Istraživanje komunističkih zločina

Zlosretna je sudbina tijela za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća koja su svojedobno utemeljile hrvatske institucije. Sabor je još 1991. Osnovao "Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća" koja je djelovala uz stalne institucionalne i izvaninstitucionalne otpore. To je najočitije u potpunom ignoriranju njezinih nalaza koji su teško teretili, u to vrijeme još žive, osumnjičenike za pojedina zlodjela koja je Komisija stigla istražiti. Javnost će se međutim najlakše sjetiti medijskih "mina" koje su podmetnute s namjerom difamacije ovog tijela.

Klevetama protiv Vice Vukojevića i Komisije, administrativnim ukinućem protiv Hebrangova Ureda

Prvo se Komisiju pogrdno nazivalo Vukojevićevom, čime se htjelo sugerirati da je riječ o nekom poludivljem, privatnom pothvatu njezina predsjednika iako to naravno VukojevićPrvo se Komisiju pogrdno nazivalo Vukojevićevom, čime se htjelo sugerirati da je riječ o nekom poludivljem, privatnom pothvatu njezina predsjednika iako to naravno nije bilo tako. Potom su se potrudili samog Vukojevića, vječnu Udbinu metu, dodatno ocrniti: prvo su ga prikazali kao dokonog i i ekstremnog desničara koji nema pametnija posla nego "izmišljati" partizanska zlodjela, potom su mu napakirali silovanje nepostojeće muslimanke u ratu u BiH, a vrhuncu manipulacije svjedočili smo u predstavljanju rezultata rada Komisije.nije bilo tako. Potom su se potrudili samog Vukojevića, vječnu Udbinu metu, dodatno ocrniti: prvo su ga prikazali kao dokonog i i ekstremnog desničara koji nema pametnija posla nego "izmišljati" partizanska zlodjela, potom su mu napakirali silovanje nepostojeće muslimanke u ratu u BiH, a vrhuncu manipulacije svjedočili smo u predstavljanju rezultata rada Komisije. Tada su po ovom tijelu "opleli" (a iz čega drugog nego) iz teške antifašističke artiljerije: potvorom da je Komisija "sramno umanjila" broj židovskih žrtava Jasenovca na 2200.

Istina je bila sasvim drukčija i glasila je da to nije konačna brojka, nego tek tadašnje stanje istraživanja, jednako kao što konačan nije bio niti popis bleiburških žrtava kojih je Komisija stigla popisati samo nešto više od 13 000. Te lako provjerljive činjenice nisu međutim dopirale do medija. Oslanjajući se na jugoslavenskim drilom dobro isprane hrvatske mozgove i osjećaje krivice koje Hrvati baštine iz vremena Jugoslavije, antifašisti su dignuli moralizatorsku dreku o neoustaštvu, što je dovelo do ukidanja navedene komisije, uz opaske kako je to bio etički ispravan potez kojim smo se vratili demokratskim navadama. A radilo se o posve suprotnoj raboti, o briljantnoj zločinačkoj promidžbi kojoj je cilj bio prikriti masovna poratna politički motivirana ubojstva počinjena u ime Jugoslavije i boljševizma.

Zanimljivo, protiv brojke od 2200 židovskih žrtava u Jasenovcu antifašisti su se bunili, dok drugu brojku (onu o 13 tisuća imena bleiburških žrtava) neki od njih danas prihvaćaju i pozivaju se na nju se kao na maksimalnu brojku bleiburških gubitaka, jer eto, utvrdila ju je "ekstremna Vukojevićeva" komisija...

Puno kraće je trajala druga, Hebrangova inicijativa za istraživanje ovaj put samo poratnih žrtava. "Ured za pronalaženje obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata ", kako se službeno zvao, "utrnut" je nedugo nakon što je osnovan, a egzekutor je i ovoga puta bila lijeva koalicija u svom drugom usponu na vlast.

Građanskom udrugom protiv nametnutog zaborava: realnost ili utopija?

Danas je jasno da unatoč tomu što je od poratne tragedije prošlo više od 70 godina i što neposrednih krivaca za ta ubojstva gotovo da više nema na životu, neojugoslaveni neće dopustiti moralno vrjednovanje ovih pokolja. Oni ustrajno brane svoja zločinačka uvjerenja kao jedina ispravna i zbog svoje su ideološke zaluđenosti i mržnje spram hrvatske države i dalje spremni poduzeti sve što je potrebno da svoje ideje ponovno nametnu. Stoga je iluzorno očekivati da će u bližoj ili daljoj budućnosti biti PosaoPosao o kojm je riječ ne bi bio lagan, bilo bi to stalno hrvanje s državom, lokalnim vlastima (posebice tamo gdje su na vlasti stranke ili pojedinci koji slijede jugoslavensku ideologiju), medijima, raznim ustanovama, optužbama za ustaštvo i revizionizam, izvanjskim i unutarnjim diverzijama koje bi "zdrave snage" zasigurno pokrenule prema tako ustrojenom tijelu.osnovano neko državno tijelo koje će objektivno istražiti tragediju poraća.

S obzirom da državne institucije to očito nisu u stanju nužno bi bilo pristupiti utemeljenju građanske udruge koja bi se bavila ovim poslom. Rad takvog tijela bio bi otvoren stručnjacima raznih profila, od forenzičara, pravnika, povjesničara, arhivista, ekonomskih stručnjaka (koji bi vodili računa da ne bude nekakvih, moguće i podmetnutih financijskih malverzacija), novinara i ostalih koji bi zajedno trebali istražiti kakve su pravne mogućnosti za privatnu inicijativu u forenzičkim iskapanjima dosada poznatih lokaliteta masovnih stratišta, a potom pokrenuti terenska, arhivska i druga istraživanja i o tomu izvješćivati javnost.

Sve to bi naravno puno koštalo, no iako financijera ne bi bilo kao u slučaju utemeljenja neke liberalne inicijative, ponešto novca bi se zasigurno moglo naći i u Hrvatskoj, a još više u dijaspori. Rad svih članova morao bi biti volonterski, a plaćali bi se samo troškovi koje je nemoguće izbjeći, poput forenzičkih ispitivanja. Osim toga zasigurno bi se među umirovljenicima raznih struka našlo entuzijasta koji bi se i u radno vrijeme (kada je to zaposlenima nemoguće), pro bono posvetili ovom mukotrpnom poslu. Kasnije bi se ovo tijelo moglo povezati s već postojećim centrima u kojima se djelomično obavljaju istraživanja o poraću, poput Hrvatskog instituta za povijest, ili s pojedincima koji samostalno rade i objavljuju radove na tu temu.

Posao o kojm je riječ ne bi bio lagan, bilo bi to stalno hrvanje s državom, lokalnim vlastima (posebice tamo gdje su na vlasti stranke ili pojedinci koji slijede jugoslavensku ideologiju), medijima, raznim ustanovama, optužbama za ustaštvo i revizionizam, izvanjskim i unutarnjim diverzijama koje bi "zdrave snage" zasigurno pokrenule prema tako ustrojenom tijelu. No, uz ovakvu raspolućenost hrvatskog političkog tijela i posljedično države, osnutak takve udruge je jedino što se može poduzeti protiv aktualne strategije jugofila koju se može opisati kao odugovlačenje istraživanja do potpunog zaborava bleiburških žrtava.

Egon Kraljević

Ned, 31-05-2020, 09:25:03

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.