E, moj dr. Jonjiću!

Pitam se koliko ljudi čita Vaš Facebook na kojem raspredate povijesne teme, koje su toliko bliske ovom što se hrvatskomu narodu događa uvijek iznova, toliko nedavne i u korijenu sveukupnih vidljivih i nevidljivih silnica što tište i gnjetu, toliko u srži naših problema u kojima grcamo iz dana u dan? Grcamo zbog neriješenih povijesnih laži, nedokazanih i nedovoljno provjerenih istina kojima objektivno težimo, a stalno nailazimo na prepreke, na zazidane tunele punih kostiju, jame koje su zatrpane smećem, tamne šumske zakutke milijuna koraka strovaljenih u bezdane, na pletenice djevojačke i puceta momačka. Nailazimo na obješene svećenike koji nam dozivlju iščezlu savjest, prognanicu što ju neprekidno progone ne samo stari krvnici i njihova djeca, nego i suvremeni takozvani globalisti i liberalni novinari, politikanti, manjinci svakoga reda i nereda, nerada i neznanja, a dobro žive u našoj zaspaloj i rastrošnoj Hrvatskoj. Pa čak kada muza Klio sa svojom sklopljenom tablicom punom vjerodostojnih dokumenata pokuša ući na velika vrata u hram pravde, jedva da smije proći pored još uvijek nekih (brkatih i nedoučenih komesara) preodjevenih u modno ruho novinarsko i političko, usukanih u modnim odijelima i kravatama ili onih što se prikazuju bohemski lepršavi i nehajno zadrigli u svojim bradama, dvodnevnim ili žbunjevito marksovskim.  

I dok se pravnički ured dr. Tomislava Jonjića i sina Zvonimira Jonjića odlučio poduhvatiti istjerivanja na čistac one kobne i lažljive „presude“ partije i partizana iz vremena 1. srpnja 1945., a radi se o ubojstvu vlč. Josipa Astaloša u Dalju, nitko se od dežurnih izvjestitelja naše medijske javnosti nije oglasio ni jednom riječi tko su ti ljudi!? Tko to poteže pravdu za rukav i traži ispravak nepravde iz davnih dana naše najstrašnije godine povijesnoga postojanja?

Kako se radi o dr. Tomislavu Jonjiću, kojega su oni na vlasti zamračili već na samom početku prošlogodišnjih izbornih natjecanja za predsjednika republike i gradonačelnika grada Zagreba, nije bilo ni čudo da se stvar oko pravne rehabilitacije vlč. Astaloša odvijala gotovo bez riječi u javnom prostoru i medijima raznih vrsta. A njih dvojica, odvjetnici otac dr. Tomislav Jonjić i sin Zvonimir u ime Hrvatskoga društva političkih zatvorenika pokrenuli su pred Županijskim sudom u Osijeku 2. listopada 2025. postupak za poništenje smrtne presude nevinom svećeniku Josipu Astalošu, koju su presudu (unaprijed) donijeli 1.srpnja 1945. partijski krvnici, partizanski i četnički sudci, prikriveni plaštem “naroda i narodnosti“. Objesili su nevinoga čovjeka koji je navodno razoružao vojsku Kraljevine Jugoslavije i srušio pravoslavnu crkvu! Čekali su drugovi antifašisti nedjelju da za vrijeme mise javno objese toga „popa“, kojega su držali već nekoliko mjeseci u zatvoru i imali namjeru s „nekoliko gadova javno likvidirati“.

Iz knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007. 

Pribavili su odvjetnici Jonjići sav potrebni dokazni materijal, i u razdoblju od toga 2. listopada 2025. – 12. veljače 2026. ishodili poništenje presude vlč. Astalošu. Nije postojao dokaz ni za jedan apsurdan zločin kojega je on navodno počinio, osim što je bio katolički svećenik.

Čovjek je iza Domovinskoga obrambenoga rata dobio ulicu na spomen svoje nevinosti i dostojanstvenoga držanja tijekom mučeničke smrti.

Ali, ne lezi vraže! U Dalju većinu u upravi imaju manjinci srpskoga podrijetla i sada su se digli na noge: unatoč pravomoćnoj presudi Županijskoga suda u Osijeku zahtijevaju da se vlč. Astalošu oduzme pravo na naziv ulice! Oni su se pritajili nakon poraza u DOR-u, ali danas su živahni kao i njihova subraća zvani pupovčani. Nekada su imali svu vlast koja je mogla ubijati i progoniti, pljačkati i zatvarati nevine ljude samo zbog toga što su Hrvati, a sada se osjećaju osnaženi nizom besramnih postupaka pojedinih organa vlasti u RH, odazivom starih pajdaša iz četničkih redova koji se baškare Hrvatskom na sve načine: od onih tzv. kulturnih centara, kazališnih priredaba otvoreno hajkačkih protiv hrvatske države, izložaba s namjerama izazivanja čeljadi koja pamti ratove s istima, do upadanja u vojne objekte RH za koje ne stižu nikakve sankcije!

Kaže Stefan Zweig kako „vlast ima meduzin pogled i kako onaj tko joj jedanput sagleda lice, ne može više odvojiti pogled od nje, ostaje začaran“.

A naši mediji i dalje šute tko je taj koji je za svoj trošak išao u pravnu bitku za oslobođenje nevinoga čovjeka Josipa Astaloša?! Da se tome slučajno dosjetio netko drugi, talambasi kroz sokake ne bi stali do zore. Ali to je dr. Tomislav Jonjić, kojemu ovakvi procesi pro bono nisu malobrojni, a on je zabranjeni čovjek. U kampanji za izbore bio je nevidljivi čovjek, sada je i zabranjen čovjek koji nema nikada, ali baš nikada mogućnost iznijeti svoje stavove na HRT, osim ponekad kod novinara Vlahovića na 4. programu. Na svojoj stranici Facebooka iznio je ovu misao: „Želi se, dakle, Hrvatima u Podunavlju, ali i drugdje, iznova pokazati kako se 1945. uvijek iznova vraća.“

Ne za novac, nego pro bono, kao još neki dragi nam prijatelji iz Hrvatskoga društva političkih zatvorenika poput Ive Brizića, krizmanoga kuma našoj djeci, legendarnoga Bračanina koji je svim političkim optuženicima u SFRJ koji su mu se obratili, vodio obranu pro bono nikada ne naplativši ni jednoga dinara. Sa svojom braćom, a bilo ih je petorica, izdržavao je godine robije, a bilo ih je jedanaest poslije Križnoga puta. Čudesna i nevjerojatna životna sudbina vodila ga je kroz duboke šume i batinaške mračare od Austrije do Beograda, kroz 27 logora, prisilnih radova u blatu za izgradnju Novoga Beograda. Kasnije je bio zatvaran na dan-dva u Petrinjskoj ulici svaki puta kad je drug šloser putovao kroz Zagreb. Unatoč svim torturama ostao je tolerantan prema neprijateljima hrvatskoga naroda prožet dubokim kršćanskim duhom. Posvetila sam mu mnogo stranica u romanu „Kardinalovo srce“ jer je susreo supatnika Stepinca dva puta u životu, kao dječak u Emausu i kao robijaš u Lepoglavi. (Roman ponovno u proširenom izdanju objavljuje Verbum.)

U takve samozatajne i do posljednjega daha uporne branitelje istine spada i dr. Tomislav Jonjić, neprepoznati predsjednik RH i gradonačelnik Zagreba. Takvi ljudi imaju osjećaj da se bore protiv same Povijesti, točnije protiv onih koji misle da znaju smisao Povijesti pa tako i njezin konac.

Naizgled beskorisna i apsurdna borba znanih i neznanih žrtava čini se osuđena na propast sve dok se ne pokaže da je svaka smrt simbolični prilog na putu do Istine. Tko se može usuditi reći da je smrt beskorisna i da ju treba zaboraviti? Mislimo na sve bezimene, strijeljane, mučene ili samo pale od iscrpljenosti. Postrojene na zidove, satjerane u plinske komore, nabacane u jame, zaboravljene na dnu rijeka…

Za te bezimene je i ovaj napor dr. Tomislava Jonjića kojim je uzdigao žrtvu vlč. Josipa Astaloša na dostojanstveni postament nevinosti. Samim time ponovno je dokazao da se ne odriče borbe za istinu, pravdu i da pripada na ovom svijetu onima koji se ne odriču tih načela života. U čudesnoj tvrđavi našega roda, sa stijegom što se vijori na kuli, makar bila i osamljena, najvažnije je da ju ne napustimo. Nju brane živi, ali i mrtvi.

Nevenka Nekić

_________

 „Meni je savjest čista. Ja ti opraštam, a neka ti sudi Bog“

U kapitalnom djelu don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), koje obuhvaća 664 životopisa s opisima nasilne smrti biskupâ, svećenikâ, časnih sestara, braće laika, bogoslovâ i sjemeništaraca, stradalih najvećim dijelom za vrijeme komunističkoga režima, nalazi se i vlč. Josip Astaloš. Uz ostale izvore i literaturu kojom se služio tijekom svojega 17-godišnjega istraživačkoga rada, Baković je u svojem prikazu o Astalošu donio i pismo aljmaškoga župnika vlč. Ante Markića koje mu je poslao iz Osijeka 13. studenoga 1994. Evo što mu je napisao:

Prije smaknuća upriličili su njemu suđenje kao “ratnom zločincu”. Pozivali su mještane Dalja, Erduta, Aljmaša, Bijelog Brda i Sarvaša, da dođu prisustvovati tom sramnom suđenju. Došli su uglavnom oni koji su bili četnički nastrojeni te pokoji znatiželjnik.

Jedna osoba koja je bila od tih znatiželjnih pripovijedala mi je sljedeće: „Bili smo okupljeni u jednoj dvorani u koju su uveli župnika Astaloša da ga sude kao ‘ratnog zločinca’. Čim se vlč. Astaloš pojavio, osobe četnički nastrojene vikale su: ‘smrt Astalošu, ustaši i zločincu!’ Na sve izmišljene optužbe, on je samo na kraju rekao: ‘Meni je savjest čista, a vi govorite što hoćete!’

Nakon suđenja vodili su ga na nogometno igralište u Dalju. Mogli su prisustvovati svi koji su željeli njegovo smaknuće. Osuđen je bio na smrt – vješanjem.

Kad je sve bilo pripravljeno za vješanje, klupicu ispod nogu trebala je skloniti neka Srpkinja – babica daljska kojoj nažalost ne znam imena. Ona ga je zapravo najviše teretila da je bio neprijateljski raspoložen prema Srbima. Nije ni ona niti netko drugi mogao dokazati da je nekome i dlaka s glave nestala poradi njega.

Dok je ona sklanjala klupicu, pogledala je prema njemu i on joj je tada izgovorio ove riječi: ‘Ja ti opraštam, a neka ti sudi Bog!’ Ona je dugo o tome pričala kako ju je to strašno pogodilo jer je očekivala da će pljunuti na nju ili izreći neku tešku riječ. No, on je smogao snage i izrekao je te velike riječi. Tako umire pravednik!“

Pokopan je u jednom kanalu kraj groblja u Dalju. No, ubrzo mu je tijelo iz groba nestalo i tajna je do danas kud je ono odneseno i tko ga je odnio. Bilo je to 5. kolovoza 1945.

Zna se pouzdano da ta babica nije više imala mira. Kad je umirala neprekidno je svima govorila: “Tjerajte Astaloša iz kuće, eto ide k meni, spasite me!” Tražila je pravoslavnog svećenika ispovijed što nije kod pravoslavaca baš u običaju. Nije čovjek pravo pošao po svećenika, ona je vikala: “Zašto neće doći, kako ga nema, što čeka, oslobodite me Astaloša…” Nije dočekala živa da svećenik dođe. Umrla je u najstrašnijim mukama. Njena kćerka znala je kasnije reći: “Mama se ogriješila o Astaloša i zato se toliko mučila!”

(iš, hkv)