Ivan Bakmaz – 1941.-2004.

Postoje ljudi koji nisu medijski eksponirani ali su prisutni u našim srcima a njihova djela na našim listama značajnih djela. Ivan Bakmaz je bio takav, naročito zadnjih 20 BakmazRođen je u Zagrebu 1941. godine gdje je 1965. na Filozofskom fakultetu završio studij književnosti i psihologije, te 1979. magistrirao Bibliotekarstvo i informacijske znanosti, Radio je kao nastavnik, bibliotekar, a od 1973. u Staroslavenskom institutu, jednoj vrijednoj, ali također medijski neeksponiranoj instituciji. No, bio je značajan hrvatski književnik. U bibliografiji je četrdesetak objavljenih drama u časopisima, tridesetak izvedenih a objavio je i dvije knjige drama (Vjerodostojni prizori, CKD, Zagreb, 1980. i Biblijski prizori, Alfa, Zagreb 1998.)godina. Jedna od predstava iz studentskog doba koju pamtim do danas je Šimun Cirenac u Zagrebačkom kazalištu mladih (režija G. Paro, 1977.) i zbog nje sam dobro upamtila ime suvremenog pisca - Ivana Bakmaza. U stiliziranom prikazu Kristove Golgote sam Krist ne govori mnogo, on trpi za druge.

U Ozračju, (r. I. Kunčević ZKM, 1988,) glavni lik je optužen (igrao ga je Božidar Boban) i isljednik (igrao ga je Zlatko Vitez) ga ispituje ali okrivljenik ne govori ništa... Kao da je unutar komunističkog sustava u kojem se odvijala druga drama nastavljena Kristova priča žrtve, nevine žrtve koja otkupljuje grijehe svijeta i zato se ne brani. Ti su junaci na neki način i alter ega samog pisca. Iako je na prvi pogled neobično da pisac, onaj koji govori i piše, vidi sebe sama u poziciji onoga koji ne govori nego trpi radnju, trpi svijet oko sebe, međutim, Ivan Bakmaz je doista bio takav.

Rođen je u Zagrebu 1941. godine gdje je 1965. na Filozofskom fakultetu završio studij književnosti i psihologije, te 1979. magistrirao Bibliotekarstvo i informacijske znanosti, Radio je kao nastavnik, bibliotekar, a od 1973. u Staroslavenskom institutu, jednoj vrijednoj, ali također medijski neeksponiranoj instituciji. No, bio je značajan hrvatski književnik. U bibliografiji je četrdesetak objavljenih drama u časopisima, tridesetak izvedenih a objavio je i dvije knjige drama (Vjerodostojni prizori, CKD, Zagreb, 1980. i Biblijski prizori, Alfa, Zagreb 1998.)

Drame

Drame su mu praizvedene u uglednim kazalištima: HNK u Zagrebu (Kupido, r. Ivica Kunčević, 1984.), HNK u Varaždinu (Vježbe u Geothe institutu, r. Miro Međimorec, 1976., Vjerodostojni doživljaji sa psima, r. P. Veček, 1981. Na kućnoj njezi, r. V. Milčin, 1983.) spomenuto Zagrebačko kazalište mladih, DK Gavella (Ispit iz hrvatske književnosti, r. M. Međimorec, 1982.), Virovitici (Jahači SkromnostUnatoč objavama i nagradama, unatoč tome što je bio jedan od važnijih dramskih pisaca sedamdesetih i osamdesetih, Ivan Bakmaz je kao osoba bio prije svega bio skroman i samozatajan i nekako blag i kad bi ga susreo čovjek kao da je lagano kročio i govorio ovim svijetom... da ne povrijedi druge.apokalipse, r. M. Sršen,1982.) i Mostaru (Jahači apokalipse, r. M. Carić, 1986.).

Neke od predstava prema njegovim tekstovima imale su doista kultni status u hrvatskom glumištu a dobitnik je i uglednih nagrada: Prologova nagrada za 1976. na Danima mladog teatra i Vjesnikova nagrada za Vježbe u Geothe institutu; kritičari su 1977. Šimuna Cirenca proglasili predstavom godine; Vjerodostojni doživljaji sa psima i Na kućnoj njezi proglašene su najboljim predstavama na Gavellinim večerima a predstava za djecu ZKL-a Jeronim i lav je dobila Prvomajsku nagradu za sezonu 1979/80.

Međutim unatoč objavama i nagradama, unatoč tome što je bio jedan od važnijih dramskih pisaca sedamdesetih i osamdesetih, Ivan Bakmaz je kao osoba bio prije svega bio skroman i samozatajan i nekako blag i kad bi ga susreo čovjek kao da je lagano kročio i govorio ovim svijetom... da ne povrijedi druge.

Njegovo najteže književno iskušenje došlo upravo s devedesetima, kad je došla država o kojoj je sanjao, kad je došlo vrijeme slobodnog izražavanja vjere koju je Ivan Bakmaz javno svjedočio i u vremenima kad to nije bilo oportuno. Nakon devedesete dobio je za Ozračje, Nagradu Miroslav Krleža 1991. koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika (za najbolje djelo u periodu 1987. -1990.), Nagradu Marina Držića Ministarstva kulture za Josipa Prekrasnog 1996., kada je i za književni rad odlikovan je i redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Ali je nakon devedesete Ivan Bakmaz bio sve više i više izvan glavne kazališne a pogotovo medijske struje...

Prikaz dobra

Dok je pisao kritiku društva usred komunizma djela su mu igrana, ali kad je krenuo pisati biblijske afirmacije (U Biblijskim prizorima Bajmaz Biblijski prizori1989. objavio je drame poput Susreta u Damasku o obraćenju sv, Pavla ili Josip prekrasni o starozavjetnom Josipu i njegovoj braći), to se više nije igralo... Kao da suvremeno kazalište, bez obzira na sistem koji vlada, može podnijeti kritiku i sliku djelovanja zla, ali ne i afirmaciju ili sliku pobjede dobra...

Budući da se Bakmaz u svojim djelima okretao sve više upravo prikazu dobra, i to ne nekog općenitog dobra, nego vrlo konkretnog dobra – Isusa Krista i kršćanstva - prostor za njega se sužavao u kazalištima. Kako je sam rekao u razgovoru: Sada kada sve više upadamo u kulturu smrti želim napisati hvalospjev tom životu s izvora![1]

Još je igran u ratno vrijeme (početkom devedesetih) jer je tada kazalište funkcioniralo drugačije. Iako se danas često čuje da je kazalište početkom devedesetih igralo „budnice i davorije" koje su afirmirale neki naš silni nacionalizam, ja ih nikako ne mogu pronaći jer je kazalište u to vrijeme zanimalo nešto drugo. Nije slijedilo ni mode ni trendove, nego su kazalište zanimale teme koje u sebi nose viši smisao, priče koje u sebi nose temeljne ljudske emocije, tople emocije koje su u predstavama na kraju izazivale katarzu jer je upravo sve to gledateljima pomagalo da preživje ružan svijet oko nas.

Zato je 1989. u Splitu odigran Šimun Cirenac (r. N. Delmestre), kao neki nagovještaj vremena koje dolazi. A onda su 1992. kazališta tražila odgovor u Bakmazovim dramama. HNK u Varaždinu postavilo biografski moralitet Stepinac, glas u pustinji, a iste godine su postavljeni i stari tekstovi: DK Gavella je postavila Ozračje (r. I. Kunčević), a Teatar ITD Ispit iz hrvatske književnosti (r. M. Carić).

Međutim s krajem rata kazališta su se vratila svojim modama i trendovima. Za Bakmaza više nije bilo puno mjesta pa su se njegove drame uglavnom igrale na radiju gdje mu je izvedeno dvadesetak radio drama između ostalog i Šešir, Susret u Damasku, Glas u pustinji, Zagec ili zagrljaj grada i slobode , povodom 900 obljetnice grada Zagreba ili Josip Prekrasni. Na radiju je odigran i Bazen (1995.) drama koja o Domovinskom ratu govori iz druge vizure: srpskog vojnika koji dolazi psihijatru na liječenje, psihijatru koji ga je odveo u rat a sad zbog toga ima teške traume.

Važna djela hrvatske književnosti

Psihijatar liječi tako da se prazan bazen u njegovoj kući treba napuniti suzama, odnosno onim emocijama koje guše lik... Povremeno su za Bakmazom posezali kazališni amateri (Jahači apokalipse, Kazališna grupa Viktora cara Emina 1991.) ali brojne su mu drame ostale u rukopisima. Možda je zato i prešao u prozu gdje je nastavio pisati svoje biblijske teme prispodobljene suvremenom svijetu ŽupaNakon dvadeset godina imao je samo medijski prostor svoje župe da pojasni kako je susret s Bogom promijenio njegov život i njegovo pisanje: Od te blizine dolazi do preobražaja u našim životima i sve čvršće vjerujem da je umjetnost, da je ljepota umjetnosti plod koji ističe iz Duha Svetoga, ljepota umjetnosti u vezi je s Duhom Svetim i s Božjom blizinom.(Job, Književni krug Split, 2006.), a postoje i neobjavljeni prozni rukopisi.

Ali bez obzira na to koji je javni prostor imao Bakamazov rad, uvijek će imati onaj spomenuti prostor u našim srcima i na našim listama važnih djela hrvatske književnosti.

Tko čita hrvatsku književnost doći će u nebo – rekao je jedan lik iz Bakmazove drame Ispit iz hrvatske književnosti a upravo zato što je pisao hrvatsku književnost na način kako je pisao, doći će i Ivan Bakmaz u nebo. Jer je pisao, kako je sam jednom prilikom rekao - i to 1988. u Novom Prologu, - vođen Duhom Svetim.[2]

Nakon dvadeset godina imao je samo medijski prostor svoje župe da pojasni kako je susret s Bogom promijenio njegov život i njegovo pisanje: Od te blizine dolazi do preobražaja u našim životima i sve čvršće vjerujem da je umjetnost, da je ljepota umjetnosti plod koji ističe iz Duha Svetoga, ljepota umjetnosti u vezi je s Duhom Svetim i s Božjom blizinom.[3]

Tako je i živio i sada kada je završio ovaj naš dio puta, ovaj dio puta putujuće crkve na zemlji, sada je blizu svoga svoga Stvoritelja i koliko god je to teško za bližnje koje su ga voljeli i kojima nedostaje, toliko je sigurno njegovo srce radosno i zagovara nas tamo gore. Hvala ti Ivane.

Sanja Nikčević
Hrvatsko slovo

________________________________________
[1] Želimir Ciglar „Razgovor s Ivanom Bakmazom", 27. 02. 2007., web Župa sv. Križa, poveznica
[2] Citirano prema Adriana Car Mihec 'Stepinac - glas u pustinji' Ivana Bakmaza, 'Riječki teološki časopis', god. 6, br. 2, Rijeka, 1998, str. 289 -296
[3] Želimir Ciglar „Razgovor s Ivanom Bakmazom", 27. 02. 2007., web Župa sv. Križa, poveznica

 

 

Pon, 17-12-2018, 19:23:29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).