mandata.U našim je rukama da damo zadovoljštinu Bogu, istini i žrtvama te dolazećim naraštajima Njegov blagoslov i duhovni otpust za neopterećen život. To je nešto što vapi u "Oprost"Ne smijemo čekati da nam to pitanje stave ad acta oni koji, naprimjer, olako zagovaraju politički oprost Srbiji, a da sami ni na koji način nisu stradali – zagovaraju oprost bez priznavanja istine od strane agresora, bez pokajanja, bez znakova poniznosti, bez pokore, bez moguće odštete - praveći se bolji od Boga a u Boga i ne vjeruju.Nebo.

Ne smijemo čekati da nam to pitanje stave ad acta oni koji, naprimjer, olako zagovaraju politički oprost Srbiji, a da sami ni na koji način nisu stradali – zagovaraju oprost bez priznavanja istine od strane agresora, bez pokajanja, bez znakova poniznosti, bez pokore, bez moguće odštete - praveći se bolji od Boga a u Boga i ne vjeruju.

Oni koji bi da se svi Hrvati poistovjete s pojedincima koji se osjećaju bratstvo-jedinstveno, anacionalno, s apatridima koji se osjećaju samo građanima, samo stanovnicima i ništa više – oni bi iznimkama podredili povijest, istinu, državu, propise, osjećaje i identitet većine a sveopće stanje koje potiču u društvu je najbolja propaganda protiv kulture odgojnog i obrazovnog prenošenja istine i nacionalnih vrijednosti.

Stanje u Hrvatskoj je ostrašćeno jer je Hrvatska u svojoj poslijeratnoj politici napravila velike i naivne propuste, nazatke i pogreške koje koštaju vele nepotrebne štete i patnje a uvijek za onaj isti sloj ljudi - domoljubni, žrtveni, čestiti sloj, noseći kroz povijest. Kada jaki rasprte tada slabi navale i opet se moraš othrvati ili othrvatiti. Postkomunistički politički mazohizam vladajućih struktura nije ni po duši ni na dušu pravomislećih, ali je na njihovu štetu i teret i može se nazvati svojevrsnom izdajom. Tako je to kad kovač kao za sebe kuje, a skorojević mu sjekire neprijatelju prodaje.

Netko je rekao i da su najmračnija mjesta pakla rezervirana za one koji zadrže svoju neutralnost u kriznim vremenima. "O da si barem vruć ili hladan, ali jer si mlak izbacit ću te - ispljunuti iz usta", kaže Isus. Zato, ustani i reci: "Je ne suis pas Tito." Nije to nikakvo nepotrebno bavljenje prošlošću - nije nazadak rješavati pitanje javnog štovanja Josipa Broza zvanog Tito i simbola komunizma, nego će njegovo nerješavanje učiniti taocima prošlosti i buduće naraštaje.

Marina Alerić Bebić