Šarac, Basta, Ivin, Mesić i Radman – pet prstiju jedne te iste ruke

U novome broju samostalnog srpskog tjednika „Novosti" objavljen je razgovor s Milanom Šarcem, autorom - kako stoji u uvodu - „četiri zapažene knjige i velikog broja dokumentarnih, biografskih filmova, među kojima se izdvajaju oni o Lavu Tolstoju, Miri Trailović, Zoranu Radmiloviću, Đorđu Marjanoviću, Olji Ivanjicki, Miri Stupici". Članak je objavljen pod zanimljivim naslovom: "Milan Šarac: Srušit ćemo mit o Blajburgu". Već iz sama naslova može se zaključiti po čemu ovaj Šarac (koji se, za razliku od istoimene puške-mitraljeza, piše velikim slovom) ispaljuje metke. Riječ je o spomenu na nedužne bleiburške žrtve.

Veći dio razgovora ne vrijedi uopće čitati – jer bi prosječnog Hrvata slabo trebalo zanimati što je neki tamo Šarac prijateljevao s Titovom udovicom Jovankom i četničkim prebjegom u partizane Đokom Jovanićem – no vrijedi pročitati onaj dio razgovora koji se tiče Bleiburga. Šarac tako opisuje kako je s partizanskim generalom (i, dodajmo, prononsiranim ratnim zločincem) Milanom Bastom u njegovoj vikendici u Smederevu razgovarao o završnim operacijama „oslobađanja Jugoslavije".

Šarac tako kaže:

"Predmet mog interesovanja bile su završne operacije, naročito mit o Blajburgu i civilima koji su tamo navodno pobijeni, a koji je konstruisan u Hrvatskoj. Pored poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata i njihovih nasljednika, taj mit su dobrim djelom prihvatile i neke hrvatske državne strukture, potpuno neopravdano. Zabilježio sam višesatno izlaganje generala Milane Baste, pribavio dokumentaciju i napravio film koji sam dugo godina držao u arhivi, jer sam mu dao riječ da ću ga prikazati tek kada procijenim da to neće ugroziti bezbjednost njega i njegove porodice. Danas je to moguće i spremam se da film javno prikažem. Vjerujem da će on i u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije argumentovano pokazati koliko je propaganda profašističkih snaga, ali i desničarskih partija u Hrvatskoj, napravila mit od nečega čega u stvarnosti nije bilo. I u Sloveniji je dio političkog spektra i potomaka belogardejaca probao konstruisati nešto slično, ali to nije uspjelo u onoj mjeri u kojoj je uspjelo u Hrvatskoj. Sličnih pokušaja je, vezano uz završne operacije, bilo i u Srbiji, mada blažeg intenziteta".

Hoće li i hrvatska ministarstva financirati uratke Milana Šarca i Milana Baste?

Nije poznato tko je to mogao ugroziti „bezbjednost" Baste i njegove „porodice" – niti jednom partizanu od 1991. do danas u Hrvatskoj nije suđeno, niti mu je pala las s glave – no zanimljivo ŠaracŠarac se služi metodologijom kojom se je poslužio i Danijel Ivin (inače osuđeni kriminalac), koji je svojom pripoviješću da na samome Bleiburgu nije bilo žrtava (kao da i zadnjoj budali nije jasano da je Bleiburg – izabran zbog nemogućnosti održavanja komemoracija na tlu komunističke Jugoslavije - samo simbol za toponimiju smrti iza rata posijanoj od „Vardara pa do Triglava") uspio ishoditi to da je Sabor otkazao pokroviteljstvo na bleiburškom komemoracijom.je kako Šarac planira prikazati film kojim će, kako kaže, srušiti mit o Bleiburgu. Pritom se, očito, služi metodologijom kojom se je poslužio i Danijel Ivin (inače osuđenik za gospodarski kriminal), koji je svojom pripoviješću da na samome Bleiburgu nije bilo žrtava (kao da i zadnjoj budali nije jasno da je Bleiburg – izabran zbog nemogućnosti održavanja komemoracija na tlu komunističke Jugoslavije - samo simbol za toponimiju smrti iza rata posijanoj od „Vardara pa do Triglava") uspio ishoditi to da je Sabor otkazao pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom.

Nije stoga isključeno kako će film Milana Šarca – koji, eto, govori isto ono što i Danijel Ivin, informator aktualne vlasti - dobiti ne samo potporu Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta, nego i udarni termin na televiziji probranog partijskog kadra, po nekima suradnika KOS-a, Gorana Radmana.

To što je glavni materijal za taj film Šarac dobio od ratnog zločinca Milana Baste, koji je za Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) zapisao da je „najgora zemlja bezakonja koja ikada postojala i po tome je nadmašila i svoje fašističke gospodare i učitelje" (dakle, NDH je prema njemu bila gora i od samog Trećeg Reicha!), to nije nešto što bi predstavljalo ikakav problem.

Basta i njemu slični i danas slove kao prapočela hrvatske države, ne samo u uspjenjenim govorima Stipe Mesića, nego i preambuli Ustava RH. Svi su oni „deca komunizma" i sljedbenici „svijetlih" tradicija AVNOJ-a i ZAVNOH-a, od Milana Baste pa do Danijela Ivina, Stipe Mesića i Gorana Radmana, i svima je njima u interesu umanjivati i prikrivati komunističke zločine i tako uljepšavati vlastite biografije i biografije svojih očeva i stričeva.

No, o zločinima jugoslavenskih komunista ne svjedoče samo knjige i pamfleti koje su komunisti objavili nakon svršetka rata – a u kojima su se neki od njih hvalili svojim zločinima (Simo Dubajić samo je jedan od poznatijih primjera) – nego i masovne grobnice koje se iz dana u dan otkrivaju diljem Hrvatske, Slovenije i BiH. Te zločine ne mogu umanjiti niti ivini, niti šarci, nti njihovi zaštitnici u državnim i paradržavnim strukturama. Povijest se, naime, ne briše.

L.L.