Dubravko Horvatić (Zagreb, 9. XII. 1939. – 20. V. 2004), hrvatski književnik - Uz 10. obljetnicu smrti

Dubravko Horvatić, objavio je 1978. tri drame u knjizi „Sveti Juraj i zmaj". Ova tri dramska teksta iako karakterno i vremenski različita, imaju istovjetnu crtu; promišljanje, raskrinkavanje nezamjenjivih vlastodržaca u nedemokratskom sustavu zatrovanu mitom i korupcijom. Ističu se čitkost autorova pisma i jasnost dramskih situacija Dubravko Horvatic2DrameTe drame nastale su u drugoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća, upravo kada hrvatski dramatičari „nešto češće otkrivaju" antičko-mitološke, vjersko-religijske ili povijesno-političke teme. Političko se itekako nazire u svakoj rečenici ili dijalogu u Horvatićevim tekstovima što nije nevažno.iako ih možemo promišljati i „aktivistički intoniranim" djelima.

Dramsko djelo Dubravka Horvatića, iako rasponom skromno, svakako treba dobiti zasluženo mjesto u korpusu hrvatske dramske književnosti. S ta tri dramska teksta hrvatsko se glumište do sada nije bavilo, niti se igdje spominju u sklopu suvremene hrvatske dramske književnosti iako je njihova vrijednost neupitna.

Te drame nastale su u drugoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća, upravo kada hrvatski dramatičari „nešto češće otkrivaju" antičko-mitološke, vjersko-religijske ili povijesno-političke teme. Političko se itekako nazire u svakoj rečenici ili dijalogu u Horvatićevim tekstovima što nije nevažno. Dakle, postoji potreba da se iz građansko-pučkog ili soc-realističkog tzv. mainstreama ili „poželjno urnebesnih" komedija za mase, prebjegne u istinsko stvaralaštvo naizgled odijeljeno od društveno-političke stvarnosti, a da se ukaže na istu kojom nitko nije zadovoljan!

Svojedobno teatrolog Igor Mrduljaš ukazuje nam na vjernu i okrutnu kazališnu praksu da se suvremeni hrvatski dramatičari nerado ili uopće ne izvode, odnosno U glavama većine kazalištaraca domaći je pisac nužno zlo. Ne će privući odveć gledatelja, a lako je moguće da će komplicirati, prigovarati, zahtijevati. Prema tomu, bolje je da ne kucaju na vrata kazališta! Tako niti Horvatić, za života nije dočekao svijetla pozornice za svoje dramske uratke.

Atenska tiranija

Povijesnu dramu u tri čina s epilogom ATENSKA TIRANIJA Horvatić je smjestio pred svršetak 6. stoljeća prije nove ere. Uostalom, i atenasam objašnjava da se radnja temelji na izvornim djelima grčkih povjesničara Herodota i Tukidita, odnosno da je uvrstio nekoje stvarne osobe koje se povezuju s padom dinastije koja je više od pola stoljeća vladala Atenom.

U prvome činu imamo razgovor Hipije i Hiparha, braće koji nasljedno vladaju Atenom nakon smrti njihova oca Pizistrata. Oni znadu da se priprema urota i njihovo svrgavanje. Hiparh predlaže diplomatski dogovor s urotnicima, jer sluti da bi sila vjerojatno urodila još većim prijezirom podanika, a od smaknutih buntovnika stvorili bi mučenike. Hipija to odbacuje, pače optužuje brata za mekuštvo držeći da njihovi protivnici namjeravaju iskoristiti svaku njihovu slabost, a s takvima nema pomirljivosti.

A. TiranijaPovijesnu dramu u tri čina s epilogom ATENSKA TIRANIJA Horvatić je smjestio pred svršetak 6. stoljeća prije nove ere. Uostalom, i atenasam objašnjava da se radnja temelji na izvornim djelima grčkih povjesničara Herodota i Tukidita, odnosno da je uvrstio nekoje stvarne osobe koje se povezuju s padom dinastije koja je više od pola stoljeća vladala Atenom.U drugome činu imamo drukčiji scenarij; „stožer" urotnika; Harmodije i Aristogiton okruženi su sljedbenicima. Zanimljivo je da jedan pjesnik, Kalistrat, izražava najveću borbenost. Znakovita je i Harmodijeva misao „tko tiraninu ide, njegov je rob, pa ako i slobodan pođe".

SofokloTo su zapravo izvorne riječi filozofa Sofokla koji je, obrazlaže Horvatić u Pripomeni, rođen 18 godina nakon Harmodijeve pogibije što nije nevažno za poznavanje povijesnih prilika, ali autor iznosi u kojoj je mjeri iznevjeravao duh vremena i sredine u kojoj se radnja zbiva s očitom svrhom pisanja ni malo bezazlena teksta s političkim promišljanjem. Rečena misao se doslovno provlači u sve tri drame.

Uzmemo li u obzir da je Horvatić dramu pisao 70-ih godina prošloga stoljeća, čini se da je imao na umu Hrvatsko proljeće kada su mnogi svršili po zatvorima, gubitkom posla ili zabranom javnog djelovanja, tako da se ova drama, mudro uvijena u antičko ruho, može iščitavati kao raščlamba političkih događaja u Hrvatskoj.

Treći čin, donosi više prizora, a u cijelosti se događa izjutra u Maslinovu gaju nedaleko Atene. Reklo bi se – događaji se redaju u nekakvoj grozničavoj brzini i ovdje dobivamo svršetak urote vladara protiv urote urotnika! Epilog. Pet godina kasnije, 509. godine p. n. e, Antenor priprema spomenik ubijenim vođama urote.

Saznajemo da je Hipija nakon bratove smrti pobjegao u Perziju izgubivši kredibilitet i naroda i najbližih suradnika. Epilog je prisjećanje na tragediju koju je opisao pjesnik Kalistrat. No, ovdje se tek priprema spomenik urotnicima, za razliku od posljednjega prizora drame „Ban Khuen Héderváry" u kojemu imamo književne prvake svoga vremena, Augusta Harambašića i Eugena Kumičića, pred nadgobnicom Anti Starčeviću u Šestinama; tako nam se ukazuje zanimljiva usporedba dvaju Horvatićevih scenskih djela.

Sveti Juraj i zmaj

Glede fantastičnog igrokaza u tri čina na temu iz davnih vremena SVETI JURAJ I ZMAJ treba početi od Horvatićeve Pripomene. Gotovo mu je stvaralački postupak isti kao u druge dvije drame. Horvatić mjestimice koristi čakavsko i kajkavsko narječje kako bi se postigla jezična neukalupljenost, toliko mrska jezičnim zakonodavcima.

Dubravko Horvatic3Na početku skupina prognanih seljaka na gradskome trgu žaluje nad svojom sudbinom. Njihov razgovor, odnosno rječito dovezivanje, biva sve glasnije te nitko ne zamjećuje dolazak Vojvode, dakle tirana, koji ih pozorno osluškuje. Kada povedu razgovor o Jurju, on će se oštro umiješati. No, njihov Juraj budi nadu u njima, on je oličenje pravde i junaštva.

Saznajemo zatim da Jurja seljaci kadikad nisu poslušali te bi im se u tom slučaju dogodila nesreća. Njegova je zadaća da ide Zmajevim tragom, preteče ga te upozorava ljude na njegov dolazak: Vojvoda, nakon što se je naslušao „tolikih laži" o Jurju, nastupa naglo i bijesno, gotovo tiranski. Ustanovljujem da ima jasnu osobnu crtu odrješitosti poput Hipije te lukavosti Hiparha u „Atenskoj tiraniji". Za njega je Juraj: protuha, varalica, nitko i ništa, lupež, kradljivac, probisvijet i ubojica. Vojvoda je nasilan i u govoru i u ophođenju spram seljaka. Na posljetku ih namjerava podmititi ukoliko mu pomognu pronaći i uništiti Jurja.

U drugome činu Vojvoda je ponizan spram Zmaja, svoga stvarnog gospodara. Za Zmaja je, pak, JurajOvo je tema, možebitno i izazov za mlade dramatičare te im za popunu znanja preporučujem knjigu „Hod kroz godinu" Vitomira Belaja, zatim „Narodne drame, poslovice i zagonetke" Nikole Bonifačića Rožina koji je Zelenom Jurju, doduše, posvetio jedan nedovoljno razrađen obredni igrokaz, no o kojemu obavješćuje kako u starijim vremenima, kad se je obred izvodio Zeleni Juraj nosi masku od grančica koja ukazuje na neki tajanstveni lik, ali kod njega još je zabranjena riječ.Juraj čudovište i nakaza, dok mu je Vojvoda mali gmizavac. Iz njega progovara bijes, ne sviđa mu se što je on, Zmaj, po Vojvodinoj zamisli, „nepostojeći stvor", jer to mu do sada ništa dobro nije donijelo – ne ostvaruje svoje zvjerske naume.

U završnom činu seljaci promatraju ljudsku glavu na gradskome bedemu koja bi tobože trebala biti Jurjeva. Ali njihova je važnija briga da izvuku Djevojku iz zmajevih kandži. Iako je u prvome činu uloga Djevojke možebitno nejasna, pravi smisao njezine pojavnosti upravo ovdje nalazimo. Oni osluškuju u daljini njezinu pjesmu koja u njima budi novu nadu. No, kad krenu u oslobađanje djevojke i boj za slobodu, na scenu stupa Sveti Juraj. On je uzvišen i gord, premda odjeven na seljačku (...) nosi štit i dugo koplje.

Nakon Jurjeva dolaska doći će i do konačna sukoba sa zmajem. Sam tijek dvoboja Horvatić ne opisuje konkretno, već, poslužimo se opet njegovom Pripomenom u kojoj drži da je, na primjer, izgled Zmaja „redateljsko pitanje". No, nije nam ostao posve dužan, jer na svršetku, nakon što oslobođena Djevojka otpjeva „Došal je došal zeleni Juraj...", imamo prizor nalik kakvu likovnom predlošku – u središtu ostaju Djevojka, Juraj i Starac. Pod nogama im je Zmajeva glava. Iako ga narod pokušava zadržati, predlažu mu da dovede svoju izabranicu i trajno se nastani među njima, Juraj odlazi budući da ima još nezasitnih zmajeva po svijetu. Ispraćen je svečanim pjesmama djevojaka...

Ovo je tema, možebitno i izazov za mlade dramatičare te im za popunu znanja preporučujem knjigu „Hod kroz godinu" Vitomira Belaja, zatim „Narodne drame, poslovice i zagonetke" Nikole Bonifačića Rožina koji je Zelenom Jurju, doduše, posvetio jedan nedovoljno razrađen obredni igrokaz, no o kojemu obavješćuje kako u starijim vremenima, kad se je obred izvodio Zeleni Juraj nosi masku od grančica koja ukazuje na neki tajanstveni lik, ali kod njega još je zabranjena riječ.

Horvatićev „Sveti Juraj i Zmaj", iako, naravno, u ono doba nije mogao rabiti Belajevu knjigu, pače niti studiju Ivana Lozice „Izvan teatra", niti se je doslovno držao obrednog pravila, jedna je od najljepših i najcjelovitijih obradbi ove poznate pučke teme.

Karakter svojevrsne nacionalne nesreće dolazi do punog dramatičnog izražaja u podcrtanu progonstvu nesretnih seljaka, pače i njihovu prevrtljivu vladaru koji sve čini za osobni interes. I ovdje imamo narodnu bunu kao u „Atenskoj tiraniji", no, sa sretnijim svršetkom.

Ban Khuen-Héderváry

Scenska kronika hrvatskih prilika u trinaest prizora BAN KHUEN HÉDERVÁRY najzahtjevnija je Horvatićeva drama u koju je uveo četrdesetak osoba i barem još toliko „epizodista" Opetovano moramo posegnuti za Pripomenom, e da bi ustanovili kako crpi zamisli na povijesnim osobama te izvornim djelima istih (njihovi govori, zapisi i stvarni događaji) i to sve skladno „pakira" u svoje posljednje dramsko djelo. Horvatić se je većim dijelom držao pravaške opcije koja je u tome razdoblju najozbiljnija prepreka Hedervarymađaronima, pače i onima koji se priklanjaju uplivu strane politike na naše (ne)prilike.

Valja istaknuti u ovoj drami „rovovsku bitku" dvojice političkih neprijatelja, a to su Khuen Héderváry i Ante Starčević. Jedan upravlja državom, drugi je oporbenjak i prijeteća opasnost za vladara i njegove podanike. Kao da sve znadu jedan o drugome, ali nikada se ne sučeljavaju, čak niti na onoj burnoj sjednici Sabora 5. listopada 1885.

Nameće se nekoliko pojava i prizora koji nalikuju onima „Atenske tiranije", pače i „Svetoga Jurja i Zmaja".

Ovdje imamo pjesnika Harambašića koji je, poput zanesena Kalistrata, mladenački vatren, uzrujan. Nije besmisleno što Harambašić prvi progovara već u prvome prizoru, a njegova je i posljednja u završnome prizoru. Kasnije ćemo zamijetiti da je strogi i nimalo uljudben odnos cara Franje Josipa spram Héderváryja sličan odnosu Zmaja i Vojvode. Čitav prvi prizor u kojem je Starčević okružen sljedbenicima nalikuje drugome prizoru "Atenske tiranije" u kojemu su Harmodije i Aristogiton okruženi sljedbenicima.

Zanimljivi su Horvatićevi međuprizori, kratki i neravnomjerno raspoređeni, ali rječito objašnjavaju kako građanstvo promišlja politiku tako da uopće ne misli na to! U prvome međuprizoru imamo gospođicu i mlada gospodina koji tijekom šetnje krasnoslovi Harambašićevu ljubavnu pjesmu, a mlada koketa uzdiše, e da bi nas Horvatić ponovno uveo u Starčevićev dom u drugom prizoru.

No, ovdje se već raspravlja o dolasku grofa Hédervárya na mjesto hrvatskoga bana. Prevladava zabrinutost pravaša zbog upliva mađarske politike i nametanja svoga čovjeka. Fran Folnegović, pokušava smiriti uzavrele strasti borbenih pravaša iznoseći dobre strane bana-stranca. Starčević "zatvara" prizor riječima: „Bogzna kakva će mu biti kob na hrvatskoj pozornici? I hoće li to biti samo aktovka?"

Salon hrvatskog bana odaje Dojam lažne reprezentativnosti i prave pomodnosti, isprazna dekorativnost. Horvatić podcrtava različitost između Héderváryjeva pomodarstva i Starčevićeve skromnosti. Ne ćemo opisivati što je izgovoreno u salonu budućega bana koji namjerava uz potporu Vjekoslava Kleina i Danila Stankovića od Hrvatske i Slavonije učiniti pitome ugarske pokrajine. Khuen, kojemu je do Hrvata i Srba kao i do lanjskog snijega znade da su mu Srbi bič za Hrvate. Poticanje mržnje između dva naroda započet će davanjem olakšica i povlastica Srbima.

HedervaryAutentičnost ove povijesne drame je neupitna; treba poznavati onodobne političke prilike te je čitanje jednostavno, pače i zabavno. No, zbog ubrzane razmjene prizora i međuprizora te scenične složenosti uvjetovane gdjekad dužim vremenskim rasponima (razdoblje 1883–1905) spremnija je za ekranizaciju nego za kazališnu inscenaciju. Po Horvatiću ovascenska kronika posjeduje stanovitu dokumentarnost, te u njoj nužno prevladava realizam. Međutim, to ne treba sputavati redatelja da ostvari viziju toga doba i tih osoba.Slijedi prizor u gostionici – za stolom sjede pravaški književnici: Harambašić, Kumičić, Kovačić, Kranjčević i Milaković. No, najrječitiji je gostioničar koji je prostim i srdačnim kajkavskim narječjem „opleo" po državnoj politici. No, kad se pojave dva „mutna tipa" (žbiri) koji Starcevic domsjedaju svaki za jedan stol, književnici odlaze.

U Starčevićevu domu zatim „svjedočimo" pripremi za svrgavanje bana. Povod je povijesna dokumentacija koja je obnoć prenesena u Peštu. Žestoko se pripremaju za obračun u Saboru. Ta sjednica bila je sudbonosna za Stranku prava budući su zbog ometanja i nereda svi odstranjeni sa 30 do 60 saborskih sjednica. Uz Davida Starčevića i Josip Gržanić svršio je u zatvoru stoga što je Khuena tresnuo nogom u stražnjicu! Sramotna afera trebala je biti zatomljena u javnosti, pa opet se je šuškalo o „vritnjaku". Horvatić je znamenitu karikaturu o toj slavnoj čizmi uvrstio u „Ples smrti" – jedinstvenu antologiju hrvatskoga likovnog humora.

Ti događaji ipak utjecat će na raskol u Stranci prava o čemu se govori u osmome (Starčevićev dom) i devetom prizoru (Khuenov banskiured). Međutim, ako su Starčević i njegovi sljedbenici, uvjetno rečeno „poraženi", Khuenu i njegovim namještenicima sprema se novi oporbeni prvak Stjepan Radić (prizor 10).

U tom je trenutku, povijesno gledano, Radić jedini bio sposoban izazvati šire prosvjede protiv nenarodne banske uprave što nije promaklo niti caru Franji Josipu koji dolazi u Zagreb gdje ga dočekuje spaljivanje mađarske zastave i nekojih srpskih. Nešto kasnije, pri pojavi Khuena (usporedba – Vojvoda!) pred Franjom Josipom (usporedba – Zmaj!) imamo sličnu situaciju kao u prethodnoj drami. Khuen će se ipak održati u banskome stolcu do 1903.

Prizore 12. i 13. Horvatić „prepušta poetici" pravaških veterana (Harambašić, Gržanić, D. Starčević, Tuškan, Barčić, Kumičić) koji nisu ostali po strani političkih mijena u Hrvatskoj. Njihova sumnja, unatoč tome što je Khuen krišom otišao, da se prilike u Hrvatskoj ipak ne će popraviti, odveć je jasna i sumorna iz posljednje rečenice koju izgovara Harambašić: „Khuen je otišao, ali ostala je – khuenovština."

Autentičnost ove povijesne drame je neupitna; treba poznavati onodobne političke prilike te je čitanje jednostavno, pače i zabavno. No, zbog ubrzane razmjene prizora i međuprizora te scenične složenosti uvjetovane gdjekad dužim vremenskim rasponima (razdoblje 1883–1905) spremnija je za ekranizaciju nego za kazališnu inscenaciju. Po Horvatiću ovascenska kronika posjeduje stanovitu dokumentarnost, te u njoj nužno prevladava realizam. Međutim, to ne treba sputavati redatelja da ostvari viziju toga doba i tih osoba.

DrameDubravko Horvatić pokazao je pišući ove tri drame vrhunsku književnu dosljednost ne ostavljajući za sobom nikakve repove nedovršenosti, jer njegov je dramski opus, iako nevelik, savršen ostvaraj, unatoč tvrdoglavoj šutnji kritike i kazališnih „mogula". Možemo samo žaliti da nam Horvatić nije ostavio više dramskih ostvaraja.Zanimljivo je da „važnu ulogu" daje Harambašiću slično pjesniku Kalistratu u „Atenskoj tiraniji", a izostavlja Josipa Franka koji se pri kraju tek spominje. I Eugen Kumičić je manje angažiran, usuprot Franu Folnegoviću! Zapravo sudbina političara Folnegovića dade se Harambasic August-1usporediti sa sudbinom kipara Antenora koji bi trebao biti potkupljen za drugu stranu, što Horvatić ne otkriva doslovno. Oporbenjaci u ovoj drami kao i u „Atenskoj tiraniji" doslovno su poraženi, a njihova „pobjeda" doći će zapravo, kad više ne će biti važni na političkoj sceni.

No, ova Horvatićeva kronika nije povjesnica Stranke prava te piscu ne bi trebalo zamjeriti književnu slobodu. Kudikamo više zabrinjava što hrvatski dramatičari 19. stoljeća nisu obrađivali svoje burno razdoblje. Trebalo je više od prosječna ljudskog vijeka da se pojavi Cesarčev „Sin domovine" o životnoj drami Eugena Kvaternika. Stekao sam dojam kako Cesarčev pristup dramatizaciji povijesnih zbivanja kao i iscrtavanje stvarnih osoba možebitno pripomaže Horvatićevu pristupu zadatoj temi.

I Horvatić je „iznevjeravao duh vremena u kojem se radnja događa". Cesarčev gdjekad preemotivan odnos spram Kvaternika možebitno je utjecaj „stare škole" koju Horvatić otklanja; predmet njegova promišljanja jesu osobe negativna predznaka – „antijunaci", uvijek vlastodršci; u sve tri drame jednakomjerno tirani. Cesarec je, pak, opisivao Kvaternikovu osobnost.No, uz Cesarčeva„Sina domovine" i Horvatićeva„Bana Khuena Héderváryja" imamo vrstan dramski diptih o hrvatskim političkim previranjima u drugoj polovici 19. stoljeća.

Na posljetku, Dubravko Horvatić pokazao je pišući ove tri drame vrhunsku književnu dosljednost ne ostavljajući za sobom nikakve repove nedovršenosti, jer njegov je dramski opus, iako nevelik, savršen ostvaraj, unatoč tvrdoglavoj šutnji kritike i kazališnih „mogula". Možemo samo žaliti da nam Horvatić nije ostavio više dramskih ostvaraja.

Siniša Posarić
Hrvatsko slovo, br. 947, 2013.


 

Vječiti dječak s Hrvatskom u srcu

Kad čovjek zamijeni ovozemaljski život Božjim dverima onda živi tuguju. Nije uvijek tako jednostavno, jer smrt nas podsjeća na sveukupnu djelatnost toga čovjeka ma koliko se trudili uljepšati sliku o njemu. Mnogo je važnije ono što mislimo u sebi... Umro je hrvatski književnik za kojega se uistinu može reći da je za života izazivao proturječnosti o sebi.

Kad je njegovo političko djelovanje u pitanju, doduše odveć kratko, mnogi su bili brzi i žustri. Znade se kadikad u vlastitom neznanju iskrivljavati činjenica iznesena o ipak dobrohotnom čovjeku. Dakle, o Dubravku Horvatiću, hrvatskom domoljubu i književniku, pače i povjesniku, usuđujem se reći, koji je čitav život posvetio nikad dovoljno dobro plaćenom zanatu – književnom.

Moje prvo upoznavanje s Horvatićevim djelom nije književno, zapravo sam ga zanemario kao urednika vrijedne Antologije hrvatskog humora pod skupnim nazivom Ples smrti. U svojoj dječačkoj dobi rado sam je listao, a danas je s istim zanimanjem lista moj sin – uz zanemarivanje predgovora! Taj je predgovor upravo znalački pisan i u duhu hrvatskoga književnog jezika ma koliko ga pokušavali u ono vrijeme zatirati i ma kome god smetao.

A smetao je, osobito stoga što je jedno Horvatićevo djelce godinu prije „trajno zabranjeno za tiskanje i objavljivanje odlukom Vijeća Okružnog suda u Zagrebu, 2. studenoga 1974." Riječ je o priči Vruća listopadska noć koja je izišla u časopisu Encyclopedia moderna i zbog nje je Horvatić mogao zaglaviti u zatvoru. Priča je mnogo godina kasnije objavljena u časopisu Oko, ali te 1990. godine uzničari ove šaljive i poučne pripovijesti sramno su šutjeli...

Kako napisati hvalospjev čovjeku koji je 20. svibnja 2004. godine zauvijek sklopio oči i odmara nemirnu stvaralačku i domoljubnu dušu, što i kako pisati o autoru s više od pedeset knjiga od kojih su neke doživjele više izdanja ili su uvrštene u školske čitanke te u obvezatnu lektiru? Zar se tome ne nada svaki književnik kad počinje pisati djelo?

Eto, već petnaestak godina vraćam se Horvatićevim pripovijetkama u dvije knjižice; Dar Gospodara Tame i Olovna dolina, pa pomišljam kako su ta djelca snažna i „vruća", zapravo je to izričaj književnika-promatrača koji bilježi ono što se ne smije zaboraviti, makar ostalo samo u literaturi. Koliko je, pak, naše dječice odraslo uz pjesme i priče u zbirkama Stanari u slonu ili u Zvrkastom kalendaru?

Zatim tu je pregršt slikovnica, romana, putopisa, legendi, književnih, likovnih i političkih ogleda, monografija, prijevoda na svjetske jezike... Sve bi to trebao kakav „dobro plaćeni" urednik obraditi i podastrijeti javnosti za potrebe boljeg poznavanja jednoga hrvatskog suvremenog klasika, a Horvatić to jest i odista ne zaslužuje da ga (opetovano) prešućujemo.

O njegovoj dobrohotnosti uvjerio sam se kad me je jednoga subotnjeg jutra 1992. godine nazvao telefonom. Pripremao sam za scenu njegovu dirljivu i poetičnu priču Gospa bez krune i djeteta te sam mu poštom poslao primjerak igrokaza pod nazivom Portret uz zamolbu za odobrenje izvođenja. Predstavi se srdačnim glasom: „Dubravko Horvatić ovdje." Skoro sam se onesvijestio, zar je moguće?!...

Bio je zadovoljan mojom zamisli, gotovo dječački vedar, nije imao zamjerki na moju dramatizaciju. I to je nešto, zar ne? Odbio je razgovarati o autorskom honoraru, ali rado bi došao u Rijeku na premijeru... Hm, tu sam zatajio, jer nakon nekoliko scenskih pokusa moji amateri postali su „indisponirani", ali ne samo to... Kad je pokrenuo tjednik Hrvatsko slovo bilo mi je neugodno nazvati ga te mu objasniti kako i zašto nisam postavio na scenu „naš" igrokaz. Urednik kulturnog tjednika vjerojatno ima dovoljno posla pa...

Pred sobom još uvijek vidim suhonjava čovjeka s književnih tribina, nekako sumnjičava ili neispavana pogleda, netom svojim glasom odaje vječna dječaka koji putuje kroz priče, legende i pjesme u daleka vremena snatreći ljepotu iskrena stvaralačkog čina uvijek negdje drugdje, tamo gdje nema komercijalnih piskarala koja obrću svoja djelca po dvadesetak puta i uvijek u (prividno) drukčijem ruhu, tamo gdje nema dobro plaćenih politikanata s figom u džepu. Odaljio se je od politike, e da bi pisao, uvijek s Hrvatskom u srcu, za nas koji ostajemo nakon njegova odlaska.

Dubravko Horvatić jedan je od posljednjih iz generacije hrvatskih književnika koja se javlja već tako dalekih 60-ih godina, a koji iskreno zaslužuje našu punu ljudsku i čitateljsku pozornost.

Siniša Posarić
Književna Rijeka, br. 2, 2004.

Sri, 19-12-2018, 11:48:06

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).