Ignoriranje ratnog zločina nad ženama je silovanje demokracije

U ime udruge Žene u Domovinskom ratu i žena žrtava ratnog zločina silovanja uputila sam ministrici Vesni Pusić 4. siječnja 2012.g. zamolbu za prijem, prenosim dio teksta:

„..najljepše molimo da nam dozvolite iznijeti problem prešućenog ratnog zločina nad ženama Vukovara u vrijeme agresije i okupacije 1991.g.

Imamo potrebu iskazati Vam istinita svjedočanstva žena nad kojima je izvršen ratni zločin silovanje kako bi imali uvid u dimenziju počinjenih zločina u vrijeme agresije Srbije i JNA na prostor Hrvatske.

Zamolit ćemo Vas da se zauzmeteLjudska pravaVjerujem da ministrici nisu zatajili našu zamolbu stoga moram izreći da pitanje silovanih žena, posljedica, izostale pravde, odnosa sa zemljom iz koje je pokrenuto djelovanje i provedbe ratnog zločina za nju ne predstavljaju pitanje pravde i ljudskih prava, ne predstavljaju ni poticaj ženske solidarnosti i pokazanog razumijevanja za strahote koje su trpjele za pravno procesuiranje počinitelja i pripadajući status žrtava".

Isti dan iz kabineta pristigao je odgovor:

„Zahvaljujemo na vašoj poruci i upitu koji će biti dostavljeni ministrici Pusić" .

Vjerujem da ministrici nisu zatajili našu zamolbu stoga moram izreći da pitanje silovanih žena, posljedica, izostale pravde, odnosa sa zemljom iz koje je pokrenuto djelovanje i provedbe ratnog zločina za nju ne predstavljaju pitanje pravde i ljudskih prava, ne predstavljaju ni poticaj ženske solidarnosti i pokazanog razumijevanja za strahote koje su trpjele.

Ovih dana iskazuje podršku i razumijevanje za prava gey populacije, kritike od međunarodne zajednice za slobodu manifestiranja spolne orijentacije prihvaća na način da pronalazi vrijeme za osobno sudjelovanje na paradi u Splitu.

Taj stav osobno dozvoljavam da može imati ali kao predstavnica hrvatske državne politike - ne smije. Unosi nemir, razdor, razgrađuje, a ne gradi.

Kada se zalaže za ljudska prava a ignorira prava žena nad kojima je izvršen ratni zločin gospođa Pusić vrši nasilje nad demokracijom, selektira, što je suprotno istinskom zalaganju za dostojanstvo svih.

Dvadeset godina silovane žene, one koje nisu imale pravo na izbor, one su prisiljene šakom, puškom, premlaćivanjem, danas one trpe posljedice zločina i šutnju onih koji su se morali boriti za njih, izboriti prava koja im omogućuju medicinsku skrb i materijalnu sigurnost, tu svakako pripada i gospođa Pusić. Kao što danas osjeća da se treba boriti za prava drukčije seksualne orijentacije na poziciji državnog službenika prioritetno bi bilo da se na isti način založila za žrtve seksualnog nasilja.

Prešutjela je zamolbu žrtava da joj osobno svjedoče strahote, nije htjela ni poslušati najstrašnije gaženje ljudskih prava i poniženja proživljenog. Mislite li ona da se za njih nije potrebno založiti, to se nju ne tiče ni kao žene, intelektualke Vesne Pusić ni kao Ministrice u Vladi RH? Jesu li i one ljudi s pravima?

Takav stav stvara nepovjerenje za njeno istinsko zalaganje za bilo koja ljudska prava.

Ovaj narod je umoran od politike, one koja u ovih dvadeset godina više razjedinjuje, više razgrađuje nego gradi, više nameće nego osluškuje, više pokazuje nemoć i poslušnost nego znanje i želju za istinsko stvaranje zemlje modernog demokratskog življenja.

Ignoriranje ratnog zločina i izostanak uspostavljanja pravde i prava od osoba koje su imenovane na važne državne funkcije sigurno nije put stvaranja tolerancije, prihvaćanja različitosti, slobode svih.

To je pokazivanje političke moći.

Uz neznanje svakako najgoreg saveznika u stvaranju modernog demokratskog društva i istinskih ljudskih prava.

Marija Slišković, predsjednica
Žene u Domovinskom ratu

Napomena: Ovaj tekst u obliku je otvorenog pisma upućen ministrici Vesni Pusić